(Autorica: Jelena Zlatar Gamberožić)
(Neobjavljena priča iz rukopisa “Svijet je gladno mjesto”)
Mislim da nije došla
Mila čeka majku i briše podove velikom krpom, jednom od onih koje nakon čišćenja ostavlja u plavoj kanti na balkonu. Nastoji da majka ne primijeti nikakav trag nemara jer, koliko god se trudila, ne može dostići njezine higijenske standarde. Stakla nikada nisu sasvim čista, a ljepljivost kuhinjskih elemenata, bez obzira na minimalno vremensko razdoblje koje Mila provodi u kuhinji, definitivno nije minimalna. Štoviše, Mila dodiruje elemente- kredenc, pećnicu, frižider, i pod prstima osjeća klizavu masu. Uzima spužvu i trlja sivu plohu frižidera. Ponovo dodiruje površinu prstima. Još uvijek pod njima osjeća masnoću. Vrti glavom i vraća se podovima. Crno na podu nestaje brže od onog na elementima. Otvara ladicu i traži suhu krpu. U ladici ugleda plastičnu vrećicu. Gleda u nju. Podsjeća je na kapicu za kupanje, onu koja je na svakom bazenu obavezan dio opreme, bez koje je nikada nisu htjeli pustiti na bazen. Njezina gusta crna kosa mogla je ostati u nekom odvodu, zaštopati filtar, učiniti nepovratnu štetu. Trebalo je poštovati higijenske standarde bazena, baš kao i one od majke.
Mila voli vodu. Voda je izvor života. Sada to više ne radi, ali kao mlađa, stalno je išla na bazen. Doplivala bi do njegovog ruba i naslonila se, gledajući vodu koja je otjecala u plastične rešetke na rubovima. Nije znala kako se te rešetke zovu, ali znala je jedno: tamo se osjećala sigurnom. Bilo je nešto u otjecanju te vode, nešto neminovno: ciklus vode koja je odlazila, a dolazila je nova, uvijek jednake temperature, jednako čista. Voljela je njezinu pravilnost, način na koji joj je doticala tanke ruke, oblijevala kapicu bez koje nije smjela ući. Kada bi zaronila ispod površine, uvijek bi se osjećala sigurnom, konačno učahurenom na način na koji je to oduvijek htjela. Bazen, ta vodena kocka, pružao joj je utočište i Mila je najčešće samo plutala, potpuno opušteno, njegovom površinom.
Začuje zvuk mobitela iz susjedne sobe, ali još neko vrijeme ostane gledati u vrećicu. Zatim se polako, namrštena, zaputi u spavaću sobu. Brat.
- Je li došla?- pita je, bez pozdrava.
- Nije – odgovori Mila rastreseno, ogledajući se po zidovima. U jednom je kutu paučina. Muha se zabija u nju i izlijeće, glasno zujeći. – Ali čekam je svaki trenutak. Znaš kako mi prigovara oko nereda. Moram sve srediti, sve očistiti prije nego…
- – kaže brat i spušta slušalicu.
Mila stoji na mjestu i dalje se ogledajući po sobi. Na sobu se spustila sjena. Paučina se više ne vidi, kao ni muha. Je li još uvijek tamo? Zašto se zapravo vratila u sobu, nije li bila u kuhinji? Aha, brat je zvao. Mila se ne može sjetiti zašto brat zove nju, a ne majku, ako joj već mora nešto reći. Zašto je pita da li je majka došla? Što je s njima? Jesu li se nedavno posvađali? Oko čega? Sjeća se vikanja, vriske, sjeća se majčinog ljutitog lica, ali nije sigurna kada se to dogodilo i je li imalo veze s bratom ili nečim drugim. Sjećanja su joj mutna u zadnje vrijeme i nije sigurna kad se što točno dogodilo. No brat, rekao je da dolazi. Dakle, pospremanje mora biti mnogo brže i efikasnije. Treba napuniti kantu vodom. To je uvijek dobar početak čišćenja. Kanta vode, unutra možda nekakav prašak i onda stvari već idu lakše. Krpe su uvijek u blizini.
Vraća se u kuhinju. Ladica je i dalje otvorena, iz nje viri ona ista plastična vrećica.
Brat. Plastična vrećica. Mila se sjeti livade iz nedavnog sna po kojoj je hodala s bratom. Ne, nije to bila livada, kao ona kod majčine zgrade, već put, gotovo cesta, a s lijeve strane su bile poredane niske obiteljske kuće. Brat hoda pored nje, plava kosa mu sjaji na suncu, a ona na glavi ima plastičnu vrećicu. Vrećicu ili kapu? Na glavi, baš kao na bazenu. Da nisu išli na bazen? No već godinama nije išla na bazen. Koliko se sjeća. To nije bila kapica. To je bila vrećica.
