⁃ Mislila sam da umirem, ali ne umirem, samo odlazim!
Govori u slušalicu, tiho i veselo.
⁃ Odlazim da ne bih umrla!
Njezin smijeh je zarazan i lagan, u njemu se komešaju olakšanje i mir koji kao da se pojavio prvi put u jako mnogo vremena.
‘Dobro došli, dobro došli!’, nenametljiv naslov gostionice uz cestu siječe oči. Parkirala je odmah ispred nje, pored ceste. Gostionica ‘Lavlja griva’, u kojoj sam i ja, nakon nje, odlučila zastati na povratku kući, ukrašena je jednostavnim drvenim stolovima, malobrojnim posjetiteljima od kojih smo sada tu samo ona i ja. I tišinom, s kariranim stolnjacima.
Žena ispred sebe ima knjigu i šalicu čaja. Njena se crvena haljina podudara s crvenim uzorcima tkanine na stolovima. Ne mogu odrediti koliko ima godina, ali u godinama je kada je nešto potrebno napustiti. Napustiti ili nestati.
⁃ Ne znam kamo, nije važno kamo. Uvijek sam znala, imala sam petogodišnje planove koje sam slijedila u milimetar. Gle kamo me to dovelo!
Njezin se smijeh opet rasipa prostorijom, zaustavlja se kraj stolova i prolijeva po nevidljivim gostima.
Gledam je i dalje. Ona se ne okreće prema meni, nema razloga. Kada bi je kasnije pitali je li u gostionici još nekoga bilo, ne bi znala odgovoriti.
Ustima joj se ponovo razvlači osmijeh. Dakle, sve je ostavila za sobom i otišla. Pored knjige i čaja uz nju su, tek sada primjećujem, i gljive na tanjuru, isjeckane na sitne komadiće. Jesu li ostale nakon što je ostatak pojela ili je naručila samo njih?
I dalje priča u mobitel, bez umora, bez zastajkivanja. Njeni pokreti postaju gotovo strastveni, kao da ne može iskazati dovoljno uzbuđenja prema onome što je čeka, iako ne zna što bi to moglo biti.
Na glavi ima crveni šešir. Plava vrpca omotana je oko njega. Nije ga skinula u gostionici, zašto? Vjerojatno zato jer je bila nestrpljiva zvati.
Njezini pokreti sada postaju nježniji i dulje gleda kroz prozor u tišini. Čini se da ne sluša osobu s druge strane, kao da je na trenutak samo zastala u nevjerici onoga što je učinila, u sreći zato što se usudila.
Na trenutak, sjetim se sebe, devetogodišnjakinje koja gleda kroz prozor nebodera u budućnost, u crvenoj haljini, s crvenom vrpcom i prvim dlakama na nogama i ne može zamisliti što se gdje skriva, što je gdje čeka, ali nada se da će zapisivanjem točaka i zadataka u svom novom crnom, ozbiljnom planeru, sve dokučiti. Sve uspjeti.
I zatim je gledam kako doista uspijeva u svemu što je namjerila. Kako obistinjuje jedno po jedno. I kako je ništa od toga ne čini sretnom.
Žena zatim skida šešir, ostavlja ga na stolu, ustaje i uputi se prema toaletu. Gledam u šalicu kave pred sobom i odjednom začujem tutnjanje oko sebe, zvuk nalik urušavanju. Učini mi se da dolazi izvana, ali zatim osjetim da se to događa drugdje; unutar moje glave, duboko iza očiju.
Zvuk traje, pojačava se i stišava, dok se moje disanje ubrzava u panici. Je li to to, hoću li završiti svoj život upravo ovdje, na usputnoj stanici, uz cestu?
Krajičkom oka, kroz tutnjanje slonova u mojim sljepoočnicama, ugledam ženu kako izlazi iz gostionice do svog automobila, pokreće ga i odlazi.
A zatim se zvuk u meni stišava.
Mala ja gleda kroz staklo i pita se što je ono u daljini, kako se zovu tornjevi, pita se što su oblici, što su dijelovi različitih elemenata. Ne zna.
A velika ja se diže, uzima sa susjednog stola crveni šešir s plavom vrpcom, stavlja ga na glavu i polako, kao da uči hodati, izlazi iz ‘Lavlje grive’, ulazi u auto i krene u suprotnom smjeru od onoga kojim je namjeravala.
