Biti s njim uvijek je bilo kao ući u val. U nešto mokro, gusto i zagušljivo. Njegova bi se nutrina zatvarala oko nje i osjećala se kao da ju je progutala neka životinja. Uvijek gladna, uvijek pozorna, uvijek spremna na novi plijen. Njegova je grabežljivost bila konstanta, nešto na što se uvijek moglo računati. Iako ju je on nazivao glađu za bliskošću, sasvim prirodnom potrebom za ljubavlju.
– Moraš se pomiriti s time, shvatiti da osjećaj ne možeš namjerno izazvati u nekome… da se mora dogoditi nekakav klik u toj osobi, kao što se dogodio u tebi s njim. Neke stvari su jednostavno to što jesu, ti ih ne možeš promijeniti… naivna si i umišljena ako misliš da možeš djelovati na čitav svijet. Ili barem na tuđa srca – govorili su joj dobronamjernici.
U njemu se taj klik nije događao. U njemu se nije događalo ništa tako revolucionarno, ne prema njoj. Osim potrebe da je, katkad, čak niti pretjerano često, potopi u svoje vodeno kraljevstvo, uguši svojim valom.
– Je li ti ikada palo na pamet da možeš jednostavno biti nesretna i da je to samo to, da iza toga ne čeka neki lijepi uzorak prošaran šarenim cvijećem, da iza toga nema posebne uzbudljive i bogate pozadine? Nije li ti ikada palo na pamet da to ima najmanje veze s tvojim zaslugama i s tvojim trudom?
Dobronamjernici. Je li njima ikad palo na pamet da sve na ovom svijetu ima veze sa trudom, da ne postoji stvar koju se ne bi moglo pomaknuti ako se samo malo drugačije prema njoj postavimo, ako promijenimo kut gledanja, ako se samo malo (do granice bola) izvitoperimo? Dobro, možda i preko granice bola, ali u tome i jest izazov, ne treba ostati u zoni komfora, ne govore li to svi gurui, terapeuti, life coachevi?
– I nisi li već dovoljno odrasla da počneš vjerovati da je stvarno samo ono što se događa, da je sve drugo samo ono što ti želiš, što bi možda htjela željela, da su sve to tvoji hormoni, neke ludnice u tebi koje bi trebala otpustiti? Ti nemaš moć nad njim ili bilo kim, a nemaš niti prava nad ikim…
Nije bila dovoljno odrasla. Nije bila uopće odrasla i pitala se kada će se to dogoditi i hoće li se također dogoditi samo kao klik ili kao nešto dugotrajnije i dublje.
A zatim su nastavljali spominjući ravnodušnost koju je gajila prema onome što ima, onima koji su je zaista voljeli i koji su bili na njenoj strani, i obožavanje koje je iskazivala prema onima koji nisu. Zašto si nanosi bol? Zar mora patiti? Uživa li u cigaretama koje popuši, kavama koje popije? Uživa li u kolačima, filmovima, zagrljajima, snu, uživa li uopće u stvarima koje radi? Ugađa li si dovoljno? (uvijek i na prvom mjesto bilo je sveto samougađanje). Organizira li se dobro? (i sveta organizacija). Koliko drži konce života u svojim rukama, a koliko dopušta da se život/ljudi/situacije njome igraju? Daje li si mira, odmora?
Grize li, u konačnici život, ili se svodi na to da on grize nju?
Jalovo, mislila je. Sve to što je dolazilo od dobronamjernika bilo je otužno. Pročitali su dovoljno self-help priručnika pa psihologiziraju na najgluplje moguće načine, mislila je. Slušala ih je i kimala, no znala je da ne vide ono bitno. Ono bitno nije bilo vezano uz njenu ugodu; uz pjenu koju bi mogla napraviti u kadi i uživati u njoj, uz kreme koje bi mogla mazati po svome tijelu, uz samorealizaciju koje se nikako nije dohvaćala i sličnih proizvoda koji su kitili izloge ovog i svakog drugog Božića.
Pa je zato, kada je on opet nazvao i drhtavim glasom rekao da ga je Ona opet napustila, da ne želi razgovarati s njim, da je sada doista gotovo i da se nekome mora povjeriti, odmah, sad, makar u parku, makar je hladno, makar je Božić, makar je mrak, pristala. Odmah je pristala. Skočila je s fotelje, navukla kaput i čizme, prošla rukom kroz kosu, stavila šal oko vrata i vunenu kapu na glavu. Namazala je usne jarko crveno i pomislila: to je to. Večeras će shvatiti tko je zapravo prava osoba za njega, tko ga doista sluša i voli i poznaje i želi.
I tko se godinama trudi.
Nije li, uostalom, tako uvijek, u filmovima, u knjigama? U jednom trenutku glavni junak shvati: to je ona koja je čitavo vrijeme bila uz mene. Njezin trud, energija, ne mogu jednostavno nestati, to je nemoguće. Kao što niti energija ne može nestati.
U sljedećem trenutku, činilo joj se, već je sjedila kraj njega na staroj, drvenoj klupi. Njezina ruka u njegovoj, njegova koža hladna i ljigava, poput ribe.
Iz njega, kao i uvijek: bujica. Osjećaja, fraza, teorija, ideja. Planova, nakana. Stavova. Slutnji.
– Da, da… – povremeno bi rekla, kada bi on uzimao zalet za dalje.
