kao
zrno gorušice
kao
kapar
špica masline
sjemenka lana
tučak cvijeta
padobran maslačka
kljun ptića
zub ribe
atom snage umirućeg tijela.
Nevidljiva
kao virus
na botunima od lifta
duh u sobi mojeg sina
gorčina na ohladnjelom ručku
što te čeka,
izostala prisutnost kada te trebam.
Nema me.
kao snijega ljeti
kao noću sunca
kostiju u ribi
crnih paunova
kao sretnih klaunova.
PREVIŠE
Čudno o nama sude, Marylin,
oni koji kažu
da smo dale – previše.
Kažu,
toga nije trebalo,
za to nema potrebe,
to se tako ne radi.
A ne znaju
da je naše bilo upravo – dati sve od sebe.
Mi nismo nosile ni metar ni vagu
na tržnice prijateljstva i ljubavi!
Mi smo se golile do kosti,
gulile kožu s vlastitih grudi
da bi pokazale kako je put do srca
jednostavan i otvoren.
O, mi smo htjele samo voljeti,
Ali njima je to bilo PREVIŠE.
Znaš li što je potrebno, Marylin?
Slojevi!
Milijun slojeva naslaganih jedni na druge,
slojevi koji se ljušte
polako, strpljivo, s oprezom,
kako gdje i kako kome.
Pa ne možeš tako,
jednom nepromišljenom gestom
odmah sa sebe sve oljuštiti!
Ti si se pitala kako raspetljati sve one niti,
kako da više ne bude čvorova,
a oni su od niti radili petlje
i divili se najzamršenijoj izvedbi.
Marylin,
sve će naše njima uvijek biti previše
jer
mi nikad ne nosimo ni metar ni vagu
ni škare za prekrajanje
na tržnice ljubavi i prijateljstva.
SUNCE
Kiša lije već dva dana.
Majka i ja sjedimo za stolom,
jedna nasuprot drugoj
i brojimo kapi koje udaraju
u stare rolete,
u okno prozora,
u krov kuće.
Kad naposljetku izađe sunce,
majka se raduje.
Ushićeno klikne napokon sunce,
a ja se pitam kako to
pa me nije vidjela
sve ove dane
na suprotnoj strani stola.
(Autorica: Milana Peruzović Jakus, Iz zbirke pjesama: Odjel za poremećaje pretjerane težnje za blizinom,Sisačka udruga za promicanje alternativne i urbane kulture Stupno, siječanj 2025.)
U maglovito jutro
Sivilo postaje bistrina
kako postaješ sve manji
i pretvaraš se u životinjicu u grmlju
Ovdje je život ogroman
od mirisa zemlje i raslinja
Boje su oštre
Silno plava boja zraka
i zelenilo
I smeđe i crno
Kapi koje padaju
s grančica
Ovdje u sjeni
Istovremeno su i bistre i crne
Ovaj nevidljivi svijet
koji ovako buja
Podržava naš život
sačinjen od težine
Tvrdog materijala
A meka priroda tiho gnjije
i hrani
usta djeteta
Koje će sve zaboraviti
I sagraditi spomenik
Čovjeku
Sinovljeva pjesma
Na kraju sam bio prisiljen na ljeto
Zlatni ječam
jučer je bio zelen
Ali njegov sjaj svejedno je ubijen
sunčanim naočalama žudnje
za tabletama protiv boli
Zadržao sam vodu
(led ni ne poznajući)
Osiguravši si čvrstoću tla
i svjetlost svijeće
da je kiša ne ugasi
Potom se mogoh prepustiti
dešperacijama samosažaljenja
i samo meni značajnim sentimentalnostima
Nije bilo vina
Samo lijekovi
Na samoću kao zavjetovan
I kada je palilo
Sunce sam zamračio
Ne očima već doživljajem
Vodu sam dočekao kao boga jedinoga
I onda se povlačih polako po blatima
Onome koje daje život tijelima
I onome koje daje život
Da se po volji njime igramo
U rukama vremena Znojni dlanovi pretvaraju pijesak u živo blato Minute su kratkog daha Tek balončići na površini Dani, tjedni, godine cijede se u čaše Drhtave ruke djedovih navika S napuknutom mišicom Ljuljaju moja sjećanja Od igre do okrutnosti Nepravedni pendulum Od plodne posteljice do suhih usta Koja u snu zazivaju majku Ruke od tijesta, ruke od motornog ulja Prazne ruke urara, tetive u tvrdoj zemlji Napukle ključne kosti djetinjstva Ruke od svježeg kravljeg sira Ruke slijepe od sunčevih pjega Mali glineni vojnici pogibaju U rukama ljutnje Ruke za blagdan Svih svetih Štipaju smrznute obraze siročadi Znam brojati na prste, znam na kazaljke Znam čitati vrijeme s digitalnog ekrana Učim brojati u bojama Učim biti miran, otpetljati svileni čvor
