“Treba imati karaktera da se čovjek ustrijeli!”
(M. Krleža: U agoniji)
“I’m just mad as hell cause I loved this place
For so long”
(T. Swift: So long, London)
Rekao je da to nikome nikada nije rekao.
Rekao je da to nikome nikada nije pokazao.
Njegove ozbiljne i pozorne oči uvjeravaju me da je vrijeme šarenih laži prošlo, a vrijeme istine došlo. Uvjerava me da sam sigurna, on je čvrsta podloga koju oduvijek tražim.
– Ovo je taj prostor! – izjavio je ponosno, kao da mi pokazuje carsku palaču optočenu zlatom. Nisam je očekivala, ali niti ovo: kocku rijetke trave optočenu škrtom zemljom na koju neki ljudi danonoćno prinose sjemenke i raznolike plodove, mirni i gotovo svečani.
– To rade za tebe? – čudila sam se.
– Od nečega moram živjeti, a znaš da su svi oko mene na poslu i u okolini obični kreteni.
Nebo je ljeskalo unatoč sivim oblacima i vjetru.
– Je li ikada toplo? – pitala sam gledajući biljke koje su se mučile proklijati i kao da su pokušavajući to implodirale te se posramljeno vraćale u zemlju.
– Ljeto mi se gadi.
I njegov se osmijeh ljeskao poput sunca koje sam samo mogla zamišljati iza gustog sivila.
Još je samo jedna stvar krasila krajolik. Jedno drvo, snažnih, debelih grana.
– A ovo? – zanimalo me.
Možda sjedi ispod njega i čita ili piše, ili samo gleda u daljinu prema poljima čija se žuta boja nazire tamo. Ili samo u mojoj mašti.
– Drvo je tu ako se konačno odlučim objesiti. Grane su debele, vidiš. Koliko misliš da bi im trebalo da me pronađu? – njegov je osmijeh gotovo zavodnički.
Krajolik poprima drugačiji, razvodnjen oblik nakon tih riječi. Želudac mi se penje. Veliki se i mali komadići, zamišljam, u žutoj boji nepostojećih polja, primiču prema mom grlu.
Je li moja bljuvotina sljedeća poslastica u kojoj će on, poput ptića, uživati u svom prostoru?
Već osjećam njegov gladni kljun.
– Čekaj! – vičem, pokušavajući zadržati gustu smjesu u sebi, – Mogu ti dati mnogo više od svog straha i bljuvotine!
Gleda me znatiželjno i podsmješljivo. Dobro izgleda. Svježe. Odmorno. Uhranjeno raznim žrtvama koje crpi iz svoje škrte zemlje.
– Ne bih rekao. Osjećaš samo strah.
– Osjećam i mnogo više! – prkosim.
I ostajem na njegovoj kocki zemlje. Njegovoj ledini.
– Gdje si bio? – pitam nakon više dana čekanja ispod drveta. Gledam u grane koje će možda ljuljati njegovo beživotno tijelo.
– Ovaj remen je dovoljno čvrst da podnese moju težinu – govori zlurado, fiksirajući me i dodirujući debeli kožni remen na svojim trapericama.
– Gdje si tako dugo bio? – pitam nakon više tjedana čekanja. – Mislila sam da je ovo tvoj prostor.
Smiješi se.
– Što da radim? – pitam, ogledavajući se.
– Razgovaraj s ljudima. Upoznaj se. Onjuši klimu i javi što misle o meni. Mislio sam da si barem toliko inteligentna. Očito sam bio u zabludi.
Upoznajem se s ljudima koji svakodnevno pridonose njegovom opstanku. Donose ambalažu, hranu, velike količine trača koje ga najslađe zasite, ali slatko ne, ne voli slatko. Donose krv, poeziju i empatiju.
Sve guta. Njegova vječna glad proždire galaksije.
Kada podanici donose loše vijesti, raduje se. Manje ili uopće kada donose dobre. Tada mu se lice ledi.
– Posudi mi svoje cipele – jednog jutra usklikne vedro – dalek je put preda mnom!
– A tvoje?
– Nisu toliko kvalitetne. Nisam ja neki buržuj.
Izuvam se, polako i oprezno. To je rijetka prilika u kojoj se njegov pogled lijepi na mene, kada nešto dobiva. Prilika u kojoj pokazujem stopalo, pokušavam se učiniti ranjivom. Ljudskom. Zadržati njegovu pozornost.