Je li to bio san od prošle noći? Ne može se sjetiti. Slika iz sna dolazi naglo i razgovijetno. Ona hoda s plastičnom vrećicom preko glave, sasvim prozirnom, olabavljenom na vratu da ulazi zrak. Brat hoda pored nje i pita je zašto na glavi ima tu vrećicu, zar joj nije vruće i može li uopće doći do zraka.
- Mogu- odgovara Mila. – Imam je na glavi zato što je u zraku otrov, nešto poput radijacije. Da nemam vrećicu, možda bih već bila mrtva.
Zadovoljna je svojim odgovorom u snu. Jasno joj je da njezina izjava znači da će brat uskoro biti mrtav, ako je ona u pravu, ali ne mogu svi niti preživjeti, pomišlja. Hladnoća s kojom je spremna otpraviti brata u onaj svijet u snu je ne smeta. Žrtava će uvijek biti, zaključuje.
- U zraku nema nikakve radijacije, o čemu ti pričaš? – pita je brat kroz smijeh.
Iako to sasvim sigurno nije taj krajolik, put po kojem hodaju sve je sličniji livadi koja vodi do majčine kuće. Osim tih kuća, koje su iznikle s lijeve strane, i brda koje kao nacrtano viri iza njih kao da želi pružiti sliku tople obiteljske priče koja se odvija negdje u planinama, put je identičan onome kojim su brat i ona nebrojeno puta odlazili majci.
- Čula sam da ima. Nemoj da te zavara ovaj lijep sunčani dan. – odgovara bratu.
Dan je doista prekrasan. Ptice i cvijeće svuda oko njih, temperatura idealna, koliko može osjetiti na drugim dijelovima tijela jer joj je lice zatvoreno u vrećicu. Voljela bi poći na bazen, neki otvoreni, veliki bazen po ovakvom danu. Možda i s bratom. Na žalost, u zraku je radijacija i brat neće preživjeti. Ali, kada se radijacija smanji, možda onda…?
- Čak i da ima – odgovara joj brat, očito se zabavljajući – tebe ova vrećica neće spasiti. Zar ne vidiš, zrak ti ulazi u usta kroz dio na vratu koji nisi sasvim zatvorila zato da možeš disati. U istom smo sosu, samo ćeš ti ostatak života provesti u vrećici.
Mila zna da brat nije u pravu. Ne zna kako, ali saznala je da ova vrećica štiti, da će je spasiti. Brat može pričati što god hoće, on nije bio tamo.
Ali gdje on to nije bio? Pita se Mila još uvijek stojeći pored ladice s krpama i plastičnom vrećicom. Gdje to brat nije bio s njom pa nije saznao da je u zraku radijacija i da postoje specijalne vrećice koje mogu spasiti život?
Mila je zadovoljna. Kanta se puni vodom. Vadi suhu krpu iz ladice i nastavlja čistiti pod. Suši dijelove na kojima vidi lokve vode i tragove nekih tekućina koje ne prepoznaje. Otkud te tekućine? Crvene, plave… jesu li boje? Jesu li ostaci neke hrane? Ne može se sjetiti. Mora poraditi na sjećanju, pomišlja. Previše stvari ne može povezati u zadnje vrijeme. I zašto puni kantu vodom ako je već sve oprano, mokro?
Pokušava dozvati nove slike onog sna u sjećanje. Pojavljuje se jedna, prvo sasvim blijeda, a zatim sve jasnija. Ona i brat se penju prema onim kućicama u brdo.
- Daj, požuri!- viče brat.
Ona ga slijedi gotovo radosno, zaboravljajući na tren i na radijaciju i na vrećicu na svojoj glavi, iako joj ljepljivost najlona i teškoće pri udisajima ne dozvoljavaju da ih zaboravi u potpunosti. Zatim stane.
- Ne – kaže bratu. – Moram otići majci. Moram joj javiti da se zaštiti.
Brat okreće očima i nagovara je.
- Već je kasno. Ako si u pravu, ona je već gotova, ne možeš joj pomoći. Osim ako joj ne daš svoju vrećicu.
Mila se odmiče od brata i vraća na put koji liči na majčin. Bratove oči gledaju je s razočaranjem. Odmahne glavom lijevo-desno i Mila zna što misli. Glava je počinje sve više peći od vrućine unutar vrećice, a udisaji joj postaju sve kraći. Ovaj put najvjerojatnije i ne vodi natrag do majčine kuće, jer krajolik se ipak dosta promijenio, a ako i vodi, majku vjerojatno tamo neće zateći. To znaju i ona i brat.
