“Stvar je u tome što misle da su mudri – kaže iznebuha. Misle da su mudri jer su sakupili gomilu knjiga i proždrli ih. Smiješno mi je to, iako su zapravo dobri momci i žive u uvjerenju da je ono što proučavaju i što rade jako teško i duboko. U cirkusu je isto tako, Bruno, i među nama je isto. Ljudi zamišljaju da su neke stvari neviđeno teške i zbog toga plješću akrobatima na žici ili meni. Ja ne znam što oni zamišljaju, da se čovjek lomi da bi dobro svirao ili da akrobatu pucaju tetive svaki put kad zaskoči. Zapravo, stvari koje su istinski teške sasvim su druge i drugačije, to je sve ono što ljudi misle da mogu učiniti u svakom trenutku. Promatrati, na primjer, ili shvatiti nekog psa ili mačku. To su teškoće, velike teškoće. Sinoć mi je došlo da se pogledam u ovo ogledalce, i uvjeravam te da je to bilo tako strahovito teško da sam zamalo pao s kreveta. Zamisli da gledaš sebe samog; već je to dovoljno da ostaneš zaleđen pola sata. Taj tip zapravo nisam ja, od prvog trenutka sam jasno osjećao da to nisam ja. To sam osjećao, a kad se nešto osjeća… Ali to je kao u Palm Beachu, preko jednog vala dolazi drugi, pa još jedan… Čim si to osjetio već dolazi drugi, dolaze riječi… Ne, nisu to riječi, to je ono što je u riječima, to ljepilo, te bale. Dođu bale i prekriju te, uvjere te da si ti taj u ogledalu. Jasno, kako to ne bi pomislio. Pa to sam ja, moja kosa, ovaj ožiljak. A ljudi ne shvaćaju da prihvaćaju jedino bale i zbog toga im se čini tako lako gledati se u zrcalu. Ili odrezati nožem komad kruha. Jesi li kad odrezao nožem komad kruha?”
