Gledam u poruku na mobitelu.
Zadnji put kad je nazvao, došao je za desetak minuta, ne čekajući moj
odgovor. Stajala sam ispred zgrade, nemarno obučena, nepočešljana, ustala iz kreveta u ponoć. On nije planirao vrijeme ni mjesto. Dolazio je kad je mogao, lišen obiteljskih obaveza, autom iz kojeg je treštala glazba. Ušla sam i odvezli smo se. Kružio je po kvartu, ne pazeći na promet.
Zadnji put kad je nazvao, došao je za desetak minuta, ne čekajući moj
odgovor. Stajala sam ispred zgrade, nemarno obučena, nepočešljana, ustala iz kreveta u ponoć. On nije planirao vrijeme ni mjesto. Dolazio je kad je mogao, lišen obiteljskih obaveza, autom iz kojeg je treštala glazba. Ušla sam i odvezli smo se. Kružio je po kvartu, ne pazeći na promet.
– Kako ti je dečko? – pitao je, prostrijelivši me plavim očima.
Gledala sam u cestu. Tako je da me ne želi vidjeti, pomislila sam. I to me
gotovo oslobađa, nadovezala se nova misao. No, to nije trebalo odgovoriti.
Ne njemu.
– Okej je – rekla sam. – Puno radi.
Njegov pogled bio je strog i optužujući, kao da je prozreo moju laž.
– Hoćemo na Sljeme? Tamo je sad mirno – rekao je.
Sada je svuda mirno, pomislila sam. Slegnula sam ramenima. Sljeme je
zvučalo dobro. Bio mi je potreban međuprostor. Mjesto između mog stana, njegova stana, njega i mog dečka.
Mjesto na kojem pravila ne vrijede.
Vijugao je cestama i šutio. Hoće li ovo jednom djelovati smiješno, upitala sam se. On i dolaženje autom, vožnja na Sljeme, bauljanje i šutnja, glazba koju ne prepoznajem, domaći hip-hop, očito, ali ne nešto što bih slušala u ovoj situaciji.
– Što se dogodilo? – konačno sam ga upitala, gledajući kroz prozor.
Ako je pitanje postavljeno dovoljno tiho, dovoljno obzirno, odgovorit će,
znala sam. Potrebno je samo da pognem glavu, da se pretvorim u nenametljivu suputnicu koja je tu samo zato što netko drugi ne želi biti.
Srećom, to mi nije bio problem.
– Vara me – odgovorio je kratko – s nekim tipom iz Ljubljane. Preko
interneta. Uskoro ide tamo, bit će s njim.
Zaustavio je auto na mračnom mjestu uz cestu i zapalio cigaretu. Krošnje drveća nazirale su se kao mutni kovrčavi obrisi crne boje. Bio je gotovo pun mjesec.
– Gotovo je. A sve sam radio za nju, jebote.
I ovo, pomislila sam. Bježao je. U posjete meni, u vrijeme kada mog dečka nije bilo na vidiku, a zatim bi se vozili na sve strane – od Velike Gorice do Samobora – jeli ćevape u ponoć u njegovu drugom stanu kojeg su podstanari napustili, a nove nije želio, ne još, jer, rekao je: tko zna.
Gledali smo filmove, slušali omiljene bendove, radili zgibove na šipki koju je kupio da se vrati u formu.
I pričali. Bez dodira. Želio je da ih bude, da se konačno dogodi ono što se između nas dvoje oduvijek trebalo dogoditi, ili možda tek da se osveti ženi, ali nije išlo. Svaki put kada bi posegnuo prema meni, kao da bi rukom udarao u nevidljivo staklo. Svaki put kada bih posegnula ja, udarala bih u ogradu sa šiljcima.
I pričali. Bez dodira. Želio je da ih bude, da se konačno dogodi ono što se između nas dvoje oduvijek trebalo dogoditi, ili možda tek da se osveti ženi, ali nije išlo. Svaki put kada bi posegnuo prema meni, kao da bi rukom udarao u nevidljivo staklo. Svaki put kada bih posegnula ja, udarala bih u ogradu sa šiljcima.
