(Autorica: Jelena Zlatar Gamberožić, iz zbirke priča ‘Ticala’ (HENA COM, 2016.)
– Treba otići iz ove zemlje, kužiš! – kaže Teo okrenuvši se gornjim dijelom tijela prema Luki koji u autu sjedi iza njega; malo, tek toliko da ne izgubi kontrolu nad vozilom.
Nina naglo podiže glavu i pramen crvene kose pada joj na čelo. Pita se zašto joj je Teo odbojan. Gleda njegovo lice u retrovizoru. Visok je gotovo dva metra, ima pravilne jagodice, rijetku bradu i pune usne. Tijelo mu je pravo alpinističko: snažno i spretno. Nitko nema ništa protiv Tea. Teo penje najteže smjerove. Teo penje zaleđene slapove. Teo je otišao u Južnu Ameriku i popeo se na vrh Aconcague što svi u njihovom klubu smatraju najvećim mogućim uspjehom. Njegova djevojka, Tea, Miss perfection kako ju Nina naziva u sebi, sjedi pored njega u autu.
Teo i Tea su najpopularniji penjački par. Par za penjački poster. Ona nije znala penjati dok ju on nije naučio, a sada penje čak i bolje od njega, barem tako tvrdi Luka, koji je počeo relativno nedavno, prije nepunih pola godine.
Nina ne zna mnogo o tome. Nije nikada ušla u njihov klub, i ne namjerava.
– Moraš – tjerao ju je Luka – kako ne kužiš? Svi parovi zajedno penju. Ispast ću zadnji papak ako te ne nagovorim.
Nina je na to samo šutjela i nadala se da će Luka uskoro pronaći posao. Da će pronaći sadržaj koji će njegov kovitlac energije preusmjeriti u nešto korisno. Luka joj se svidio čim ga je upoznala, nakon par votki, u kafiću gdje je izašla s prijateljicama. Nasmiješio joj se svojim širokim Aquafresh osmijehom i rekao:
– Opa, mala! Šta radiš večeras?
Nina nikada nije doživjela gluplji „ulet“. Ali postojalo je nešto u njegovoj snažnoj vilici i gustim obrvama što joj se učinilo muževnim. Osjetila se zaštićenom. Stala je, usred buke i dima kafića, pogledala ga u oči i pomislila da taj lik može odagnati demone. Smijehom ili drskošću, nije bilo bitno. Nije osjetila nikakvu slabost u njemu, već čistu spremnost na udarce. Na ulaženje u klinč s bilo kim, bilo kada. Primaknula mu se i primila ga za ruku. Bilo je odlučeno.
Poslije je naučila da su mu ruke uvijek tople i da često hiperaktivno skakuće pucajući od energije, ali zapravo pucajući naslijepo. Bio je motor koji se vrtio u prazno. Zamišljala ga je kao radnika koji tovari velike betonske blokove golim rukama u kamion i to ju je uzbuđivalo. Sanjarila je o tome kako sve ono što nikada nije stekao obrazovanjem ili promišljanjem nadoknađuje fizičkim radom, snagom koja joj je dotad bila manje poznata kod muškaraca koje je birala. Uživala je u načinu na koji ju je vrtio u rukama ili podizao i naslanjao na zid u strastvenim trenucima. Voljela je misliti kako će ga, kao u filmu Pet lakih komada, posjećivati na nekom gradilištu izvan grada, gdje će on ulaziti u sukobe s ostalim radnicima, uvijek iz ispravnih razloga. Maštala je o njihovoj kućici u prirodi gdje će ona slikati u miru dok će se on, nemirno brzajući s jedne strane kuće na drugu, brinuti za sve ostalo.
No, sada su u autu i treba nastaviti razgovor ili se pak praviti da je se taj razgovor ne tiče. Odluči da je pametnije odabrati ovo drugo, barem na neko vrijeme. Poslije će vidjeti. Dug je put pred njima.
