Mama

Autorica: Jelena Zlatar Gamberožić

(*priča iz zbirke priča ‘Ticala’, HENA COM, 2016.)

 

Mama

 

Rekao sam:

–  Mama, znaš li što se dogodilo?

Rekla je:

–  Ne znam. Pusti me na miru.

Tiho sam izašao iz sobe u kojoj je ona ostala čitati novine. Na prstima sam još uvijek osjećao ljepilo od današnjeg zadatka na likovnom. Lijepili smo učenike od kolaž papira po zidu hodnika. Nataša je rekla da najviše ličim učeniku s naočalama jer izgleda kao štreber. Nisam ništa rekao, samo sam se okrenuo na drugu stranu i nastavio lijepiti crni papir. Zapravo, dugačku crnu kosu jedne učenice koja je tako lijepo ispala da su rekli da je to Suzana, iako zapravo ne izgleda kao Suzana jer ona nije toliko lijepa, ne kao Iva, ali zato je popularna.

Starija je od mene dvije godine i oko nje se uvijek svi guraju. Kad ulazi u školu, čini se kao da će je hrpa nas srušiti. Sa svima razgovara i uvijek je ljubazna. I prema meni je ljubazna. Jedanput mi je dozvolila da je pratim u dućan. Išla je kupiti teku iz matematike i to prije sata. Baš je kul što je to išla napraviti tek prije sata. Ja sam s mamom morao ići mjesec dana ranije kupiti sve stvari za školu i još ih je ona sve izabrala za mene. Na putu do dućana, Suzana je čitavo vrijeme pričala sa mnom kao s dobrim prijateljem. Trudio sam se smijati i biti zabavan jer znam da je to najvažnije. Tom i Kres su nas vidjeli i znam da im je bilo čudno što je sa mnom, ali ona je rekla samo:

– Bok dečki, vidimo se poslije škole! – i nastavila razgovor.

Ako joj poklonim postere iz svojih časopisa, možda će me opet negdje zvati. Imam postere Nirvane i Metallice, a Suzana ih sluša. Ja ih ionako ne smijem lijepiti po sobi, mama bi me ubila.

Nisam otišao oprati ruke u WC da ne smetam mami s puštanjem vode. Sjeo sam na krevet i torbu stavio pored sebe. Skinuo sam naočale i očistio jedno staklo krpicom koju mi je mama dala. Rekla je da ni s čim drugim ne smijem čistiti stakla jer će se uništiti. Ne vidim razliku između te krpice i ostalih.

Razmišljao sam koliko bi vremena trebalo proći prije nego što opet uđem u njezinu sobu i gledao u veliki crni sat preko puta, na zidu. Pričekat ću jedan sat, odlučio sam. Od 14:15 do 15:15. Gledao sam kako se veća kazaljka polako pomiče prema dolje.

E, da. Suzana. Nju svi vole jer sa svakim popriča o nečemu, a usput se smije i djeluje kao da se sjajno zabavlja. Svi je uvijek pitaju što misli i o svemu u školi ona odlučuje. Ako Suzana negdje ne ide, nitko ne ide. To je tako dobro, ona je zapravo kao kum u filmu Kum koji sam s mamom gledao prošle subote. Super mi je u filmu to što se svi drže zajedno, uvijek se jedni drugima obraćaju i rade velike zabave. Suzana stalno planira tulume kod sebe. Dolazi uvijek pola škole, a čak nije ni umišljena zbog toga.

Moja mama ne poziva nikoga otkad je tata otišao. Čak ni susjedu Darku na kavu. Prije ju je uvijek zvala i radila kavu sa šlagom. Kava je odvratna, ali šlag ima sjajan okus. Mogu ga pojesti na tone. To je šlag iz vrećice koji se pomiješa s mlijekom i zamuti miješalicom. Čak ga i ja znam raditi, iako inače sve radi mama i ne da mi da išta diram po kuhinji. Brine me što mama više ni s kim baš ne razgovara jer tako neće imati društvo.

Mislio sam zapisati kakva mora biti najpopularnija cura u školi. Znam to po Ivi, Suzani i ostalima. Mogao bih sada dok čekam. Mogao bih onda i mami to pokazati da vidi neke stvari. Dobro, znam da nije isto, ona je odrasla, a cure iz škole nisu. Ipak ću napisati.