– Doseli u moj stan – zvao je. – Bolji je od tvoje garažice.
Tako je nazivao moju garsonijeru s pogledom na vlakove i kvart novih
poslovnih zona koje su nicale nesmiljeno, građene uglavnom pod okriljem noći. Ogledala sam se po njegovu stanu. Imao je balkon i pogled na zapad, na strane zgrade koje nisam poznavala. Grad se tamo mijenjao iz dana u dan, nove stambene jedinice nepovezane s okolinom, čudno šarene i neuklopljene. Staro i novo više nije bilo odvojeno, mislila sam. Spajalo se u nejasan, kičast krajolik koji više nije govorio ništa o gradu, ali nije pričao ni neku novu priču. Sviđao mi se taj međuprostor u koji je grad upao, nenamjerno i neplanirano.
poslovnih zona koje su nicale nesmiljeno, građene uglavnom pod okriljem noći. Ogledala sam se po njegovu stanu. Imao je balkon i pogled na zapad, na strane zgrade koje nisam poznavala. Grad se tamo mijenjao iz dana u dan, nove stambene jedinice nepovezane s okolinom, čudno šarene i neuklopljene. Staro i novo više nije bilo odvojeno, mislila sam. Spajalo se u nejasan, kičast krajolik koji više nije govorio ništa o gradu, ali nije pričao ni neku novu priču. Sviđao mi se taj međuprostor u koji je grad upao, nenamjerno i neplanirano.
– Dat ću ti ga jeftinije nego što plaćaš taj svoj – nastavljao je, fiksirajući me. – A ako i ja doselim, bit će jebeno.
To sigurno, pomislila sam. Ali neće biti dugotrajno. Na početku će dolaziti prema dogovoru, svaku treću, četvrtu večer. Dočekivat ću ga uglavnom dobro raspoložena. Bit će to naše novo mjesto susreta. Čistina. A zatim?
– Razmislit ću – odgovorila sam samo da nešto kažem, odjednom žudeći za cigaretom i alkoholom. Za dugim noćima u kojima bih samo pušila i pila, gledajući u strop, zajedno s njim.
On je otpuhivao dimove kroz prozor automobila snažno i nervozno. Drugom rukom čvrsto je držao volan. Njegov stisak nije imao namjeru popustiti.
Pogledao me. Ispod ljutnje krila se tuga. Izgledalo je kao da će se rasplakati.
– Da mi je neka kao ti, gdje bi mi kraj bio – rekao je i potapšao me po
bedru.
Njegov dodir bio je mekan i kad mu se ruka počela penjati naviše, nisam
se opirala. Nisam se opirala ničemu tih dana. Puštala sam da me nosi struja.
‘Dođi’.
Odgovorim kratko i jasno na poruku o njegovu dolasku za rođendan i
čekam da se pojavi na mojim vratima.
Hodam za njim i nosim čaše u koje on zatim ulijeva šampanjac.
– Sretan ti rođendan! – diže čašu. – Hajde, neka ti dvadeset i deveta
godina bude odjeb svih sranja. Odrasla si.
Šampanjac je jeftin, uzeo ga je negdje putem, možda na benzinskoj stanici, pa ima očekivano gorkast i loš okus. Šutim i gledam ga. U napetom položaju, uvijek spremnog na akciju. U niskom startu.
Proguta gutljaj.
– Fuj! Trulež.
Otvori prozor lođe i izlije tekućinu na ulicu.
Zvukovi ceste me prenu, a topli, vlažni zrak ispuni prostoriju. Prolazi vlak.
Zvuk je glasan i nametljiv, poput poziva na putovanje. Zapitam se kako bi bilo biti s njim u vlaku, voziti se u nepoznato jedne ovakve ljetne večeri.
Uzbudljivo? Pogrešno?