Teo priča o svim izletima koje planira te ponovnom odlasku u Južnu Ameriku na najmanje dvije godine. Nina gleda kroz prozor. Glava joj je blago povijena i oslonjena na staklo tako da pri svakoj neravnini lagano udari čelom o njega. Ali to joj ne smeta, u autu je vruće i staklo je ugodno rashlađuje.
Mnogo su hodali taj dan. Satima. S jedne strane brda prostirala se velika ravnica s kućicama uredno poredanima jednim kraj drugih poput lego kocaka, dok se s druge strane širila šuma. Ninu je krajolik podsjetio na osnovnoškolsku čitanku iz Prirode i društva. Meni je moj zavičaj najljepši, govorilo je četvoro djece u čitanci, jedno pokazujući na morski krajolik, drugo na gradski, treće na planine, a četvrto na ravnicu, točno onakvu kakvu je gledala s brda. Pokušala je vidjeti kretanje, ljude na dnu ravnice, ali bila je previsoko. Sjedila je veći dio dana na brežuljku u hladu hrasta i promatrala kretanje lišća, travu i penjače, ne odlučujući se pokrenuti. Sati su prolazili u tišini zelenila.
Tea je čitavo vrijeme penjala, kao da ju nešto goni. Ninu je njezino penjanje hipnotiziralo. Buljila je u nju, u stijenu po kojoj se kretala prema gore. Pokušavala je shvatiti što ona ima od osvajanja tog smjera, što ima itko od njih. Nije se činilo da uživaju u procesu uspinjanja, ali nije nikada vidjela nikoga tko se razdragano smije dok se bavi sportom. Ipak, ovdje je nešto bilo drugačije. Njihovo prijanjanje uz stijene nogama i rukama, ispijanje dugačkih gutljaja vode, fotografiranje mobitelima kada bi došli do cilja, nisu bili sami sebi svrhom. Osjećala se kao pred pitalicom koju mora razriješiti, a koja glasi: Penjanje je šifra za…? Na kraju je zaključila kako se radi o tome da Luka i Teo dokazuju jedan pred drugim koji može više i dulje penjati. Slične su visine i građe, sličnih godina i životnih situacija. Nešto je moralo biti različito. Jedan je od drugoga morao biti bolji u nečemu. Luka je, naime, na taj način prilazio svijetu: uspoređujući se. Ako nije mogao odmjeriti snage u znanju, informiranosti, izdržljivosti ili nečem četvrtom, situacija bi mu brzo postajala dosadna i pojavljivalo bi se ono što je Nina nazivala „cupkanjem“. Čitav njegov organizam nije mogao ostati na mjestu, biti na miru. Trebalo mu je baciti kosti. Nina se osjećala kao dreser većinu vremena. Kosti je pažljivo skupljala i na vrijeme ih bacala, prije nego što bi Lukina dosada prešla u sumanutost. Nekoliko su se puta približili toj točki, kad joj se činilo da će Luka izaći iz vlastite kože zbog nedostatka zabavnih i adrenalinskih sadržaja. Srećom, nečim ga je u tim trenucima uvijek uspjela zainteresirati.
Ali Tea. Zašto je ona tu? Nije se valjda dokazivala obojici? U njezinu je pogledu često naslućivala rezignaciju, gotovo želju za uzmicanjem. Čime su je zapravo stijene mamile?
Luka i Teo su nakon penjanja prošli obje strane planine u vedrom hodu i brbljajući te su na kraju došli do Nine koja ih je čekala u hladu.
– Nije ti bilo dosadno samo sjediti? – pitao ju je Luka. – Luda si. Ja bih crk’o od dosade.
Nina je polako ustala i maknula zalijepljene vlati trave sa stražnjice. Htjela je otići doma, leći i spavati. Ništa drugo nije ju zanimalo, pa čak ni jelo na koje su svi nagrnuli nakon penjanja. Sjela je pored jednog žbuna i promatrala ih. Luka je izvadio kuhana jaja iz ruksaka i trpao ih u usta jedno za drugim dok mu se vrat izvijao. Teo je pio mlijeko iz tetrapaka. Tea je jela malo, gledala u planinu i šutjela. Nina se pitala treba li sada nešto reći, nešto pitati. Učinilo joj se to njezinom dužnošću jer jedina nije penjala smjerove s njima.