Zapalila je cigaretu i pogledala u kip parka. On ju je i dalje lagano držao za ruku i gledao u oči. Nije mogla biti sigurna, nikada poslije nije niti bila, da se on neće baciti pod kamion, da neće osjećati neizrecivu, nezamislivu bijedu iz koje neće znati izaći.
I često je poslije te ledene noći razmišljala kako ga je samo željela udariti, snažno i nepovratno, ali kako ga nikada ne bi mogla udariti.
– Znam da se vraćam svaki put kada me ona napusti, kada se u meni skupi dovoljno tuge. Možda sam sada i najotvoreniji, možda sam s tobom otvoreniji nego sam ikada s ikim bio. U seksu i razgovoru, osjećajima, svemu. Ti uvijek dobiješ sve od mene, ono najgore, ali i ono najbolje.
Njegov pogled bio je iskren. A njen je posao bio, očito, čekati i pokušavati i učiniti sve da se on otvori, kao školjka, znajući da će se već idući čas zatvoriti, jer to je bila jeka, to je bilo neminovno, kao i njezino pokušavanje: usprkos i unatoč.
– Ljubomorna sam. – rekla je jednostavno.
– Na nju?
Pitao je, dižući obrve. Zar bi to bilo čudno? Iako, bio je u pravu. Bila je ljubomorna na nju, ali ne zbog njega, ne zato što je on bio zaljubljen u nju, nego zato što je bila slobodna. Uspijevala je kondenzirati sve što joj se događalo i pretvoriti to u svoju snagu. Njegova bi (bivša?) žena sada, na njenom mjestu, pušeći u kakvom parku, uspjela vidjeti čega tu za nju ima ili nema, nasmiješiti se, poljubiti ga u obraz i otići. Na putu prema kući ne bi više niti pomislila na njega. Tamo gdje za nju ne bi bilo ničega, ne bi dalje tražila. Na netraženje je bila ljubomorna. Ili zavidna. Bila je još premlada da shvati razliku.
No shvaćala je sljedeće: on se vraćao njoj, ali mogao se vratiti bilo kome, ona nije zaista postojala, nije ju vidio kao osobu već kao vreću u koju je mogao ispustiti što je trebao i tu više nije bilo mjesta zabludi. Nije bila premlada da to ne uvidi, nije bilo izgovora.
On nije čekao na odgovor na to na koga je ona ljubomorna, samo je nastavljao svoju priču, kopao je po dnu svog kotla kako bi joj dočarao svaku nijansu svojih stanja. Stanja kojih je pak ona uvijek bila gladna. Ili ih je barem jako dobro i izdržljivo trpjela. Još je bila premlada da shvati razliku.
Stvorila je priču o dvoje ljudi kojima je suđeno, kod kojih sve vodi u jednom, neminovnom smjeru, o dvoje ljudi koji su stvoreni jedno za drugo, kako u patnji, tako i u svemu ostalom. Samo što to nije odgovaralo istini. Tim gore za istinu, bila je dovoljno mlada da je mogla ustvrditi.
– Ne znam što da sad radim, umrijet ću, sve je gotovo, učinio bih bilo što, jahao na vjetru, preplovio sva mora…
A da crkneš od muke, pomislila je. Misliš li da si jedini koji pati i koji je patio? Ta misao se nekako lukavo prikrala, podla i gotovo vesela. Kako bi bilo da ti sada razbijem to glupo lice koje se pojavljuje svako toliko, kad god te ona ostavi? Samo, bila je još premlada za okrutnost. Okrutnost je, kao i samozaštita, bila jedna od stvari od kojih je bježala.
Počelo je sniježiti u toj lijepoj, božićnoj noći. Trebalo je pustiti pahulje da padaju u miru. Uličnim svjetiljkama je trebalo dati zraka, ugušiti bujicu koja je iz njega prijetila potopiti sve što mu se našlo na putu.
– Ti si nevjerojatno plemenita- rekao je. – Znamo se godinama i ti si možda najplemenitija osoba koju poznajem. Osoba s najvećim srcem.
Nekada, a to je znala iako mlada, sile nas kažnjavaju i zbog onoga u nama što je plemenito, što je u nama vrijedno.
Zatim je prešao u patetiku i više joj nijedna njegova riječ nije držala vodu. Tanka je granica bila između kiča i stvarnih osjećaja, barem za njega. No, i dalje ju je držao za ruku.
– Plemenita, i prekrasna.
Čekao je da ga zagrli, da mu se približi i poljubi ga, ne zato što je želio da ga ona poljubi, nego zato što mu je sada bilo jako potrebno biti ljubljen.
Nije se pomakla.
Počeo je suziti.
– Učinio sam sve što sam mogao, ostao sam s njom koliko god sam dugo mogao…
Možda i jest, pomislila je. Možda su u tome sličniji nego je mislila. Razlika je bila samo u tome što on to nije činio zbog nje. I što ona u njemu nije budila želju. Pa ipak, toliko je puta, i dotad i kasnije, mislila da u njemu ipak vidi čežnju upravo prema sebi, da i dalje nije mogla biti sigurna.
Pa zatim, tko zna, možda je sućut jedini put do ljubavi, tješila se, jer se u toj hladnoći nekako morala ugrijati, utopliti dovoljno da može nastaviti slušati. Već se tresla od hladnoće, a po njenoj toploj kapi su se cijedile pahulje.
Kip parka bio je prekriven prvim snijegom.
