(autorica: Jelena Zlatar Gamberožić, priča je originalno objavljena u emisiji Riječi i Riječi)
Sanjam da se vraćam u tvoju kuću.
Vrt je onakav kakvog ga se sjećam. U njemu stoji tvoj otac i boji ogradu u bijelo. Kada me ugleda, vedro se nasmiješi i kimne. Kimnem natrag i približim mu se. Dodaje mi četku i moli me da nastavim. Ne želim to raditi, želim te pronaći, osjetiti tvoju prisutnost, ući u kuću koju si tako detaljno i tako dugo uređivala.
- Zašto nam tako rijetko dolaziš? Puno radiš?- pita me.
- Rad u znanosti postaje sve teži s vremenom. – odgovorim dok me dodiruje prvi sloj krivnje.
Poznajem svaki kutak, svaki detalj, svi oni titraju oko mene. Krov od cigle. Dugačko tanko drvo ispred balkona. Vrata koja se nikako nisu uspijevala zatvoriti, iako si ih mnogo puta namještala. Tišinu koja je ulazila kroz prozore i obavijala me kao topli nepropusni plašt te čuvala od hladnoće, od vanjskog, od stranog, od svega što me se ticalo, ali što nisam želio propustiti kroz svoju kožu, nosnice, dopustiti da uđe u moj dah i nastani se tamo.
Svuda smo mi: ti i ja. Uvijek tihi. Planiramo kamo ćemo smjestiti stol, a kamo kauč, i onda gledamo u taj prostor i razmišljamo jesmo li pravilno odlučili. Tvoje duguljasto lice, naborano čelo i ozbiljne, tople oči pažljivo provjeravaju svaku riječ prije nego što je propuste kroz usta, kao zatvorenike kojima je na neko vrijeme dozvoljeno izaći, ali nikada predugo.
Tvoj otac govori o cvijeću koje je zasadio, grmovima koje je oblikovao u savršene kugle, fasadi koju je trebalo urediti. Oni su u blizini, tvoji roditelji, u istoj ulici, samo par kuća niže. Naselje je malo, poznajem svaku kuću, zamišljam tko živi u kojoj i upisujem im životne priče, redam djecu, nadijevam im imena.
Prihvaćam četku i premazujem ogradu sporim, opreznim pokretima. Uskoro ćeš izaći i procijeniti moj rad, nadam se. Zato sam usporen, nadam se da ćeš moju sporost ocijeniti kao dobar rad, pohvaliti me, pozvati unutra. Skidam jaknu jer osjećam vrućinu. Još je dan, ali prelazi u sumrak i sve kuće postaju za nijansu tamnije. Tvoj otac otišao je do gredice cvijeća i gleda prema ulazu gdje su siva vrata garaže. U njoj si, pomišljam. U garaži je tvoja radionica, tamo odlaziš često i radiš nešto, ne nužno na autu, samo si uzmeš vremena, utoneš u sebe, u alat, u daske koje si donijela. Nešto ćeš stvoriti, ovdje će nešto nastati, bez sumnje, mislio sam uvijek kada bih te ugledao tamo. Tako bi i bilo.
Puštam četku i ulazim u kuću kroz velika drvena vrata koja si sama napravila. Boja drveta je tvoja boja, boja tvojih očiju i mudrosti koju si svuda postepeno i obzirno skupljala. Ulazim u hodnik uokviren biljkama specifičnog, svježeg mirisa. Tvoji otac i majka bave se biljkama, sjetim se. Naravno. Nisam to nikada niti zaboravio. Otac, tanak i visok, ljubitelj bilja i kiparstva. Majka, suprotnost, vrhunska matematičarka niska, ravne kose koja joj je uokvirivala glavu kao mala kaciga, uvijek ljubazna, spremna na sve što se moglo dogoditi. Njezine sitne, živahne oči uvijek su me proučavale s dragošću, kao da zna da sam za tebe netko što nitko drugi ne bi mogao biti ili kao da smo nas dvoje našli nešto važno, gotovo ključno: zakopano blago u skrivenom dijelu tvog prostranog vrta.
Iz hodnika ulazim u dnevnu sobu. Televizija je uključena, uvijek. Nikoga nema. Očekujem da ćeš se pojaviti u nekom kutu, da će tvoja crna kosa izroniti iza vrata kao toliko puta dotad, da ćeš me dočekati iz kuhinje s kavom koju si upravo pripremila. Da ćeš reći svoje jednostavno: Bok, ali da će ti se oči nasmiješiti mnogo dublje i šire od tog pozdrava.
