KREVET DO PROZORA
prvo su bile velike žute oči
pa velika prazna soba
a sada tri vlati trave usred pustog grada
povjetarac ih njiše i mirišu na daljinu
kao kraj naše ulice na bazgu
ujutro brišem kapi krvi iz nosa
ugruške skrivam u maramice koje si mi kupila na kiosku
gospođa na krevetu do prozora puši cigaretu smrti u lice, u noć u tišinu
pred jutro smrad kamuflira žutim dezodoransom „Fa“, na ljeto, na sunce
govori
dijete, ti si mlada
cijeli život je pred tobom
ODLAZAK
i da sva ta bolest negdje ode
da je proguta neka velika zmija ili morski pas
imala bih vremena živjeti
ne znam bih li znala disati ili bih se ugušila od slobode
kao zločinac kada izađe iz zatvora i baci se u ruke rijeci
u ruke koje vuku na dno
u ruke koje miriše na crnu boju iz tiskare
i da sva ta bolest negdje ode ne bih više pisala
slavila bih život bez boli
plesala u disku
gledala u sto monitora s tisuću boja
slušala bih klik šaltera
znala u kojoj sobi zvoni mobitel i voljela
šaputanja i jesen i sitne životinje
da sva ta bolest negdje ode
imala bih četvero djece
i vodila ih u lunapark,
na vlak, na ringišpil, na vrištanje
da sva ta bolest negdje ode
vjerojatno
bi me uzela sa sobom
DUGI OTOK
bolest je dugačak otok, neistražen
po njemu putuju krvna zrnca i crtaju karte kao da imaju plan gradnje
pluća se stežu kao na -25 usred čakovečke zime
utezi od betona na svakom rebru
tišina parkirana između dva udaha
svega ima, i čekanja i bure i sjevera
i rijeke i mora
i plave boje, kamenja,
sve je meni u toj glavi jasno
samo oni trube o nepravilnostima na magnetu
i da nema onoga što vidim
bolest je more bez otoka kažu
ali mi imamo naš u obliku kruške
ovdje vežemo udice, slažemo olova
i čekamo nova mišljenja i orade