On je lice brisao pamučnom, bijelom maramicom s plavim trokutima i nastavio močiti prostor oko njih svojim izljevima. Zatim je primijetio da je kasno, da bi možda mogao otići do svoje sada već bivše žene sljedeći dan, a da se prije toga ipak mora dobro naspavati. Da možda ipak može pronaći način da spasi taj brak koji sigurno nije bio mrtav, nije mogao biti kad je on još uvijek ovoliko osjećao.
Nespretno su se zagrlili. Ona više nije osjećala svoje lice od studeni.
Više ga nikada nije vidjela.
Danima, mjesecima i godinama nakon te večeri blagog sjaja ledenih zvijezda, pitala se što se s njim nakon toga dogodilo. I, još uvijek mlada, je li mu trebala ispustiti ruku ili ne.
Proći će još mnogo godina dok to ne shvati.
Autorica: Jelena Zlatar Gamberožić
Priča je izvorno objavljena na portalu Strane– portal za književnost i kulturu
Gluma ili rad na nečemu izvan sebe, kao posljednje uporište onoga kome se sve drugo raspada, koji očajnički želi zadržati svoj mrtvi brak, koji sebe toliko mrzi i omalovažava da ne zna kamo se djenuti, to je osovina romana. U današnje vrijeme, kada se rad na sebi smatra jedinim božanstvom, a svi mi postajemo apostoli različitih vrsta terapija i samoanaliza, osvježavajuće je čitati o tome kako je biti dijelom nečeg većeg od sebe: kazališnog ansambla, u ovom slučaju, ali, kako ćemo vidjeti, ne samo toga
Ethan Hawke: „Bljesak tame“; s engleskog prevela Nada Mirković, Media bar, Zagreb, 2024.
Recite što hoćete, najbolji film Ethana Hawkea je Sinister. Šalim se, samo cijenim predanost horror žanru, to jest izvrsnoj glumi u tom žanru i poštovanju koje joj iskazuju glumci i glumice poput Hawkea, Kevina Bacona ili fantastične Mie Goth. Hawkea je nemoguće ne prepoznati kao odličnog glumca, ne samo zbog nagrada koje je dobivao, već i zbog predanosti svakoj ulozi. No ovaj tekst se neće baviti njegovim filmskim opusom, nego najnovijim, petim romanom Bljesak tame, originalno objavljenim 2021. Na samom početku, paralelno čitajući i VegetarijankuHan Kang i Moramo razgovarati o KevinuLionel Shriver, bila sam sigurna da ću pisati o nekoj od potonjih, ali Bljesak tame je na kraju prevladao. Pokušat ću objasniti zašto.
Banalno, a zanimljivo
Radnja romana nije posebno originalna: radi se o raspadu braka poznatog i slavnog filmskog i kazališnog glumca Williama (za pretpostaviti je da Hawke ovdje preuzima elemente iz vlastitog života) s mnogo poznatijom, globalno obožavanom pjevačicom, čija je slava glumca prvo, prema vlastitom priznanju, demaskulinizirala, a zatim odvela i u prevaru, nakon čega slijedi dugotrajan i bolan proces razvoda. U tom se razdoblju odvija i radna knjige. Stvar je dodatno kompleksna i teška zbog dvoje male djece koje glumac obožava i proživljava teške trenutke svaki put kada se s njima rastaje, to jest kada ona odlaze s majkom.
Možda radnja zvuči banalno, ali Hawke je roman uspio učiniti vrlo zanimljivim. Kako? Prije svega, mislim zato što se nije koncentrirao isključivo na sebe, na napad na feminizam ili, što je vrlo čest motiv, općeniti prijezir prema ženskom rodu i onome što i kako danas žene postižu, a muškarci (kao) više ne. Ili: da, roman jest o tome što glavni lik proživljava, introspekcije ima više nego dovoljno, ali glavni su likovi zapravo oni koje on susreće na svom putu (nećemo reći iscjeljenja jer ne želimo upasti u popularnu psihologiju). A ni on, što je vrlo pohvalno, u svom pisanju ne želi ući u popularnu psihologiju putem predočavanja velikih spoznaja, ponovnog upoznavanja i spoznavanja sebe i drugih, praštanja, razumijevana pa ni happy enda. Ono što želi (i čini) je zapravo vrlo iskreno i autentično prikazivanje raspada glavnog lika uslijed okolnosti koje su navele na prijezir i mržnju prema njemu ne samo njegovu uskoro bivšu ženu već i javnost, čitav „svijet“ za koji osjeća da ga, medijski i na sve druge načine, osuđuje i ismijava, iako je i dalje vrlo slavan i tražen. „Kada se sjetim Michaela Jacksona ili Elvisa ili bilo koga od tih ljudi koji su dosegli ekstremnu slavu, čini mi se da su u nekoj vrsti izolacijskog spremnika i da naprosto lude. A mi ih gledamo, na neki način volimo promatrati kako umiru. Kad svi zure u tebe, teško je ne početi zuriti u sebe. Počneš se doživljavati u trećem licu (…) Ali ipak, zabavno je rasprodati predstavu. Zabavno je dobiti ovacije. Zabavno je dirnuti ljude i doživjeti da ti kažu da ih je to dirnulo – rekao je.“
Da, roman jest o tome što glavni lik proživljava, introspekcije ima više nego dovoljno, ali glavni su likovi zapravo oni koje on susreće na svom putu
Posveta kazalištu
Nisu to velike brige za nekoga njegovog društvenog položaja i statusa, reći će neki od nas, razvodi su svakodnevna stvar, ali on je i toga svjestan pa već na prvim stranicama, kroz prijezir taksista koji ga smatra razmaženom zvijezdom i vrijeđa zbog njegovih postupaka, razrješuje s tim da bi ga čitatelji trebali žaliti. Kao da odmah otvoreno kaže: ne, ne bi. Ne moraju. Bogat je, poznat, slavan, talentiran, ima dvoje predivne djece, roditelji su mu živi… ali i dalje ima namjeru ispričati anatomiju svog pada.