NAJPOPULARNIJA CURA U ŠKOLI MORA:

1. biti bar malo zgodna i imati lijepo tijelo.
2. družiti se s puno dečki i biti vesela u njihovom (i svačijem) društvu.
3. prolaziti s 4 ili 5.
4. dobro se oblačiti i poznavati modu.
5. družiti se s jednom curom stalno ili više nego s drugima i ta druga cura isto mora biti super.
6. rijetko govoriti o svojim vrlinama i manama, već samo o onome što joj se događa.
7. biti otkačena, mrziti profače i školu.
8. puno izlaziti i uvijek biti kul kad izlazi.
9. imati bar jednu temu o kojoj stalno može pričati, a da ta tema ne bude nikome dosadna.
10. ne smije biti gadljiva.
11. ne smije se uzrujavati oko ocjena.
12. ne smije biti zaljubljena ili, još bolje, mora stalno mijenjati simpatije i dečke, a sa svakim ostati u dobrim odnosima.
13. ne smije biti nametljiva i ne smije se držati po strani.
14. ne smije puno pitati.
15. ne smije postati razredni klaun i nitko ju ne smije vrijeđati.

Ima još toga, ali i ovo će biti dovoljno. Možda ipak pokažem mami. Možda joj bude drago i konačno skuži kako se treba ponašati. Samo, mogla bi se naljutiti. Stalno mi govori da moram biti zreliji i da nisam više mala beba. Pa i nisam beba, ali nisam ni važan u društvu. Za dečke je lako biti važan, oni moraju samo biti zabavni da bi bili popularni. Tom i Kres, recimo. Oni su nasilni i opasni, ali zabavljaju i profesorice i druge učenike, pa su i popularni. Moram samo naučiti biti zabavan. Mislim da znam što će mi u tome pomoći.

Prije spavanja maštam da se Suzana i ja ljubimo. Približim mali jastuk blizu lica i zamišljam da je to Suzana. Ali njoj se sviđa Grga jer je on najpopularniji dečko u školi. Jednom je bio tulum kod Suzane i Grga je jedini ostao počistiti nakon tuluma. Ja, naravno, nisam smio ići, ali čuo sam kako Suzana priča o tome. Moram nagovoriti mamu da me pusti na novi tulum kod Suzane. Ako me ne pusti, gotovo je. Nikada neću biti dio društva. Ionako ne smijem nigdje s njima.

Jedino sam prije tri tjedna, nakon što je tata opet došao doma kasnije nego što je trebao, izletio van da ne moram slušati onu njihovu tišinu pred svađu. Kada čujem tu tišinu, osjećam da sam potpuno sam na svijetu. Društvo je bilo u parku i pušilo. Suzana je vidjela da sam loše i pitala me samo:

–  Starci?

Kimnuo sam glavom. Nije više ništa pitala, samo mi je dodala smotuljak nečega od čega je rekla da ću se osjećati bolje. Izgledalo je kao cigareta, ali znam da nije bila. Uvukao sam dva dima, ali nisam se osjećao bolje. Ni mirnije. Nakon što sam sve popušio, pravio sam se da sam postao zabavan. Provaljivao sam super fore. Pomoglo je to što sam stvarno bio sretan što su se starci posvađali i što sam zato mogao izaći van. Svi su mi se smijali i pokazivali na mene, ali na dobar način. Tom, Kres i Suzana pogotovo. Kad sam odlazio, poljubila me u obraz. Bio sam u sedmom nebu. Kad sam se vratio doma, mama je već spavala, a tata je rekao da moramo razgovarati i da se uskoro možda jedno vrijeme nećemo moći viđati jer on mora otići. Bio sam veoma tužan, ali nisam plakao ni ništa jer sam još bio pod dojmom izlaska. Mislim da je tata bio ponosan na mene i da mu je bilo drago što sam tako zrelo reagirao.

Zamolit ću Suzanu da mi da još toga što smo pušili. Društvo svaki dan ionako puši u parku iza škole navečer i bilo im je drago što sam im se pridružio. Čudili su se jer su mislili da sam štreber, ali ovo je dobra prilika da im dokažem da nisam.

Nakon likovnog, Nataša me pitala jesam li se naljutio. Rekla je da se nemam razloga ljutiti na nju jer i svi ostali misle da sam štreber. Rekao sam:

–  Nisam uopće ljut.

I nisam bio. Uskoro nitko neće misliti da sam štreber. Nataša me još neko vrijeme gledala kao što me mama nekad gleda, kao da mi ne vjeruje ili kao da sam nešto opet zaribao. Nije ona ništa shvatila. Nema pojma da sam pušio s društvom iza škole, ili možda ima, pa sam joj sumnjiv. Mislim da je glupa. I debela je, ali je ipak popularna. To je zato što se druži s Ivom, a Iva je mršava, zgodna i stalno se došaptava sa svima. Iva isto ima mnogo tajni i superpopularna je, ali ne kao Suzana. Nitko nije kao Suzana. Znam da ću sada biti bolji i sa Suzanom i s Ivom, samo moram nastaviti dolaziti iza škole u park.

