Cika djece u Rijeci.
Sama sam i hodam prema vodi i možda imam cigarete i on mi se kao nejasna želja mota po glavi. Tražim Apple fashion gdje kupujem robu koju nosim natrag u svoju minijaturnu garsonijeru.
Tamo će me dočekati mrak i vlastiti odraz u staklenim vratima balkončića.
Kad je ušao u nju, rekao je: “Ovo nije stan već garaža!” I smijao se. Nisam imala potrebu braniti prostor. Bio je više moj nego što će on ikada biti.
Na odlasku u Rijeku, vrat mi je pun masnica od njegovih ugriza. Stavila sam tanki šal.
U torbi nosim knjigu o tipu koji bi se samo jebao. Šaljem mu poruku da me podsjeća na njega i pitam želi li je pročitati. On odgovara da je i sam sebi dovoljan. Kaže da sam depresivna, preporučuje knjigu: ‘Jebe mi se: Najuzvišeniji duhovni put’.
Pitam se hoću li ga ikada više vidjeti.
Imam čak dvije majice iz Apple fashiona i imam sebe, ako se imam (ali nemam) i čeka me noć s barem dvije kutije cigareta i serijom (možda Calnifornication). Pred zoru ću zaspati. Ili ću izaći na balkon, pušiti i promatrati šarene vlakove koji jure ispred zgrade. Buka mi je prvo smetala, ali zatim sam počela zamišljati da uđem u jednom od tih vlakova i ne vratim se. Nikada to nisam prestala zamišljati.
Buka mi od tada stalno nedostaje. On nikada.
Rijeka sjećanja u Rijeci.
Cika djece sada nije od tuđe djece.
Izvukla sam se iz mladosti. Nikada iz garsonijere. Još uvijek je najbliže domu što sam ikada uspjela doći.
(Piše: Jelena Zlatar Gamberožić
Ilustrira: Česi Novaković)
- Česi Novaković