Ruke su vezane, ali slike svejedno prolaze. Njezina žuta suknja koja nestaje u mraku ulice kao da je nikada nije niti bilo, žuto i crno, ali sada samo crno; čaša s njegovim vitaminom koju je ispio, ali vitamin je ostao nerastopljen. Lijes koji ulazi u zemlju i sve što je rečeno i mišljeno ostaje iznad zemlje, ali tijela više nikada neće biti tu.
Ruke su vezane, ali vrijeme svejedno prolazi. Velika kazaljka na deset, pa na dvanaest, pa na dva, a zatim dolazi i do šest. Oči gledaju u kazaljku gotovo u nevjerici jer sve se kreće jednakim tijekom, a nešto ide i svojim tokom, dok ono drugo ostaje u bezvremenskoj zemlji, katapultirano iz vremena i prostora.
Pokreti nisu dopušteni, ali to ne znači da sve stoji. Ono što se zamrzlo također živi, samo nešto drugačijim životom; led ponekad ipak zaškripi i prevrće se kao da ga divovska usta premještaju s jedne na drugu stranu.
Fight or flight, ali tu je i freeze, a on je uvijek bio najlukaviji. Bira slike koje mozak ne može odmah povezati, muči se i trudi stvoriti priču, narativ, ali ne ide mu. Odustaje, stane, ušuti.
Krajolik je zvjezdan, ali to ništa ne znači. Zvijezde su hladne, daleke i ravnodušne, zatvorene u svojim opnama. Živci pitaju smiju li uzeti pauzu, ali to ništa ne znači jer pauzu nema tko odobriti, zvono koje bi je označilo, ne postoji.
Ruke su vezane, ali noge mogu grabiti vrlo daleko, kao kada zločinac u filmu uspije pobjeći iz strogo kontroliranog zatvora. Njegovo trčanje guta doline i polja, vidi nizinu daleko pred sobom i zna da još samo malo treba izdržati da do nje i dospije.
Ruke su vezane, ali se još uvijek mogu sklopiti u molitvi.
Slika: Česi Novaković
Tekst: Jelena Zlatar Gamberožić