– Jebote, jednog dana ću se baciti s ove lođe, samo da te razvedrim. Daj, nasmij se malo! Pogledaj u kojem sam ja sranju pa se zajebavam – kaže.
Nasmiješim se. On radi grimase zbog šampanjca. Zamišljam kako mirno sjedi u kupeu nasuprot mene. Nepomičan je, dok njegov pogled prelazi preko mene, mutnog prozora i drveća kraj kojeg prolazimo. Je li to naš put, sjesti u vlak i jednostavno otići?
Njegovi su problemi ispred mene: mogu ih opipati i namirisati, ali čine mi se miljama daleko. Njegove kratke rečenice u kojima se skrivaju duge neizrečenosti odjekuju poput zvuka šamara u ranoj jesenjoj sparini. Počinje me hvatati umor. Njegovi krediti, žena, djeca. Postoji li veći klišej od njega?
Hoće li reći išta što bi pomaknulo blokade između nas, izbrisalo naslage iskustva koje nas na toliko načina razdvajaju?
Hoće li reći išta što bi pomaknulo blokade između nas, izbrisalo naslage iskustva koje nas na toliko načina razdvajaju?
– Ja sam macho. Pravi – kaže i namigne mi.
Pogledam ga, odjednom znatiželjna. Macho. Hvatam se na tu riječ kao na udicu. Nešto je u njoj sočno.
– Nisu li macho-muškarci izumrli s Brandom? Ono kad razbaca stol u
‘Tramvaj zvan čežnja’ i vikne – Ja sam svoje počistio! Ili u ‘Kumu’, kada primi onog ljigavca za ovratnik i drekne – You can act like a man!
– Nisu – kaže ne trepćući – I tebi treba jedan. Da te konačno uozbilji.
Gleda me strogo. Možda osjeća da se, kao autić u lunaparku, zabijam na sve strane; da se poigravam mogućnostima, dok se on razveo, dok je nešto došlo svom kraju za njega.
Pali cigaretu i pepeo prosipa u pepeljaru. Zavali se dublje u fotelju.
U njegovim očima vidim nepostojanje osjećaja koji mene oblijeva u ravnomjernim, svakodnevnim porcijama: straha. Kod njega ga nema, iako je
prošao ili još uvijek prolazi nešto bitno; ozbiljno i opipljivo.
prošao ili još uvijek prolazi nešto bitno; ozbiljno i opipljivo.
– Možda je to stvarno ono što trebam – kažem, gledajući u njegove prste.
Bez njegova dodira kao da ne mogu dohvatiti ono što prolazim. Ne mogu
to uobličiti osim ako on to ne napipa u meni, a zatim ne izvuče van i ne
položi ispred nas. No, čini mi se da je jednako bitno, jednako zastrašujuće ili barem jednako bolno kao sve kroz što prolazi on. Iako, kod njega nema ni
boli. Zašto? Jer je on…
Macho.
Ponovno zastajem na toj riječi. Ne mogu se usredotočiti ni na što osim na nju, svježu i očišćenu od ljepljivog zraka oko nas.
– Macho je onaj koji ima svoje principe i ne odstupa od njih – objašnjava, kao da je naslutio moje dvoumljenje – koji zna brinuti o sebi i o drugima bez drame.
– Zvuči sjajno – kažem. – I misliš da ti…
– Sada mi je teško razdoblje – prekine me – ali govorim ti za inače.
Diže se i uzima pivo iz hladnjaka.
– Nijedan od tvojih bivših, a ni sadašnji, to ne kuže. Najmanje ti. Svi ste klinci s trideset godina.
Otvara ga i gleda me, a zatim se odmiče nekoliko koraka, kao nakon
bacanja petardi i skrivanja u grmlje. Možda kojeg prolaznika i ozlijede. Ili
barem preplaše.
Zatim se vraća i sjeda preko puta mene.
bacanja petardi i skrivanja u grmlje. Možda kojeg prolaznika i ozlijede. Ili
barem preplaše.
Zatim se vraća i sjeda preko puta mene.