Sjedimo u kafiću pored mora. Jan i Ilen, dva prijatelja otkad su bili djeca, Ana i ja, dvije prijateljice otkad smo zalutale u vezu s njima. Pogrešan casting za ovakvu scenu, zvoni mi u glavi svaki put kada sjedimo učetvero. Ne znam što radim u njoj, ali znam koja je moja uloga – biti zanimljivija od svih Ilenovih dosadašnjih djevojaka. Pokazati svoju neopterećenost, radost, susretljivost i velikodušnost. Prebrisati ožiljke koje ima iz prošlih veza, djevojaka koje su ga gušile ili uznemiravale.
More je čitav dan bilo mirno. Uranjali smo dugo u plavo i izranjali iz njega. Jeli dagnje. Grlili se. Ipak, lice me čudno zatezalo od sunca i Ilenova pogleda. Ponekad ga uhvatim; gleda me kao da želi pogledom izbušiti rupu u meni. U jednom trenutku sam se osamila. Otišla sam do žala i gledala u ravnu površinu, u daljinu.
čemu razmišljaš? – pitala me Ana.
Nisam znala. Janova kuća postajala je pretijesna za sve nas, samo sam to osjećala. Bilo je teško dogovoriti se oko filma, društvenih igara, alkohola, hrane. Povlačila sam se iz svake rasprave, iz svakog dogovora. Jan me uvijek gledao slavodobitno, kao da svaki moj potez nešto dokazuje. Nikada nije rekao što.
Jan i Ilen beskrajno su raspravljali. Uvijek kao da imaju potrebu pokazati jedno drugome da su čitali, gledali, slušali. Shvatili. Da znaju više, bolje. Nisam se uključivala osim ako nisam izravno bila upitana. Tada sam odgovarala rečenicom, dvije. Više od toga bile su rasprave od kojih me počinjala boljeti glava i peći oko očiju.
Sada je vrijeme pića nakon kupanja. Gledam kafić i pitam se kako bi izgledalo ovo mjesto da sam tu s nekim drugim, da njih nema. Bi li dobilo neke druge boje? Dodatnu dubinu?
Ponekad mi se čini da je čitav naš život izgaranje oko ničega – kaže Ana – beskoristan trud. Imam li bore ispod očiju? – nastavlja, približavajući mi lice.
Od izgaranja? – nasmiješim se, odmahujem i pogladim je po licu.
Pitam se kako ja izgledam. Umorno? Postoji li neki način očuvanja svježine, a da ne uključuje niti jedan proizvod kozmetičke industrije? Flaširanja, kao vina.
Hoćemo li se jedno jutro probuditi stare? S licima, znaš, žena koje su prošle sve i svašta? – pitam je i pokušavam zamisliti stariju, ali ne mogu.
Njezine pjege i tamnoplave oči djeluju kao da nikada neće ostarjeti.
Plaši te starost? – pita me.
Zastanem na trenutak i dotaknem svoje lice. Jesam li sada starija nego što sam bila prije, neovisno o prolasku vremena? Starim li naglo uz Ilena, pitanje je koje ne mogu izbaciti iz glave.
Zapravo, ne. Mladost me plašila. Pubertet, recimo. Ništa ne razumiješ, sve je prvi put. Imaš svoje sustave i dobri su, ili nisu, ali nikada nećeš naći bolje. Ipak će ih svi željeti srušiti. Govorit će ti da si mlad, da ne razumiješ. Od obitelji nadalje.
Jan gleda u mobitel, a Ilen me nestrpljivo prekida.
Da je obitelj dobra i Bog bi je imao! – vikne.
Jan diže pogled s mobitela i nasmiješi mu se. Pokazuje Ilenu nešto na ekranu i priča. Više ih ne slušam. Gledam Ilenovu kosu. Obožavam je. Tako je veselo raščupana. I mekana, kao vuna. Približavam joj se licem, mirišem je i ljubim. Ilen ne reagira.
Razgovor se mijenja i Jan se, kao i posljednjih večeri, počinje tužiti na Anu.
Ona mene uopće ne razumije… – naglašava zadnje dvije riječi.
Uvijek to radi. Pogled mu je tvrd, a oko čela mu se skupljaju sitne kaplje znoja. Ilen se umiješa. Nešto ga uvijek natjera da mu proturječi.
Ti samo želiš da te ona voli bezuvjetno. Majčinska ljubav je takva i zato je svi tražimo od partnera, kaže Freud…
I dalje se igram s Ilenovom kosom. Drage kovrče. Nije mi jasno kako netko s takvom kosom može biti strog i misliti da sve zna. Duboko uzdahnem i prekinem ga, gladeći ga i dalje.