Mila prestane brisati pod i pogleda na sat. Jedanaest je sati i majka je već trebala stići. Da je nazove i podsjeti da je trebala doći ili da jednostavno još pričeka? Nekada zaboravi doći, ali to je u njezinim godinama razumljivo. Nekada dođe dvaput, ne sjeća se da je već došla. Nekada dođe deset puta. I to je postalo normalno. I čim dođe, počne komentirati čistoću. Ponekad čisti iza nje, ponekad s njom. Mila zna da nijedna čistačica neće zadovoljiti majčine kriterije, zato čisti sama.
Opet čuje zvonjavu iz spavaće sobe. Ispusti krpu na pod i odlazi po mobitel. Brat. Mobitel nosi sa sobom. Bolje da bude s njom u kuhinji, ako majka nazove.
- Je li došla? – opet jednako započinje razgovor.
- – odgovara Mila.
- Jesi li sigurna? Vidiš li je? – pita brat.
Mila pokušava shvatiti značenje ovog pitanja. Zašto ne bi bila sigurna? Može li majka ući tako tiho i sakriti se u susjednoj sobi da Mila i ne zna da je ušla? Bi li to napravila, ušla i sakrila se, tako da je Mila mora tražiti?
- Mila? – u slušalici začuje bratov glas.
Mila ostavlja mobitel na stolu, uzima veliku metlu i odlazi u sobu s paukom. Šulja se prema zidu kao da pauk može namirisati njezine prisutnost i namjeru. Zatim nesigurno zastane.
Što ako je majka u kuhinji? Što ako je ušla i skriveno je gleda, prati svaki njen korak, promatra njezino čišćenje, samo da bi na kraju rekla što ne valja?
Majka. Je li u snu uspjela doći do nje?
Mila se vraća u kuhinju. Mobitel je još uvijek na stolu. Prinosi ga uhu.
- Halo? – kaže oprezno.
Ne čuje ništa s druge strane.
Nešto nije kako treba, pomišlja Mila, ali osjeti pritisak u glavi prije nego što stigne razmisliti što, a zatim sve postane nejasno.
Čuje otključavanje vrata. Brat. zabrinuto gleda prema njoj, zatim se njegov izraz pretvara u paniku i pritrči joj.
- Mila! Mila!!- viče.
Krajičkom oka vidi kako joj prilazi, uzima plastičnu vrećicu iz njene ruke i odnosi je.
Mila zatvara oči, ne shvaćajući. Osjeća kao da tone, kao da se spušta u toplu jezgru svojih bazena, u čisto, mirno, sigurno. U tom trenutku prisjeti se zadnje slike sna.
S plastičnom vrećicom i dalje na glavi, prilazi majčinoj kući. Majka izlazi i gleda je zabrinuto, preplašeno. Objašnjava majci da će joj dati svoju vrećicu, da je to ono što mora učiniti, zbog opasnosti, zbog radijacije. Skida je s glave i pokušava navući na majčinu. Majka se odmiče, ljuti, viče, a zatim je preplašeno pokušava savladati, ne shvaćajući.
- Ostavit ću ti rupu za disanje, ne boj se! Ne boj se! – viče Mila. – Ostavit ću ti malo prostora za disanje!
Majčino lice je izbezumljeno dok pokušava doći do zraka, ali Mila zna da je ovakav kraj za nju bolji od laganog umiranja zbog radijacije. Majka je sada na podu, Mila joj čvrsto drži vrećicu oko glave. U skoro posustaje, mirna, na podu, i ne pomiče se.
Mila otvori oči i kašlje. Čini joj se da se guši. Posvuda je voda. Voda na njoj, u njoj, oko nje. Predmeti plutaju na vodi, a brat sprema nered koji se nekako u međuvremenu stvorio. Možda bi mogla ostati u ovoj vodi. U vodi, kao da je na bazenu, kao da je opet na sigurnom, konačno na sigurnom. Njezina soba izgleda isto, ali ne sasvim isto. Po zidu vidi čudne mrlje, istih boja kao one lokve u kuhinji, a po vodi pluta mnogo krpa, lavora, vode, hrane, knjiga. Čini joj se kao da sve vidi duplo, da se nekim čudom sve prostoriji umnožilo.
- Očistila sam stan, mama. Gledaj – promuca Mila.
Brat je gleda bez riječi. Pridržava je i odvodi u spavaću sobu, u fotelju. Tamo nema vode, nema sigurnosti.
Ne vidi majku. Je li bila ovdje? Je li došla s bratom ili ju je cijelo vrijeme čekala negdje, skrivena?
Glas joj je ostao negdje duboko u grlu i ne može složiti rečenicu kako bi željela, ali mora odgovoriti bratu koji će sigurno opet pitati vidi li negdje majku. Promatra kako mu se usta pomiču i to je sigurno ono što je pita. To je ono što mu mora reći, što je dužna, što je trenutno najvažnije. Skuplja svu snagu i čeka da riječi, klimave i raskidane, izađu iz nje.
- Mislim da nije došla.
