Autor: Jelena Zlatar Gamberožić

Kuća izlaska

Osjećam
da mi korijenje
nije uzemljeno
čovjek bi pomislio
dobro je to
sad konačno
možeš putovati
izaći iz kuće
iz zidova
potražiti pukotine koje
si izbjegavao

Ali što mi sve
to vrijedi kad
sam okrenut naopako
u suhe grane
zabijene u zemlju

 Kuća je

Kuća je otok
stijena čudnog oblika
stanište bliskih vrsta koje se
blago podnose
sudaraju
podržavaju

Kuća je more
neprekidna mijena
plićak u kojem se brčkaju noge
i duboki mračni tajnoviti ponor
(koji se može preživjeti samo u
protupotresnim zagradama)

Kuća je riba
njen krov od krljušti
kao sunce sja
u temeljima joj kosti predaka
u zidovima joj snaga
ona lovi svoju bit
njena bit je lovljena

Kuća je voda koja
čeka svoju poplavu
da otpusti težinu predmeta i snova
izjednači stvari
koje po sebi jesu
koje po sebi nisu
i koje će po sebi tek biti

Kuća proljeća

U mom grlu je proljeće
i želi van kao da je ptica

Da
snijeg će otopiti
naše krovove
ostaviti nas na milost
Suncu i Mjesecu
i preseliti u
kuglice preskupog sladoleda
pa ćemo za njim kao ptići vikati
Još!
Još!

Kažem
doći će vrijeme kad
ćemo izgovarati ptice
a pritom
zidati bedeme od riječi
krute i nepomične
da nas štite od elemenata
I skupljat ćemo pukotine u
njihovim temeljima kao da
se nikada njima nećemo
pokrivati

Naša mjera bit će u
visini otkošene trave
grabljama koje bride
vrtu koji ćemo zasaditi

U mom grlu je kuća
i želi van kao ptica u proljeće

Kuća kiše

Pada
pada
pada
pada

kiša

pa da

da nema kuće
što bih

kisnuo bez reda
stiskao riječi pod kišobranom

ovako

kiša

pada
pada
pada
pada

a riječi
klize niz krov
u oluk
u zemlju

Pseća kuća

U nekom drugom životu
imat ću border collieja
vikat ću come bye
i on će skupljati ovce
po mokrom škotskom brdu

Neću biti sentimentalan
i plakati na klempave uši
u trku za lopticom
Točno ću znati svoje mjesto
i pas će znati svoje mjesto
i bit će to pravo mjesto
bez potrebe da se takvim zove

Hoću li biti sposoban voljeti?
Hoću li moći izgraditi našu kuću?
Ne onu od cigle
nego onu od svjetla i mraka

Ne znam ali
nije ni važno
jer kuće ionako nosimo na leđima
a psi su tu kao podsjetnik
da nas je moguće voljeti

Kućni red

Ima taj prostor tišine između korijena stabla, gdje se krtica može odmoriti od svega što je proganja. Vlažna zemlja ponudi hranjivost koju valja iskoristiti. Stablo to dobro zna, dok gomila deblo u sebi sa žicama po kojima će jednom svirati čovjek. Red koji mu je ovaj namijenio nema puno veze s čvornatom njegovom prirodom, listom koji s njega neuredno padne na šuškavo tlo na kojem će krckati koščice prolaznika. Red koji sam mu namijenio zaljubit će me, ali njega će ostaviti posve ravnodušnim. Mrtvim, moglo bi se reći, kada bi se trebalo govoriti. Ali šutnja nam je svima svojstvena, i stablu u šumi, i čovjeku što prebire godove u deblu, i meni koji uvodim svoj red u njegovu neurednu prirodu. Valja zatvoriti krug: ima taj prostor tišine između greda, gdje se odmaram od svega što me proganja.

Kućni grob

Kuća je kao grob za žive i mrtve, Tutankamonovo veselje i trik, cirkus, klaonica, plac sa svježim voćem i povrćem, ribarnica. Kuća je prag koji prijeđeš kad zatvoriš vrata za sobom, noseći u rukama mladu, namirnice ili brzojav. Kuća je otvoreni plamen koji guta sve živo, izmrvljeno, umrtvljeno, zamišljeno, izmaštano. Kuća je ponavljajući san, buđenje tik prije nego što ćeš dotaknuti tlo. Ona je zvrk koji se okreće u suprotnom smjeru, lozinka koju nikako ne možeš zapamtiti, obzor koji nikada ne možeš ispuniti. Zato u kući uvijek ima neki štrik. Na njemu se suši mirisno rublje, ili s njega visi neko tijelo. U kući se živi i u kući se umire, ona je prvi i posljednji dah, početak i kraj za žile u njenom mramoru.

