Kategorije
proza

Mogla bi se i odvesti (neobjavljena priča)

(Autorica: Jelena Zlatar Gamberožić)

 

Pročitala je svoju priču pred malobrojnom publikom. Trebala je zvučati zaneseno, usmjereno, koncentrirano. Povisila je glas, pokreti su joj postali odlučniji, ruka joj se podigla s koljena starih samterica i neodlučno raznosila zrnca prašine koje je reflektor improvizirane pozornice kluba osvjetljavao blijedom svjetlošću.

Kuha grah. Lonac je velik, dovoljno za desetak osoba, možda i više, ali ona ima samo jednu limenku. Njen muž stoji s jedne strane i požuruje ju, a s druge strane stoje njeni kolege i iščekuju, baš kao što su i sada čekali njenu sljedeću rečenicu.

Trebala je ispasti i duhovita, zabavna i puna doskočica nakon čitanja, mislila je, popraćena pljeskom. Možda ne nužno sve to, samo dobre volje. Ako sjedne u kut i naruči piće sama, prići će joj kolege i ljudi iz publike. Neće im biti jasno zašto sjedi tamo pogrbljena, u kaputu kojeg nije ni skinula, zašto šuti. Ne razumiju da joj treba samo malo odmora. Pisanje iscrpljuje, ali još mnogo više od svega što je ikada doživjela iscrpljuje dvoje male djece koja vrište, ne spavaju, traže, ponavljaju samo: mama! tata!, pitaju, smiju se, plaču i, ako to već nije spomenula, vrište, vrište i vrište. I muž, iscrpljen, ljut, razumije ga, nije ni njemu lako, nisu više slobodni učiniti ništa od onoga što su voljeli raditi, djeca su te dobi da niti na WC ne mogu otići neometano, djeca su posvuda, vješaju se po njima, kada jedno ušuti, drugo počne, a ona osjeća umor, beskrajni umor koji ništa na svijetu ne može otkloniti, umor pomiješan s nemirom, željom da iskoči iz vlastite kože, misli razmućenih i pomiješanih kao što joj je i mozak potpuno rastočen i nikada se, boji se, više neće vratiti u prijašnje stanje. Isto tako, nikada više neće osjetiti kako joj se vraća snaga, jer ona samo otječe, napušta tijelo dok se ona trudi, dok se upinje, iz dna sebe, iz najtanjih žila u mozgu, vrhova živaca.

Ispred sebe vidi svoju djecu. Gladna su i plaču, čekaju da im spremi jelo i pruži male žlice da se sami nahrane ili da im pak stavi žlice graha u usta. Viču: bobe, bobe!

Sjedne na mjesto u separeu za koje joj se čini da će ju dovoljno otkriti, ali i dovoljno sakriti od radoznalih pogleda. Potrebno joj je to pivo kao što joj je potrebno i zatvoriti oči. Mora napraviti zid, zvučni zid, fizički zid, debeli zid koji će ju odijeliti od ostatka prostorije, od svih koji trenutno pričaju, dodiruju se, smiju, razmjenjuju mišljenja. Ona nema misli za razmijeniti, ona samo ima misli za odmoriti; odmotati ih kao dugačke žnirance i poslagati jednu do druge da odspavaju, da povrate barem dio svježine koju su imale prije djece, prije noćnih buđenja, prije nedostatka sna, prije iscrpljenosti koja se ugnijezdila tako duboko u njoj da, sigurna je, nikada neće izaći, nikada ju neće napustiti, ostat će tu kao duboka brazda, ogrebotina koja ne zarasta, samo se preko nje ponekad prevuče nešto kože, ali ubrzo taj, površinski sloj, opet nestaje i ona ostaje sama, gola i bolna.

Žuri, znoji se, ogledava se po kuhinji, ali u njoj nema ničega, čak niti elemenata. Oko nje su samo bijeli, sterilni zidovi, bez namirnica i sastojaka, nema niti frižidera u koji bi mogla zaviriti, polica s kojih bi mogla nešto uzeti, malo riže, tjestenine, teglicu kukuruza.

