Miroslav Mićanović rođen je 15. kolovoza 1960. godine u Brčkom. Živio u Gunji. Diplomirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavljuje pjesme, priče i eseje. Tekstovi su mu uvrštavani u različite antologije, izbore, preglede i objavljeni drugim jezicima. Prevedena poezija dostupna je na različitim internetskim stranicama (Lirikline.org; Poetry International Web). Sudionik hrvatskih i europskih festivala poezije i kratke priče. Autor je antologije suvremenoga hrvatskog pjesništva Utjeha kaosa (Zagrebačka slavistička škola, Zagreb, 2006), elektroničko izdanje (www.hrvatskiplus.org), prevedene na engleski, mađarski i slovački jezik.
Ivor Kruljac rođen je u Zagrebu 18. prosinca 1996. godine. Nakon osnovne škole završava za zvanje ekološkog tehničara u Prirodoslovnoj školi Vladimira Preloga. Diplomirao je novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu. Tijekom studiranja počeo je objavljivati pjesme, kratke priče i novinarske članke (što na hrvatskom, što na engleskom) na raznim medijima. Kao pjesnik, nastupao je na raznim pjesničkim događajima, ponajviše s hrvatskim slam pjesnicima.Do sada je kao besplatne digitalne publikacije, objavio i predstavio tri samostalne zbirke pjesama: “Nebuloze” (2017), “Psihodelije” (2018) i “Intelektualna kruljenja”. Jedan je od urednika i autora zastupljenih u digitalnom pjesničkom zborniku “Di si bio 2020?: stihovi pod maskom” (2021) koji je imao humanitarni cilj prikupljanja novaca za obnovu Petrinjske knjižnice. 2021. godine objavio je i zbirku kratkih priča „Groteskni incidenti“ (Redak, 2021. godine), u koautorstvu s Ninom Alvir slikovnicu „Nestvarni skokovi“ (Društvo za komunikacijsku i medijsku kulturu, 2023). Kao pjesnik i novinar, jedan je od autora uvrštenih u „Antologiji hrvatske i srpske slem poezije“ (URK Močvara, 2023). Živi, piše i radi (makar je sve to ista stvar) u Zagrebu. Od 2021. do 2023. godine pisao je pesnički kolumnu „Radnička stihija“ koja je 2024. godine pretočena u digitalnu zbirku pjesama radničke tematike.
Djevojčice se igraju supermoći na parkiralištu. Tankim rukama pokazuju u smjeru drveta, zgrade, automobila, otočića trave. Imam moć vatre! Imam moć nevidljivosti! Imam moć zelene!
(Sve na što pokažem, nastavlja visoki glas, postat će zeleno!)
Zamišljam kako doista sve na što upere male prste postaje ono što su rekle. Zgrade plivaju u oblacima uslijed moći letenja, čudovišta nastaju i nestaju pred njihovim raširenim očima uslijed borbe s njima, sunce blista zeleno.
Kako bi to bilo, da samo odjednom, činjenice popuste njihovoj volji? Da. Voljela bih da se takav kaos pojavi, protegne i proširi unedogled, da se sve ispremiješa u bojama i oblicima koje ne razumijem. Da, barem na neko vrijeme, na to kratko, gusto i čudnovato vrijeme, ne moram misliti.
I da ne moram upotrijebiti svoju jedinu supermoć; zalediti se tako konačno i nepovratno da me više nikada ne možeš dirnuti.
Doći do onog mekanog, propusnog i nemoćnog u meni, koje si razlio.
Kako je bila hrabra… – kaže on, gledajući prema neboderu. – Ja nikada ne bih skupio toliku
Hrabrost? – pita ga začuđeno. – Zar misliš da se radilo o tome?
Njegove oči još uvijek neodređeno kruže po plavom komadiću neba iznad nebodera.
Pa, najviše o tome. Baciti se s tog kata… o svemu razmisliti, sve isplanirati… to zahtijeva hrabrost.
