Ono što je ostalo
Kad si izašao iz bolnice toliko ošamućen da nisi znao gdje si;
krenuo si u pogrešnom smjeru.
Tvoja bol skupljena u bocu i razlivena po sobi u koju si se zaključavao.
Obiteljska slika u dnu bunara gdje se on bacio, u vlažnu tminu.
Vile na koje si nabadao prašinu vjere s kojom si zatim punio travnate površine.
Dvorišna tišina u koju si se vratio, a iz koje si jednom izašao: nov, svjež, zalizan.
Konac boje kože kojim sam se najneprimjetnije vezala za tebe.
Okus kore od lubenice svako jutro prije tvojih poruka.
Tvoj skener koji prodire kroz sve, a vidi samo trećeg jahača. Glad. Mjera pšenice za denar! Tri mjere ječma za denar!
Kada sam izašla iz šećerne vate i ušla u čudnu crvenu kuću usred šume
otvoriti stari drveni pod ispod kojeg si se sakrio.
Držala sam ga s obje ruke i raširenih zjenica buljila u mrak, osjećala miris krvi i čula glas bez tijela koji izgovara strane riječi.
Pssst.
I taj pod je ostao.
Nikada ga nisam ispustila.
Strah
Hladnoća. Lede se zidovi, ja se ledim iznutra, a on, on je uvijek zaleđen. Ponekad, često, on ne postoji.
Meni je žao sebe pred sobom, pred njim.
I želim vrištati. Želim ga povrijediti. Želim ga povrijediti kao što on to radi meni, želim mu vratiti. Ja to imam u sebi, znam da imam, ali nešto me sprječava.
Ja nisam taj, ja nisam bad guy iz filma. To nikako ne smije postati moja uloga, onda je sve gotovo. (Zašto je gotovo?)
On viče.
Ja znam da on hoće da i ja vičem.
Tako da me može udariti.
Ja znam da me želi udariti izvan granice boli i znam da on to ne želi samo meni.
Slutnja mučna, neopravdana, podsmjehuje mi se u lice.
Ja mogu samo zamišljati što bi mi još uradio.
Ne moram to ni zamišljati, vidim mu u očima.
Na ideju nasilja oči mu se cakle neobičnim sjajem.
To je trenutak kada se uzbudi. To nije strast, on želi udariti. Povrijediti.
Ja za to nemam dokaza, ali ja bih se kockala životom u to.
-Želiš li? – pita.
-Naravno…- odgovaram.
(…naravno da ne, k vragu, naravno da ne, i na meni je da to kažem, ali ja to ne mogu reći, ja ne mogu dopustiti ono što će se dogoditi ako ja kažem ne, slutnja straha, otkucaji srca.)
– Da, želim… – priljubljujem se uz njega.
I uzdišem. Ja sam negdje drugdje, ali on je stvaran, ja ga diram i ne smijem dopustiti da on primijeti da ja nisam tu.
Kroz zatvorene oči probija se bol. Kada bi postojao način razrjeđivanja te boli bilo bi lakše, ovako se još i ona nagomilava i premješta, penje u suze. Je li moguće da sam već navikla na tu bol? Tijelo ju je iščekivalo, ono zna.
Svi znaju, samo ja još ne znam.
(Zar ne, još uvijek možeš otići, zar ne? Zar ne? Uvijek možeš otići, što te sprječava?)
On uživa i samo se ponekad osvrće, na mene, jezivi osvrti pune me nejasnim strahom. Još samo malo, kada bih sve mogla nekako ubrzati, pretvarati se da me boli. Nikako da uživam.
On ne želi moj užitak i ja to znam, On želi svoje, njega nije briga, on traži ono što mu pripada.
Tamo odakle je on, tamo nema topline.
Tamo odakle je on, tamo ne pregovaraju.
Njega više nema. (Nije ga ni bilo)
Kupim odjeću, otići ću. (Trebam li otići?)
On je ušao u sve moje dijelove, a praznina u meni ostala je neispunjena. Čeka na riječi, čeka na pokret, ali nema ničega.
Tamo odakle je on, tamo samo šute?
Tamo odakle je on, zar tamo nema ničega?
– Idem… – promrmljam.
– Aha.
Bijela kocka
Voljela je toliko da je nestalo boja. Samo bijeli kavez, bijela kocka.
Izvadila je svoje oči iz duplji za njegovu toplu riječ. Ali bio je omeđen kožom, nikada nije uspjela ući. Rasparala bi ga kao ribu, gledala kako krvari i kako se batrga, a onda bi ušla dublje i bilo bi joj toplo, bila bi sretna u toj utrobi. Kako nije vidjela da ulaza nema?
Njegova kosa je obuhvaćala prostor, nije znala kako se pomaknuti, kamo se okrenuti, kako izaći iz nje. Samo je osjećala da mora ostati i i otići, istovremeno. Jer – bijeli kavez. Bijela kocka.
Kroz noć, nikada nije spavala, nikada se nije budila. Ujutro, smiraj, ujutro, oluja. Strah da ga neće biti. Strah da će otići.
Strah – i otišao je.
Nikada je to neće ostaviti, nikada neće vratiti svoju radost za njegovo uzbuđenje, svoj hod za njegov pogled.
(Autorica: Jelena Zlatar Gamberožić)
(Tekst je izvorno objavljen u emisiji Riječi i riječi, HRT3)
