Kategorije
poezija

POSVETE LIGHT – dvije pjesme Zrinka Šimunića

SILBA
(pjesnikinja petkom
pije pivo
poslije posla i piše pjesme)

baš je večeras bila lijepa,
i imala zarazan osmijeh
na književnoj tribini
pjesnikinja s otokom u imenu
s otokom u svakoj pjesmi

iznenadila me
kad je skinula jaketu i otkrila
široke nadlaktice

ajme, koliko cvijeća u koži
sve su joj latice doletjele
sa široke, treperave suknje

pjesme joj, doduše
nisam razumio, te prebogate
pjesničke slike
i razigran, neobuzdan jezik
obeskućena kuća bitka

ma, tko će sve to povezat
u jednu treperavu, trepetljikavu misao

utopio sam se u njenom osmijehu
dok je sebe objašnjavala pticama

učinilo mi se da je to smeta, buni
pa ipak je ona psiholog po struci

a uživao sam u njenoj sreći
i rastopio se na kraju dana
s čašom piva u ruci

 

LJUBAV PJESME
Danijelu Župančiću

sve te aliteracije, asonance
oksimoroni i sinegdohe
je li pjesnik o njima razmišljao
kad je svoje zvonjelice pisao?

ili ih je, naprosto, disao, risao
osluškujući riječ kako zvoni
misao kako se u rimi razgoni
a glas mu je, u glavi, prštao

pjesnik je vjerovao da pjesma
iz njega može poteć’
kao ponornica il’ izronica
pa da on sam bude ta pjesma
njen izvor i uvir, vijavi tok

jer kad pjesnik povjeruje
da u njemu pleše Bog
tad je on odsvira u carstvu
njene nužnosti

pjesma je i zakon, i sloboda
ne možeš je uhvatiti,
ona je prava val-ptica
i tijelo i val, valtica
– a ona je svjetlost

a o stilskim figurama
pjesnik će kasnije
ponešto i naučiti sa crnih korica
iz pogovora urednika

i bit će mu to drago
pa će reć’:
gle, kako sam samo znao
a da nisam znao da znam

 

(Autor: Zrinko Šimunić)

Kategorije
poezija

Milana Peruzović Jakus- odabrane pjesme

PORED TEBE

Malena sam

kao
zrno gorušice
kao
kapar
špica masline
sjemenka lana
tučak cvijeta
padobran maslačka
kljun ptića
zub ribe
atom snage umirućeg tijela.

Nevidljiva

kao virus
na botunima od lifta
duh u sobi mojeg sina
gorčina na ohladnjelom ručku
što te čeka,
izostala prisutnost kada te trebam.

Nema me.

kao snijega ljeti
kao noću sunca
kostiju u ribi
crnih paunova
kao sretnih klaunova.

 

PREVIŠE

Čudno o nama sude, Marylin,
oni koji kažu
da smo dale – previše.
Kažu,
toga nije trebalo,
za to nema potrebe,
to se tako ne radi.

A ne znaju
da je naše bilo upravo – dati sve od sebe.
Mi nismo nosile ni metar ni vagu
na tržnice prijateljstva i ljubavi!

Mi smo se golile do kosti,
gulile kožu s vlastitih grudi
da bi pokazale kako je put do srca
jednostavan i otvoren.
O, mi smo htjele samo voljeti,
Ali njima je to bilo PREVIŠE.

Znaš li što je potrebno, Marylin?
Slojevi!
Milijun slojeva naslaganih jedni na druge,
slojevi koji se ljušte
polako, strpljivo, s oprezom,
kako gdje i kako kome.
Pa ne možeš tako,
jednom nepromišljenom gestom
odmah sa sebe sve oljuštiti!

Ti si se pitala kako raspetljati sve one niti,
kako da više ne bude čvorova,
a oni su od niti radili petlje
i divili se najzamršenijoj izvedbi.
Marylin,
sve će naše njima uvijek biti previše

jer
mi nikad ne nosimo ni metar ni vagu
ni škare za prekrajanje
na tržnice ljubavi i prijateljstva.

