Ljubav
Kad se rodila sestra
Imala sam tri ipo godine
Majka me proglasila za veliku
A sestra je rasla na njenom boku
Kad je geler probušio dva zida pa i onaj od kupaonice
Otac i majka su se upravo bili nagnuli nad kadom da pokupe
Šta je ostalo od tegle kisele paprike
Nakon što su se ispravili vidjeli su rupu u zidu iznad kade
U razini svojih glava
Kad smo bili u ELBIH-u
Bilo mi je trinaest
Bile smo nas tri
A ja sam bila posve sama
Kad bacaju petarde
Otac se baca na pod
Kad pada kiša tužna sam
Jer nemam gdje pobjeći od sebe
I sve je bez nade
Kad prođem kroz tu ulicu u Solinu
Gdje su male zgrade poredane uredno u liniju
A u prizemlju kvartovski kafići
Okruženi cvjetnim gredicama
Sjetim se tih davnih dana
Ilidže, babine kuće, Bore
I njegovih “Sedam palmi” u koje nikad nisam sjela
Znam samo da je otamo izletio vučjak
Dok me je majka vozila u kišobran kolicima
A ja lamatala rukama
Kao nervozna ptica
Pas je uhvatio zalet
Majka je u zadnji tren podmetnula stražnjicu
I spasila mi ruku
Šest mjeseci injekcija
U slučaju da je bjesnoća
A nije
U pitanju je
Čista
Ljubav
Majčina
Dan kad sam ostavila oca
Trebao je to biti običan ručak
Sjedila sam za stolom
Sa svojih deset i kusur godina
Na prozoru sive deke
Zastori u kazalištu
Netko umire
Netko se rađa
Nekog mobiliziraju
A netko dobro zarađuje
Sutra bježimo iz Sarajeva, rekla je majka
Čekaju nas tri mjesta u najnovijem Caritasovom autobusu
A ona nije trpjela miris novog vozila
Moje širom otvorene oči
Sudarile su se
S očevim oborenim pogledom
Zagrizla sam usnicu da zadržim suze
Tata mora čuvati stan
Prenijela je informaciju poput interventnog policajca
A ja, kao da sam svezana udovima
Za dva divlja konja
Koji trče
Svaki na svoju stranu
Nisam htjela ostati
A ni biti bez oca
Otrčala sam u wc
Ni tada nisam voljela da me gledaju dok plačem
Sad se to prepričava
Kao anegdota
Dan kad sam ostavila oca usred rata
Dan otkad se više nigdje nisam osjećala sigurna
I te suze koje su ocu bile utjeha
Dokaz ljubavi
Dok je noću sam
Grlio naše raščupane lutke
I pisao nam pisma
Obasjan
Svjetlošću granata
Pelegrinka
Sjedim na kamenu
Ispred didove kuće
Pod majčinskom sjenom
Stare pelegrinke
Njene razgranate čvrste ruke
Savijaju se oko mene
Nitko mi ništa ne može
Među divljim zeljem i maslačcima
U tišini koja oslobađa
Tajne mi se otimaju
Osjete da mogu
Bježe na površinu
Poput mjehurića zraka s morskog dna
Kao na primjer
Voljela bih da me nema
Pelegrinka sve prima
Sve dozvoli
Ne osuđuje
Poslije njoj se ljušti kora
Ona otpušta
Obnavlja se
Čisti
Kao riđa mačka
Sapletena oko mojih nogu
(Autorica: Marina Čović)
(Fotografije: Meho Mahmutović)