Fromm prvi spominje pojam bezuvjetne ljubavi. Umijeće ljubavi. Ali ne možemo je naći u partneru.
Ana gleda Jana zabrinuto, kao da bi se mogao rasuti pred njom. Zamišljam kako se Jan lagano rasipa po podu, preko terase. Pretvara u sitne čestice, kotrlja do ruba i pada u more. Bi li itko primijetio da ga više nema? Bi li ikome nedostajao? Jan je potpuno okrenut od nje i pali cigaretu:
Ona mene ne može voljeti bezuvjetno samo zato jer to ne želi – naglašava.
Nalakti se na stol i promatra me netremice. Poznajem taj pogled, ovih dana sam ga dobro upoznala. Razmišljam što s njim želi postići. Trebao bi me valjda uplašiti ili ušutkati. I bilo je tako. Zašutjela bih i više se ne bih javljala. Ali, večeras osjećam snažnije tutnjanje u sljepoočnicama, gotovo uzbuđenje, pomiješano s čistim gađenjem. Bijes lagano raste u meni. Razmišljam kako bih mu mogla izbrisati samozadovoljstvo. Želim ga primiti za kosu i ugristi. Ispljunuti njegovo meso na stol između svih nas. A zatim se nasloniti i popiti čašu vode. Samo toliko da isperem usta. Ne skrećem pogled.
Nitko to ne može. I tko si ti da bi netko s tobom to mogao? – naglašavam na njegov način.
Rugam se, shvatim. Ali riječi su već izrečene. Ilen se nasmije, što više sliči na naglo zatezanje i opuštanje usana nego na smijeh. Ali, čini se da mu se sviđa ideja da nitko ne bi mogao voljeti Jana bezuvjetno. Ili moj otpor, prvi na ovom ljetovanju. Janu je čelo nabrano i znoj na njemu proširuje se. Razmišljam o tome kako bi bilo zapaliti cigaretu nakon toliko vremena. Svi puše, čak i Ana. Tanka je kao svila u prozračnoj bijeloj haljini. Čini se da drhti i pitam se je li joj hladno. Večer je topla, ali puše lagani povjetarac s mora.
Ona misli da sam ja glup, Ilene. – presudi Jan gledajući me.
Njegova je plava kosa na rubovima sasvim mokra. Bilo bi odlično u ovom trenutku otpuhnuti mu dim u lice i učiniti da nestane. Pogledam Ilena. I on mene gleda, netremice i strogo. Sve se više smanjujem od njegova pogleda. Ne mogu izdržati pa prebacujem pogled na njegove ruke. Velike su i uvijek tople. Smiruju me, pogotovu kad me dodiruje po kosi. U svakoj prilici tražim njegovu ruku, gola sam bez nje. I sada pomičem svoju ruku prema njegovoj, ali on je odmiče, uzima cigaretu, udahne dim i pogleda u nebo. Kada bi se ova scena mogla zamrznuti, pomislim, i vratiti na početak. Ne bih ništa rekla. Ne bih ga nikada prekinula.
Ne ljuti se, Jan – kažem – oprosti ako sam te krivo shvatila.
Tražim odobravajući pogled, ali Ana i dalje s puno opreza gleda Jana, kao da pokušava pronaći bilo kakav prolaz u njega, a Ilen puši gledajući u zid. Jedino me Jan napeto promatra kao da sve ovisi o sljedećoj stvari koju ću reći. Odjednom mi se to učini vrlo smiješnim.
Sad mi se i smiješ? – pita me Jan – Misliš da ti možeš voljeti nekoga bezuvjetno, kad već sve znaš? – ljutit je.
Nešto je opasno u njegovu glasu. Ne znam osjećaju li to i ostali, ali ne bih željela ostati sama s njim u prostoriji. Pa ipak, ljutnja je jača. Osjećam kako se grana u meni.
Da, Jane. Ja to jedina mogu na čitavom svijetu. Ali tebe ne bih mogla voljeti ni s petnaest uvjeta.
Više mi ne smeta što mu se rugam. U Aninim očima primjećujem suze. Stišam glas.
Hoću reći… – nastavim polako – mislim da voljeti bezuvjetno znači voljeti bez obzira na sebe, tako da se potpuno izgubiš. A nitko ne treba tako voljeti. I nitko to ne bi trebao ni od koga tražiti. Čitala sam nedavno Formule ljubavi, o nekim zabludama koje imamo o ljubavi. Jedna je od njih da bi ljubav trebala biti bezuvjetna. Ali to je samo predrasuda, jer ne bi.