Kućna fatamorgana

Moji temelji su u svim kućama koje nisam izgradio. Ja sam kao skela za nepostojeću zgradu na kojoj se reklamira supermarket. Kad hodam, ispod mene krckaju kosti mojih predaka, kojima su crvi davno nahranjeni, i kao da vidim sve te cigle, zidove, krovove kuća u koje su utkani. Kao da mi je jasno zašto pišem neispisivo. Ako kažem da je sve povezano, pogrešno će me se protumačiti, jer kako onda objašnjavam ovu prazninu što stoji umjesto mojih kuća, fasade koje nemaju svoje zidove, krovove bez svojih krovišta… Nikako, kao što ne mogu objasniti ni tračnice koje jasno vidim, a nemam pojma kamo vode.

Autor: Davor Mandić

Ilustracije: Meho Mahmutović

***

Najugodnije trenutke provodim u zabačenim crkvama.
U sparno popodne župnici ne čekaju vjernika,
kamoli mene. Hladovina i tama gode tijelu, mirisi
drveta i tamjana umu, vrijeme stoji, traje vječnost.

U takvim okolnostima lako mi je povjerovati u bilo što.

Lokalne mačke popodnevima teže crkvenoj osami.
Gledajući ih, znam da tu ima nešto više od obične ugode.
U crkvama nema hrane ni pitke vode, ali one su tu,
kao i ja: prestaju dahtati, prestajem se znojiti.

Promatramo golemog Krista nad oltarom, vječno raspetog,
i niz svetaca zaustavljenih u pokretu, kao da je to
normalno, tako stajati i trajati nepovratno raspet.

Mačka je davno naučila: kamen, gips i drvo nisu prijetnja.

a ja: i dalje se opirem navali iracionalne jeze, zaustavljen
u vremenu skupa s ovim svecima, mazgama i prosjacima.
Znojim se prema unutra, mačje šape griju
srednjovjekovne kamene ploče.

***

Godine provedene u fantaziji zatvorile su vidike.
Neminovno je da ću skončati siromašan i ponižen.

Kamo god krenem, zapreka i granica, podozrenje.
Teror poezijom, empatijom, a lubanje
kao lubanje, koštani duhovi bez spola i morala.
U zubima se odražava društveni stalež:
karijes, plombe, kancerogeni umetci.

Plastika do plastike, a ekosustav čini sve
što može, tvrde znanstvenici: trgnite se
ili propadamo, planeta nadire i buja;
to me oraspoloži, vijest da planeta nadire
na kraju svakog radnog dana, na početku svake
neradne noći, ispunjene dubokim snom bez imalo grižnje.

***

Gotovo sigurno postoje polja i proplanci
koja nitko sada ne gleda i ne sluša,
a čije bilje upravo sada
povija vjetar.

Gotovo sigurno ondje buja život
koji ne zna i ne mari za mene i kojemu
netko poput mene nije dobrodošao.

Samo taj vjetar i pčele, ptice i bilje;
biljke i sitna stvorenja bez imena
komešaju se, glasaju, skrivaju i umiru.

Nitko od njih ne zna za mene, nas.

Ta spoznaja sasvim je dovoljna
za provesti subotu pred laptopom
netaknut tjeskobnim previranjima
na tržištu nekretnina i dalekim bojišnicama.

VAŽNA I HRABRA

poželim ostaviti dojam: nikada nisam stajao u šupi
osluškujući hipotetsko naprezanje užeta,
vjetar u tavanu, guljenje
kože vrata.

Uže zavezano o gredu: izlizana slika:
emocionalne manipulacije
psihološke torture.

Pišem suspregnuto: uvijek pod imperativom
probijanja poetskih rukavaca.

Idem davno ugaženim stazama: siguran sam.

Nema prisilne avangarde: sve je viđeno,
zapinjem u stilu koji ne mogu nadvladati.

Ne napuštam olako zonu komfora.
Ne skrećem olako s postojećih putova
kojima su prije mene prolazili mnogi;
uokolo kojih rastu makovi: divlji crveni makovi;
uz lenije, ugažene, a pomalo zarasle staze:
divni, crveni i divlji makovi.

/Autor: Davor Ivankovac, izabrane pjesme iz zbirke pjesama ‘Sabrana Pjesma’ (Durieux, 2025.)/