– Kako je bilo? – na kraju se odlučila za najjednostavniji upit.
Teo ju je pogledao kao da je prvi put vidi, Tea je kimnula glavom, a Luka je odgovorio jednostavno:
– Jebeno. Znala bi da probaš.
Opet on gnjavi, misli Nina. Kao da je zaboravio da je probala ona jednom, nakon dugog Lukinog nagovaranja, ali je odmah i odustala jer nakon tog penjanja nije mogla hodati dva dana od bolova u dijelovima tijela za koje nije ni znala da postoje.
Nakon ručka, svi su sjeli u auto i krenuli. Bili su mokri od znoja i autom se širio neugodan miris.
Konačno, Teo prestane pričati o putovanjima, penjanjima i planovima i koncentrira se na vožnju. Nina se ponada trenutku tišine, ali Luka se nadoveže na njega kao da su se dogovorili da u autu ne smije biti nikakve pauze. Šutnja je bila rezervirana za penjanje, pomisli Nina. Auto je, sudeći po tome, mjesto razgovora. Još malo i zapamtit će pravila.
– Pa to ja stalno govorim! Treba se maknuti iz ove države! Tu se ne može postići ništa, baš ništa! – usklikne Luka, gestikulirajući svojim velikim rukama. – Jeste vidjeli jučer na vijestima… – u žaru govora, prima Ninu za ruku. Ona oprezno izvlači svoju ruku iz njegove, no čini se da Luka to i ne primjećuje. Ruga se nastupu predsjednika. Oponaša njegov govor i Teo se nasmije. Nina vidi njegove savršene, bijele zube u retrovizoru. Teo skida svoje skupe crne naočale i spušta ih u pretinac. U kojem svemiru bi ona mogla razgovarati o nečem važnom s nekim kao što je Teo? Teo, s nulericom. Sa spretnošću kakva se rijetko sreće, čak i kod vrhunskih penjača.
Tea se stidljivo nasmije. Ninu zbuni njezin glas. Nije sudjelovala u razgovoru i dosad se činilo kao da spava.
– U autu ful smrdi od našeg znoja! – uzvikuje Teo i stišće ruke uz tijelo. Luka širi ruke, skuplja ih i to ponovi nekoliko puta, pa se njih dvojica opet nasmiju. Tea prstima začepi nos i okrene se prema prozoru. Nina promatra njezin profil i pokušava dokučiti Teine misli. Penje bolje od njih dvojice zajedno. Ima bolji posao nego što će njih dvojica ikada imati. Što jedna Tea radi u ovom autu? Što radi na ovom izletu? Da je manje šutljiva, možda bi onda u njezinim riječima pronašla nešto za što bi se mogla uhvatiti. Tea ostaje zagonetka veća od samog penjanja. Njezin profil je najpravilniji od svih koje je ikad vidjela. Kosa je odrezana pravilno i pažljivo kao engleski travnjak. Da ima olovku i papir, pokušala bi je nacrtati. Njezinu bi kosu blago isjenčala.
Luka nastavlja svoj uzbuđeni govor o problemima u zemlji. Govori sve glasnije i zatim gotovo viče dok se okreće prema Nini.
– Naći posao je praktički nemoguće! Ne znam kada sam posljednji put nešto pametno i normalno radio!
– A da si bio plaćen! – nadovezuje se Teo još glasnije s prednjeg sjedala.
Nina duboko uzdahne.
– Ovako moja baka uzdiše! Kao da cijeli svijet propada! – vikne Luka. Teo se nasmije.
Nina se ponovno sjeti pitomih kućica koje je čitav dan gledala s brda, žbuna kraj kojeg je sjedila dok su ručali, a Teo i Luka halapljivo gurali jaja u sebe. Luka se osvrtao po brdu kao da mu nije dosta, kao da traži još kakvu hranu za proždiranje. Da je pored njih prošla srna, skočio bi na nju, nije sumnjala. Zario bi joj zube u vrat. Nina je gledala u žbun. Što žbun hoće? Važno mu je jedino postojati. Biti ljekovit. Po čitave dane. Što želi trava? Mirovati i rasti. Kišu i sunce. Ništa drugo.