Ana konačno tiho progovara:
Možeš li mi reći više o tome?
Želim joj reći da ne znam više o tome. Da znam, ne bih sjedila tu, s njima.
Ilen je sve napetiji. Odjednom vikne:
Ti voliš samo moju kosu!
Slatko. Spomenuo je kosu. Dragu kosu. Jedino što večeras u kafiću nije prijeteće. Nasmiješim se. Ali Ilen je ljut. Želim ublažiti sve oko sebe, proizvesti blagost i toplinu, barem kratkotrajni prekid vatre.
Volim, da. Ali volim i tebe – kažem posežući rukom za njim.
Ilen se izmakne i naglo ustane.
Ne! Ti voliš samo dijelove mene. Kosu. Ruke. Ja spajam sve te dijelove, oni su moji! Nisam samo kosa! Želim biti voljen bezuvjetno! – viče.
Ljudi u kafiću gledaju ga. Tko zna kako im zvuči to da on nije samo dijelovi. Pogledam njegovu kosu. Ona ništa ne govori, stoji i čeka da je dotaknem. Ponovno posežem, ovaj put za njom, ali on me odguruje.
Nisam tvoja jebena igračka!
Odlazi u kafić. Gledam dok brzim kretnjama nestaje u unutrašnjosti.
Jan se smiješi. Zadovoljan je razvojem situacije.
Ti njega uopće ne razumiješ – naglasi, gledajući me i brišući čelo maramicom.
Gledaš li dugo u grobove, umrli će se pojaviti u ljetnoj izmaglici, ako je sve mirno.
Ali važno je da se ne pomakne niti jedan list i da se planina plavi u daljini. I da odeš korak dalje nego što to obično činiš. Ako se usudiš.
Sve isto, vijuganje između grobnica, samo korak dalje.
Zatim će puknuti pogled na pučinu. I kada se okreneš, svi će grobovi jednako biti tamo, samo će ti se učiniti da to više nisu samo prazne kamene plohe, da ima još nekoga, tko je inače u dubokom snu bez snova.
Sada te nijemo promatra i te oči više nisu oči, a niti ta usta više nisu usta, ali znaš da ti žele reći nešto o promjeni obličja.
O tome kako vječno počivati nakon kratkog pogleda kroz pukotinu. O tome kako sav smisao propada ako taj pogled traje samo trenutak. A traje.
O tome kako misliš da je bitno što te ima, a ne vidiš da te zapravo već nema.
I o tome što zapravo želiš vidjeti u tom kratkom, brzom pogledu kroz pukotinu.
Dobro razmisli što želiš vidjeti, i onda učini sve da to i ugledaš.
Nakon niza odličnih zbirki kratkih priča (izdvajam ‘Moj muž’ (2014.) i ‘Nikuda ne idem’ (2018.)), Rumena Bužarovska se odlučuje za formu romana i to žanra koji, ako ovu knjigu čitate u kasnim noćnim satima, pleše između trilera, horrora i psihološke drame. Sličan sam dojam imala i nakon završetka romana ‘Smrtni ishod atletskih povreda’ (Fraktura, 2022.) Milice Vučković, što nikako nije slučajno. Naime, oba romana preispituju određen tip osobnosti i to vjerojatno narcistički poremećaj osobnosti, (dijagnoza koja se, znam, i prečesto posvuda lijepi).
‘Toni’ (Fraktura, 2025., originalno izdanje 2024., Izdavački centar Tri, Skopje) je naslov tog romana, i to vrlo pogođen naslov, jer zapravo je riječ o psihološkoj studiji i periodu života junaka Tonija te događaja koje proživljava u svojoj 53. godini života. Toni je sastavljen od niza karakteristika ostarjelog ‘macho’ tipa, bivšeg rockera koji nikad nije odrastao niti za išta preuzeo odgovornost, koji za svoja stanja i životne situacije okrivljava drugo i druge (društvo, žene, promjene koje ne razumije i ne prihvaća). Bilo da se radi o razvodu, djetetu koje s njim ne želi razgovarati ili inflaciji, Toni je majstor u pronalaženju krivca za svoje frustracije.
Unutrašnji monolozi i opasne posljedice
Svi poznajemo Tonija, to je neminovno. Imali smo s njim niz susreta koje smo brže ili sporije prekidali. Svi, što je još gore, možemo pronaći malo Tonija u sebi, a što nas tek puni osjećajem srama.