Konobar joj prilazi. Naručuje pivo. Prilazi joj i nekoliko ljudi iz publike. Čuje njihovo „dobro je bilo“ i odgovara „hvala“. Zatim ju pitaju „kako si“, a ona odgovara „gura se“ uz smiješak, ali zapravo ne zna što da kaže. Od njih ju dijeli tanka, nevidljiva opna, granica koja je trenutno neprelazna. Nema što s njima podijeliti, nema ih čime zainteresirati, nema čak niti doseg misli toliko dalek da se domisli nekom pitanju za njih osim „a kako ste vi?“ Čitav razgovor tako završava prije nego je i počeo. Ona dobiva svoje pivo, uzima gutljaj, čeka da se tekućina slegne duboko u njoj, u onom mjestu gdje će ju zaštititi kao topla kada, kao vruća voda ispod pjene koja ju obavija i liječi, ulazi u njene pore i unosi sve ono što je potrošila, što i dalje troši svaki dan, a nenadoknadivo je, sjaj koji je sada bljedilo i više se ne može vratiti. Čini joj se da je sve na njoj: kosa, koža, pogled, jagodice prstiju, postalo oronulo i nepovratno staro, ili možda samo nepovratno.

Samo štednjak i ta, jedna limenka u velikom loncu, graha tek toliko da pokrije dno. Miješa kuhačom i nastoji odrediti kome će ga dati. Djeci, dakako, kome drugom nego djeci, ali kolege su tako blizu, oni su bliže, i ako stavi malo graha na tanjur, oni će ga prvi dohvatiti jer se guraju uz nju, ne daju joj miješati, ne daju joj pomaknuti se.

Pivo umiruje. Oko nje se skupljaju kolege i čuje se tihi žamor, ali više joj se, srećom, ne obraćaju. Možda su i glasni, ne zna, nije važno. Važno je da ona ulazi u tišinu, u prvi val koji ju odmiče od onoga što se trenutno događa oko nje. Upravo to želi; biti negdje gdje bi bila okružena, ali gdje se od nje ne bi tražilo ništa, čak niti da diše, jer je i disanje postalo napor. Zrak je bio sve gušći, sve teži za probijati se kroz njega.

Tu je i muž. On joj neće dopustiti da ostane gladan, ako treba odgurnut će kolege, napravit će scenu, on ju najviše i požuruje, možda je i najgladniji, no svakako je najagresivniji, neće dozvoliti da druge nahrani, a njega ne.

Ova noć, odlučuje, završit će prije nego što se još nešto dogodi. Dignut će se i vratiti kući, svojoj djeci, mužu, neće niti dovršiti pivo. Ne želi se vratiti, ali ne može više ostati u tom klubu u kojem tutnjaju glasovi, pokreti, u kojem oči mora stalno pomicati lijevo pa desno, gledati u ljude, pratiti njihove pokrete i govor. Plaća, pozdravlja se kratko s nekolicinom koja joj mahne ili ju poprate pogledima i već je na izlazu, hladan zrak joj se zabija u čelo, a usne i glavu puni novom bistrinom.

Voljela bi ostati u bjelini te kuhinje neko vrijeme. Voljela bi da ju bijelo proguta, ugura u sebe i mekano se ovije oko nje. Bilo bi još bolje da svi oko nje nestanu, da ih progutaju bijeli zidovi i da ostane sama, bez zvuka, bez šuma, samo ona i njen lonac pa da može staviti nekoliko žlica u usta sebi. Ne djeci, ne mužu, ne kolegama.

Ova noć još nije gotova, shvaća naglo.

Priča koju je čitala pred publikom, razmišlja dok neodređeno vrluda pred svojim kvartom koji je u samoj blizini kluba, bila je neutralna priča, nije doticala ništa od onoga što ju stvarno grebe, što nikako nije mogla opisati osim vapajem da joj je potrebno njeno bivše tijelo, bivši mozak, bivše oči i sve ostalo što je izgubila, a što je zamijenjeno nečim pokvarenim, starim, nevažećim, nečim što za nju više nije moglo proizvesti isti učinak kao dragi, stari organi.