A što što to zapravo želi Luka? Kad god bi ga to upitala, nakon ručka ili usred jutarnje kave, odgovarao joj je da o tome još razmišlja i da ga ne smije požurivati. Želi penjati, u to je siguran. To čini stvari čišćima. Dokad misliš razmišljati? – željela mu je uzvratiti, ali bi se uvijek na vrijeme suzdržala i pogledala na drugu stranu.
– Ti ne razumiješ – nastavljao bi on. – Nemam dovoljno koncentracije za druge stvari. Misliš da ne bih bio sretan da mogu, kao ti, satima slikati jednu sliku? Bio bih presretan! – zatim bi, nadureno, nastavljao jesti.
Ninu počne obuzimati dobro poznat osjećaj. Često bi ga doživljavala kao lagano kipljenje iznutra koje počinje negdje u području želuca, a zatim se penje kroz grudi i vrat prema glavi, gdje se pojačava i pretvara u velike mjehure. Ponekad bi se toliko uskovitlao da ga Nina više ne bi mogla kontrolirati. Bio je specifičan po tome što se javljao jedino pored Luke. Jednom je kovitlac nervoze postao toliko snažan da je uzela šalicu iz koje je pila kavu i razbila je o radijator. Komadi šalice su se razletjeli po zraku, a Luka ih je zaprepašteno istog trenutka počeo sakupljati i iznositi iz sobe, kao da je htio da se taj nemili incident poništi i prije nego što se dogodio.
– Moraš manje raditi – rekao joj je poslije. – Čula si za burn out sindrom? Jebote, mislio sam da sam ja živčenjak u ovoj vezi. – Nasmiješio se i poljubio je u glavu.
Kućice, zavičaj, žbun, pokušava se smiriti fokusirajući se na ugodne prizore. Sjeti se Tee kako penje, njezinih pomno oblikovanih pokreta i snažnih leđnih mišića dok se hvata za stijene i ne misli ni o čemu drugom osim o tome gdje i kako će položiti stopalo.
Osjeća Lukin pogled na sebi kao da joj pali gornji sloj kože s lica i ostavlja opekotine po obrazima. Zna da čeka da ona progovori. Čitavo vrijeme nije ništa rekla, a Luki to nije zabavno. Bez borbe nema adrenalina.
– Mnogi su postigli nešto ovdje. Pogledajte Teu. Kao što neki ne uspiju ama baš nigdje – konačno tiho kaže i ponovno se čelom nasloni na prozorsko staklo.
Teo i Tea ne progovaraju s prednjih sjedala. Teov osmijeh je zaleđen, usne su mu čudno iskrivljene u cereku. Teino lice je ozbiljno i odsutno. Nina ne zna slaže li se ona s njima ili s njom, ili je pak sve to toliko daleko ispod nje da na njihovu raspravu i ne obraća pažnju. Ostali u njihovom penjačkom klubu se svi sa svima bespogovorno slažu, kao da ih je zajednički hobi učinio istomišljenicima nekakve sekte.
Smrad u autu postaje sve jači, pa Nina sasvim malo otvara prozor. Pored njih prolaze kuće i šume kao na velikoj, odmotavajućoj traci. Upravo prolaze pored niza lijepo uređenih vila. Svaka od njih ima maleni vrt, podrezano cvijeće i svježe obojanu ogradu. Koliko vremena ljudi troše na uređivanje ovih kućica, pita se Nina. To je sigurno svakodnevan rad. Sati i sati. Baš kao i treninzi za penjanje.
Tea tiho prekida nastalu tišinu i upitno se okreće prema Teu.
– Možda ne moraš ići u Argentinu. Možda bismo mogli živjeti tu negdje, u jednoj ovakvoj kući?
Oho, pomisli Nina. I Tea o nečemu razmišlja. I to o Teovim hvalisanjima i putovanjima. Mislila je da se Teine misli bave uzvišenijim temama: geopolitičkom situacijom. Kvantnom fizikom. Ali životom u kući s travnjakom? To je pravo iznenađenje!