Soba je bijela, uredno pospremljena. Upijam mirise kuhinje koja se s njom spaja i svježinu s balkona na koji vodi. Okrećem se i izlazim. Nisi tamo. Ti si na katu koji si radila sama. Bile su to samo gole sobe, natrpane raznolikim stvarima: otpadom, starim, neupotrebljivim materijalom. Nije se u njih niti moglo ući dok nisi uzela njihovo uređenje u svoje ruke, zavezala staru, plavu maramu oko glave i krenula u obnovu: spravljanje žbuke. Farbanje. Oblikovanje svakog dijela pokućstva. Kupnju pločica. Ugradnju kade. Uređenje balkona. Lakiranje frižidera. Jedno po jedno, neobično strpljivo i polako, kao da rok ne postoji.
Penjem se uskim stepenicama na kat. Uz rub stepenica postavljene su razne biljke i cvijeće pa osjećam kao da se penjem u vrt. Sjećam se penjanja na taj kat. Uvijek sam bio privučen njime, kao da me gurao u sebe, tjerao na to da na njemu sretnem tebe, da sjednemo, da legnemo, da gledamo televiziju, da se samo smijemo ili jedemo sladoled od pistacija na stolicama u kuhinji koju si najdulje uređivala.
- Što radiš?- pitao bih.
- Slažem nešto. – rekla bi ti, i mene bi oblila sigurnost.
Ništa ne može poći po zlu, samo možeš dovršiti ono što si započela; policu, bicikl, stol. To je ono što ti radiš: slažeš. Iz razbacanih, kaotičnih dijelova spajaš smislenu cjelinu. Tako si učinila i sa mnom.
Dolazim do vrha stepenica i ogledam se. Tu su također vrata, njih si postavila zadnja. Crna su i sjajna, a za mene su bila štit od ostatka svijeta. Kad bih ušao kroz njih, znao sam da sam na sigurnom, kao u dječjim igrama kada u određenom vremenskom roku valja doći do cilja i reći da si konačno siguran. Jer, svijet je poput te igre, mislio sam. Opasnosti prijete. Svuda se nalaze i nemaju milosti ni prema kome. Nešto se od njih još i može izbjeći. Mogu se kloniti snažnih uboda, sakriti se od hladnoće, sa sobom ponijeti različite vrste naoružanja. No želio sam samo, kao u filmovima o apokalipsi, pronaći dobro skrovište, kupolu ispod koje se moglo jesti, smijati, ispod koje se moglo odmoriti i barem na trenutak povratiti snagu. Nije bilo lako, nikada nije, vratiti se natrag nakon iscrpljenosti, nakon bitke. Jednom kada zavlada, grozničavost nesigurnosti koja ne poznaje mirnu zonu caruje dugo. Caruje možda i zauvijek.
No, ja sam pronašao sklonište. Otvaram crna vrata i nađem se u novom predsoblju. Tu su tvoje papuče, jakna poznatog mirisa u koju zagnjurim glavu jer ga želim upiti, želim da me iscijeli kao krema, lijek, mast koju moram, želim premazati posvuda po tijelu, pogotovo po bolnim točkama koje već dugo trepere, peku i ne dozvoljavaju mi dubok, miran san. Okrećem se prema kupaonici. Pločice su tamno zelene. Željela si takvu, prirodnu boju, boju tvog najdubljeg sloja, onog koji je uvijek bio boje nade.
- Sve će biti dobro – govorila si s dječjom naivnošću, ali mene si uvjerila. Svaki put.
Kada bi to rekla svojim dubokim glasom, sve se smirivalo. Oko mene i u meni, pao bi tihi zasun sigurnosti indigo boje s malim zvjezdicama koje su nas vodile u još jednu noć nakon koje će sve biti dobro. I bilo je. Ili sam to samo mislio? Dani su bili od pamuka. Mogao sam se izuti i hodati bos po njima, ne ostavljajući nikakav trag.
Okrećem se i nastavljam prema dnevnoj sobi i kuhinji. Fotelja još uvijek miruje u kutu sobe. Na policama su tvoje omiljene knjige. Nisi mnogo čitala, nije bilo vremena, ali povijesni romani bili su tvoj svijet. Mogla si se izgubiti u njemu više, dublje i potpunije nego bilo gdje drugdje.
Tražim te pogledom. Kuhinja je također prazna. Prozor koji gleda na obližnje kuće, kojem sam se uvijek približavao da vidim je li se što promijenilo u svijetu oko nas, pokazuje crvene krovove s dimnjacima. I bistar dan, bez oblaka. Voljela si takve dane, htjela si ići u prirodu. Pakirala si svoj ruksak zadovoljno zamišljajući šume.
- Gledaj, nema niti jednog oblaka – izgovaram u prazan prostor.
