„Daleko je more, ne vidiš mu kraja, tamo u daljini, s nebom se spaja“, govorio mu je djed. Ali dugačak, gotovo beskrajan tepih nekad manjih, a češće velikih valova nije ga nosio samo prema nebu, nosio ga je i kroz nebo, kao da nije u običnom već svemirskom brodu i pluta kroz koloplet gusto razmještenih zvjezdica. Nad njima je, kao čuvar prijelaza prema drugom svijetu, dežurao mjesec; žut, postojan, često prekriven oblacima ili mrljama koje je Vito pokušao razaznati. Ako bi mrlje bile okrenute u obliku osmijeha, čekala ga je još jedna dobra noć na moru, a možda i dobar dan. Ali, ako bi djelovale zastrašujuće, pripremio bi se na nevrijeme koje bi njegov brod nosilo u smjerovima koje nije mogao kontrolirati, s kojima se morao boriti i, nadao se, izboriti.
Ali zanimljivije od onoga iznad, bilo je ono ispod, ili ono što je Vito zamišljao da se nalazi ispod. Gusta, crna morska trava, šiljaste stijene, a najviše ribe. U noćima kada bi uspijevao zaspati, sanjao ih je, kako mirno lelujaju ispod njegovog broda. I čekaju onu noć kad se mjesec neće nasmijati, lošu noć u kojoj će Vito konačno izgubiti moć nad brodom, prevrnuti se s palube i završiti u njihovim ogromnim ustima koja su u njegovim mislima djelovala kao duboke, tihe špilje. To ga čeka, to je njegov život nakon smrti. Mirne, mekane, tihe i duboke špilje, usta divovskih, čudnovatih riba koje vrebaju na njega ispod površine.
U snovima, ribe su se usporeno gibale, stražarile nad njime kao mjesec nad zvijezdama i čekale ga.
Osim u jednom snu, koji mu se ponavljao za olujnih noći. U njemu, stoji u sobi iz djetinjstva, sam. Roditelja nema, on je dijete, a oko njega, po zraku, lete dvije ribe. Premda, lete nije bila prava riječ. Ribe mlataraju u panici, gušeći se. I nisu normalne veličine, divovske su, veće od njega, zlatna i crna, spremne udariti ga glavama ili repovima u bilo kojem trenutku, boriti se da ostanu na životu. On može- u snu to zna- ako jako poželi, smanjiti ih na normalnu veličinu. Zlatna se divlje vrti oko sebe i približava prozoru. Stan je na desetom katu i Vito se nada da će riba razbiti prozor i nestati. Začuje lom stakla, zatvori oči i osjeti komadiće stakla kao kapljice vode na koži za vrijeme oluje. Ali, kad ih opet otvori, ribe su još uvijek tamo, užasnute udaraju repovima po namještaju. Vito upotrijebi svu snagu koju može pronaći, koncentrira se i zamišlja kako se ribe smanjuju. Opet zatvori oči. Čuje šumove. Drži oči zatvorene vrlo dugo i osjeća kako su mu žile na vratu nabrekle. Otvara oči. Ribe su se smanjile. Crna je sasvim sitna i nepomična, zna da je mrtva, dok se zlatna još uvijek pomiče, tek nešto veća. Uzima je u ruku i trči do kuhinje gdje je, nejasno se sjeća, bio akvarij. Okrugli, mali. Nalazi ga nasred stola iznad kojeg se ljulja velika narančasta lampa i prijeti padom. Spušta ribicu u akvarij i gleda, grčevito se nadajući da će proplivati, da će sve biti u redu, da ima dovoljno vode.
Riba zamahuje i spušta se prema dnu akvarija gdje, zakopan u sitan pijesak, izokrenut i razlomljen, leži Vitov brod.
(Tekst: Jelena Zlatar Gamberožić, slika: Česi Novaković)