No, ono u čemu se sastoji majstorstvo R. Bužarovske jest način na koji vješto ukazuje na posljedice Tonijevog ponašanja pri kojem su svi njegove kolateralne žrtve, njemu nedovoljno bitne da bi u romanu bile produbljene više od onoga kako ih i s kakvim lećama on vidi. Naime, roman je pisan kroz njegovu perspektivu i niz njegovih unutrašnjih monologa koji se miješaju i s povremenim dijalozima koji i dalje služe svrsi Tonijevih ciljeva i promišljanja o tome što on trenutačno želi te što bi mu se ‘prohtjelo’ u kojem trenutku.
Karikaturalno, jasno, jer Toni počesto u svojim potrebama liči životinji koja nema mogućnost autorefleksije, suosjećanja ili razumijevanja za tuđu perspektivu, držeći se čvrsto svojih uvjerenja o tome kakve su stvari (loše), a kakve bi trebale biti (onakve da mu pružaju najveću moguću ugodu).
Karikaturalno? Jasno, a ono što tu karikaturalnost čini zastrašujućom jest njena istovremena realnost.
Toni je tu. Kalkulira, manipulira, kažnjava tretmanima šutnjom, odmiče se da bi uzeo zamah, smatra da je napad najbolja obrana i za sobom ostavlja pustoš.
Toni nema prijatelja, ali ima Facebook publiku. Tonija neke žene zavole, ali to im dođe kao smrtna presuda, kazna iz koje se nije lako izvući.
Toni misi da ima pravo na sve, ne voli kada mu drugi (‘pederi’ ili feministkinje) to pravo dovode u pitanje, uzima gdje može, ne daje ništa i uspijeva od sebe učiniti žrtvu u svakom trenutku. Kroz svoje unutrašnje monologe, on svaku situaciju uspije i opravdati, a Bužarovska ih čini toliko vjerodostojnima da nam umanjuje svaku nadu da netko poput Tonija možda ne zna zašto je nešto napravio ili se eventualno nije snašao. Time nam briše iluzije o mogućoj slojevitosti tipova poput Tonija. On želi biti pažen, mažen i smatra da na to ima potpuno pravo. I da dovoljno daje već samim svojim postojanjem.
Svjesno i nesvjesno
Prostor u kojem Tonijeva savjest ipak funkcionira, njegovo je nesvjesno, tj. snovi. Bužarovska ih čini dijelom njegove intuicije koja na neki način povezuje situacije, događaje i opasnosti brže nego što to čini Toni na javi. Ispadanje zubi kao motiv koji najavljuje stradanje i smrt, atmosfera Tonijevih snova, kao i majčin san zajedno sa scenom koja se među njima odvija u njezinoj sobi čine onaj dio koji bih nazvala ‘horrorom’, kao i cjelokupan dio radnje koji se odvija za vrijeme majčine bolesti i njezinog otkrivanja Toniju bitnih činjenica kojih nije bio svjestan u vezi njegovog oca.
Način na koji Toni prelazi iz jave u san zanimljiv je dio romana kojim Bužarovska doista kao da nam želi pokazati dva njegova dijela: svjesni koji samo nagonski grabi prema ugodi i nesvjesni koji ga upozorava, povezuje, pokazuje. No, iako se snova pri buđenju sjeća, Toni niti u njih, kao uostalom ni u što drugo (posao, odnose, glazbu čijim se poznavanjem svima hvali) ne ulazi dublje niti ih shvaća kao alarme.
Prostor kao (ne)prijatelj
Prostor je jako zanimljiv i bitan dio ovog romana, i pritom mislim prvo na fizički prostor na kojem Bužarovska gradi napetu atmosferu. Bilo da se radi o plaži u Grčkoj ili tamošnjem noćnom klubu; zgradi u kojoj Toni živi, noćnom klubu u koji izlazi s ekipom ili jednostavno noćnom gradu ili balkonu s kojeg ga Toni promatra, maglovitost, neizvjesnost, mnoštvo neodređenih zvukova i mračnih hodnika čini atmosferu romana opasnom, zloslutnom i neodređenom, kao da se u bilo kojem trenutku iz mraka može pojaviti bilo koja opasnost. “Okrenuo se kako bi se vratio u stan, ali tada su se balkonska vrata pred njim zatvorila uz gromoglasni tresak, a staklo je popucalo uz uznemirujući zvuk te se rasulo po podu, posvuda oko njegovih bosih nogu” (str. 155.).