Postupak na koji se Hawke odlučuje je zanimljiv: svog glavnog lika stavlja u stanje „duha“. Ne doista, jer nije doista mrtav, ali je ipak na neki način „umro“ zajedno sa svojim brakom, te osobe više nema i sve što radi kao da se odvija iza stakla ili duboko ispod vode; stanje depresije, defetizma i dubokog očaja. Čitavu knjigu on tako postoji „na pola“, kroz bol, razočaranje i krivnju koja ga izjeda fizički, emotivno, mentalno. Propada, mršavi, drogira se, upušta se u rizične situacije, a jedino što ga na tom putu doista drži i daje mu snagu (osim djece) su kazalište i gluma.
Roman tako možemo čitati i kao posvetu vlastitom radu na strastven i predan način (koji možemo vidjeti i u njegovim filmovima), ali i kao posvetu samom kazalištu kroz mnogobrojne citate koji na iznimne načine opisuju glumu i rad u teatru, primjerice kad mu stariji kolega koji je završio u bolnici kaže: „Zato je za mene gluma u kazalištu tako plemenita profesija. U pokušaju da budemo prisutni na sceni stječemo mogućnost da razvijamo svoju mogućnost da budemo prisutni i u životu… Naši životi sastoje se od bitaka koje se odvijaju od trenutka do trenutka, bitaka da budemo prisutni. Mi rastemo proporcionalno našoj sposobnosti da živimo u istinskoj stvarnosti. Pozornica je naša platforma za razvoj.“
Bogat je, poznat, slavan, talentiran, ima dvoje predivne djece, roditelji su mu živi… ali i dalje ima namjeru ispričati anatomiju svog pada
Izvan sebe
Njegov mu je angažman u Shakespeareovoj drami Kralj Henrik IV spas. Uloga Hotspura, gluma u toj predstavi općenito toliko mu je bitna da ga ni emotivne nevolje ni psihološki raspad, pa čak ni velika zdravstvena tegoba (čir koji mu moraju izrezati) ne zaustavljaju, i on ne propušta nijednu predstavu.
Gluma ili rad na nečemu izvan sebe, kao posljednje uporište onoga kome se sve drugo raspada, koji očajnički želi zadržati svoj mrtvi brak, koji sebe toliko mrzi i omalovažava da ne zna kamo se djenuti, to je osovina romana. U današnje vrijeme, kada se rad na sebi smatra jedinim božanstvom, a svi mi postajemo apostoli različitih vrsta terapija i samoanaliza, osvježavajuće je čitati o tome kako je biti dijelom nečeg većeg od sebe: kazališnog ansambla, u ovom slučaju, ali, kako ćemo vidjeti, ne samo toga. Kako je to biti kotačić u mašini nečeg vrijednog, nečega što ljudima pokazuje vrijednost ispod, izvan i iznad vlastitih problema. A zatim i kako je to prestati misliti da su vlastiti ciljevi jedina vrijednost koja mora biti dosegnuta pod svaku cijenu: „Razumiješ, neki ljudi nikad nisu dostigli svoje ciljeve – i zato oni misle da njihovi ciljevi imaju smisla i mogu prouzročiti promjenu. Ali nekolicina nas koji smo ostvarili svoje ciljeve… mi znamo da je jebeni cilj besmislen. To je naša zajednička fantazija da je bilo što od tog sranja uopće važno. Ljudi se obožavaju truditi u nekim igrama, poslovima, odnosima, politici jer im to stvara iluziju smisla… A možda možemo uočiti da je taj mračni bunar bez dna zapravo spokoj. I nije uopće zastrašujuće što nemamo bitak, to je olakšanje. Kao kad konačno priznaš istinu umjesto da braniš laž… Prestani braniti stvarnost koja ne postoji: sebe.“
Glumac na putu susreće različite likove koji, svaki sa svojim bogatim životnim iskustvom, imaju ponešto za reći. On pak, uvijek s jednakom prijemčivošću osobe koja je na dnu, sluša sve njih pokušavajući se iskoprcati iz trenutnog stanja. U tom smislu podsjeća pomalo na Alisu u zemlji čudesa ili, još više, iza zrcala, gdje stvari više nisu onakve kakve su bile, dapače, izokrenute su, čudne, mračne i neprepoznatljive, a neobični likovi, uglavnom njegovi kolege, koji kao da doista pripadaju nekoj drugoj stvarnosti, daju svoje viđenje stvari na različite načine: „Svaka je odluka važna. Ponekad vrijeme samo prolazi, trgamo stranice kalendara i uspijevamo se zavarati da ništa od onih sitnih detalja našeg dana nema stvarne posljedice… ili da je sve unaprijed predodređeno. Ali nije tako. Ono što činimo jest tlo po kojem hodamo. Ako Hamletov monolog vježbaš s glumcima, ako ga dugo vježbaš – kad dođe trenutak za to, monolog ćeš izvesti odlično. Ako ne budeš vježbao – nećeš. Sreća je preostatak od plana… Ono što ti želim reći jest sljedeće: da bi čovjek bio u sretnom braku, za to je potrebno dvoje. Da bi bio dobar otac… potreban si samo ti.“
Savjeti, komentari i utjehe služe glavnom liku kao mala, ali beskrajno važna svjetla u mraku koja vode prema nečemu, bio to tek samo još jedan niz stepenica koje treba prijeći, kao što sugerira kraj knjige. A ukazuju i na još nešto: mogućnost povezivanja i pomoći u najtežim trenucima. Ljudsku potrebu za utjehom kad je najteže, savjetom koji, dakako, dolazi iz vlastitog iskustva, ali dan je u najboljoj namjeri i uz najbolje želje.