Muž ne razumije, a čini se da nije jedini, da nema više od jedne limenke, da će netko neminovno ostati gladan, i to ne samo netko već većina njih. Što očekuju od nje, da se pretvori u Isusa, da ulije vodu do vrha i napravi nekakvo vodeno varivo, ali nema niti vode, nema ničega, samo bijelo, bez bridova, bez uglova.

Konačno odlučuje vratiti se kući jer i hodanje predstavlja preveliki napor, pogotovo sad kad je tako hladno i mračno.

Sporim korakom dolazi do parkirališta ispred svoje zgrade. Njen stan je na prvom katu i s parkirališta se, ako rolete nisu bile spuštene, mogla vidjeti čitava dnevna soba i pola kuhinje. Pogleda prema prozoru. Svjetlo je upaljeno, a po sobi trče djeca. Manji se sapleće i pada, dok ga veći gura i štipa. Muž ulazi u sobu i iz nje izlazi ravnomjerno, kao da ulazi i izlazi s pozornice na kojoj je za njega precizno određena uloga. Stoji pored crnog automobila i promatra ih. Iz daljine, njen muž i sinovi čine joj se kao bilo čija obitelj. Ne može im detaljno vidjeti crte lica, izraze kojima se međusobno promatraju, ne može im čuti glas. Svjetlo je jarko pa može vidjeti pokućstvo: svoj radni stol pun papira, televiziju koju je ona uvijek gasila, a muž volio držati uključenom.

Što još?

Kauč. Onaj na kojega bi primali rijetke goste. Smeđi kauč, masivan i postojan. Mlađi sin se upravo bacio na njega gornjim dijelom tijela i ostao tako čekajući da se stariji nagne nad njega, počupa ga ili odvuče.

Čekaju li nju? Pretpostavljaju li da se već trebala vratiti? Što muž misli, da je ostala piti i zabavljati se, sigurno, jer sve češće i sve više to radi. No, ne zabrinjava se, voli alkohol koji ju otupljuje i smiruje i pita se piju li svi koji imaju djecu. I, ako ne, što uzimaju?

Nasloni se na crni auto lijevom rukom i nastavi gledati u prozor. Usput se ogleda i oko sebe, za svaki slučaj. Ne bi bilo zgodno da ju netko od susjeda uhvati u špijuniranju vlastite obitelji.

Vraća pogled na svoju privatnu predstavu. Muž je upravo izašao iz sobe i ušao u kuhinju. Približio se štednjaku. Aha, zato je stalno ulazio i izlazio. Kuha nešto u kuhinji, u loncu. Je li to onaj lonac iz njenog sna?

Ponovo se prisjeti sna: vrućine koja ju oblijeva, kuckanja u glavi i u grlu, neprekidnog tapkanja po loncu, miješanja tog graha kojim mora nahraniti sve koji su tamo, koji joj neće dozvoliti da se izvuče.

Stavi i drugu ruku na automobil. Pa to je njen auto, shvati naglo. Potpuno je zaboravila da ga je, kao i uvijek, ostavila na parkiralištu. Otvori vrata i uđe u njega. Sada može neometano promatrati razvoj događaja, pomisli. Ne mora stajati na hladnoći, može uključiti i grijanje. A mogla bi…

Mogla bi se i odvesti.

Rano je, mogla bi uključiti glazbu i upustiti se u malu noćnu vožnju. Vratit će se brzo, oni neće niti primijetiti da je nema.

Ako i primijete, što onda?

Ako se i ne vrati tako brzo, što onda?

Još jednom pogleda u prozor, kao u ekran koji joj postaje sve manje zanimljiv, televizijska emisija koju je već toliko puta gledala da ju zna napamet.

Oblije ju neobično uzbuđenje dok pali motor, a zatim pipka tražeći radio stanicu koju bi poželjela slušati. Moj auto, pomisli, osjećajući se neočekivano spašeno. Da je barem imala nekakav izlaz iz kuhinje u snu, iz zaglušujuće bjeline, sigurno bi ga iskoristila. A možda je izlaz i postojao, možda je bio odmah ispred nje, samo se ona toliko koncentrirala na hranu da ga nije niti vidjela.

Pokrene motor, napravi krug i izađe s parkirališta.

Jelena Zlatar Gamberožić