Oko njenog malog prsta Učim od žuljeva neutaženih žudnji Učim brojati na dah
Knjižnica je moja crkva
Zavučem se u njene drevne tišine Predajem se šapatu i poljupcima s polica Tu mi nitko ne prodaje ništa Ljetujem u talijanskom stripu s liječenim alkoholičarem i njegovim demonima Budim se u velikom nesporazumu s crnom mačkom pod nogama Pod sjenom ušne resice i sjajem biserne naušnice Molim predivnu ženu da svoju golemu tugu prožvače i ispljune meni u usta kao gladnom ptiću prije prvog leta Posuđujem pušku i ubijam srne i korumpirane političare za neko veće dobro Ja sam sama na ovom svijetu I imam pravo sanjati sve što se sanjati može U ovoj toploj kući na brežuljku Pored ove hladne granice I crni blavori mojih sinapsi i loših navika Pod kopitima prijatelja, magarca, štitonoše i gladnog mesije Razbježe se u sitne požare I plamene jezičke kognitivnih distorzija Pljujem na njih svu žuč i kiselinu svakodnevnice I zakasnina i milodar zveckaju u džepu A ruksak pun je molitvi morima i ljubavima
Žarko crvena pjesma
Slabost golih grana Pomiješanih vjetrom Gripa života Neravni tereni zapečenog lišća Igra bez svjedoka Zbunjenih, posvađanih, odsutnih bez ispričnica Stakla automobila i dimovi Cigareta, pregrijavanja svakodnevnice, pregorijevanja šuštavih misli A želja Prijatnost prisnosti i trenja Žarko crvena pjesma Vadičep crnih rupa i supernova u najavi A moraš Jingle na radio stanici Kao plakati za životno osiguranje Čemu plakati pod novim naočalama Naguravanje grabežljivaca pod nemilosrdnim lećama Pod bolesnim suncem Dementni suci svega i svakoga Sve kose su nezdrave Svi kartoni su crveni Svi Isusi na popustu Od kojih peku oči Pod njima sijeku ruke Glasno je u pičku materinu Pospi moje tijelo nad Jakuševcem Bolje ne zaslužujem Nisam ništa krivo učinio Samo se osjećam Kao da činim najgore Svakim dahom
Nekada mi treba vremena
Trebam vidjet ljude hrabrije od sebe Kako rade stvari bolje od mene Trebam učiti učiti učiniti Nekada sam mutikaša I to je dugoročno najbolnije Kratka odgoda, zabava Duga odgoda, zaborav Treća odgoda i… Emocija traži zrak Želi se predstaviti Sebe i sva sranja i potiskivanja koja je prošla I tada si najveći šupak pod uličnom lampom Banalno zlo pod suncem Kukavica Hej, ja sebe nisam htio tako predstaviti Udomljavam krivnje bez vlasnika Nastane se u moje tijelo U vratne žile, ramena, križa, kralješke Kao male iglice koje me podsjećaju Da je opuštanje = smrt Lažljive male i velike krivnje Tuđe, a opet moje I one su se morale boriti za opstanak I sada se bore kako ne bi pale u zaborav Ali ona ima svoju priču Koja mora izaći Pa makar kroz udarac u pleksus Pa makar bez zraka Pa makar prljava i krvava Kržljava al prgava Kakve najžilavije istine znaju biti Mora negdje Uvijek mora negdje Van
Osjećam
da mi korijenje
nije uzemljeno
čovjek bi pomislio
dobro je to
sad konačno
možeš putovati
izaći iz kuće
iz zidova
potražiti pukotine koje
si izbjegavao
Ali što mi sve
to vrijedi kad
sam okrenut naopako
u suhe grane
zabijene u zemlju
Kuća je
Kuća je otok
stijena čudnog oblika
stanište bliskih vrsta koje se
blago podnose
sudaraju
podržavaju
Kuća je more
neprekidna mijena
plićak u kojem se brčkaju noge
i duboki mračni tajnoviti ponor
(koji se može preživjeti samo u
protupotresnim zagradama)
Kuća je riba
njen krov od krljušti
kao sunce sja
u temeljima joj kosti predaka
u zidovima joj snaga
ona lovi svoju bit
njena bit je lovljena
Kuća je voda koja
čeka svoju poplavu
da otpusti težinu predmeta i snova
izjednači stvari
koje po sebi jesu
koje po sebi nisu
i koje će po sebi tek biti
Kuća proljeća
U mom grlu je proljeće
i želi van kao da je ptica
Da
snijeg će otopiti
naše krovove
ostaviti nas na milost
Suncu i Mjesecu
i preseliti u
kuglice preskupog sladoleda
pa ćemo za njim kao ptići vikati
Još!