Pokušava uhvatiti njegov pogled koji se gubi negdje u zračnim predjelima. Ne uspijeva. Opet se događa, ne može vjerovati da se opet događa, ali je očito. Imali su neko vrijeme mira, zapravo, ona je imala neko vrijeme mira, čak niti predugo, možda tjedan dana u kojima se nije budila s napadajima panike i srcem koje bubnja tako snažno da se morala okrenuti na drugu stranu ili na leđa kako bi udarce ublažila. Mislila je da će ovaj put mir trajati malo duže, ali njegov pogled nikada ne laže. On više nije tu, ne promatra je prijazno i ne zanima ga kako je spavala i kako je prošao ručak s kolegama. On je sada negdje drugdje i sva njena dobra volja će samo propasti u mekani prostor između njih dvoje.
Zar ne misliš… – ipak pokuša ponovo – da se radilo o teškim problemima… mislim, da je bila jako loše… da joj je bilo nemoguće…
On je više ne sluša. Okreće glavu u zagleda se u cestu na kojoj trenutačno nema automobila. Njegova je kosa kruta ispod mnogo gela. Tijelo mu je vitko i savitljivo, sportsko. Rođen je za sportaša, uvijek su govorili za njega. Volio je sve sportove, ali najviše trčanje pa je naučila trčati s njim. Voljela je dane kada bi došla po njega, kao danas, i kada bi zajedno krenuli prema zelenilu u kojem su se njegove oči stapale s krošnjama. Mislila je da takvi dani znače prevagu nad lošima i da će na kraju donijeti pobjedu.
No, prolazak pored ovog nebodera gdje se davno ubila djevojka koju su oboje znali, grubo prekida dan koji je trebao značiti sreću. On dodiruje svoj nos i dalje gledajući niz cestu i šuti. Ona si ne može pomoći: zamišlja kako i njegovo tijelo, poput pera, lelujavo i lagano pada prema tlu.
Zašto si se uplašila? Kažem ti, ja nemam tu hrabrost. Divim joj se.
Što ako je uskoro skupiš, pomišlja ona. Što ako je pronađeš, skrivenu u kontejneru, na putu prema doma? Što ako je iščupaš iz onog trulog panja na livadi na kojoj smo upravu bili? Ako ti je poštar ujutro donese na vrata, zajedno s paketom kojeg si naručio?
Ali i dalje pomišljaš…? – pokuša ona ponovo.
Pogleda je sa smiješkom.
Oho, da, i dalje pomišljam, i dalje pomišljam, kako je to grozno od mene. Da. Ujutro se probudim i pomišljam. Nemam pametnijeg posla. Nemam posla uopće, ako nisi primijetila. Dok ti pomišljaš o tome kako se spremiti za uredske kolege, za prvu kavicu, ja, eto, pomišljam na to kako je hrabro ovo što je Tina učinila.
Ona u želucu osjeti mučninu.
A kad si, recimo, na lijekovima… – ali ne dovrši, oblivena sramom.
Već je trebala naučiti da se lijekovi ne spominju. Zašto sve uči toliko sporo, iako sve to s njim traje jako dugo, godinama? Zašto joj je i dalje teško pojmiti da je bolestan, da njegovo razmišljanje, osjećaji i potrebe nemaju veze s njenima? Očito, zato što sve to ne proživljava osim kroz njega, ali gdje je ta slavna empatija kojom se inače diči, ne samo ona nego čitavo društvo, i mediji, i svi koje poznaje?
Disanje joj se oteža dok je on gleda, gotovo prkosno.
Kada sam, recimo, na lijekovima… – naglasi posljednju riječ kao da je izgovara sasvim malom djetetu – tada ne pomišljam ni na što. Pa reci mi, draga sestro, na što je bolje pomišljati? Na skok s ovog lijepog plavog nebodera ili ni na što?
Njoj se to dvoje učini sličnim, previše sličnim da bi i njega na to upozorila pa ušuti i spusti glavu. No, on čeka odgovor. Sada je gleda ne samo prkosno već i izazivački, kao da su opet ušli u jedan od uobičajenih dvoboja: ona je, dakako, bacila rukavicu, a on je, iako slab, iako bolestan, tu rukavicu prihvatio.
