Tu su i paučine.
One nadgledaju i sve primjećuju. Stražari. Voli kada se skupljaju po uglovima zidova i po rubovima namještaja. Uživa gledati mirnog pauka koji već u sljedećem trenutku vjerojatno više neće biti tu. On isto voli mrak, voli rupu u koju se može sakriti. Nekada zamišlja da je u njegovoj mreži, na sigurnome, i da razgovaraju.
– Uskoro ćeš me pojesti, zar ne? – pita ga.
– Ako Bog da – odgovara pauk bogobojazno.
– Zar ti vjeruješ u Boga? – čudi se.
– Samo u onoga koji bi znao plesati – pauk gleda velikim mračnim očima i savinutim nožicama.
Zabavlja je duhoviti pauk koji citira Nietzschea. Što bi jedan pauk uostalom drugo i citirao, da može?
Ispod prozora nalazi se biljka centurion. Lišće joj je gotovo sasvim trulo, ali glave cvjetova svjetlucaju na suncu kada se rolete pomaknu prema gore. Tada pričeka da joj se oči naviknu na svjetlost i gleda u dolinu. Zlatno klasje poznatije joj je iz knjiga nego iz stvarnosti, ali često zamišlja njegovu teksturu pod svojom rukom, kao i okus grožđa u ustima. Središta boba su vjerojatno mekana. Bi li joj se svidjela ili bi ih ispljunula zajedno s košticama?
Uglovi sobe prelamaju se u tjeskobi. Paučina visi na njima i to je čudna, spljoštena i asimetrična paučina, ni slična onoj koju je viđala u slikovnicama kao djevojčica. Tepih je bijele boje, debeo i mekan. Voli bosim stopalima prolaziti po njemu i zamišljati gustu travnatu površinu. Tu su i ormari, također bijeli. Mnogo žarulja. I mnogo tišine.
Kada se pojavi kratkotrajna svjetlost, promoli glavu kroz prozor i čeka da je lice počne peći. Ostatak vremena na bijelim policama i plohama traži prisutnost.
Kada bi pokušala iskočiti kroz prozor, njezino bi se tijelo, zamišlja, rasulo u mnogo sitnih komadića te pretvorilo u prah koji bi posuo poljane. Sigurnije je ostati u jednom dijelu, ovdje, u mraku. Mrak, uostalom, ništa ne potražuje, ne postavlja zahtjeve niti uvjete. Mrak je prostor odmora i dubokih udisaja koje bijelim tepihom vode prema snu.
– Laku noć. – kaže paucima prije sna.
– Slatko spavaj. Promatramo, ne brini se. – odgovore joj.
Pa se i ne brine. Pauci su prijatelji.
Svjetlost, to je drugo. Već sam pogled kroz prozor zahtjeva: budnost, oči koje vole i žele istraživati, osjetljivost na boje. Boje su agresivne, misli. Nikada nije upoznala ništa toliko napasno kao što su to boje. One se samo pretvaraju da su prijateljice.
Dan, on je najveći neprijatelj. Kao i otvoreni prostor. On traži noge, ruke i kretanje. On traži trčanje, gestikulaciju i komunikaciju. Ništa od toga neće dobiti. Može odmah prestati.
Rolete su zato tu da sakriju, prekriju i pomognu. One su tanka granica između onoga što ona želi i onoga što ne želi. One su jedini spas i smještanje u sigurnost.
Zatim stiže čudnovata noć.
Polja se savijaju u hladnoći noći i na njih dolaze nova bića. Ona spušta rolete i ne želi znati koja. Ne precizno. Jednom ih je vidjela i to nije bio najugodniji prizor. Možda je bio i jeziv. A ovo će potrajati. Njezin boravak ovdje će potrajati.
Pauk gleda sa zida: velik, crn, pravilan, miran.
Zatim namigne.
Slika: Česi Novaković
Tekst: Jelena Zlatar Gamberožić