Glumac na putu susreće različite likove koji, svaki sa svojim bogatim životnim iskustvom, imaju ponešto za reći. On pak, uvijek s jednakom prijemčivošću osobe koja je na dnu, sluša sve njih pokušavajući se iskoprcati iz trenutnog stanja. U tom smislu podsjeća pomalo na Alisu u zemlji čudesa ili, još više, iza zrcala
Sloboda od, sloboda za
Da, nešto se uvijek raspada; odnos, posao, brak, identitet, kritike su negativne (što se dakako u nizu pehova opet događa samo njemu u cijeloj kazališnoj skupini), želja za životom gubi puls. Ali, u mračnoj, ljepljivoj i gustoj noći postoji netko tko može reći nešto što nas može navesti da napravimo još jedan korak. Zatim još jedan. I tako prijeđemo dio puta za koji smo mislili da je neprohodan. Mali mostovi, to su možda ljudi koje srećemo i koji nam uliju nadu da postoji nešto izvan onoga što trenutno vidimo, izvan mračnog horizonta vlastitog čemera. I to je ono što pamtimo kao bljesak tame jer, kao što mu govori i otac koji mu također dolazi pomoći: „Znam da je go još na dugom štapu, ali upravo dok misliš da ti se događaju samo užasi, možda se nešto ‘ispravlja’ u tebi… Sloboda – prošaptao je – o tome ti govorim. Ne sloboda od nečega. To nije važno – ono što želiš je sloboda za nešto… ili ako baš želiš, potrebna ti je sloboda od tvoje vlastite sebične volje za ljubavlju drugih… za stvarnost. Mislim da je zbog nekog razloga koji mi ne možemo razumjeti važno da najdragocjenije životne realnosti ostanu skrivene. Zašto postoji mjesec? – nasmiješio se i citirao: Govorit ću u usporedbama i otkriti ono što je skriveno od postanka svijeta. Matej 13:35.“
Slobodu od krivnje ali i za nju, od onoga što je bilo, ali i za ono što može biti (ili ono što bi i trebalo biti), a i mnogo više od toga, pokušava (i uspijeva) pokazati Hawke u ovom romanu. Možda na mjestima pomalo razvučenom, ponavljajućem ili čak neugodnom za čitanje, ali u konačnici ljekovitom.
(Autorica: Jelena Zlatar Gamberožić)
(Tekst je originalno objavljen na portalu Kritika H,D,P- Portal za književnost i kritiku, 16. svibnja 2025.)
Jelena Zlatar Gamberožić je znanstvena savjetnica na Institutu za društvena istraživanja, vanjska suradnica na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i dopredsjednica Centra za kreativno pisanje. Autorica je znanstvene knjige “Urbane transformacije suvremenog Zagreba”, romana “Slijepa točka”, zbirki priča “Odjavna karta”, “Ticala”, “Strani gradovi” i “Svijet je gladno mjesto” te knjige eseja “Knjige u priči”.
Ona je kujetina i moraš to već jednom prihvatiti, za Boga miloga! Ne mogu te više moljakati da joj odbrusiš…
Petar je u jednoj od svojih faza: onih kada zna o čemu priča, kada je siguran da je u pravu i kada ga ništa ne može obeshrabriti: vjetar koji vani fijuče i lomi granje, hladnoća grada iznad kojeg se spremaju pasti prve pahulje, petarde koje narušavaju blagdansku tišinu. Sve prolazi pored njega; trenutak se ugrije u njegovom vrelom mesu i zatim nastavlja svoj put.
Petar i jest u pravu, ona bi trebala nadodati. Njezina majka, ta koju on naziva kujetinom, također je bila u jednoj od svojih faza. A te faze traju. I kod Petra i kod majke. Žute minute, tako ih naziva, i kod nje i kod njega. Samo što se radi o mnogo duljem periodu. Protežu se kao suze. Polako se spuštaju niz obraze. Ona čeka dok im ne dotaknu vrat. Kragnu.
Kao bol, čeka dok ne prođe. Kod majke, to traje mjesecima. Kod majke, to možda i ne prestaje.
Samo, ovaj put i ona ima nešto za nadodati, možda i ne sasvim nebitno. Teško je probiti se kroz gustu masu Petrovih i majčinih spororastežućih suza, ali i ona ima nešto za nadodati, nešto ljepljivo i gadno, puno sline i mračnog, smrdljivog zadaha. O, da.