Pa, ako je tebi draže misliti na nešto…
Njeni pokušaji su jaloviji od njegovih lijekova. Dobar dan, možda biste mu mogli promijeniti terapiju, pojačati terapiju, smanjiti terapiju, prekinuti terapiju… iz dana u dan. Iz jedne doktorske ordinacije u drugu. Ne bismo, možemo probati, ne znamo, individualno je, tko to zna, sve je moguće… iz dana u dan. Iz jednog strpljivo-nestrpljivog pogleda u drugi.
Koliko sve to može trajati? Koliko će to trajati? Pitanje koje pleše, zuji kao stršljen oko nje, kojeg ne može jednostavno izbaciti kroz prozor, pustiti da nađe svoj roj.
Draže bi mi bilo misliti na onu malu plavušu s prvog kata koja je tek doselila… vidjela si je kad si bila kod mene prekjučer… draže bi mi bilo sresti je u liftu, malo se provozati s njom. Ali zašto bi se ona vozila sa mnom u liftu? Vjerojatno bi se radije zalila kantom balege i…
Svatko bi se rado vozio s tobom u liftu. Autu, vlaku. Bilo čemu. Duhovit si, ekstremno inteligentan, pažljiv. I ne samo to: čitaš tuđe misli i osjećaje. Nikada to nisam doživjela kao s tobom.
On je gleda, zabavljen. Na trenutak joj se učini da će joj povjerovati, no zatim mu oči ponovo dobiju onu bezizražajnost, prazninu koju ne može dokučiti.
Kažeš to zato što si mi sestra. Naravno da znam što ti misliš i osjećaš. Nisam malouman, iako se tako osjećam na tvojim svetim lijekovima.
Ipak, ona se sada mora uhvatiti za ovu, jedinu slamku koju je uspjela pronaći.
Ne, ti to možeš i s drugima. Bila sam prisutna u sto slučajeva. Ljudi se zbune koliko ih dobro čitaš… kasnije su me znali pitati jesam li ti već pričala o njima, a ja bih rekla da nisam, da si ti jednostavno jako dobar u tome, da osjećaš druge… da si možda i pravi empat, znaš, jedan od onih ljudi koji mogu osjetiti sve što drugi osjećaju…
On odmahuje rukom i opet pogleda prema nebu.
Pa zašto im lažeš? Naravno da si mi pričala o njima. Pričala si mi o njima u detalje, inače ne bih pristao na te susrete. Znaš da mi ljudi izazivaju strašnu nelagodu. Dapače, većina njih mi izravno ili neizravno prijeti. I nemoj ni pokušavati, samo zašuti! Već znam da ćeš reći da nije tako, ali ja znam da jest.
Njezina se nada raspršila. Kopa po sebi, po njemu, po svom sjećanju, traži nešto gusto i ljepljivo čime će se ponovo zalijepiti za njega, ili njega za sebe, ali ne pronalazi ništa. Njena je nutrina prazna za njega i samo bolno zjapi.
Sada i ona nemoćno upre pogled prema oblacima koji plutaju iznad nebodera i odluči ušutjeti, barem dok se on ne odluči pomaknuti.
Zašto si se ukipila? – kaže on naposljetku – Bilo pa prošlo. Tina nije ni prva ni zadnja, zar ne?
Čini joj se da se on puni novom energijom uvijek kada iz nje izađe i posljednji trun snage.
Hajmo, put Maksimira. Nisam trčao već danima. Čekam svoju dozu adrenalina.
Okrene se i brzim koracima odmakne od zgrade.
Ona nastavi za njim. Gusto i ljepljivo koje je dosad danonoćno stvarala, gradila i nadograđivala između njih, nestalo je. Prostor između njih se širi, postaje velika provalija koju ona više ne zna popuniti.
No, ono je ipak tu. Izgleda da se premjestilo ispod njenih nogu jer, koliko god pokušavala, više ga ne može sustići dok snažno grabi prema šumi.
Autorica: Jelena Zlatar Gamberožić
Priča je originalno objavljena u Večernjem listu u rubrici: KRATKA PRIČA