Još!
Kažem
doći će vrijeme kad
ćemo izgovarati ptice
a pritom
zidati bedeme od riječi
krute i nepomične
da nas štite od elemenata
I skupljat ćemo pukotine u
njihovim temeljima kao da
se nikada njima nećemo
pokrivati
Naša mjera bit će u
visini otkošene trave
grabljama koje bride
vrtu koji ćemo zasaditi
U mom grlu je kuća
i želi van kao ptica u proljeće
Kuća kiše
Pada
pada
pada
pada
kiša
pa da
da nema kuće
što bih
kisnuo bez reda
stiskao riječi pod kišobranom
ovako
kiša
pada
pada
pada
pada
a riječi
klize niz krov
u oluk
u zemlju
Pseća kuća
U nekom drugom životu
imat ću border collieja
vikat ću come bye
i on će skupljati ovce
po mokrom škotskom brdu
Neću biti sentimentalan
i plakati na klempave uši
u trku za lopticom
Točno ću znati svoje mjesto
i pas će znati svoje mjesto
i bit će to pravo mjesto
bez potrebe da se takvim zove
Hoću li biti sposoban voljeti?
Hoću li moći izgraditi našu kuću?
Ne onu od cigle
nego onu od svjetla i mraka
Ne znam ali
nije ni važno
jer kuće ionako nosimo na leđima
a psi su tu kao podsjetnik
da nas je moguće voljeti
Kućni red
Ima taj prostor tišine između korijena stabla, gdje se krtica može odmoriti od svega što je proganja. Vlažna zemlja ponudi hranjivost koju valja iskoristiti. Stablo to dobro zna, dok gomila deblo u sebi sa žicama po kojima će jednom svirati čovjek. Red koji mu je ovaj namijenio nema puno veze s čvornatom njegovom prirodom, listom koji s njega neuredno padne na šuškavo tlo na kojem će krckati koščice prolaznika. Red koji sam mu namijenio zaljubit će me, ali njega će ostaviti posve ravnodušnim. Mrtvim, moglo bi se reći, kada bi se trebalo govoriti. Ali šutnja nam je svima svojstvena, i stablu u šumi, i čovjeku što prebire godove u deblu, i meni koji uvodim svoj red u njegovu neurednu prirodu. Valja zatvoriti krug: ima taj prostor tišine između greda, gdje se odmaram od svega što me proganja.
Kućni grob
Kuća je kao grob za žive i mrtve, Tutankamonovo veselje i trik, cirkus, klaonica, plac sa svježim voćem i povrćem, ribarnica. Kuća je prag koji prijeđeš kad zatvoriš vrata za sobom, noseći u rukama mladu, namirnice ili brzojav. Kuća je otvoreni plamen koji guta sve živo, izmrvljeno, umrtvljeno, zamišljeno, izmaštano. Kuća je ponavljajući san, buđenje tik prije nego što ćeš dotaknuti tlo. Ona je zvrk koji se okreće u suprotnom smjeru, lozinka koju nikako ne možeš zapamtiti, obzor koji nikada ne možeš ispuniti. Zato u kući uvijek ima neki štrik. Na njemu se suši mirisno rublje, ili s njega visi neko tijelo. U kući se živi i u kući se umire, ona je prvi i posljednji dah, početak i kraj za žile u njenom mramoru.
Kućna fatamorgana
Moji temelji su u svim kućama koje nisam izgradio. Ja sam kao skela za nepostojeću zgradu na kojoj se reklamira supermarket. Kad hodam, ispod mene krckaju kosti mojih predaka, kojima su crvi davno nahranjeni, i kao da vidim sve te cigle, zidove, krovove kuća u koje su utkani. Kao da mi je jasno zašto pišem neispisivo. Ako kažem da je sve povezano, pogrešno će me se protumačiti, jer kako onda objašnjavam ovu prazninu što stoji umjesto mojih kuća, fasade koje nemaju svoje zidove, krovove bez svojih krovišta… Nikako, kao što ne mogu objasniti ni tračnice koje jasno vidim, a nemam pojma kamo vode.
Autor: Davor Mandić
Davor Mandić (Autor fotografije: Antonio Stipanović)
