***
Najugodnije trenutke provodim u zabačenim crkvama.
U sparno popodne župnici ne čekaju vjernika,
kamoli mene. Hladovina i tama gode tijelu, mirisi
drveta i tamjana umu, vrijeme stoji, traje vječnost.
U takvim okolnostima lako mi je povjerovati u bilo što.
Lokalne mačke popodnevima teže crkvenoj osami.
Gledajući ih, znam da tu ima nešto više od obične ugode.
U crkvama nema hrane ni pitke vode, ali one su tu,
kao i ja: prestaju dahtati, prestajem se znojiti.
Promatramo golemog Krista nad oltarom, vječno raspetog,
i niz svetaca zaustavljenih u pokretu, kao da je to
normalno, tako stajati i trajati nepovratno raspet.
Mačka je davno naučila: kamen, gips i drvo nisu prijetnja.
a ja: i dalje se opirem navali iracionalne jeze, zaustavljen
u vremenu skupa s ovim svecima, mazgama i prosjacima.
Znojim se prema unutra, mačje šape griju
srednjovjekovne kamene ploče.
***
Godine provedene u fantaziji zatvorile su vidike.
Neminovno je da ću skončati siromašan i ponižen.
Kamo god krenem, zapreka i granica, podozrenje.
Teror poezijom, empatijom, a lubanje
kao lubanje, koštani duhovi bez spola i morala.
U zubima se odražava društveni stalež:
karijes, plombe, kancerogeni umetci.
Plastika do plastike, a ekosustav čini sve
što može, tvrde znanstvenici: trgnite se
ili propadamo, planeta nadire i buja;
to me oraspoloži, vijest da planeta nadire
na kraju svakog radnog dana, na početku svake
neradne noći, ispunjene dubokim snom bez imalo grižnje.
***
Gotovo sigurno postoje polja i proplanci
koja nitko sada ne gleda i ne sluša,
a čije bilje upravo sada
povija vjetar.
Gotovo sigurno ondje buja život
koji ne zna i ne mari za mene i kojemu
netko poput mene nije dobrodošao.
Samo taj vjetar i pčele, ptice i bilje;
biljke i sitna stvorenja bez imena
komešaju se, glasaju, skrivaju i umiru.
Nitko od njih ne zna za mene, nas.
Ta spoznaja sasvim je dovoljna
za provesti subotu pred laptopom
netaknut tjeskobnim previranjima
na tržištu nekretnina i dalekim bojišnicama.
VAŽNA I HRABRA
poželim ostaviti dojam: nikada nisam stajao u šupi
osluškujući hipotetsko naprezanje užeta,
vjetar u tavanu, guljenje
kože vrata.
Uže zavezano o gredu: izlizana slika:
emocionalne manipulacije
psihološke torture.
Pišem suspregnuto: uvijek pod imperativom
probijanja poetskih rukavaca.
Idem davno ugaženim stazama: siguran sam.
Nema prisilne avangarde: sve je viđeno,
zapinjem u stilu koji ne mogu nadvladati.
Ne napuštam olako zonu komfora.
Ne skrećem olako s postojećih putova
kojima su prije mene prolazili mnogi;
uokolo kojih rastu makovi: divlji crveni makovi;
uz lenije, ugažene, a pomalo zarasle staze:
divni, crveni i divlji makovi.
/Autor: Davor Ivankovac, izabrane pjesme iz zbirke pjesama ‘Sabrana Pjesma’ (Durieux, 2025.)/
