Kategorije
poezija

Jagoda Vičević- dvije pjesme

Umrla je Marija iz generacije 1986.

Smeđokosa djevojčica
zaklopila je okrugle oči,
a bila nam je prijateljica
iz c razreda.

„Umrla je Marija,“ netko je napisao
u grupu generacije 1986.
I podatak kad je sahrana.

Svećenik je dugim govorom
nastojao utješiti neutješne:
„Mogla je umrijeti nakon Nove godine…
Vidjet ćemo se na blagoslovu kuća.“

Bilo nas je šest na ispraćaju,
šest iz generacije 1986.
Umjesto Marije vidjeli smo
njeno troje izdanaka: slijepog sina
i dvije plavokose kćeri.

Sudbina je okrutna, a ljudi znaju
kako je mladić slijep zato što
je trudna Marija pala u kadi.
I umrla je mlada jer je pila.

O, živote! Marija nek’ mir
pronađe na nebeskim putima
gdje nema ni ljudi, ni tračeva.

 

F cukorpiksi

Smoligači ogje
kuriju, vužižeju:
Daleč se bleščiju,
reku pozdroviju.

Cajti su od štita
i mača skovanih.

Petrica Kerempuh
bi popeval
či bi hasnilo,
ali rojši muči.

Gubec bi se pod lipom
gori stal i gledal bi
na stubičku bokčiju
i gospocke dvore.

Ah, kaj se tu more?

Jeni su f cukorpiksi,
jeni v draču i trnju.

I takitak jim je sejeno
či buju na galgah visili,
kajti jim živlenje
po cvetju ne diši.

RJEČNIK:
cukorpiksa- posuda za šećer
smoligač- skuplač smolige, treščica za potpalu s ljepljivom smolom
cajt- vrijeme
hasnilo- koristilo
bokčija- siromaštvo
či- ako
galge-vješala

 

(Autorica: Jagoda Vičević)

Kategorije
poezija

POSVETE LIGHT – dvije pjesme Zrinka Šimunića

SILBA
(pjesnikinja petkom
pije pivo
poslije posla i piše pjesme)

baš je večeras bila lijepa,
i imala zarazan osmijeh
na književnoj tribini
pjesnikinja s otokom u imenu
s otokom u svakoj pjesmi

iznenadila me
kad je skinula jaketu i otkrila
široke nadlaktice

ajme, koliko cvijeća u koži
sve su joj latice doletjele
sa široke, treperave suknje

pjesme joj, doduše
nisam razumio, te prebogate
pjesničke slike
i razigran, neobuzdan jezik
obeskućena kuća bitka

ma, tko će sve to povezat
u jednu treperavu, trepetljikavu misao

utopio sam se u njenom osmijehu
dok je sebe objašnjavala pticama

učinilo mi se da je to smeta, buni
pa ipak je ona psiholog po struci

a uživao sam u njenoj sreći
i rastopio se na kraju dana
s čašom piva u ruci

 

LJUBAV PJESME
Danijelu Župančiću

sve te aliteracije, asonance
oksimoroni i sinegdohe
je li pjesnik o njima razmišljao
kad je svoje zvonjelice pisao?

ili ih je, naprosto, disao, risao
osluškujući riječ kako zvoni
misao kako se u rimi razgoni
a glas mu je, u glavi, prštao

pjesnik je vjerovao da pjesma
iz njega može poteć’
kao ponornica il’ izronica
pa da on sam bude ta pjesma
njen izvor i uvir, vijavi tok

jer kad pjesnik povjeruje
da u njemu pleše Bog
tad je on odsvira u carstvu
njene nužnosti

pjesma je i zakon, i sloboda
ne možeš je uhvatiti,
ona je prava val-ptica
i tijelo i val, valtica
– a ona je svjetlost

a o stilskim figurama
pjesnik će kasnije
ponešto i naučiti sa crnih korica
iz pogovora urednika

i bit će mu to drago
pa će reć’:
gle, kako sam samo znao
a da nisam znao da znam

 

(Autor: Zrinko Šimunić)

Kategorije
poezija

Milana Peruzović Jakus- odabrane pjesme

PORED TEBE

Malena sam

kao
zrno gorušice
kao
kapar
špica masline
sjemenka lana
tučak cvijeta
padobran maslačka
kljun ptića
zub ribe
atom snage umirućeg tijela.

