Žena koja mrzi svog oca putuje u daleke krajeve i izučava kulture sasvim različite od one u kojoj je odrasla. Smatra da je svaka daljina otvor kojim može pobjeći u slobodu. I kojim može dokazati kako je ono što je pila s majčinim mlijekom pogrešno, ili barem relativno. Na dolinama i nizinama se proteže, osjeća krckanje i rukama i nogama i misli kako je nov zrak u plućima puni i novim sadržajima.
Žena koja mrzi svog oca uvjerena je da je svaka promjena moguća. I da će se svaki muškarac, s dovoljno njezine brige i intelekta, promijeniti u ono u što otac nije nikada nije. Ali nijedan nikada nije. Duboko je koncentrirana na prevladavanje traume koju smatra da joj je otac prenio, usadio, nametnuo. Voli riječi poput ‘transgeneracijski’, ‘agresivan’, ‘primitivan’.
Žena koja mrzi svog oca poznaje muškarca koji mrzi svoju majku iz prethodne priče. Između njih se u jednom trenutku stvorila snažna privlačnost koja je ubrzo prešla u snažno međusobno omalovažavanje. Drugim ljudima pričaju jedno o drugome podsmjehujući se. Ona smatra da je on slabić. On smatra da je ona potpuno smućena.
Žena koja mrzi svog oca voli pričati o društveno-političkim pitanjima. Kombinira različite članke, istraživanja, video klipove, tik tok i ostale sadržaje kojima dokazuje svoj trenutno vjerovanje. Ono je uvijek proizašlo iz muškog autoriteta kojeg smatra da je svojevoljno odabrala. Bilo da se bavi svojim umom ili tijelom, bira muškog mentora. Zatim ga nastoji prevladati. Tim korakom smatra da je nešto naučila, da je odrasla i sazrela. Samozadovoljno sjedne u kafić i popije čašu vina.
Žena koja mrzi svog oca uvjerena je da podržava i poštuje žene, s njima se poistovjećuje i traži zajedničke prostore. Oni se često svode na odbojnost i mržnju prema zajedništvu s muškarcima. Istovremeno, na detaljnu analizu svog izgleda i toga kako on (ne)djeluje na muškarce. U svim odnosima, pogotovo s muškarcima, želi imati potpunu kontrolu. Nastoji pronaći prostor nadmoći, u suprotnom osjeća da se nešto u njoj nepovratno urušava. Najviše voli ljude koji su vidno oštećeniji od nje. Tvrdi da od njih najviše uči i tada se osjeća sasvim sigurno.
Žena koja mrzi svog oca nikada ne priznaje tugu, žaljenje, razočaranje i iznevjerenost. S tim osjećajima ne sjedi dugo. Srami ih se. Skuplja ih u posude koje izlijeva u zahodsku školjku i zatim radi na sebi i na tome da takve osjećaje potisne što prije. Ni pred kim ne želi izazvati sažaljenje. Misli da je to najgore što joj se može dogoditi – da je netko žali.
Žena koja mrzi svog oca ne voli se zadržavati na jednom mjestu, a nikada u jednoj vezi. Puštanje korijenja poistovjećuje s gušenjem. Podsmjehuje se takvim odabirima kao ‘dosadnima’ i nalazi načine da ih prezire kako o njima ne bi trebala misliti na druge načine. Smatra se intelektualno superiornijom od većine ljudi. Njeno je mišljenje prisutno svugdje kao da danonoćno vodi debatne klubove. Vodila je već mnogo klubova, debatnih i sličnih. Kada priča, kada to svoje mišljenje iznosi, osjeća kako čvor u njoj popušta, kako nešto konačno klizi s njenih ramena i nestaje u podu.
Žena koja mrzi svog oca pokušala je s raznim tipovima terapija. Pokušala je s mnogo razgovora. Pokušala je s mnogo sportova. Više nije sigurna što je tamo tražila. Čini joj se kao da je svaki put tražila nešto drugo, ali zapravo isto, samo još uvijek to ne zna sažeti u jednu rečenicu. Ljudima s jasnim, jednostavnim stavovima ponekad želi zabiti nož u oko.
Žena koja mrzi svog oca mrzi i sve one koji su podlegli patrijarhatu, definirajući patrijarhat kao ono što joj je smetalo kod njenog oca, u njenoj obitelji. Uzdiže sve one kod kojih takvo podlijeganje ne primjećuje ili ne želi primijetiti. Poziva se na njih i na sve koje smatra pametnijima od sebe kada rasprava postane ozbiljna ili sugovornici preupućeni jer joj se tada njeno sveprisutno i svekoliko mišljenje čini kao skliska riba koja se svaki put iskoprca iz njene ruke.
Nekoliko je puta sanjala kako vrišti na svoga oca oblikujući drhtavim usnama jedno plačno, bijesno i konačno: „Mrzim te!“
Budi se nijema i mirna.