Prostor se također može promatrati i kao društveno- politički prostor koji se, dakako, promijenio od razdoblja kad je Toni bio mlad i koji u sebi sadrži slojeve i problematike kojima se on odbija baviti ili im se čak svisoka ruga, bilo da je riječ o LGBT zajednici ili novinama koje se tiču prehrane. U svom rigidnom stavu i razumijevanju svijeta siguran je da je ranije bilo bolje i da “Jednostavno nismo odgojeni za ovo vrijeme i ove vrijednosti koje nam netko želi nametnuti…” (str. 206.) i time na neki način potvrđuje svoje čvrsto držanje za prošlost, za ono vrijeme kada je njemu bilo ‘bolje’, a što je velikim dijelom bilo tako upravo zato što je tada neprihvaćanje odgovornosti bilo normalno jer je bio malen ili vrlo mlad.
Poticaj društvenih mreža
Toni prijatelja, kao što smo naglasili, nema, ali to ne znači da nema publiku. Odnos koji ima s ‘prijateljima’, ekipom sredovječnih muškaraca koje poznaje iz mladih dana, a s kojima neuspješno pokušava zagrepsti površne teme i doći do nečeg bitnijeg, funkcioniraju više kao njegova publika kojoj prepričava revidirane zgode i nezgode, neminovno ispadajući usput i velika faca, pa se tako iz usta njegove ekipe počesto začuje ‘legendo!’ i slični usklici kojima se dečki međusobno bodre i pokazuju kakvu-takvu povezanost. Ta povezanost se ipak događa samo sporadično i uz pomoć alkohola, budući da u stvarnim situacijama poput dolaska na sprovod, nitko od prijatelja ne reagira osim putem nesretnih emotikona na Facebooku.
Druga razina Tonijeve publike je ona s društvenih mreža, konkretno Facebooka gdje on piše ‘mudre’ misli koje mu padaju na pamet dok gleda televiziju ili sprema nered ili se pak nastoji popeti na brdo. Misli su to poput ‘Čim pomisliš da je došao kraj, shvatiš da je to tek početak’ ili ‘Tvoja odsutnost je tegobna prisutnost’ koje smo mnogo puta u različitim varijantama mogli vidjeti na mrežama, ali koje uvijek skupe ponešto lajkova i laskavih komentara poput ‘Točno!!!’ ‘Uvijek si bio za pisanje!’ i sličnih komentara. Toniju mnoštvo lajkova i komentara daju nadu i poticaj kao i uvjerenje da razmišlja i poetično i pametno i da su njegove misli zaista originalne i vrijedne.
Bužarovska odlično koristi lik Tonija kao i njegovo pisanje po Facebooku kako bi skrenula pozornost na velik problem današnjeg vremena koji se tiče virtualnih poticaja i potpora koje egzistiraju samo na mrežama, a ne i u stvarnosti. Budući da je održavati imidž također dio imperativa današnjice, Toni se jako trudi oko odabira pravih- pametnih, dirljivih- riječi na Facebooku povodom nečijeg ispraćaja, kao i oko vlastitog imidža za ‘publiku’- bilo na sprovodu ili u izlasku.
Slaba forma bez sadržaja
Imidž je ono na čemu on jedino i može zaraditi pokoji poen kod bilo koga, i tu je površinu bitno održavati, pri čemu se i u tome počinju pojavljivati i pojačavati pukotine, primarno vezano uz njegov fizički izgled, a koje mu kvare buduće izglede za parazitiranje.
Upravo je to inzistiranje na formi (formama) bez sadržaja ono što najbolje karakterizira Tonija i što ga čini zastrašujućim. Način na koji promatra ljude, pogotovo žene, poput djeteta koje traži da ga se nahrani i zadovolji, kroz njegove je unutrašnje monologe pojačano i zvoni glasno svojom prazninom. Postojanja bilo kakvih emocija osim samosažaljenja nema, kao ni ikakve želje za vlastitom korisnošću ili davanjem, koje kirurški precizno izbjegava.
Ono zaista zastrašujuće u svemu tome je činjenica da Toni dobiva mnogo, doista mnogo, iako su ga se mnogi riješili, što Bužarovska pogotovo spretno pokazuje (‘no contact’) kroz sporedne likove koji ne žele imati baš ništa s njim.
Htjeli, ne htjeli, morat ćemo se složiti da ‘Toniji’ dobivaju mnogo i prolaze relativno dobro, neprimorani na bilo kakvo preispitivanje i ‘preuzimanje odgovornosti. Koliko još tako i hoće li im prolaz jednom biti doista zatvoren?