 

SUNCE

Kiša lije već dva dana.
Majka i ja sjedimo za stolom,
jedna nasuprot drugoj
i brojimo kapi koje udaraju
u stare rolete,
u okno prozora,
u krov kuće.
Kad naposljetku izađe sunce,
majka se raduje.
Ushićeno klikne napokon sunce,
a ja se pitam kako to
pa me nije vidjela
sve ove dane
na suprotnoj strani stola.

 

(Autorica: Milana Peruzović Jakus, Iz zbirke pjesama: Odjel za poremećaje pretjerane težnje za blizinom,Sisačka udruga za promicanje alternativne i urbane kulture Stupno, siječanj 2025.)

Kategorije
poezija

Gabrijel Barišić- dvije pjesme

Skriveni svijet

U maglovito jutro
Sivilo postaje bistrina
kako postaješ sve manji
i pretvaraš se u životinjicu u grmlju
Ovdje je život ogroman
od mirisa zemlje i raslinja
Boje su oštre
Silno plava boja zraka
i zelenilo
I smeđe i crno
Kapi koje padaju
s grančica
Ovdje u sjeni
Istovremeno su i bistre i crne
Ovaj nevidljivi svijet
koji ovako buja
Podržava naš život
sačinjen od težine
Tvrdog materijala
A meka priroda tiho gnjije
i hrani
usta djeteta
Koje će sve zaboraviti
I sagraditi spomenik
Čovjeku

 

Sinovljeva pjesma

Na kraju sam bio prisiljen na ljeto
Zlatni ječam
jučer je bio zelen
Ali njegov sjaj svejedno je ubijen
sunčanim naočalama žudnje
za tabletama protiv boli
Zadržao sam vodu
(led ni ne poznajući)
Osiguravši si čvrstoću tla
i svjetlost svijeće
da je kiša ne ugasi
Potom se mogoh prepustiti
dešperacijama samosažaljenja
i samo meni značajnim sentimentalnostima
Nije bilo vina
Samo lijekovi
Na samoću kao zavjetovan
I kada je palilo
Sunce sam zamračio
Ne očima već doživljajem
Vodu sam dočekao kao boga jedinoga
I onda se povlačih polako po blatima
Onome koje daje život tijelima
I onome koje daje život
Da se po volji njime igramo

 

(Autor: Gabrijel Barišić)

 

 

Kategorije
poezija

Pseća hrana za dušu – iz neobjavljene zbirke pjesama Denisa Špičića

U rukama vremena

Znojni dlanovi pretvaraju pijesak u živo blato
Minute su kratkog daha
Tek balončići na površini
Dani, tjedni, godine cijede se u čaše
Drhtave ruke djedovih navika  
S napuknutom mišicom
Ljuljaju moja sjećanja
Od igre do okrutnosti
Nepravedni pendulum
Od plodne posteljice do suhih usta
Koja u snu zazivaju majku
Ruke od tijesta, ruke od motornog ulja
Prazne ruke urara, tetive u tvrdoj zemlji
Napukle ključne kosti djetinjstva
Ruke od svježeg kravljeg sira
Ruke slijepe od sunčevih pjega
Mali glineni vojnici pogibaju
U rukama ljutnje
Ruke za blagdan Svih svetih
Štipaju smrznute obraze siročadi
Znam brojati na prste, znam na kazaljke
Znam čitati vrijeme s digitalnog ekrana
Učim brojati u bojama
Učim biti miran, otpetljati svileni čvor

Oko njenog malog prsta
Učim od žuljeva neutaženih žudnji
Učim brojati na dah

Knjižnica je moja crkva

Zavučem se u njene drevne tišine
Predajem se šapatu i poljupcima s polica
Tu mi nitko ne prodaje ništa

Ljetujem u talijanskom stripu s liječenim alkoholičarem i njegovim demonima
Budim se u velikom nesporazumu s crnom mačkom pod nogama

Pod sjenom ušne resice i sjajem biserne naušnice
Molim predivnu ženu da svoju golemu tugu prožvače i ispljune meni u usta kao gladnom ptiću prije prvog leta

Posuđujem pušku i ubijam srne i korumpirane političare za neko veće dobro

Ja sam sama na ovom svijetu
I imam pravo sanjati sve što se sanjati može
U ovoj toploj kući na brežuljku
Pored ove hladne granice