Petar viče, Petar nema namjeru prestati. Petar Prokleti, tako ga ponekad naziva. U sebi, dakako. Ponekad djeluje kao da će početi udarati oko sebe, barem tako zvjera tim crnim očima, kao da traži koja stvar je dovoljno lomljiva, dovoljno podatna za njega da je slomi tim tankim prstima. A ona zamišlja da mu lomi prste. Jednom će to i učiniti. Polako, bez milosti. Slušat će kako mu kosti krckaju.
No, treba se vratiti u sada. Sada je način na koji će mu prići ipak najvažniji. Bit će to tihim glasom, u kontrastu njegovoj deračini i želji da joj majku sasjecka na sasvim male komadiće i isprazni u koš pored balkona.
Mržnja koju on osjeća prema majci opravdana je, dakako. Vozio ju je kod barem desetak doktora u zadnja dva tjedna: čekanje pred klinikama, majčine strelice kojima ih je besramno gađala, okrivljavala, vrijeđala, doktori koje je napadala, a zatim liječničko slijeganje ramenima: Nije joj ništa. Ili: Sve je to njoj u glavi.
Zatim vožnje prema doma, ostavljanje majke pred vratima njenog stanja, uzdah olakšanja. Kratkotrajno.
A zatim svojoj kući i Petrov pogled: oluja u crnim bunarima.
I još nešto čega se ne može osloboditi ne razumije, a mora to izbaciti, kao povraćotinu, sada i brzo.
Oprosti, ne mogu se osloboditi tog sna.
Petar se trzne. Nije očekivao ovako naglu promjenu teme i to još u smjeru nekakvog sna. Ona iskorištava priliku, njegovu zbunjenu pauzu, i brzo nastavlja.
Tvoj pokojni pas, Pahulja, dolazi s balkona i laje, razdragano i energično. Sjećaš se kako je uvijek bio veseo… i uzbuđen? Trči prema tebi i meni u hodniku i želi se igrati… Pahulja je uvijek htio, pa ti barem znaš…
Ali iza njega je netko drugi. Nešto drugo. Izgleda kao manji pas, siv, tanak s jarko crnim očima. I djeluje bezopasno i gotovo mazno, ali…
S kojeg to balkona? – nestrpljivo je prekine Petar.
Od moje majke.
Pa otkud taj drugi pas? Kako se on stvorio na balkonu?
Petar postavlja pitanja kao da se radi o situaciji koja se može sasvim logički objasniti, a ne o još jednom njenom prokletom snu, napornom kao što je uostalom i ona konstantno naporna, barem njemu. Ipak, sa snovima je, iz nekog razloga, bio strpljiviji. Kao da je naslućivao da se u njima, i možda samo u njima, krije ono što ona doista misli.
Nju pitanja ne ometaju, već kao da je samo potiču da nastavi.
To i jest ono čudno, taj drugi pas, on se samo stvorio tamo i prati Pahulju, njuška ga, glavom se otire o njega. Pahulja se pak drži podalje: instinktivno ne želi biti u blizini sivog. No, sivi je lukav. Mislim da je nečim zaražen i samo želi prenijeti zarazu. Na psa, na nas.
O, Isuse. Bit će da je taj sivi tvoja mama. Siva kosa, crne oči…
Ona se ne da smesti, ali disanje joj se oteža, kao da je i samo prepričavanje sna gura u stanje drugačije vrste budnosti.
U jednom trenutku, Pahulja ga želi ugristi i otvara njušku. No, sivi samo stavlja glavu u njegovu njušku, mirno i predano, kao da će se slinom zaraza brže proširiti. Kao da to i želi- želi da mu odgrize glavu, ne smeta mu niti činjenica da će uskoro možda biti mrtav. I taj trenutak je najgori. Bojim se da će Pahulja primiti njegovu glavu u zube i da će time zaraza biti dovršena. Ali, Pahulja je pametniji. Odmiče se i s gađenjem zatvara gubicu. Ne želi tu glavu, zaraženu, opasnu glavu, u svojim čeljustima. Odahnem jer znam da je Pahulja dovoljno zdrav i pametan da mu se ništa neće dogoditi.
Petar nervozno trese nogom.
Pa i je, jebote. Pa i je. Ne bi njemu neka tamo skitnica…
Petar se uživio, sudjeluje i uzbuđen je, ali ona to ne primjećuje. Dlačice na vratu su joj se nakostriješile.
Pahulja je siguran, točno, ali mi nismo i znam to. Znam da tu sivu opasnost moram istjerati iz stana. Gleda me tim velikim crnim očima i maše repom, ali dobro znam da ispod toga nije ništa ljudsko, zapravo životinjsko. Ma, razumiješ…
I? I kako sve završi?
Petar je gotovo ushićen. Strpljenje mu je pri kraju, kao i uvijek, ali sviđa mu se ovo s njegovim psom i tim sivim stvorenjem, kao da je mržnju prema njezinoj majci prebacio na san.
Nije da ja valjda samo tamo stojim kao neki kreten?
Pita, smiješeći se.
Ne, ali tada ja odlučujem otvoriti ulazna vrata i namamiti sivoga van. Ne znam je li do zaraze već došlo, ali odlučujem se na taj potez. Moram riskirati. Otvorim vrata i dozivam ga: Dođi, tanki, dođi! Tako nekako vičem. I on dolazi: crne oči, veseli rep, doista dotrči do mene. Pazim da ga ne dotaknem jer je zaražen i brzo se vratim u stan i zatvorim vrata.
Petar je pomalo razočaran razvojem događaja.