Suzana isto ima sve petice, baš kao i ja. Rekla je da je u ovom polugodištu imala samo jednu četvorku. Tom i Kres su dobri prema njoj iako su inače odvratni prema svima. Jednom je Kres bacio stolicu s drugog kata na cestu i gotovo je pala na neku ženu. Svi su ga se bojali, bio je užasno ljut i nitko mu nije htio prići. Jedino mu je Suzana prišla i viknula:

–  Budalo, mogao si pogoditi nekoga!

A zatim je nastavila, nešto tiše:

–  Šta ti je, jesi dobro?

Mislim da je to bila najkul stvar koju sam vidio. Gaz i ja smo mislili da će je udariti ili nešto, ali počeo je pričati s njom. Poslije sam ih vidio vani, Suzana se smijala, pušila cigaretu i zabacivala kosu. Ima najdulju i najdeblju kosu koju sam ikada vidio i kaže da je nikada ne suši fenom. Mene mama još uvijek suši fenom iako se uvijek pokušavam istrgnuti. I nikada nisam čuo da je viknula na tatu. Nije ga ni pitala je li dobro. Kada se svađaju, uvijek šapću. Sikću kao dvije zmije. Obično se sakrijem iza kuhinjskih vrata i pokušavam shvatiti o čemu se radi jer me, prije nego što se počnu svađati, pošalju u sobu. Ne smijem izaći dok ne završe. Srce mi tada jako lupa i osjećam se najsamije. Mama je nakon zadnje svađe prije tri tjedna sjela na stolicu i dugo se nije pomaknula. Izgledala je kao zaleđena sfinga. Tata je tiho spakirao par stvari u svoju crvenu putnu torbu i izašao. Oprezno je zatvorio vrata, kao da ne želi da čujemo da je otišao. Zadržao sam dah toliko dugo da mi se počelo vrtjeti u glavi.

Poslije me mama gledala kao da sam sve ja kriv. Bojao sam se pitati gdje je tata otišao. Jučer je zvala jedna njegova kolegica i tražila ga. Rekao sam da ga nema. Rekla je da mu kažem da je sutrašnji sastanak otkazan. Rekao sam da ga možda neću vidjeti, pa se nasmijala.

–  Valjda će doći prespavati doma, zlato –  rekla je uvjereno. –  Tada mu, molim te, reci.

Počeo sam drhtati, pa sam brzo spustio slušalicu. Često osjećam nemir i paniku, a onda se ne mogu koncentrirati, ne mogu pratiti nastavu ni zapisivati. U tom trenu u sobu je ulazila mama, pa sam se brzo smirio i slagao da me zvao Gaz. Nisam je htio razljutiti. Uostalom, moram biti zreo. Čim netko spomene tatu, ona zašuti. Nekada šuti po cijeli dan.

Sat pokazuje 14:45. Odlučujem se samo prišuljati vratima da vidim što mama radi. Lagano, da me ne čuje. I dalje čita novine na kauču. Iz kuhinje se širi miris ručka. Meso, sigurno. Povrće? Mrzim tikvice. Samo da nisu tikvice, da je špinat. Mama češće kuha tikvice jer kažu da su najzdravije. Ne vidim razliku između njih i ostalog povrća.

Nakon lijepljenja učenika od kolaža imali smo zemljopis i krenuo sam prema razredu. Kres me dočekao u hodniku i gurnuo na vjedro vode od čistačice. Pao sam i sve se razlilo. Bio sam sav mokar. Čistačica se isto okliznula i pala. Profesorica iz zemljopisa je točno tada stizala i, kad je vidjela što se događa, naljutila se i poslala me ravnatelju. Kres i njegovi frendovi su urlali od smijeha. Zadnje što sam vidio jest da je Tom potapšao Kresa. Mrze me. Ispale su mi naočale i jedno staklo je napuklo. Mama će me ubiti zbog toga. Ravnatelju sam objasnio što se dogodilo. Gledao me kao da mu je zbog nečega jako žao. Potapšao me po glavi na izlasku, ali vidio sam da je mislio na nešto drugo. Ravnatelj je miran i ima tople oči. Mislim da sve razumije. Zatim me blago upitao želim li razgovarati s psihologicom, ali nisam htio. Da dečki u mom razredu saznaju da sam išao, rugali bi mi se zauvijek. A mama? Izbacila bi me iz kuće. Moram sam naučiti rješavati stvari. Par puta me i upozorila da nikome ne smijem pričati o onome što se događa doma.

Kao da ja kužim što se događa.