I crni blavori mojih sinapsi i loših navika
Pod kopitima prijatelja, magarca, štitonoše i gladnog mesije
Razbježe se u sitne požare
I plamene jezičke kognitivnih distorzija
Pljujem na njih svu žuč i kiselinu svakodnevnice

I zakasnina i milodar zveckaju u džepu
A ruksak pun je molitvi morima i ljubavima

 

Žarko crvena pjesma

Slabost golih grana
Pomiješanih vjetrom
Gripa života
Neravni tereni zapečenog lišća
Igra bez svjedoka
Zbunjenih, posvađanih, odsutnih bez ispričnica
Stakla automobila i dimovi
Cigareta, pregrijavanja svakodnevnice, pregorijevanja šuštavih misli
A želja
Prijatnost prisnosti i trenja
Žarko crvena pjesma
Vadičep crnih rupa i supernova u najavi

A moraš
Jingle na radio stanici
Kao plakati za životno osiguranje
Čemu plakati pod novim naočalama
Naguravanje grabežljivaca pod nemilosrdnim lećama
Pod bolesnim suncem
Dementni suci svega i svakoga
Sve kose su nezdrave
Svi kartoni su crveni
Svi Isusi na popustu
Od kojih peku oči
Pod njima sijeku ruke
Glasno je u pičku materinu

Pospi moje tijelo nad Jakuševcem
Bolje ne zaslužujem
Nisam ništa krivo učinio
Samo se osjećam
Kao da činim najgore
Svakim dahom 

Nekada mi treba vremena

Trebam vidjet ljude hrabrije od sebe
Kako rade stvari bolje od mene
Trebam učiti učiti učiniti

Nekada sam mutikaša
I to je dugoročno najbolnije
Kratka odgoda, zabava
Duga odgoda, zaborav
Treća odgoda i…
Emocija traži zrak
Želi se predstaviti
Sebe i sva sranja i potiskivanja koja je prošla
I tada si najveći šupak pod uličnom lampom
Banalno zlo pod suncem
Kukavica
Hej, ja sebe nisam htio tako predstaviti

Udomljavam krivnje bez vlasnika
Nastane se u moje tijelo
U vratne žile, ramena, križa, kralješke
Kao male iglice koje me podsjećaju
Da je opuštanje = smrt
Lažljive male i velike krivnje
Tuđe, a opet moje
I one su se morale boriti za opstanak
I sada se bore kako ne bi pale u zaborav

Ali ona ima svoju priču
Koja mora izaći
Pa makar kroz udarac u pleksus
Pa makar bez zraka
Pa makar prljava i krvava
Kržljava al prgava
Kakve najžilavije istine znaju biti
Mora negdje
Uvijek mora negdje
Van 

 

(Autor: Denis Špičić)

Denis Špičić

(Autor naslovne ilustracije: Tomislav Gamberožić)

 

Kategorije
poezija

KUĆA – izbor iz neobjavljene poezije Davora Mandića

Kuća izlaska

Osjećam
da mi korijenje
nije uzemljeno
čovjek bi pomislio
dobro je to
sad konačno
možeš putovati
izaći iz kuće
iz zidova
potražiti pukotine koje
si izbjegavao

Ali što mi sve
to vrijedi kad
sam okrenut naopako
u suhe grane
zabijene u zemlju

 

 Kuća je

Kuća je otok
stijena čudnog oblika
stanište bliskih vrsta koje se
blago podnose
sudaraju
podržavaju

Kuća je more
neprekidna mijena
plićak u kojem se brčkaju noge
i duboki mračni tajnoviti ponor
(koji se može preživjeti samo u
protupotresnim zagradama)

Kuća je riba
njen krov od krljušti
kao sunce sja
u temeljima joj kosti predaka
u zidovima joj snaga
ona lovi svoju bit
njena bit je lovljena

Kuća je voda koja
čeka svoju poplavu
da otpusti težinu predmeta i snova
izjednači stvari
koje po sebi jesu
koje po sebi nisu
i koje će po sebi tek biti

 

Kuća proljeća

U mom grlu je proljeće
i želi van kao da je ptica

Da
snijeg će otopiti
naše krovove
ostaviti nas na milost
Suncu i Mjesecu
i preseliti u
kuglice preskupog sladoleda
pa ćemo za njim kao ptići vikati
Još!
Još!

