Nikada se nisam uspio vezati uz ljude.
Hodam po pijesku, a zatim skrećem u oazu; na puteljak obrastao maslinama i tisom. Sunce prži.
Nisam se vezao uz ljeto na ovom prašnjavom, pustinjskom putu. Ne samo uz ljeto, iako je ono, kao prirodan ciklus, neizbježno: tiho, upeklo, mirno, dio mjesta jednako kao i sve ostalo. Hladnoća ovdje ima jednake čari. Škrtost pada temperature jednako me uzbuđuje kao raskoš beskrajne vrućine. Hladnoća koja se uvlači u kosti ne smeta mi. Znam da je sve dio ciklusa.
Dođem ovdje i već na stepenicama, kamenim, starim, vječnim, u glavi počnem osjećati otpuštanje, kao da tekućina polako i mirno istječe iz mene, da je mjesto u meni odvrnulo pipu svega što me dosad sputavalo, što se nakupljalo u mojoj nutrini kao prljava voda iz kanalizacije.
I sam pokušavam shvatiti zašto ovo mjesto, zašto se nigdje drugdje ‘klik’ ne događa, zašto je samo ovdje prisutan taj mir? I – kakav je to mir?
Onaj koji doslovno prolazi kroz moje žile. Osjećam kako mi struji po venama, kako one doslovno bubre od njega, a kako zatim prelazi u moj trbuh, sve dalje, do mojih prepona, kroz noge pa sve do nožnih prstiju.
Pokušavam shvatiti u čemu je stvar jer večeras slijedi moj rastanak s mjestom.
– Žao mi je, mjesto – reći ću mu beskompromisno. – Odlazim.
Ne mogu nastaviti ovisiti o njemu kao o jedinom trenutku zdravog razuma. To nije razlog zbog kojeg sam počeo ovdje dolaziti. Kad sam došao, nisam niti slutio da ću se vezati, ne na ovakav način, kao da sam otkrio čitavo krvno srodstvo, genealogiju među ovim sitnim česticama pijeska, granama palmi, kamenjem zabodenim duboko u mekane površine.
Dovoljno mi je doći ovdje i sve sjeda na mjesto, kao ključ u bravu. U početku, koristio sam to šakom i kapom, kako bi rekli. Ne bi me bilo u gradu vikendima, koristio sam svaki slobodan trenutak da pobjegnem. Mozak bi mi se užario nakon posla. Osjetio bih kako mi siva tvar gori ili kako se deblja i postaje tvrda kora. Nisam mogao postići opuštenost, nisam ništa vidio od svojih misli, postale bi neprohodna šikara.
No, kad bih stigao u mjesto moja šikara smanjivala bi se i mijenjala, kao da snažna ruka čupa veliki korov iz korijena, a ja ne moram uložiti nikakav napor. I zatim bi se pogled otvorio: horizont dalek, s užarenom kuglom na njemu koja se katkad povećavala, a katkad smanjivala. Žuto, tiho, toplo.
Na početku, mjesto sam skrivao, nisam nikome govorio o njemu. Zatim sam referirao na njega kao na svoje ‘izletište’. Mislim da sam time dao dovoljno informacija. Što će im više? Još bi samo nedostajalo da se pojave i da mi pokvare idilu. O geografskom položaju sam se izjašnjavao nejasno: negdje tamo između… Nisu previše zapitkivali, i bolje da nisu. Prema svom mjestu postao sam posesivan. Ne želim ga dijeliti, ne želim razglašavati. Bojao sam se da ne prestane imati za mene čarobne moći.
U njemu više ne mogu ostati niti iz objektivnih razloga. Posao me vodi dalje, mnogo dalje. Morat ću nastaviti život u drugom gradu, možda uzbudljivom, možda punom novih prilika, ali svaki pogled u budućnost trenutno mi se čini izrazito sivim. Ne vidim ništa čemu se zbilja mogu veseliti bez svog mjesta. Čovjek može imati velike ambicije, velike želje, ali na kraju dana, u sumrak, svi čeznu jedino za nečim poput onog što je meni pružalo moje mjesto. Sutonom koji gleda u skorašnje zvijezde, ali više od svega, koji gleda u boje – svjetloružičastu i svjetloplavu, nježne kao dječje knjige. Te boje u mojem su mozgu slagale blagu izmaglicu koja me utišavala. Kao da je sve vrišteće u meni naglo postalo muk. Ali ne tako da je grubo ušutkano već kao da je utješeno. Poglađeno po glavi.
Iz mjesta bih se vraćao napunjen. Kolege su mislili da u njemu postoji i neka tajna veza koja podrazumijeva emocionalnu ili seksualnu aferu o kojoj ne smijem, tko zna iz kojeg razloga, govoriti. Ten mi je bio porculanski, mišići napeti, a u očima sam imao sjaj koji nisam znao definirati. Pronašao sam svoj eliksir mladosti i snage, često sam znao misliti. Jadni ostali ljudi. Došlo mi je da im otkrijem tajnu- morate pronaći mjesto. No, što ako dođu na moje mjesto? Zato sam šutio.
A sada će biti gotovo. Jesam li tamo doista bio bolji? Nisam imao s kim razgovarati o tome. Možda nisam bio bolji, samo jači. Možda sam naišao na mjesto koje je u meni stvaralo titansku snagu.
Što sam više boravio u mjestu, to sam manje trebao ostale. Jutro bi prohujalo. Tih sat, dva ujutro ušao bih u svoju prvu zaštićenu zonu. Nakon toga, šetnja. U tim sam trenucima, kunem se, čuo glazbu. Opuštajuću i najčešće klasičnu. Nisam znao čija je to glazba niti što mi pokušava objasniti, ali kao da je računala komplicirane matematičke operacije u mojem mozgu nakon kojih se sve činilo jednostavnije. Za šetnje sam imao svoje rute, kao i za sve ostalo. Volio sam šetnju. Ili sam možda ipak još više volio samoću koja se cijedila na mene s drveća, iz pijeska, iz sunca. Ne mogu procijeniti. Zatim, odmor. Voda, sklapanje očiju i tonjenje u pijesak. Ne znam u što bih potonuo, u kakve to neobične i mekane jastuke, ali iz tog tonjenja nisam nikada poželio izaći.
Možda ću morati pronaći novo mjesto.
Ili je možda dovoljno rastati se s ovim, dopustiti da mi njegova milost još jednom okupa čitavo tijelo, čitavu unutrašnjost, blago i konačno, a onda otići.
Ostat će mi nešto od njega.
Pa makar ne ostalo ništa.
*Naziv ‘Sitio’ je preuzet iz knjige Carlosa Castanede: ‘Učenje don Juana’. Sitio označava “jedno jedinstveno mjesto, mjesto gdje mogu biti najbolji. Moj je zadatak bio razlikovati ga od svih ostalih mjesta. Opći obrazac bio je da sam morao ‘opipati’ sva moguća mjesta koja su bila dostupna dok ne bih mogao bez sumnje odrediti koje je pravo. Tvrdio sam da, iako trijem nije prevelik (dvanaest puta osam stopa), broj mogućih mjesta je nevjerojatan i da će mi trebati jako puno vremena da ih sve provjerim, a budući da on nije specificirao veličinu na mjestu, mogućnosti bi mogle biti beskrajne.” (Iz knjige ‘Učenje don Juana’)