Otkako je tata otišao, svaku noć sanjam i svaki san je kao neki film. Gaz mi je rekao da trebam pisati o njima. On piše o svemu živom, to je zato što hoće postati pisac. Rekao je da postoje neki ljudi koji proučavaju snove i otkriju iz njih ne znam što. Pa eto, mogu zapisati jedan san, dok čekam.

SAN OD PROŠLE NOĆI:

Živim s mamom i tatom u nepoznatom gradiću pored mora. Sretni smo. Ljude uglavnom poznajemo i svi smo si dobri, kao neko veliko društvo. Ima jedna banka i puno parkova.

            Jednog dana otkrijem da imam neobičnu moć. Ako zamislim da nečega nema ili da je nestalo, to se stvarno i dogodi. Započne u onoj banci, gdje zamislim da jedne žene nema u redu i ona stvarno nestane. Poslije je, naravno, vratim. Isprva mi je super moja nova moć. Nestaju stvari i osobe koje ne želim, a zatim ih vraćam. Uporno želim dokazati svima da to ja radim, da imam tu moć. Napravim da jedan moj prijatelj hoda pred policajcem na način da mu se odjeća vidi, a on ne. Drugi put sredim da nestane kofer od nekog gospodina s važnom prtljagom, ali brzo ga vratim.

            Za to vrijeme moj tata postaje lopov ili uglavnom sitni prevarant i stalno je u sukobu s policijom. Često bježi iz banke, a krivotvorio je i razne potvrde.

            Uskoro stvari počinju izmicati mojoj kontroli jer ako samo malo pomislim da nečega u tom trenutku nema, to odmah nestane trajno. Ne mogu vratiti stvari natrag. Dolazi do velike pomutnje kada pomislim: „Kako bi bilo zgodno da…“, a onda nestane nešto vrlo bitno. Svi ljudi to traže, po školi i posvuda i pitaju se gdje je moglo nestati. Ja se trudim da to (ne sjećam se što) vratim natrag, ali ne mogu. Žao mi je što sam to napravio i sve sam nesretniji sa svojim moćima, dok grad postaje sve turobniji i sve sivlji.

Tata nakon toga bježi iz banke sa šarenim dokumentom u ruci i ja i mama bježimo s njim. Pored tate u tom trenutku prođe neki njegov protivnik i pokuša mu uzeti dokument, ali ne uspijeva. Ja pomislim da ga je stvarno uzeo i dokument stvarno nestane. Užasno se bojim i brzo ga mislima pokušavam vratiti, ali ne mogu. Bojim se da će tata zbog toga završiti u zatvoru ili nešto još gore.

            Nakon tog događaja izgleda da me iz nekog razloga veći dio vremena nitko ne vidi. Kao da sam učinio da ja sam nestanem, ali ne mogu se vratiti. Ili je to možda učinila moja moć nad kojom ja više nemam kontrole? Hodam gol po našem gradiću, no ljudi ne obraćaju pažnju. Pokušavam pričati s mamom o tome. Pitam ju gdje je tata, je li završio u zatvoru zbog mene, ali ona mi ne želi ništa reći. Ne želi mi pomoći otkad imam svoju moć, kao da se ljuti na mene ili me više uopće ne voli.

Ubrzo shvatim da zapravo nikada nisam ni imao moć. Ona je imala mene. Pojavljujem se, nestajem i tako stalno. Ne znam o čemu to ovisi. Jednom iskoristim to što sam nevidljiv i popišam se nasred ulice. Ljudi vide mokraću, ali ne i mene i to ih sve uplaši. Poslije toga svi shvate da sam ja taj koji nestaje i pojavljuje se i više nikome nisam zanimljiv.

            Ostao sam sam.

Budim se.

Uglavnom sanjam mamu, tatu nešto rjeđe u ovih par mjeseci otkako je otišao. Fali mi, ali mama mi fali još više, iako je tu. Moram biti ozbiljniji i više kao pravi muškarac i onda će me više voljeti. Upravo osjećam njezin miris u sobi i jako je želim zagrliti. Miriše na jednu posebnu kremu za ruke i svaki put kad mi primi lice rukama, osjetim tu kremu. To je najljepši miris koji sam ikada osjetio. Već dugo me ne želi tako primiti za lice ili zagrliti.

Konačno je 15:15. Uzbuđen sam. Sada ću joj sve reći. Možda joj pokažem i što sam napisao o najpopularnijoj curi i snu. Možda ona zna što taj san znači, kao oni ljudi koji proučavaju snove. Zagrlit ću je i onda ćemo pričati, zagrljeni, na kauču. Prilazim sobi. Još uvijek leži i čita novine.

– Mama?

Prošla je rukom kroz kosu i okrenula stranicu.

Čekao sam.

Nije spustila novine.