Because I can’t afford
To be misread one more time
Jesi li još ljuta zato što mislim da nas slučajno rođenje u istom rodu ne čini bliskima i povezanima, da solidarnost potječe iz drugih izvora i što nemam nikakvu ljutnju prema suprotnom spolu? Zato što sam svoje organe odlučila koristiti drugačije od tebe? Zato što sam u bolnici osjetila veći strah od sestara nego od ikoga ikada, prije ili kasnije?
Jesi li još ljuta zato što se nisam naljutila kad si me izdala prvi put? Umor i vjetrić ljetnih cvrčaka odvratili su me. Mislila sam da je bilo slučajno. Željela sam da je slučajno. Divlje trave su ostavljale tragove na mojim listovima. Duboko sam ugurala glavu u šešir, željela sam da mu dno nestane tako da se mogu izgubiti u njemu.
Jesi li još ljuta zato što mi nije bilo dovoljno tapšanje po ramenu i “brz oporavak”? Što je provalija između mene i svijeta postajala sve veća? Sanjala sam osamdesete, Maksimir oblijepljen starim plavim tramvajima, budila se u bolovima i bijeloj kocki bez vrata i prozora. Nisam sigurna jesam li iz nje izašla, ali znam da ništa od toga nisi niti primijetila.
Jesi li još ljuta zato što sam odabrala propitivati umjesto tješiti se? Slušati razum umjesto iskrivljavati lice u svaku emociju koja me upravo zaskočila poput divlje životinje? Što mi nije bilo podnošljivo srcem izbrisati svaku sumnju? Dugo sam pokušavala tako, lice sam zaleđivala u osmijeh od kojeg me boljela čeljust. Bijes koji me zbog tog smiješka pratio pokušala sam izbaciti lomljenjem starog crnog bakinog telefona. Moje jedine relikvije.
Jesi li još ljuta zato što su neki u petoj brzini dok se drugima tek pali svjećica? Ili zato što romantiziranje vlastite sjebanosti ne vidim kao romantično? Svi ti krici i šaputanja, masturbacija na mjesečini, na sebe. Jesi li još ljuta što me ništa od toga nije zadivilo? Ili zato što nijedno tvoje učenje, zakon i uvid nisu postali zakon i za mene ili za njih? Znam koliko si potrošila vremena. Znam da si se zadubljivala u sebe, u boga, u discipline koje niti bog ne odobrava, kako bi sve posložila što ljepše i ugodnije za nas: gluhe uši.
Jesi li još ljuta zato što sam sjela na krevet i bešumno plakala, sama, bez istrčavanja u buku? Zato što je i on na kraju umro, a ti si rekla da će sve biti dobro, da mora postojati način? Jesi li još ljuta zato što način zaobilaženja boli ne postoji? I zato što si svoju potisnula tako duboko da kulja na sve strane?
Jesi li još ljuta zato što sam sjedila u prvom redu i onda kada nije bilo nikoga, spremna mačem braniti sve što predstavljaš, ali sam zatim, razočarana tvojom izvedbom, izašla tiho, na sporedna vrata?
I jesi li još ljuta zato što se nikada nisam poželjela vratiti?
Naravno da jesi.
Naravno da jesi.
