Kategorije
poezija

Romanca mjesečarka (F. G. Lorca)

Zeleno, što volim zeleno.
Zelen vjetar. Zelen – grane.
I lađu na pučini,
i konja u planini.
Sa sjenom oko pasa
ona sanja na balkonu,
put zelena, zelen – kosa,
s očima od hladna srebra.
Zeleno, što volim zeleno.
Pod ciganskom mjesečinom
nju sve stvari posmatraju
ali ona njih ne može.

Zeleno, što volim zeleno.
Velike ledene zvijezde
dolaze s ribom sjene,
što otvara cestu zori.
Smokva tare povjetarac
čvorovima svojih grana,
a planina, mačka lušež,
ježi svaki ljuti aloj.
Ali tko će doći? Otkud?
Ona stoji na balkonu
put zelena, zelen – kosa,
sanjari o gorku moru.

– Kume, hoću da mijenjam
svoga konja za njenu kuću,
i sedlo za ogledalo,
svoj nož za njen pokrivač.
Kume, vučem se krvav
odonud iz klanca Cabre.
– Kad bih moga, moj momče,
uglavio bih posao,
ali ti nisam više svoj,
moja kuća nije moja.
– Kume, hoću umrijeti
pristojno u svom krevetu,
čeličnome, želio bih,
sa holandskim ponjavama.
Ne vidiš li mojih rana
od njedara pa do grla?
– Tri stotine mrkih ruža
na košulji bijeloj tvojoj,
krv probija i miriše
uokolo tvoga pasa.
Ali ti nisam više svoj,
moja kuća nije moja.
– Dajte barem da se popnem
do visokih balustrada.
Balustrada mjesečine
otkle teku glasi vode.

Kum uz kuma već se penje
put visokih balustrada.
Ostavljajuć trag od krvi.
Ostavljajuć trag od suza.
Drhtale na krovovima
svjetiljke od svijetlog lima.
Tisuć bubnjić kristalnih
ranjavahu praskozorje.

Zeleno, što volim zeleno,
zelen vjetar, zelen – grane.
Popeše se do dva kuma.
Širok vjetar ostavljaše
u ustima čudan okus
žuči, metve i bosiljka.
– Kume! Gdje je ona, reci,
gdje je tvoja gorka mala?
– O, koliko je čekala!
Koliko je čekala te
svježeg lica, crnokosa,
na zelenoj balustradi!

Na obrazu nakapnice
ljuljala se CIgančica
put zelena, zelen – kosa,
s očima od hladna srebra.
Ledenica mjesečine
podržava je na vodi,
i noć posta posve bliska
ko malena poljanica.
Žandari od vina pjani
udarahu po vratima.
Zeleno, što volim zeleno.
Zelen vjetar, zelen – grane.
Lađu na pučini,
i konja u planini.

 

Kategorije
poezija

Neobjavljene pjesme: “Marseille” i “Meksiko”

Autor: Ivan Šamija 

 

Marseille

vikend provodimo u istarskom gradiću na brežuljku

zidine oko nas ne opasuju grad

kad im se probijemo kroz pukotine

u područje slabe bujadi

ušećemo u šumu

grad bez budućnosti više nije grad

spaljena šuma i dalje je šuma

 

kad prepoznajemo koordinate naših dnevnih izleta

u stranim jezicima turista ne prepoznajemo jezik

jezik je vjera da će i nakon ljudi u tragovima

koje treperave kretnje gušterice

ostavljaju u podnevnom svjetlu

opstati riječ ljeto

jezik je nemogućnost opisa proljetnog pljuska

riječima kamene udubine pune se blagom bistrinom vode,

nestaje turizam, počinje dugo razdoblje spokoja

 

obilazimo pusta mjesta gdje smo ranije zapisali

šparoge odlaze u sjeme, mušmule, oskoruše, trešnje

ako nekog i sretnemo, taj ne želi s nama osnovati grad

 

u posljednjem svjetlu dana

s terase istarskog gradića na brežuljku

pretražujemo obzor i zaustavljamo pogled

na dalekoj mrlji mora

osamljeni tanker, tamna dubina njegovog dugog čekanja

iz koje kao nada izrasta privid

 

iz mora izlaze migranti

val oporavka

nježnost koja dopušta buduće vrijeme

u kojem izgovaramo:

Mediteran, sunce, grad,

rahljenje polja guste događajnosti,

živjet ćemo zajedno

 

 

Meksiko

pitomi izlet u prigradsku prirodu

traktat o svjetlu

sadržan u riječi dan

probijamo se kroz zarasle travnjake

misleći na staklene vaze

ljetnih salona i kuhinja

obilazimo obod šume

ne beremo gljive

jer sve postanu otrovne

kad ih prvi put preplavi

šumska noć

 

onda saznamo da je nešto spustilo vrata grada

i moramo ovdje prenoćiti

u tijelu bolno blijedi slika

noćnih nebodera

jedino što nas zaista može umiriti

 

suton briše blagu valovitost reljefa

kojeg promatramo s brežuljka

u pogledu ostaje

zadnja vatra zalaska

u krošnji niskog stabla

i teški tamni oblak

koji se vuče prema zapadu kao

duga stoljeća ratnog pohoda

odjednom mažemo lica ugljenom

i oštrimo srpove

govorimo o tužnom zavijanju kojota

u prvoj noći ustanka

i smrti koja nas čeka

u spaljenim poljima kaktusa

 

