Trebaš biti jako oprezan kada ulaziš u sliku. Pogotovo ako je nacrtana plavom i žutom, plavim očima i požutjelim prstima, jer će zelenilo djelovati krhkije nego što doista jest.
Ne smiješ se dati zavarati paperjastim oblacima- okvir za sliku je kamen. Nema žara u njemu. Kuća je betonska. Bijela boja ne nudi toplinu.
Ne, nije bitno što si doživio. Nije bitno kako si to doživio. Oranice su te ponijele, pa što? One su tu upravo zbog toga, da ponesu, poput valova. Ali, sjeti se što još valovi rade. Razbiju te o stijene. Nemaju milosti. Prihvati da je tok ravnodušan prema tvom titranju, iako lijep. Iako zavodljiv.
Znam, sada se pitaš kako znati. Trik je u detaljima. Oni su poput lijepog lica. Slika je lijepa, ali promatraj svaki detalj posebno. Vršak planine ti ne nudi milost. Na nebu nema Boga, možeš tražiti godinama (i uvijek možeš zamišljati da ima). Tako je i sa svim ostalim.
Zatim se usredotoči na ono što nije rečeno, ne na ono što jest. Sve što je rečeno, distrakcija je od onoga što se zaista događa. Dopusti da ti pomognem. Čega na slici nema? Tako je. Njih nema. Ne daj se prevariti skladom boja i šumova. Ne daj se nasamariti tišinom. Ona liječi, ali znaš li što još radi? Ona čeka.
A ti nemoj čekati. Pejzaž se neće promijeniti. Ono što ne možeš definirati, kroz što ne možeš provući ruku, ne moraš pipati dok ti ne kaže što je. Neće ti se svidjeti kad progovori, a onda će možda već biti kasno.
I nakon svega, izbor je na tebi. Ako u ovoj slici osjetiš opasnost, zamoli ih da te otprate iz nje. Ako doista nije kasno.
Ako već nisi shvatio da se ne radi o slici.
(Slika: Česi Novaković, piše: Jelena Zlatar Gamberožić)