Dakle, samo to? Bilo ga je dovoljno samo izbaciti iz stana? Kada bi barem tvoju staru bilo dovoljno samo…
Prekine ga.
Nije gotovo. U tome je zajeb. Pored ulaznih vrata se stvore dva uska prolaza. Jako uska, poput pukotina, ali znam da su dovoljno široka da se taj tanki sivi pas provuče. Prokleti pas. I doista, krene se provlačiti kroz jednu od pukotina. Viknem: Petre, odi po nož! dok ga pokušavam otjerati onom dugom žlicom za cipele, kako se to zove…znaš da moja majka ima onu jako dugu žlicu…
Petar ništa ne govori. Konačno je dobio ulogu, trebao je otići po nož. Možda ga je to zainteresiralo, zamišlja kako odlazi po nož.
Grubo ga guram tom žlicom, nije me briga nanosim li mu bol ili ne, ali niti njega nije briga, on se samo i dalje gura kroz tu pukotinu, nije mu važno što će se dogoditi s njim, njegovo je samo da prenese zarazu, to je sve.
Konačno, ipak ga uspijem izgurati i nekako zatvoriti tu pukotinu, staviti na nju komad drveta ili tako nečega, san tu nije previše jasan… ali naravno, sivi kreće prema drugoj pukotini. Znam da ga moram ubiti, to sada već svakako znam, moram mu odrezati glavu, a i on se već provlači, polako i neumitno, kroz taj drugi otvor.
A ja i nož?
Petar je radoznao.
Pa, ne vraćaš se iz kuhinje.
A je li, ne vraćam se iz kuhinje. Jel’da. Baš je to čudno što se ne vraćam iz kuhinje, zar ne?
Petrova je opaska smiješna, ali nitko od njih se ne nasmije.
Mislim da zapravo ne znaš gdje je nož u majčinoj kuhinji.
Odgovori mu ozbiljno, gledajući ga u oči.
Mislim da nikada nisi tamo išao po nož.
Petar je već ponovo uzrujan.
Je li, majčina dušice? A znaš li tko još nikada nije tamo zapravo otišao po nož?
U Petru je nestalo dobronamjernosti. I uzbuđenja zbog sna je nestalo, kao i njegove kratkotrajne dobre volja i ponovo je spreman na svoj monolog, vikanje i optuživanje koje neće prestati.
Koliko smo toga propustili ili trpjeli zbog nje? I sama vidiš, taj pas iz sna je njezina zaraza…
Ali ona stoji mirno ispred njega i gleda ga čudnim, novim pogledom.
Ne znam je li to sivo čudovište moja majka.
Kaže nakon kraće pauze.
Naravno da jest, što bi drugo bilo? Fina, oprezna i naizgled vesela zaraza koja polako sve uništava. Spremna da je se rani, ubode, ubije, da joj se napravi bilo kakva šteta…samo da uđe i bude u majčinom stanu.
Petar naglo zašuti.
Gledaju se. Ona diše sve dublje, sve opreznije, kao da bi se mogla porezati na vlastito disanje. Čini joj se da se samo mora tiho provući pored Petra, kao kroz usku pukotinu u spavaću sobu, otvoriti prozor i udahnuti malo zraka. A zatim će sve opet biti dobro.
Autorica: Jelena Zlatar Gamberožić
Priča je originalno objavljena u emisiji Riječi i riječi, HRT 3
Klopke su postavljene pažljivo, ne trebaš o tome brinuti dok te u oči bode zelenilo i tražiš put prema čistini. Nešto je u zelenilu umjetno, kao i u pticama koje se nadglasavaju kriještanjem. Nešto je preko plavetnila neba navučeno kao zasun preko bistrine i ono u što s vremenom postaješ sigurna jest da te se pokušava ostaviti u gustom.
Razmišljaš o riječi ‘zagustiti’ jer zrak se zgušnjava, zelenilo je nasilno poput proljeća, sve se pretvara u grane koje traže prolaz u mekano. Možda tvoje mekano? Misliš na svoje organe i koliko mogu. Ali ne mogu.
No, jedno znaš: potrebno je dokopati se čistine. U igri svjetla i sjene sve je dopušteno i ne znaš što će se sljedeće dogoditi. Riječi koje ti padaju na pamet: klopka, manipulacija, znače da si već tamo, da ti noge već tonu u živo blato. Možda će to biti zanimljivo prenijeti prijateljima: kada osjećaš da si možda u klopci, znači da tamo živiš već dugo. Da će biti problem izaći. Da je s čistinom možda gotovo.
A to je dobar razlog za paniku.
No, postoji rješenje. Samo budi vrlo pozorna. Ako si u zelenom, gustom, nepredvidivom i neprobojnom, odjeni se također u zeleno. Zelena protiv zelene ne može. Ne vidi. Imaš li zelenu haljinu, cipele, šešir? Možeš li potonuti do dna sebe i tamo ostati: pokorno i oprezno, dok tvoja vanjština lagano klizi po travi? Listovi će ti to dozvoliti, oni ne vide da si preuzela njihov oblik. Samo proklizi kroz materijal koji je zadan. Sasvim tiho.
I traži rupe prema čistini. One će izgledati kao male plave pukotine, one koje se ne stapaju s okolinom. Udahni njih, kao da udišeš tanak trak zraka ispod leda. Udahni i zadrži dah. Čistina postoji, samo predugo si bila u klopci. Pa ne vidiš.