Nevidljiva

kao virus
na botunima od lifta
duh u sobi mojeg sina
gorčina na ohladnjelom ručku
što te čeka,
izostala prisutnost kada te trebam.

Nema me.

kao snijega ljeti
kao noću sunca
kostiju u ribi
crnih paunova
kao sretnih klaunova.

 

PREVIŠE

Čudno o nama sude, Marylin,
oni koji kažu
da smo dale – previše.
Kažu,
toga nije trebalo,
za to nema potrebe,
to se tako ne radi.

A ne znaju
da je naše bilo upravo – dati sve od sebe.
Mi nismo nosile ni metar ni vagu
na tržnice prijateljstva i ljubavi!

Mi smo se golile do kosti,
gulile kožu s vlastitih grudi
da bi pokazale kako je put do srca
jednostavan i otvoren.
O, mi smo htjele samo voljeti,
Ali njima je to bilo PREVIŠE.

Znaš li što je potrebno, Marylin?
Slojevi!
Milijun slojeva naslaganih jedni na druge,
slojevi koji se ljušte
polako, strpljivo, s oprezom,
kako gdje i kako kome.
Pa ne možeš tako,
jednom nepromišljenom gestom
odmah sa sebe sve oljuštiti!

Ti si se pitala kako raspetljati sve one niti,
kako da više ne bude čvorova,
a oni su od niti radili petlje
i divili se najzamršenijoj izvedbi.
Marylin,
sve će naše njima uvijek biti previše

jer
mi nikad ne nosimo ni metar ni vagu
ni škare za prekrajanje
na tržnice ljubavi i prijateljstva.

 

SUNCE

Kiša lije već dva dana.
Majka i ja sjedimo za stolom,
jedna nasuprot drugoj
i brojimo kapi koje udaraju
u stare rolete,
u okno prozora,
u krov kuće.
Kad naposljetku izađe sunce,
majka se raduje.
Ushićeno klikne napokon sunce,
a ja se pitam kako to
pa me nije vidjela
sve ove dane
na suprotnoj strani stola.

 

(Autorica: Milana Peruzović Jakus, Iz zbirke pjesama: Odjel za poremećaje pretjerane težnje za blizinom,Sisačka udruga za promicanje alternativne i urbane kulture Stupno, siječanj 2025.)

Kategorije
poezija

Gabrijel Barišić- dvije pjesme

Skriveni svijet

U maglovito jutro
Sivilo postaje bistrina
kako postaješ sve manji
i pretvaraš se u životinjicu u grmlju
Ovdje je život ogroman
od mirisa zemlje i raslinja
Boje su oštre
Silno plava boja zraka
i zelenilo
I smeđe i crno
Kapi koje padaju
s grančica
Ovdje u sjeni
Istovremeno su i bistre i crne
Ovaj nevidljivi svijet
koji ovako buja
Podržava naš život
sačinjen od težine
Tvrdog materijala
A meka priroda tiho gnjije
i hrani
usta djeteta
Koje će sve zaboraviti
I sagraditi spomenik
Čovjeku

 

Sinovljeva pjesma

Na kraju sam bio prisiljen na ljeto
Zlatni ječam
jučer je bio zelen
Ali njegov sjaj svejedno je ubijen
sunčanim naočalama žudnje
za tabletama protiv boli
Zadržao sam vodu
(led ni ne poznajući)
Osiguravši si čvrstoću tla
i svjetlost svijeće
da je kiša ne ugasi
Potom se mogoh prepustiti
dešperacijama samosažaljenja
i samo meni značajnim sentimentalnostima
Nije bilo vina
Samo lijekovi
Na samoću kao zavjetovan
I kada je palilo
Sunce sam zamračio
Ne očima već doživljajem
Vodu sam dočekao kao boga jedinoga
I onda se povlačih polako po blatima
Onome koje daje život tijelima
I onome koje daje život
Da se po volji njime igramo

 

(Autor: Gabrijel Barišić)

 

 