Na škrtoj zemlji nastojim biti ono plodno, ta razlika koja njegovom oštrom pogledu neće izmaći.
Baca mi tračeve kojima bih se trebala prehraniti, a koji me ne zanimaju.
Nastojim ga nasmijati, naći nešto zanimljivo. Prepričavam mu što podanici misle.
Ali on samo uzima cipele i odlazi.
Privikavam se na krajolik. Smatram to svojom snagom. Tko bi se još ovako odano privikao na kvadratni metar trave i crnu zemlju u koju oni koje naziva podanicima danonoćno donose plodove?
Sunce se ponekad promalja između debelih grana. Sada bosa, zamišljam da je ovo možda ipak komadić raja. Polje snova s prosutom svjetlucavom prašinom po klasju koje, sad sam sasvim sigurna, vijori u daljini.
Djevojka crne kose danima dolazi do ruba njegove zemlje i pokazuje svoje ruke. Kada joj pokušam prići, trčeći utekne. Kada ga pitam o njoj, odmahne rukom.
– Ta luđakinja? Pokušala si je prerezati žile.
Hladno tlo postaje vrelo ispod mojih nogu.
– Zašto?
– Tko zna s tim narcisima. Da se barem ubila, bilo bi mi drago. Neka se reže. I ja njih režem.
– Zar nisi i ti pomišljao na… na grani drveta?
Njegov gladni smijeh odzvanja u tišini bezličnog krajolika. Zatim mu oči poprimaju dobro poznatu ozbiljnost.
– Valjda ne misliš da sam neki jadnik i ništarija koja bi si oduzela život?
Čitav se krajolik zanjiše kao platno.
Jedno jutro se budim rano i izlazim iz skrovišta drveta. Osjećam rosu pod stopalima i razmišljam koliko sam zavoljela jednostavnu površinu trave s drvetom.
Odlučim protegnuti noge no snažna me bol zaustavlja. Pogledam u stopalo i ugledam duboku posjekotinu. Krv natapa bijednu travu dok u njoj uočavam nepregledne komade stakla. Proteže se oko mene dokle mi pogled seže i zaključujem da je najpametnije skloniti se natrag pod drvo.
U daljini opet djevojka koja pokazuje ruke. Zatim nestaje.
Čim se vrati, govorim mu:
– Oni koje nazivaš svojim podanicima donijeli su staklo. Čitavo mjesto je puno stakla, a ja sam bosa.
Gleda me prazno.
– Zašto su to napravili? – nastavljam uplašeno. – Što si…?
– Oni me više ne zanimaju. – prekida me. – A staklo bi mogla i pokupiti ako već želiš biti korisna. Mislim da su neki bacili i govna. Sve počisti. A ja idem. Gade mi se.
Odlazi u mojim cipelama dok pokušavam pokupiti staklo koje ostavlja sve veće porezotine na mojim rukama i nogama. Ne mogu daleko od drveta bosa. Staklo mi sprječava bijeg koji već dugo planiram.
Vrijeme prolazi.
Rijetka trava je moja prijateljica dok sve rjeđi podanici dolaze i ostavljaju sve manje plodova. Uskoro više ne dolaze, kao niti on. Dani i noći se izmjenjuju dok nešto pokušavam isplanirati, pitajući se kako izgleda nov prostor koji je stvorio za sebe i podanici koji ga tamo pohode.
I koga je tamo doveo.
Niti ona više ne dolazi. Nisam prihvatila njezino upozorenje na vrijeme.
Jedno jutro budi me miris dima. Moj prostor, prostor koji je sada postao samo moj, nestaje u plamenu. Vatra oko mene je gotovo hipnotizirajuća. Jezičci lete i obigravaju po tlu, rijetkoj travi, dalekom polju. Okrenem se prema drvetu koje još nije sasvim zahvatila. Je li ono spas? U podnožju drveta nešto svjetluca. Pomišljam da sam zaboravila na komadić stakla od kojeg mi i dalje bride ruke i stopala, no tada uviđam da je to njegov remen.
Ostavio ga je tu za mene.
Pogledam prema najdebljoj grani.
(Tekst: Jelena Zlatar Gamberožić
Ilustracija: Česi Novaković)