– Što tvoji kažu na razvod? – mijenjam temu. Naglo i kratko, poput njega.
Gleda me ljutito.
– Moji starci, njeni starci, ona, njen jebač za kojeg tvrdi da to nije, djeca. Svatko kaže svoje. Prije sam ih sve slušao.
Pomišljam kako i ja slušam, radim onako kako mi kažu.
Moj partner, koji to i nije, ne želi provesti moj rođendan sa mnom.
Rekla sam: u redu. Rekla sam: nije važno.
– Sada sam kročim – kaže i otpije gutljaj.
Promatram njegove ruke, mišičave i napete. U bilo kojem trenutku mogao bi razbiti staklo tim rukama, uzeti stol i baciti ga s lođe, zajedno sa šampanjcem. A onda bi, kao što je najavio, mogao baciti i sebe.
Gledam svoje tijelo, savijeno u nejasnom, a vrlo poznatom grču. Ne bih mogla razbiti prozor ni vrata.
Ali zato jednu stvar mogu i želim više od svega: osjetiti što je pravi macho.
Pogledam ga. Njegov je pogled sasvim zaleđen. Pitam se gleda li u ili kroz mene. Želim da me obuhvati rukama oko struka, da njegovi prsti počnu pretraživati moju kožu, a da zatim ukližu u moju unutrašnjost. Koliko bi njegov dodir u meni proizveo pulsiranja? Možda bi se konačno razumjeli: moje tijelo, njegovi dodiri i ništa mi se više ne bi činilo ovako ispresijecano i
šturo između nas. Naslage bi se konačno odmakle. Zašto nisam reagirala na njegovu ruku u autu, pa ju je nakon nepune minute povukao i nastavio voziti planinom bez riječi? Možda sam trebala dopustiti njegovu tijelu da me prignječi, da preuzme vodstvo i ostavi me bez daha, bez prostora za
razmišljanje.
Odlučujem.
Dosta je međuigre, međuprostora. Prerezat ću staru sebe kao pupčanu
vrpcu. Jedva primjetno kimnem prema njemu, a on razumije i diže se s fotelje. Prilazi mi i stavlja ruke u moju kosu. Pokret je nagao i grub, nestrpljiv, kao da više ne može čekati: voditi sa mnom duge razgovore, objašnjavati mi
kao djetetu osnovne životne činjenice. To me uzbuđuje. Ne sjećam se kada sam posljednji put rekla ili učinila nešto spontano. I ne sjećam se kada je posljednji put netko pored mene frcao, sukljao prema meni. Hoće li nam se
uskoro tijela konačno spojiti?
Osjećam njegov dah već sasvim blizu. Spušta pogled na moje usne i
promatra ih vrlo pažljivo, kao da nije siguran bi li uranjanjem u njih nešto
dobio ili samo još više izgubio.
vrpcu. Jedva primjetno kimnem prema njemu, a on razumije i diže se s fotelje. Prilazi mi i stavlja ruke u moju kosu. Pokret je nagao i grub, nestrpljiv, kao da više ne može čekati: voditi sa mnom duge razgovore, objašnjavati mi
kao djetetu osnovne životne činjenice. To me uzbuđuje. Ne sjećam se kada sam posljednji put rekla ili učinila nešto spontano. I ne sjećam se kada je posljednji put netko pored mene frcao, sukljao prema meni. Hoće li nam se
uskoro tijela konačno spojiti?
Osjećam njegov dah već sasvim blizu. Spušta pogled na moje usne i
promatra ih vrlo pažljivo, kao da nije siguran bi li uranjanjem u njih nešto
dobio ili samo još više izgubio.
– Hoću da mi pokažeš što trebaš – kaže tiho.
Stavlja mi prst na usne i zadrži ga tamo. Promatram ga. Želim ga staviti u usta, ali ipak podignem glavu i oči nam se sretnu.
Njegov macho-pogled prelazi u prezir, mijenjajući boju iz svjetlije u tamnu.
- Jelena Zlatar Gamberožić