Teov pogled usmjeren je ravno na cestu. Ne odgovara. Rukama snažnije stisne volan, Nina primijeti zatezanje mišića na njegovim rukama.
– Luka ima pravo –Teo konačno odgovara Tei – ovdje je očajno. Zato idem, kužiš. Sve sam isplanirao.
I dalje gleda ravno ispred sebe. Nina odmiče glavu od prozora i pogleda prema Luki koji se smiješi.
– Hoćemo pustiti neku glazbu? – kaže, ne gledajući ni u koga određeno. – Možda ima nešto na radiju…
Hvata je umor od ljutnje i želi ga zatvoriti u bocu. Ugušiti u glazbi. Dovesti se u stanje lelujanja, kao na brdu. Promatrati promjene svjetla uslijed sumraka.
Tea je i dalje okrenuta prema Teu. Nina primjećuje da je njezin profil jednako pravilan i s druge strane. Kako se osjeća netko s toliko pravilnim profilom, pita se Nina. Je li i sve ostalo u njezinom životu tako ispravno? Čarape uredno poslagane u ladicama, suđe savršeno posloženo u ormarićima iznad sudopera? Grudnjaci, za svaku priliku, na finim crnim vješalicama.
Jedno vrijeme, koje se Nini čini beskrajno dugim, vlada tišina. Konačno tišina u autu koju je tako dugo čekala. Samo, ova tišina je napeta, lažna kao i penjanje. Tišina je šifra za…? – postavi novu pitalicu bez odgovora.
Tea gleda u Tea još gotovo minutu, a zatim mirno progovara. Njezin glas je ugodan i čist, pomisli Nina, kao voditeljice radioprograma:
– A što će biti s nama? Jesi li i to isplanirao?
Nina zadrži dah dok osjeća kako joj se čelo počinje žariti. Val srama i nelagode popne se duž njezinog trupa prema vratu. Luka se trgne i živne, kao da ga je netko uboo iglom u stražnjicu. Pljesne rukama i lagano počne poskakivati po sjedalu.
– Da, Teo – govori namještenim glasom koji bi trebao imitirati Tein – ne smiješ nigdje bez svoje drage cure. To su plodovi veze, jednako kao kad mene ova moja vrijeđa da nigdje i nikad neću uspjeti.
Lice mu se pretvara u nasmiješenu masku koju je toliko puta vidjela. Masku koju nije moguće otrgnuti, zapaliti ili uništiti. Počinje fajt i Luka je spreman. Luka je rođen spreman.
Nina duboko udahne i zadrži dah, kao da se sprema zaroniti. Nitko ne progovara. Mrak polako pada na polja. Ljetni sumrak i sparina ulaze u auto.
– Kužiš, to ti je prava podrška – nastavlja Luka obijesno – kad ti žena kaže: nikad ništa od tebe!
Rukama se čvrsto drži za sjedalo, kao da bi uskoro mogao zajedno s njim biti ispaljen kroz krov automobila. Tea i Teo šute. Tea spusti glavu prema krilu. Rukom prođe kroz crnu kosu i posegne za ruksakom. Ruke joj nestaju u njegovoj unutrašnjosti. Luka također rukom posegne prema džepu. Što će izvaditi iz njega, pita se Nina. Ručnu bombu?
Luka vadi praznu ruku iz džepa i okreće se prema Nini kao da sluti njezine unutrašnje monologe:
– Hajde! Reci više nešto! Pun mi je kurac tvoje pasivne agresije i uzdisanja!
Ona hvata zrak i počinje, polako i oprezno, kao da gazi po jajima. Vlastite riječi učine joj se kao parole ispisane na velikom platnu.
– Mislim da nije problem u državi. Preciznije; jest, problem je i u njoj, ali čini mi se da mnogima to služi kao izgovor. Treba poduzeti nešto. Barem se potruditi – kaže.
– Za dom spremni! – vikne Teo i njih dvojica se opet počnu smijati.
Nini zazvuče kao dvije hijene.