Očekujem da ćeš izaći iz spavaće sobe, jedine u koju još nisam zagledao. Polako se vraćam iz kuhinje i prilazim njezinim vratima. Možda spavaš, možda ću tvoju dragu glavu zateći na jastuku. Približit ću ti se tiho i pomirisati tvoju kosu. Bit će ti drago, promeškoljit ćeš se u snu, a zatim me potražiti, još uvijek zatvorenih očiju, toplom rukom.
Pomičem kvaku. U sredini sobe je krevet, nenamješten, a plahta i deka su zgužvane. Tu si, to je znak da si tek ustala, pomišljam s nadom. Tvoj veliki bijeli radni stol u uglu sobe je prazan, na njemu su samo dva fascikla. Nema velikog akvarija sa zlatnim ribicama na sredini u koji sam uvijek gledao u pauzama, dok su ribe lelujale po akvariju.
- Koliko dugo žive ove ribe? – pitao sam jednom, gledajući njihove velike oči.
Bio sam sigurna da znaš odgovor jer znala si odgovor na gotovo sve. Postavljao sam ti, u šali, mnoga dječja pitanja: je li nebo puno ili prazno, zašto zvijezde sjaje i zašto svemu dođe kraj, a mogao sam ispitivati unedogled, gledajući tvoje mirno i pametno lice kako smišlja odgovore koji nikada ne razočaravaju.
- Desetak godina – rekla si nesigurno.
Sjećam se načina na koji bi nabrala čelo pri odgovoru, što je značilo da nisi sasvim sigurna, a to je bilo vrlo rijetko. Znao sam da ćeš nakon toga potražiti tu informaciju i bio sam ponosan što sam postavio pitanje na koje nisi imala spreman, siguran odgovor. U tvojim očima to me izdignulo iznad gomile, pomislio sam, povisilo mi je vrijednost. Bio sam u pravu, kasnije si stvarno došla s preciznim odgovorom o ribama. I dugo si ih gledala. Približio sam se tvojoj glavi i zajedno smo gledali u akvarij. Htio sam da ostanemo tako.
- Obećaj mi da ćemo zauvijek ostati ovako. – poželio sam reći.
Znao sam da je jako važno da to kažem upravo u tom trenutku, dok smo gledali u njihove raskošne repove. Ali, nisam želio poremetiti trenutak u kojem smo stajali. Bio sam hipnotizirana ribama, akvarijem, biljkom koju si stavila kraj njih kako bi im bilo zanimljivije, sitnim kamenjem kojim si ukrasila akvarij.
A zatim je trenutak prošao.
Okrećem se prema zidovima. Oblijepljeni su s nekoliko postera. Metallica. Azra. Ormar u drugom kutu sobe je zatvoren.
Balkon, shvaćam. Tvoja soba ima i balkon, i upravo smo tamo najviše voljeli piti jutarnju kavu. Pogled bi mi se tada najčešće zaustavljao na onom tankom, dugom drvetu u vrtu i njegovoj sve raskošnijoj krošnji. Sjedio bih na balkonu dulje nego što je bilo predviđeno, dulje nego smo planirali, nego smo imali vremena. Uvijek sam jurio, ali na tom balkonu vrijeme bi se zaustavilo, njegova traka bi se naglo prekinula. Ništa me nikada, ni prije ni kasnije, nije usrećilo kao taj prekid vremena s tobom. Zvuk bi nestao, a slika se zaledila. I zatim bih, u toj pauzi, u općem zastoju svega oko sebe, konačno postajao slobodan. Pokrenuo bih prvo svoje ruke, zatim glavu i noge i zaplovio bih. Na početku sporo i zbunjeno, a zatim sve brže i brže, dok na kraju ne bih preskakao zamišljene svodove, brda i zgrade kao lik iz crtića, napredujući sve više i više u tom zaustavljenom svijetu, zaleđenom samo za mene.
Otvaram vrata balkona, ona kližu i bez problema izlazim. Konačno si ih popravila, pomišljam radosno. Donijet ću kavu, sjest ćemo tu i nećemo se više pomaknuti. Nikada, ako tako želiš.
Bio sam previše nemiran, uvijek si me morala smirivati, govoriti: Sjedni još malo. Uspori.
Na vedrom danu bez sjene, pogled mi putuje praznim balkonom.
- Donijet ću nam kavu. – izgovaram, svakim kutkom svoje unutrašnjosti još uvijek uvjeren da si tamo, da tamo moraš biti, jer sve sam drugo prošao, sve sam pregledao, svuda sam bio. Sve je praznina.
A tada se sjetim da te više nema.
