Autorica: Mateja Jurčević
*
služim se s dvjesto osnovnih riječi
jedem što je ponuđeno
ako sam cestovni otok nisam kretanje
ne žudim izreći
ne uznemiruju me grafiti
ne nastojim biti gotica
*
imam sliku kreveta
u mobitelu s kojega se više nikoga ne može nazvati čuvam krevet
meku bijelu posteljinu sa sivim cvjetovima
po sredini polomljene stapke
na rubovima gdje ne dopire toplina
povenule krune padaju u mrak podnice
imam dobar krevet
čovjek s kojim se viđam također ga ima
sve je toplo, široko ljetno polje
ali u zenitu nije tvoje lice
i to mi ne da da spavam
*
kosine sunca ubrzavaju pretvorbu
zrake su rezale masnicu od maka
kada si shvatio da si vaza
ili porculanska patka
u svakom slučaju stvar
prašina se na tebi uslojava u vestu
nije ti hladno
iako te već dugo nitko ne dotiče
*
svejedno lijevo ili desno
razdaljina je nesavitljiva
proteže se od pupka do pupka
tišinu između nas možemo nazvati stablo
greda od mlade kruške
preko koje se protežemo da bismo spojili krajeve
ali u pukotinu razmjera vlati
netko dodaje cjepanice
popunjava prostor u beskonačnost
sada sjedimo svatko na svojoj zvijezdi
ložimo sunce
drvima iz našega pravca
tako uvijek iznova dan sviće i bilje jede
iz čega proizlazi da je prezir a ne bog
hranitelj svijeta
*
zeleni zubi crnogorice
igličasto more usijeca se u oči
ustvari trogodišnjak s pristupom benzinu
omamljuje te miris zemlje
kao davno tempera i ljepilo
po njoj se linja krzno staklenog zeca
sve može biti rana
svime se može rezati kruh
*
stolica koja se ne prestaje okretati
kao da si upravo ustao iz nje
vrti se godinama do povraćanja
prašina žmiri na sunčevim zrakama
fitilj je svaka dužina na koju se taloži
predugo gledati u svjetlo ispruženo
na izblijedjelom naslonu
trajno dokida mogućnost razlikovanja
tvoje kose od mačje dlake
*
magla se spušta na djelomične stvari
na mjesta bez piksela
na trbuh kojim si volio, ploču ulice
tijelo životinje najčešće rep.
bjelina je amorfna i milostiva
skuplja se na propuhu
nastanjuje se među linijama koje imenuju stvari
da se digne da se uskrati
u plavom bi letjeli samo kljunovi
trokuti u koje bacamo kruh
s istom nježnošću koju smo davali pticama
*
ravnomjeran kao letvice ograde
gdje uvijek ima prostora za svjetlo
u svakom vremenu raste živica što se pruža
da bi ispunila razdaljinu
koja se napela kao uže
između tvojih drvenih ploha
između ljuljačke i sanduka
na njemu se daju ugledati grudnjaci i potkošulje, hlače, bluze i čarape
ali nikada cjelovita žena
nikad čitav muškarac
nikada tijelo veće od praznine
koja govori slobodno gledaj
ali kroz sebe propušta samo lišće, vrećice, čepove boca,
sitno staklo