Kategorije
poezija

Pseća hrana za dušu – iz neobjavljene zbirke pjesama Denisa Špičića

U rukama vremena

Znojni dlanovi pretvaraju pijesak u živo blato
Minute su kratkog daha
Tek balončići na površini
Dani, tjedni, godine cijede se u čaše
Drhtave ruke djedovih navika  
S napuknutom mišicom
Ljuljaju moja sjećanja
Od igre do okrutnosti
Nepravedni pendulum
Od plodne posteljice do suhih usta
Koja u snu zazivaju majku
Ruke od tijesta, ruke od motornog ulja
Prazne ruke urara, tetive u tvrdoj zemlji
Napukle ključne kosti djetinjstva
Ruke od svježeg kravljeg sira
Ruke slijepe od sunčevih pjega
Mali glineni vojnici pogibaju
U rukama ljutnje
Ruke za blagdan Svih svetih
Štipaju smrznute obraze siročadi
Znam brojati na prste, znam na kazaljke
Znam čitati vrijeme s digitalnog ekrana
Učim brojati u bojama
Učim biti miran, otpetljati svileni čvor

Oko njenog malog prsta
Učim od žuljeva neutaženih žudnji
Učim brojati na dah

Knjižnica je moja crkva

Zavučem se u njene drevne tišine
Predajem se šapatu i poljupcima s polica
Tu mi nitko ne prodaje ništa

Ljetujem u talijanskom stripu s liječenim alkoholičarem i njegovim demonima
Budim se u velikom nesporazumu s crnom mačkom pod nogama

Pod sjenom ušne resice i sjajem biserne naušnice
Molim predivnu ženu da svoju golemu tugu prožvače i ispljune meni u usta kao gladnom ptiću prije prvog leta

Posuđujem pušku i ubijam srne i korumpirane političare za neko veće dobro

Ja sam sama na ovom svijetu
I imam pravo sanjati sve što se sanjati može
U ovoj toploj kući na brežuljku
Pored ove hladne granice

I crni blavori mojih sinapsi i loših navika
Pod kopitima prijatelja, magarca, štitonoše i gladnog mesije
Razbježe se u sitne požare
I plamene jezičke kognitivnih distorzija
Pljujem na njih svu žuč i kiselinu svakodnevnice

I zakasnina i milodar zveckaju u džepu
A ruksak pun je molitvi morima i ljubavima

 

Žarko crvena pjesma

Slabost golih grana
Pomiješanih vjetrom
Gripa života
Neravni tereni zapečenog lišća
Igra bez svjedoka
Zbunjenih, posvađanih, odsutnih bez ispričnica
Stakla automobila i dimovi
Cigareta, pregrijavanja svakodnevnice, pregorijevanja šuštavih misli
A želja
Prijatnost prisnosti i trenja
Žarko crvena pjesma
Vadičep crnih rupa i supernova u najavi

A moraš
Jingle na radio stanici
Kao plakati za životno osiguranje
Čemu plakati pod novim naočalama
Naguravanje grabežljivaca pod nemilosrdnim lećama
Pod bolesnim suncem
Dementni suci svega i svakoga
Sve kose su nezdrave
Svi kartoni su crveni
Svi Isusi na popustu
Od kojih peku oči
Pod njima sijeku ruke
Glasno je u pičku materinu

Pospi moje tijelo nad Jakuševcem
Bolje ne zaslužujem
Nisam ništa krivo učinio
Samo se osjećam
Kao da činim najgore
Svakim dahom 

Nekada mi treba vremena

Trebam vidjet ljude hrabrije od sebe
Kako rade stvari bolje od mene
Trebam učiti učiti učiniti

Nekada sam mutikaša
I to je dugoročno najbolnije
Kratka odgoda, zabava
Duga odgoda, zaborav
Treća odgoda i…
Emocija traži zrak
Želi se predstaviti
Sebe i sva sranja i potiskivanja koja je prošla
I tada si najveći šupak pod uličnom lampom
Banalno zlo pod suncem
Kukavica
Hej, ja sebe nisam htio tako predstaviti

Udomljavam krivnje bez vlasnika
Nastane se u moje tijelo
U vratne žile, ramena, križa, kralješke
Kao male iglice koje me podsjećaju
Da je opuštanje = smrt
Lažljive male i velike krivnje
Tuđe, a opet moje
I one su se morale boriti za opstanak
I sada se bore kako ne bi pale u zaborav

Ali ona ima svoju priču
Koja mora izaći
Pa makar kroz udarac u pleksus
Pa makar bez zraka
Pa makar prljava i krvava
Kržljava al prgava
Kakve najžilavije istine znaju biti
Mora negdje
Uvijek mora negdje
Van 

 

(Autor: Denis Špičić)

Denis Špičić

(Autor naslovne ilustracije: Tomislav Gamberožić)