Pola četiri ujutru je najgore vreme
Njeno ime čitano unazad
bilo je ime boginje
njene priče
uvek bubnjevi rata
voleo sam je
nerazumno i dugo
u sebi je imala samo sukobe
i nešto naklonosti za udvaranja
pričao sam joj o bogu
iz čije se glave rodila kćerka
ćutala je i gledala svoje ruke
žudeo, i sve teže pronalazio
nešto božansko u tome
u pola četiri ujutru
kada pune čaše boje zidove
krv i čelik mešaju se
nad sudoperom
a komšije se bude
usamljen poput slike na zidu
kao rešenje izgovarao
pola četiri je zaista najgore vreme
često se setim nje
i prećutim sebi sve o tome.
Nema previše vazduha na ovom mestu
Kada spustimo
prijatelji i ja
oklope kroz grkljane
ne osećamo više
udare elemenata
možda smo slabi ljudi
možda smo samo deca
svaki takav beg
na nogama rascveta
sve lepše i lepše rane
ali znam stare priče i lekove
poput kada te ujede zmija
na to stavi koprive.
Jesenje igre
Brzo je došla i sela
neke sitnice u torbi
i na vlažnoj klupi
gledao sam
u bojažljivo sunce
pa u nju
bila je nečim sputana
dogorevala je cigareta
i sa njom strpljenje
gusta buka oko nas
umirena okršajem
koji se neće dogoditi.
Ustala je
bio sam nalik stubu
kazala nešto
tiho, nervozno
kao da nije ovde
ostao je zrak
na mokroj klupi
kasnila je negde
u zemlju
bez ljudi, valjda.
Velikim jezikom
Kazaćemo sve, kazaćemo da volimo
kada lomimo rebra
svakom brodu koji se približi
kazaćemo da smo srećni
onda kada ispunimo obaveze za taj dan
i gledamo noć
kako poput hitne pomoći dolazi
kazaćemo kako drugi
postoje samo da nas čine ostrvima
kazaćemo sve
što volimo da čujemo
a kada se kutija ispod nas otvori
u nju ćemo sići
lagan teret zemlji
i nad nama čvrsto zatvoriće se
nebo.
Stavi malo šećera na mene
Zaboravi reči
koje je jutro istisnulo iz grla.
Na ovoj terasi
od treperavog belog kamena
gledamo jedno u drugo –
sedim smrvljen
dok ti klatiš nepostojećom papučom.
Prokleti bili ljudi koji kažu
Dugo se nismo videli!
Stavi malo šećera na mene
i obećavam:
gledaćemo basne Mediterana
sve morževe u skupim kolima
i lisice sa recepcija
tvojim očima.
(Autor: Nikola Đurica)