– Trud je precijenjen, znaš – kaže Teo.
– A šta ti misliš, da je moguće mijenjati ovo društvo? – Luka joj se unosi u lice.
Ona lagano odmahne glavom. Sunce na zalasku uđe joj u oči i žmirne. Ogniuno sta solo sul cuore della terra…[1] sjeti se početka citata koji je obožavala u srednjoj školi. To je bio citat koji ju je najviše smirivao od svih koje je ikada čula. Padao je na nju poput svilenog plašta i štitio je onako kako Luka na kraju ipak nije mogao.
– Ja znam da bih u drugoj zemlji bio sretan. Ovdje mi svi samo seru. Idi Teo što dalje, boli te racku za sve! Nema ovdje ništa za nas. Nije da ćemo dobiti iakvu potporu od njih dvije – kaže Luka konačno, odmičući pogled s nje.
Nina spušta glavu. Grad se približava. Obiteljskih kuća više nema i sve je više zgrada. Sumrak je miroljubiv, prijelaz u mrak gotovo nježan. Nema ni hladnoće. Blagost ljetnih mirisa skuplja se oko njih u zraku. Vani je potpuna tišina. Ostalo je desetak minuta vožnje i duboko udiše, kao da želi u sebe sakupiti sve ono iz atmosfere što je ljetno poslijepodne izbacilo i sada ostavlja noći, na korištenje po volji. Pogleda u Luku. On napeto gleda pred sebe kao da će skočiti na sljedeću riječ koju netko izgovori i izudarati je. U autu je već gotovo mračno. Nina zatvara oči i dodiruje se po čelu i kosi. Pokuša se sjetiti kada je zadnji put osjetila nešto poput olakšanja.
…trafitto da un raggio di sole…[2], nastavlja citat u sebi, kao mantru. Pokuša se sjetiti kako ide dalje i čiji je, ali ne može. Zatim se okreće prema Luki i šapne:
– Molim te. Ne provociraj – i potapša ga po nozi.
On je pogleda ljutito, gotovo bijesno, ali ne kaže više ništa.
– Imaš pravo Luka. Jebe mi se – kaže Teo tvrdo s prednjeg djedala. – Idem i ne vraćam se.
Tea je utihnula i utonula u sjedište. Nina više ne vidi njezinu kosu ni ruke.
Stižu do odredišta, zgrade u kojoj žive Nina i Luka. Teo zaustavlja auto, ali nitko ne prekida tišinu. Nina kupi stvari pored sebe sa sjedala i stavlja ih u ruksak. Boca vode, pulover. Promrsi pozdrav i izlazi iz auta. Gleda u nebo iznad zgrada. Nema vjetra. Uskoro će se posve smračiti. Luka uzima svoje stvari, potapša Tea po ramenu, uzvikne: – Pozdrav, ljudovi! – i izađe. Pocupkuje pored Nine kao da se sprema početi trčati.
– Teo je zapravo pravi idiot – kaže Luka gotovo veselo i unese se Nini u lice – ali vidiš, i on je završio sa super curom, kao i ja! – zagrli je desnom rukom, a lijevom primi naramenicu ruksaka. – Ne znam šta je to s vama ženama da odaberete ovakve debi…
Udarac mu zanese glavu tako da se u jednom trenutku učini da će se okrenuti oko svoje osi, ali to se ne dogodi i glava mu se nakon početnog trzaja vrati u prvotno stanje.
Od siline udarca Nina i sama zatetura. Primi se za ruku, skvrči i okrene na mjestu. Čini joj se kao da su njih dvoje zajedno izveli pokret iz vlastite, privatne koreografije. On je glavom okrenuo prema lijevo, prema naprijed i zatim prema dolje, a ona zamahnula lijevom rukom, skvrčila se i čučnula. Čuje udaranje automobilskim vratima, dva puta i pretpostavi da su Teo i Tea izašli.
Shvati da su joj oči čvrsto zatvorene, kao zalijepljene. Polako pokušava otvoriti jedan kapak pa drugi, dok joj bol u šaci i dalje pulsira. Kada otvori oči shvati da je u tih par minuta pao mrak.
