Žena koja bježi odlučila je očistiti svoje ljeto kao dagnju. Iščupati trunove iz stopala, iglice s dlana. Udaljiti se na ono što zovu ‘sigurnom udaljenošću’ i zatim unajmiti automobil u koji stane zajedno sa svojim teretom. Visok krov, debele gume, vijugava cesta, širok obod slamnatog šešira. Crne sunčane naočale s prevelikim okvirima.
Njezina se unutrašnjost polako počela puniti morskom pjenom. Nokti su ispucali od soli kao i vrhovi kose. Ruke su ojačale. Lice i trbuh postali tamni.
To se traži, bodrila se.
Noć i dan su se smjenjivali dok je u svom čamcu jurila prema plavim brdima u daljini. Zaposlila se u lokalnom klubu. Razgovarala s lokalnim stanovništvom. Pratila zapetljane puteljke u unutrašnjosti otoka.
Oblici su počeli dobivati smisao.
Samo treba naslagati što više dana i noći, opeka vremena, zida minuta između sebe i toga. Što je sloj deblji, to je sigurnija.
Žena koja bježi vjeruje u protok vremena, u proces izlječenja, u to da se u retrovizoru jurećeg automobila uskoro neće vidjeti brižljivo obrezano drvo masline pored kojeg je upravo prošla.
U to da ona upravlja vozilom.
Žena koja bježi vjeruje da mijenjajući tijelo mijenja i duh, i obratno. Kao i da mijenjajući sredinu, ljude i panoramu, mijenja i misli.
Dane i noći naslagala je uredno kao cigle. Debeli zid. Sigurna je.
Smirena je.
Promijenila sam se, misli. U meni se sve promijenilo.
Hod joj postaje opušteniji, a smijeh spontaniji. Snovi je pune energijom. Ujutro iskače iz kreveta i lice prska vodom. Pije puno zdravih sokova. Stalno pocupkuje, kao da se sprema na trčanje. Možda će i početi trenirati.
Prostor počinje obuhvaćati sasvim obična sreća koja ocrtava reljef svjetla na morskom dnu.
Osigurači su pažljivo i pametno postavljeni posvuda.
Nema šanse da slučajno ili namjerno naleti na ono od čega bježi.
Zatim izroni jedan sasvim nevin dan. Blijedo, ugodno sunce. Vjetrić već danima uredno puše s mora prema kopnu. Jedna od osoba s kojima razgovara neizazvano spomene ono od čega bježi. Spominjanje je mirno, pitomo i ugodno, kao da se ne radi o vulkanu koji je trebalo preživjeti.
Žena koja bježi osjeti ljuljanje, iako nije na svom čamcu, iako nije na trajektu, iako nije na katamaranu. Prostor u koji je do maloprije gledala, more i dvije barke s planinom u daljini, siguran i čvrst prostor, počne se sužavati. Njezine se oči pune slanom tekućinom, a dah se jedva penje do vrha pluća, kao da je pogurnut na polomljenim ljestvama.
Brižljivo složen zid s njenim naporima upakiranima u velike bale, ruši se kao kartonska konstrukcija. Lava kulja preko njega kao da nikada nije niti postojao i guli s nje slojeve onoga što je pokušala postati.
Opet je ono što je bila prije bijega. Ni manje ni više. A to nije nešto s čime je mogla provoditi dane. Ako opet ugleda tu osobu u ogledalu, morat će ga razbiti.
Žena koja bježi shrvana je više svojom reakcijom nego samim spominjanjem onoga od čega bježi. U nju se ušulja razočaranje projektom bijega i, još više, samom sobom.
Polako se pridiže sa stolice, držeći se za šešir. Gleda vlastitu kosu kako leluja pored nje. Briše nos. Zbunjeno se, kao za brodski konopac, nastoji uhvatiti za slijed svojih pravila bijega.
Je li ih ispravno slijedila?
Je li ikamo otišla?
Gdje je sada?
Žena koja bježi nakon nekog vremena, ne zna koliko, dolazi sebi. Duboko diše. Odluči zabilježiti ovaj trenutak. Ovjekovječiti svoj poraz.
Nije uspjela. Nije uspjela. Nije uspjela.
Uzima kist.
Ilustracija: Česi Novaković
Tekst: Jelena Zlatar Gamberožić
