Kategorije
proza

Soba

Autorica: Jelena Zlatar Gamberožić

(Priča iz zbirke priča Odjavna karta, CeKaPe, 2014.)

 

Moja je glava uvijek pognuta u čitanju, u pisanju. To mu smeta pa je podiže. Tada nam se oči na trenutak susretnu. Čekam da me pusti, i, da mogu nastaviti.

Istina je, često pišem. Crno na bijelom. Svedem se na slova. On tada liježe na kauč, pali TV i gleda u ekran. Okrenem se i pogledam. Jedna od onih emisija preživljavanja u prirodi: nekog tipa, ljubitelja divljine, napada tigar. Uspijeva nekako preživjeti, no rane ostaju. Pokušavam shvatiti zašto mu je to zanimljivo. Bi li se on uspio othrvati tigru negdje u divljini? O tome ne govori, ali često spominje da bi želio pobjeći što dalje od civilizacije, grada, ljudi. Na licu mu titra smiješak. U jednom trenutku me pogleda i smiješak prijeđe u mrzovoljnost.

  • Nesigurna si – kaže.
  • E, baš pišem priču o tome – nasmiješim se – o svim načinima na koje se prilagođavam.
  • Nemoj mi spominjati te priče, ne zanima me to – kaže brzo i nastavi gledati u ekran.

Osjetim prvi ubod tog dana. Prebirem u mislima po svemu učinjenom i ne mogu pronaći ništa pogrešno. Vjerojatno sam nešto izostavila. Pokušavam ponovo, ali dan mi izmiče. Ne znam u čemu sam pogriješila. Pogledam ga. Njegove su oči potpuno nepomične. Vrijeme je da ustanem. Oprezno se dižem od stola i, kao u usporenom filmu, krećem prema kauču.

  • Gle, ja… – stavljam ruku na njegovo lice.

On odmiče glavu. Ne znam što učiniti. Nema puta u njega. Samo obrisi, dijelovi koje vidim i mogu ih opipati, ali ne i on. Odlazi negdje gdje ga ne uspijevam pronaći. Pogled mu je tvrd, staklen. Kamo odlazi, mogla bih ga pitati, ali to pitanje zvuči nepristojno. Samo bi ušao dublje, nekoliko stepenica dublje, kao u dobro skriven podrum. Zatvorio sva vrata za sobom.

  • Nisi mi odgovorila – prene me njegov glas.

Ne znam koje je bilo pitanje, pomislim.

  • Stalno bježiš u te papire, knjige, dnevnike – kaže – kao da tamo ima nešto. Ti uopće ne živiš – i dalje gleda pred sebe.

Na ekranu su oživjele nove slike. Borac s tigrovima pokazuje kako, unatoč brojnim ranama i poteškoćama u kretanju, odlazi na sljedeću ekspediciju. Jedno vrijeme oboje gledamo dok se probija kroz prašumu. Pitam se što će mu se sada dogoditi. Hoće li ga napasti neka životinja ili će pojesti neke smrtonosne bobice. Svakako, nešto uzbudljivije nego meni. U knjigama i papirima. Ne znam što da odgovorim.

  • Da…  – kolebam se.

Želim se vratiti za stol, ali sada to ne bi bilo pametno. Sjedam na pod do kauča i zagledam se u tepih. Šare na tepihu i ja. Čudne šare, iz određenog kuta izgledaju kao ljutita lica. On i dalje gleda u ekran. Pogled mu je sve tvrđi i nepomičniji. Na podu je knjiga. Sada bi, ipak, bilo glupo da je uzmem i nastavim čitati. Perković, Bijeg u neozbiljnost. Zagreb je osrednji grad u osrednjoj državi. Nije metropola, neće tako skoro ni biti.

I što još? Svašta još, ali za sada ništa više, hvala.

Ogledam se. Ovo bi trebala biti naša soba. Žuti zidovi, crveno cvijeće. Tamno i tiho. Zašto je tamno i tiho? Tko je ono čuvao ovo cvijeće preko ljeta? Njegov otac. Kakva je to bila usluga, ogromna. Nije crklo kao ostatak cvijeća koje je ostalo u sobi. I dalje je tu i svjedoči o nečemu, iako u ovom trenutku ne znam o čemu. No to je zanimljiva misao – svjedoči o nečemu. Cvijeće. Ili je samo svjedočanstvo nečega. Tko će ga čuvati sljedeće ljeto?

  • Baš si debil… – kaže.

Ne mogu se odlučiti oko tepiha. Lica ili samo šare, cvjetovi možda? Treba čuvati i taj tepih, upozorila je stanodavka. U kuhinji čak postoji i neko sredstvo za čišćenje tepiha. Ne mogu zamisliti trenutak u kojem koristim to sredstvo na ovom tepihu. Nešto bi u tom korištenju djelovalo porazno. Ne znam zašto, ali to je dobro pitanje; zašto baš porazno? Jer možda je upravo to ono što trebam učiniti, upotrijebiti sredstvo koje ne mogu zamisliti da upotrebljavam. Možda čak i ovog trenutka. Čišćenje tepiha, ajmo. U ponoć ako treba.

  • Čuješ? – kaže – Jesi dobro? – i dalje gleda u ekran.

Dakle: tepih, cvijeće, šare, sredstvo. Sredstvo je zanimljiva riječ. Cif, recimo. Sredstvo za čišćenje. Ali cif je više za kupaonicu. Sad sam ipak na sobi. U sobi. Na tepihu. Među šarama i ispod žutog zida. Dodirujem tepih i njegova mekoća me smiruje. Polako mi postaje toplije. Pomišljam kako bi bilo biti sasvim smanjena, uvučena među debele niti tepiha, izgubljena u njemu. Skrivena. Gledati sobu takva, sitna. Žute zidove, cvijeće. Šare ne bi imale oblika, bile bi samo goleme staze. I to bi bilo sve.

On me pogleda. Vrati pogled na ekran i poseže prema meni. Pratim njegovu ruku. Dira me po licu, očima. Gladi me utješno, kao velikog psa koji se ozlijedio u igri. Mokru ruku briše o pokrivač. Ponovo je vraća na moje lice. Još suza. Opet brisanje. Polako pomiče ruku prema vratu. Nevoljko, kao da bi mogao dotaknuti nešto što je svakako bolje izbjeći. Spušta se još niže, prema grudima. I još niže. Ne bi bilo loše ostati na tepihu, zadržana u nitima, ali to sada više nije opcija. Polako se dižem i sjedam na njega. Uzimam njegove ruke i stavljam ih na svoje tijelo.

TV svijetli iza nas.

Jelena Zlatar Gamberožić