 

 

Kategorije
poezija

TIŠINA KUCA POPUT INFARKTNOG SRCA (iz zbirke pjesama “O sadašnjosti i sedativima”, Kulturni centar Novog Sada, 2021)

Autor: Petar Matović

 

ZDRAVLJE

Samo niski, tužni krajevi grada govore

u zoru, u osvit kad prvi prime sunce.

Neboderi ostaju zatočeni u tmini

zbog neprestanih senki. Odlazi se

u poslovne centre, i opet postoje svetla:

fotoćelije rasvete ne opažaju prilazak

obdanice, praznični ukrasi gore nepunim,

mučnim sjajevima. Ovo je košnica

gde se sve odvija po neprimetnom redu,

nema intima raspršenih kroz stanove –

ni mirisa kuhinja, ni veša na terasama.

Tek salate u celofanima i korporativni osmesi.

Tako izgleda zdravlje.

 

DOM

Ovo predgrađe je Bible Belt i tišina

ne umire s jutrima. Sa krovova spusti se

praskozorje u rosu travnjaka, svetlost

ne dodirne ničija lica. Elektro vozila

odlaze iz bezvučja više klase put

poslovnih akvarijuma. Nema ni ulja

procurelog na asfalt, gareži na njemu,

lišća zakovitlanog nema.

 

Ta nemost draži više od buke bazara

sa Orijenta. Tako bez soli, delikatnih

začina, u arterijama tajno klijaju bombe

visokog pritiska. To ne beleži barometar,

već sat na ruci, zaustavljen gubljenjem

pulsa. Taj časovnik, verni ljubimac,

jedini prijatelj.

 

U POLJU VENTROGENERATORA

Ležao sam u polju

vetrogeneratora, huk elisa

lelujao je rešetke od senki

stubova po mom licu. Taj zvuk

bio je drugačija tišina i nemir

je rastao kao sipljivo disanje

u zasadu topola.

 

Želeo sam da se odmorim posle

posla. Živčani povici šefova i

fiskalnih kasa, sindikalno

ućutkivanje šikaniranja, i dalje

izbijali su kao neplaćeni,

prekovremeni rad – iz jetre,

želuca, kroz utrnulost jezika i

leve ruke, na očne jabučice.

 

Samo malo mira, žudeo sam

mesecima, i sada, došavši ovde na

dohvat sna, osetio: akutni udari

organa eksplodirali su na spokoj

nenaviknuti, popucali kapilari

po celoj koži, pigmentacija

širila se u rđu.

 

Hteo sam da dosegnem povratak

obale. I da, nakon početne grubosti

tla po golim stopalima, u mrtvima

nađem uspokojavajuću bleštavost

beline i stabilni oslonac.

 

A razaznavao sam, u huku elisa,

šapat: Ali nijedan novčić nemaš

za sklapajuće kapke… Oslepljena

fiziologija opraštala se kružeći oko

projektovanog pejzaža, suncem

zbunjena, i retkom mahovinom.

 

 

LATICE

 

Vrata, i sadašnjost odlazi kao ti

u njenom plaču: u Eufrat bujaju

aprilske barice, te suze su ljudi

što se guraju u autobuse, đaci

koji trče preko pružnih prelaza,

lišće razvejano metlom, nikada

kiše nisu toliko trajale u prestonici,

uz vetar što drmusa prozore, a potop

dolazi iz tebe, u isprane boje

raznolikih fasada i ukrasnog bilja,

u porodična svetla udaljenih stanova,

i ne prestaje ni u leto, ni u jesen,

ni u tišini.

 

Vrenje melanholije, i svetlo

povlači se u zagaslo plavu, tvoj

puls zauvek pobegao u njom

dodirnute predmete, ti duboki

ritmovi kažu jezu na vratu, na

nakostrešenoj tkanini nameštaja,

soba raspeta beznadežnije od Isusa,

i grad teče vrevom, plutajućim

ostrvima bez sna, pustoš stiže

iz zagušenog saobraćaja, iz radosti

činovnika na kraju radnog dana,

stihiji obuće po pločnicima.

 

Vaše bujice se ne preplavljuju,

sada to su drugačiji slivovi

što ne prate pad geografije, slike

sećanja ostaju kao vakuum, i

zgrade pored kojih promičete

postaju stalno sivilo, nedodirnute

suncem i senkama. Kroz zatvorena

vrata ulazi praznina i opomena.

Predmeti se muče dok ćute. Otkucaji

šapuću: čuj organe, pomiri se

sa unutrašnjostima – umiraće u tim

pljuskovima i korenovi, ne samo

latice.