I budi jako strpljiva. Strpljenje i stapanje sada su tvoja jedina oružja. Strpi se jer nisi shvatila odmah (a to se plaća) koliko si duboko u zelenom. I stopi se toliko da ni zelenom više nije jasno što želi savladati. Što želi pokoriti.
A zatim će se stvari odvijati ovako:
Tišinu i pokornost nitko ne može porobiti. Ti si riješen slučaj: recka, kvačica. Ti nisi ona s kojom se još treba boriti. I zato nisi više zanimljiva.
Na tebi je zatim samo da tražiš prolaze u čistinu, one plave pukotine u savršenoj teksturi zelenog. Bit će ih sve više jer klopke popuštaju svoj stisak kada nanjuše pokornost.
Ili: ako se pretvaraš da si mrtva, s vremenom će se povjerovati u to.
A zatim će se plave pukotine povećavati i jedna će od njih postati dovoljno velika da prođeš kroz nju u čistinu.
Tamo si, naime, nedodirljiva.
Čistina je prostor u kojem klopke gube svoju moć i nestaju. Čistina je sloboda u kojoj manipulacija glavinja dok se ne vrati u gusto. Nešto poput vampira na suncu.
Udahni. Gotovo je.
Pratit će te samo jedna stvar, još neko vrijeme: njegove oči. Zeleno ubojite. Bijesne. Oboružane.
Ali, kada o svemu razmisliš, zbrojiš, oduzmeš i shvatiš; nebitne.
Tama se sasvim tiho uvlači u prostor koji gubi poznate konture. Razmišlja kako je san neobičan događaj, čini joj se neprirodnom potreba za spavanjem dok mozak i dalje grozničavo radi, taj odmor koji je prijeko potreban, ali zapravo za nju i nije odmor već pauza, trenutak u kojem će se sve konačno ispreslagati i razriješiti.
Zrak je rijedak, disanje plitko i tjeskobno. Nešto bi se moralo probiti kroz tamu, nešto bi moralo postati svjetlo, misli on. Mislio je da bi to možda mogla biti ona, njen sjaj. Mislila je da bi to možda mogao biti on, njegova toplina.
Ali tišina i tama su joj sada toplije, utješnije ruke.
Nešto se posve neupadljivo uvuklo između njih. Noć koja oblizuje svoj rep kao mačka ili gušter koji je uklizio u nevidljivo polje koje je dotad bilo samo njihovo. Što se to raspalo tako nepovratno da se više ne može sastaviti?
– U jednom trenutku činilo se kao da nikada nećemo prestati trebati jedno drugo- kaže ona- ali u drugom, kao da je sve od jučer bila laž.
– Je li bila?- pita on, u grozničavoj želji za istinom, za onim što se doista dogodilo.
– Ne, nije.
Ona je sigurna da je sve što se događalo bilo stvarno. Važno. Presudno.
On više nije siguran u to. Da je vrijedilo, trajalo bi, misli.
Ona se ne slaže.
Noć prolazi poljima, uz vjetar. Oblaci niču i nestaju u mraku. Njemu je gledanje oblaka utješno, njoj zlokobno. Njemu se čini da nikada neće proniknuti u tajnu njihovog dokidanja, njoj se čini da ta tajna mora ostati skrivena.
On se ne sjeća svojih snova, njoj služe kao putokazi. Njemu je to smiješno. Tragično. Njoj je njegova definicija tragičnoga smiješna.
– Postoji li most kojim sada mogu doći do tebe?- on pita jednostavno.
– Možda.
Ona ne laže, ne skriva, ali isto tako ne zna gdje da ga uputi, kamo da ga pošalje i gdje bi taj most mogao biti.
Njega hvata lagana groznica od nejasnoće, njoj se čini da nejasnoća upućuje na nešto dublje, ali nema snage misliti o tome. Čini joj se da se mora prepustiti noći i mjesecu, snu koji će pokazati stvari, osvijetliti ih poput nebeskog tijela.
Njemu se takav razvoj događaja čini djetinjastim.
Njoj ne.
– Postoji li neki prijezir koji mi nisi otkrila?- on i dalje pita, pokušava dokučiti.
– Vjerojatno.
Ona i dalje ne laže, ali ne može naći riječi.
Ne moći naći riječi je apsurdno, pomišlja on.
Ona pokušava, kao da traži biser u travi, nešto bitno što je izgubila i što je izgleda jednostavno nestalo. Događa se. Dogodilo joj se i prije.
Njemu nije.
– Bolje je ne čeprkati. – ona kaže pomirljivo.
– Kako ti želiš. – on kaže bijesno.
Pomirljivo i bijesno: dvije proturječnosti koje ne mogu naći vlastiti most.
Nju hvata umor. On je sve budniji.
Noć je sve brža, preko mjeseca huje oblaci, vjetrovi, zlokobnosti.
Ona smatra da je to trenutak za zatvoriti oči; on smatra da je to trenutak za držati oči širom otvorene.
Ona se prepušta tihom strujanju; on ga pokušava zaustaviti, uokviriti, staviti u kavez.
Noć oblizuje svoj rep; uživa u razdvajanju onoga što je donedavno bilo spojeno najjačim nitima.
Noć je neumoljiva, želi teći onako kako ona želi.
I on to želi. Želi das u stvari onakve kakvima ih on i ona žele.
Ali ona ne: njoj je svejedno u što će se na kraju razliti.