… ed e subito sera[3], prisjeti se konačno kraja citata koji ju je ispunjavao smirenošću sumraka na moru i u koji je uvijek duboko uranjala svakim dijelom kože na povratku s plaže. Samo, ovaj put je ostavi ravnodušnom. Kovitlac u njoj se pojača.
Luka se savio u čučnju i drži se rukama za bolno mjesto. Okrenut joj je leđima. Teo i Tea stoje iznad njega poput zbunjene publike koja nije sigurna u protokol u ovakvim situacijama. Konačno mu Teo prilazi i saginje se do njega. Luka se ne želi pomaknuti iako mu Teo stavlja ruku na glavu i nešto govori. Nina ne čuje što. Lukine velike šake prekrivaju mu čitavo lice, pa nitko ne može procijeniti nastalu štetu.
To nije pošteno, pomisli Nina. Trebaju vidjeti što je napravila. I ona, pogotovo ona treba vidjeti. Dolazi do Luke koji još uvijek čuči i naglim naletom ga rukama gurne na pod. Teo i Tea se spremno odmaknu od njih pola metra, kao da čekaju nastavak zanimljive intraktivne predstave. Luka se zbuni i pomakne ruke s lica kako bi se njima, u naglom gubitku ravnoteže, dočekao na zemlji.
Nina se zagleda u njegovo lice. Iz nosa mu curi krv i jednim okom ubrzano trepće, kao da ne vidi dobro. Gleda je uplašeno i čini joj se da će podignuti ruke da se obrani ili da prekrije glavu. Gdje ti je fajterski gard sada? – poželi ga pitati. Želi pljunuti na njega. Trebalo bi nastaviti, pomisli divlje. Pozabaviti se njegovim pasta-za-zube osmijehom. Šutati ga dok se ne onesvijesti. Bi li itko reagirao?
Svi za nikoga, nitko za sve, mogao bi biti novi penjački slogan – pomisli. Udarci su šifra za…?
Približi mu se i nadvije nad njega. Osjeća da se krajevi njezine jakne šire i da bi ga ovakvog, skvrčenog i uplašenog na podu mogla čitavoga obuhvatiti i ugurati u sebe. Digne jednu nogu s poda i približi je njegovoj glavi, nekoliko centimetara iznad, kao da će stati na nju. Luka se i dalje ne pomiče. Čuje samo njegovo ubrzano disanje.
Tea dolazi do njih i u jednom, kratkom trenutku, Nina pomisli da će je obuhvatiti, primiti oko struka, šapnuti joj nešto ili je jednostavno odvući i tako zaustaviti, no ona stane na drugu stranu i nadvije se nad Luku polako i oprezno, kao u usporenom filmu. Njezin savršen profil promatra ga bez emocija, znalački.
Nekoliko trenutaka nitko se ne pomiče, čak ni Teo koji promatra Teu ništa ne shvaćajući dok rukama prolazi preko glave. Nina skreće pogled s kvrge na Lukinom licu i sada gleda samo u Teu koja stoji s druge strane, bezvučno i nepokretno, kao njezin odraz u ogledalu. Hoće li se pomaknuti? Hoće li ga ona dokrajčiti?
Mrak ih pokriva polako kao da se razvlači debeli poplun. Obrisi zgrada pred Ninom lelujaju u uličnoj rasvjeti. Vjetrić je ponovo počeo, osjeća ga na licu prekrivenom kapljicama znoja. Podigne pogled i na crnim listovima obližnjeg drveta vidi tek blago titranje lišća. I odmah je večer, pomisli na svoj omiljeni citat. Mišići joj se počnu opuštati.
Osjeti da je hvata mučnina.
Pomakne nogu od Lukinog lica i okrene se od njih. Protrese ruku i nesigurnim, klimavim nogama zaputi se prema zgradi.
[1] Prijevod s talijanskog: Svatko stoji sam na srcu zemlje…
[2] Prijevod s talijanskog: …proboden sunčevom zrakom...
[3] Prijevod s talijanskog: … i već je večer.