Ono što je ostalo
Čitamo se,
čitam obrasle ruže prstima.
Krumpirove zlatice nastanile su se u mojim prsima,
u majčinim krpama za stolove izlegle su se ličinke.
Ne padam više na smicalice u kući,
koja se topi kao voštana figura.
Doziva me bunar da mu ispričam,
priče o drvima koje smo slagali,
priče o borovima koje smo sasjekli.
Zapalili smo u kaminu
zadnju slamku spasa.
Životinje se gube pokraj našeg voćnjaka,
vraćamo ih dalje od vidokruga zabrinutosti.
U sjećanju ostaju blijede čarape,
na iznutrice stavljamo božićne mašne.
Grubost nikad nije spavala,
i ruke su bile umorne za nježnost.
Privrženost se taložila na dnu kante,
u nemirnoj vodi koju smo pili,
u nemirnoj vodi gdje ste htjeli utopiti
ono malo zaboravljene nježnosti.
Dvije pjesme o suncu
I. Sunce
Dan kad su se žute ljuljačke smijale
u kosi bosonoge djevojčice
Zapisan je negdje u zvijezdama
i ljuljačke su na istom mjestu i čekaju
da djevojčica sasvim polako
otvori oči i potrči prema njihovim
sjedalima od sunca
II. Ljeto na dlanu
Djevojčice,
tvoje oči su pahulje
koje na početku zime
prave skokove u dalj
Naoštri svoje nježne nokte
sjeti se kad si sanjala
o dalekim gradovima
koji teku ispod bunara
Tvoja bezbrižna kosa
milovala je travu
dok su kosci sjekli drač
Slušala si kako govore
o ispucanoj koži na rukama
i dugoj zimi bez kraja
Tvoje ruke su žuti jaglaci
a dlanovi mekane jagode
u koje se zavuklo sunce
Žena koja je prespavala proljeće
Probudi se
cvjetaju prve
proljetne pahulje
daleko su ostali tvoji snovi
stisnuti u četiri zida
Zle vještice ne postoje
samo u bajkama
hodaju pored tebe
i bacaju ti otrov pred prag
Probudi se, uspavana ženo
ti nisi Trnoružica
oko tvoje kuće
raste bijeli kukurijek
i divlja nabujala rijeka
Neće te probuditi
poljubac kraljevića
Zato sutra
stisni svoje proljeće
na otvoreni dlan
snažno, tako da poleti
visoko iznad šume
(Autorica: Lucija Švaljek)
(Fotografije: Meho Mahmutović)