Autorica: Jelena Zlatar Gamberožić
- Tako mi je – rekla je.
Udah. Izdah. To je najmekša stvar na svijetu. Ograđen, zatvoren prostor, privatan i siguran od svega što bi ga moglo narušiti. Samo ga treba prihvatiti. Crvene škrge bolesnih riba, crveni nos na hladnoći. Sve ono što joj pripada, što možda nije tražila, ali sada je postalo njezino vlasništvo, uglavljeno u njoj. Prostrana, prazna bolnička čekaonica. Zgusnuti mračni hodnici.
- Tako mi je. – kaže.
Pomirila se s onim što se u njoj skriva, oprezno kao svjetiljke u uglovima prozora. Vijugava putanja koja nestaje u snijegu. Blaga svjetlost noći progonjenog.
- Tako mi je. – ponavlja.
Objašnjava da je to dug put po pustinji, kolona ljudi s devama. Sporost vjetra. Valovi koji se razbijaju o noge, ali ne bole, samo oplakuju. Nježnost raščupane kose nakon spavanja. Izraz lica nakon sna koje budi suosjećanje.
- Napravi album – kaže. – Shvati kako ti je.
Zamišljam veliku bilježnicu. Unutra ću nalijepiti slike.
Prvo, ja u šumi kao dijete. Oko moje razmahane kose širi se aureola sačinjena od svjetlosti između drveća. Zatim, otac, majka i mala ja na glavnom gradskom trgu. Ploče na tlu cakle se od sunca. Majka djeluje odsutno, skrivena ispod sunčanih naočala. Opet ja, na trajektu, rješavam križaljku. Imam kratku kosu, najdražu ljetnu majicu i topla sam od mladosti. Rastvorena. Tijelo peče i bridi od želje za dodirima.
Još. Prijatelji na karnevalu. Krevelje se u kameru. Više ih ne viđam. Ne znam kako su. Ne znam ni tko su. Lica su poznata, mogla bih ih nacrtati. Sjećam se njihovih glasova, intonacija, pokreta. Materijala od kojih su bili sazidani. Masivne konstrukcije. Prijateljica lijevo je baršun, prijatelj u sredini tijesto, a ona desno glatki, sivi metal. Ali nisam sigurna što su željeli. Od sebe. Od mene.
Onda. Prozor obrastao bršljanom. Bršljan su odrezali da zmije ne uđu u kamenu kuću. Na ostalim je slikama iz tog niza samo smeđe, suho lišće koje podsjeća na uzaludnost.
Zadnja. Ja kao beba u rozoj kadici. Prvo sjećanje. Ona mi drži glavu, čvrsti pupoljak, i bojim se da će je ispustiti, da će mi glava potonuti u nešto nejasno, ali konačno, da ću kroz mjehuriće vode još jednom ugledati njezino lice, samo na trenutak, a zatim više ništa. Nikada.
Sve ovisi o tome koliko će mi oprezno ta ruka, poznata ruka, sigurna ruka, ruka koja me hrani, držati glavu. Koliko joj je bitno da me ne ispusti.
U mislima, zatvaram bilježnicu, i jedna po jedna slike nestaju u naručju mraka.
Ostajem sama, kutija teške praznine. Neočišćeni kesteni dok okamenjeno miruju.
Što sam željela? Biti u toploj tekućini što dulje. U pjeni nepregledne pustinje. U vjetru trajekta koji vodi užitku, grčenju tijela, proklizavanju u besmisao. Ili prijatelje u zapetljanom gustišu koji polako raščešljavamo, gladimo, a zatim gradimo od ploča prostranog trga usijanog na suncu naših mogućnosti. Bez straha, bez trepeta, sa zrakama svjetlosti koje se šire oko nas kao nezačepljene, prohodne vene.
Što sam mislila? O tome kako je njoj, bezbrižno mirnoj i postojanoj, nenapetih mišića, izbrisanih bora, osjećaja uredno poslaganih u bijele ledene ladice, nadohvat ruke.
I koliko je malo potrebno, uvijek samo trenutak, da me njezina velika ruka ispusti i da ukližem u gusti vosak između zmija. Ponekad izronim. Najčešće ne.
Tako mi je.
