Rekao sam joj da ne ide, da se ništa dobro ne može dogoditi izvan ovog pamuka, kugle, sigurnog okvira u koji sam nas uokvirio, rekao sam joj da je sve izvan ovih zidova tlapnja i muka i da oboje želimo da ovo potraje (zar ne želi da ovo potraje?)
Rekao sam joj da je ovdje sigurna, da je sigurnost važnija od razumijevanja, da se svi nekada osjećaju stiješnjeno, da moramo samo razgovarati o tome, da je to zajednički problem, ne samo njen, da ja uvijek prvo mislim na nju, a tek onda na sebe, da je ovo što nam se dogodilo čudo, da se na to ne nailazi tek tako, da ne može, ne smije sada to sjebati, da sam bio loše, dugo loše, jako loše, ali onda se pojavila ona i sada više nisam loše. Nisam loše.
Rekao sam joj da je sve što smatra nerješivim zapravo rješivo, da se moramo razumjeti, ali da u tome nije bit, da je bit drugdje, ne znam točno gdje, ali nije u razumijevanju već u tome što imam potrebu za njom, imam potrebu biti s njom, dodirivati je, staviti ruke u njenu kosu, smirivati je, govoriti joj, biti u njoj, biti kraj nje, u tome što s njom želim sve.
Rekao sam joj da je život previše kratak da bismo propustili nešto ovako vrijedno i važno i dugačko i široko i duboko i da je sve što želim ona.
I ona je govorila, govorila je prije toga, ali to što je govorila prolazilo je ispod mog vidokruga, kao kada za neku knjigu kažu da je prošla ispod radara. Nekada sam primjećivao njezinu zabrinutost ili neshvaćanje zašto njezine riječi nisu naišle na reakciju, a njezino pitanje na odgovor ili njezin komentar na moj komentar, ali sve ono što sam mislio i govorio činilo se tako važnim, toliko važnijim od njezinih začuđenih ili zabrinutih komentara… nemam drugo objašnjenje.
Govorila je, a ja sam čuo. Ne znam zašto sam puštao da samo padne između nas.
Činilo se manje važnim.
Diktiraš, rekla je onda (onda kada više nije bilo natrag).
Manipuliraš, rekla je onda (onda kada je već odlučila, kako je išta mogla tako brzo odlučiti?).
A zatim je rekla da se dogodio pomak (prokleti, kurčevi pomak) u kojem kao da je izašla iz usporenog filma u kojem je dotad bila sa mnom. Morala je veslati kroz blato, kroz jebeno živo blato, to je rekla, sa mnom. Probijati se kroz gvalje. I to je radila, pa zašto je to radila, pitao sam, ali je odmahnula glavom. Zašto je to radila, inzistirao sam. Spustila je glavu i nasmiješila se, meni ili nekome, kome se tada nasmiješila, svemiru, bogu, činilo mi se, nisam ništa razumio.
Zašto se sad smiješ, pitao sam, što je sada smiješno? Ništa, rekla je, smijem se jer je gotovo, jer si opraštam što sam to radila, rekla je jednostavno, i žao mi je što sam to radila, ali sada je gotovo. Da, gotovo, ponovio sam. Toliko si me mrzila, pitao sam.
Nisam te uopće mrzila, rekla je, u očima suze, teško je udahnula, ali se opet nasmiješila.
Zašto se sad smiješ, opet sam pitao, ja, debil, ja, koji ne razumijem ni njene suze ni njen smijeh. Zato, rekla je, što sam te nekada željela mrziti, ali nisam uspjela.
I onda se dogodilo to čudesno, ta milost, rekla je. Jednog dana sam jednostavno ustala i sjela na krevet i ruke sam ovila oko svog tijela kojeg sam s tobom zamrzila…
Zašto bi ga zamrzila, pitao sam, ja obožavam tvoje tijelo, ja sam lud za tvojim okusom, rekao sam.
Znam, rekla je, zato sam ga i zamrzila, jer meni je tvoje postalo odbojno, možda je oduvijek i bilo, i ja sam kroz tvoj pogled zamrzila i svoje tijelo.
Tada sam se naljutio, rastužio, bio sam potresen, bio sam opet loše, loše kao što dugo nisam bio.
Ali nastavila je, uhvatila se za taj kurčeviti trenutak u kojem se uhvatila rukama, obujmila, ustala i otvorila prozor i kao da joj je odjednom postalo jasno, kao da se ugledala iz ptičje perspektive: svoj trud, svoje pokušaje, mrštenje, razočaranje, svoju nadu, kao da je sve gledala negdje iz zraka, tako je rekla…
I još se ništa nije dogodilo, ne tako brzo, ali već se počela kretati lakše, kao da se nastoji dokazati onoj sebi koja je gleda iz zraka, kao da joj pokazuje da može, da još nije izgubila svoju bistrinu, brzinu, kao da još uvijek postoji nevezano uz mene.
Tko me jebe, dakle, rekao sam, ja sam te samo usporavao?
Da, rekla je, ne zapravo usporavao, ali otežavao, na sve si stavljao najmanje 10 utega, na mene, na sve što sam radila, i hvala ti na tome, to me osnažilo kako utezi već znaju, postala sam nevjerojatno jaka, gotovo nadnaravno, i onda sam…
I tako sam ja stavljao utege, a samo sam te volio, tako sam joj rekao, to je bila ljubav, a ne utezi, tebi je ljubav teret, tako je to s tobom, teret koji ne možeš podnijeti.
Možda si me i volio, tom ljubavlju bez razumijevanja, time kako ti već znaš voljeti, ogromnim balama koje si uguravao u prostoriju, a možda sam i ja voljela tebe.
Onda, rekao sam, to ne može prestati, ako je stvarno, ne može, to mora trajati, to traje. Znaš da traje, znaš da mora trajati. Ljubav je neuništiva, ona je vječna.
Osjetio sam se snažnim, jakim kao ona s utezima, ovo je istina, prava istina i na to neće ništa moći reći, mislio sam, neće se moći usprotiviti, neće naći protuargument. Ostat će uz mene. Mora ostati.
Pogledala je u pod i po treći se put nasmiješila, oči su joj bile bistre, sjajne, kao da ih je doista zamijenila, kao da se doista kretala drugačije nego prije, hodala drugačije nego prije, govorila drugačije nego prije.
Neka onda traje, rekla je. Neka onda traje zauvijek, nasmiješila se i dotaknula mi kosu i primakla se kao da će me poljubiti i tada sam znao da me voli, da me još voli, da me nikada nije prestala voljeti, neka traje i neka nam je sa srećom. Tako je rekla. Zatim je izašla i nikada je više nisam vidio.
(Slika: Česi Novaković, Piše: Jelena Zlatar Gamberožić)