Kažem
doći će vrijeme kad
ćemo izgovarati ptice
a pritom
zidati bedeme od riječi
krute i nepomične
da nas štite od elemenata
I skupljat ćemo pukotine u
njihovim temeljima kao da
se nikada njima nećemo
pokrivati

Naša mjera bit će u
visini otkošene trave
grabljama koje bride
vrtu koji ćemo zasaditi

U mom grlu je kuća
i želi van kao ptica u proljeće

 

Kuća kiše

Pada
pada
pada
pada

kiša

pa da

da nema kuće
što bih

kisnuo bez reda
stiskao riječi pod kišobranom

ovako

kiša

pada
pada
pada
pada

a riječi
klize niz krov
u oluk
u zemlju

 

Pseća kuća

U nekom drugom životu
imat ću border collieja
vikat ću come bye
i on će skupljati ovce
po mokrom škotskom brdu

Neću biti sentimentalan
i plakati na klempave uši
u trku za lopticom
Točno ću znati svoje mjesto
i pas će znati svoje mjesto
i bit će to pravo mjesto
bez potrebe da se takvim zove

Hoću li biti sposoban voljeti?
Hoću li moći izgraditi našu kuću?
Ne onu od cigle
nego onu od svjetla i mraka

Ne znam ali
nije ni važno
jer kuće ionako nosimo na leđima
a psi su tu kao podsjetnik
da nas je moguće voljeti

 

Kućni red

Ima taj prostor tišine između korijena stabla, gdje se krtica može odmoriti od svega što je proganja. Vlažna zemlja ponudi hranjivost koju valja iskoristiti. Stablo to dobro zna, dok gomila deblo u sebi sa žicama po kojima će jednom svirati čovjek. Red koji mu je ovaj namijenio nema puno veze s čvornatom njegovom prirodom, listom koji s njega neuredno padne na šuškavo tlo na kojem će krckati koščice prolaznika. Red koji sam mu namijenio zaljubit će me, ali njega će ostaviti posve ravnodušnim. Mrtvim, moglo bi se reći, kada bi se trebalo govoriti. Ali šutnja nam je svima svojstvena, i stablu u šumi, i čovjeku što prebire godove u deblu, i meni koji uvodim svoj red u njegovu neurednu prirodu. Valja zatvoriti krug: ima taj prostor tišine između greda, gdje se odmaram od svega što me proganja.

 

Kućni grob

Kuća je kao grob za žive i mrtve, Tutankamonovo veselje i trik, cirkus, klaonica, plac sa svježim voćem i povrćem, ribarnica. Kuća je prag koji prijeđeš kad zatvoriš vrata za sobom, noseći u rukama mladu, namirnice ili brzojav. Kuća je otvoreni plamen koji guta sve živo, izmrvljeno, umrtvljeno, zamišljeno, izmaštano. Kuća je ponavljajući san, buđenje tik prije nego što ćeš dotaknuti tlo. Ona je zvrk koji se okreće u suprotnom smjeru, lozinka koju nikako ne možeš zapamtiti, obzor koji nikada ne možeš ispuniti. Zato u kući uvijek ima neki štrik. Na njemu se suši mirisno rublje, ili s njega visi neko tijelo. U kući se živi i u kući se umire, ona je prvi i posljednji dah, početak i kraj za žile u njenom mramoru.

Kućna fatamorgana

Moji temelji su u svim kućama koje nisam izgradio. Ja sam kao skela za nepostojeću zgradu na kojoj se reklamira supermarket. Kad hodam, ispod mene krckaju kosti mojih predaka, kojima su crvi davno nahranjeni, i kao da vidim sve te cigle, zidove, krovove kuća u koje su utkani. Kao da mi je jasno zašto pišem neispisivo. Ako kažem da je sve povezano, pogrešno će me se protumačiti, jer kako onda objašnjavam ovu prazninu što stoji umjesto mojih kuća, fasade koje nemaju svoje zidove, krovove bez svojih krovišta… Nikako, kao što ne mogu objasniti ni tračnice koje jasno vidim, a nemam pojma kamo vode.

 

 

Autor: Davor Mandić

Davor Mandić
(Autor fotografije: Antonio Stipanović)

Ilustracije: Meho Mahmutović

Meho Mahmutović