 

 

PREDAH

Otvaraju se vrata, i svetlost zareže

opustele predmete. Smrknuti mebl

sobe primio bi me u blagi zagrljaj

prašine. U kaminu, bukovina pucala

kao prejaki smisao. Topli dimovi, topli

dimovi iz sećanja, nek se pripreme

novembar, troma kiša i ljubavi

što se goje u neočišćenim dimnjacima.

Mi smo bol u želucu, kažem za pustom

trpezom, ili tek predah između kriza.

Breze govore o žudnji za severom,

umnoženim alergenima, to su zastave

nikad neprežaljene domovine voljenih

bolova. Postajemo srebro patinirano

pod mesečinom, negde u pozadini

istrajno prede anksioznost, ne mačka,

i tišina kuca poput infarktnog srca.

 

 

Kategorije
poezija

Ostrov (neobjavljena poezija)

Autorica: Sanja Baković

svaki je čovjek otok, sasvim sam za sebe
okružen morem
i ti i ja i Brač u maglici od soli
sami kad je baš nezgodno biti sam
u mračnoj kutiji kao orezan bonsai
treba izdržati
vrijeme, ali vrijeme
uvijek vrijeme
kao da je to lagano

svaki je čovjek otok, sasvim sam za sebe
okružen morem
i ti i ja i familija lovca na kavijar
na ostrovu Ostrov u Kaspijskom jezeru
i njegova žena koja pije potajice, pa i javno
i njegova djeca koja se iz škole vraćaju kanuom
i njihovi dani koje su zaboravili ideologije i sveci
i njihova pisma Putinu kojem se mole pred televizorom
kao ja kad tebi pišem i dahćem i ližem ekran i
vrijeme, ali vrijeme
uvijek vrijeme
kao da je to lagano

svaki je čovjek otok, sasvim sam za sebe
okružen morem
i ti i ja u vrtlogu što lebdi nad vodama
i trajekt za Supetar kojem bura ne dopušta pristajanje i
stalni prijenos, protok, čežnja, dolazak i povratak i
vrijeme, ali vrijeme
uvijek vrijeme
kao da je to lagano

*ostrov (na ruskom otok); Ostrov- izgubljeni otok, film Svetlane Rodine (2021)

Kategorije
poezija

Iz neobjavljenog ciklusa pjesama “O djetinjstvu zrnatih stvari”

 

Autorica: Mateja Jurčević

*

služim se s dvjesto osnovnih riječi

jedem što je ponuđeno

ako sam cestovni otok nisam kretanje

ne žudim izreći

ne uznemiruju me grafiti

ne nastojim biti gotica

 

*

imam sliku kreveta

u mobitelu s kojega se više nikoga ne može nazvati čuvam krevet

meku bijelu posteljinu sa sivim cvjetovima

po sredini  polomljene stapke

na rubovima gdje ne dopire toplina

povenule krune padaju u mrak podnice

imam dobar krevet

čovjek s kojim se viđam također ga ima

sve je toplo, široko ljetno polje

ali u zenitu nije tvoje lice

i to mi ne da da spavam

 

 

 

*

kosine sunca ubrzavaju pretvorbu

zrake su rezale masnicu od maka

kada si shvatio da si vaza

ili porculanska patka

u svakom slučaju stvar

prašina se na tebi uslojava u vestu

nije ti hladno

iako te već dugo nitko ne dotiče

 

*

svejedno lijevo ili desno

razdaljina je nesavitljiva

proteže se od pupka do pupka

tišinu između nas možemo nazvati stablo

greda od mlade kruške

preko koje se protežemo da bismo spojili krajeve

ali u pukotinu razmjera vlati

netko dodaje cjepanice

popunjava prostor u beskonačnost

sada sjedimo svatko na svojoj zvijezdi

ložimo sunce

drvima iz našega pravca

tako uvijek iznova dan sviće i bilje jede

iz čega proizlazi da je prezir a ne bog

hranitelj svijeta

 

*

zeleni zubi crnogorice

igličasto more usijeca se u oči

ustvari trogodišnjak s pristupom benzinu

omamljuje te miris zemlje

kao davno tempera i ljepilo

po njoj se linja krzno staklenog zeca

sve može biti rana

svime se može rezati kruh

 

*

stolica koja se ne prestaje okretati

kao da si upravo ustao iz nje

vrti se godinama do povraćanja

prašina žmiri na sunčevim zrakama

fitilj je svaka dužina na koju se taloži

predugo gledati u svjetlo ispruženo

na izblijedjelom naslonu

trajno dokida mogućnost razlikovanja

tvoje kose od mačje dlake

 

*

magla se spušta na djelomične stvari

na mjesta bez piksela

na trbuh kojim si volio, ploču ulice

tijelo životinje najčešće rep.

bjelina je amorfna i milostiva

skuplja se na propuhu

nastanjuje se među linijama koje imenuju stvari

da se digne da se uskrati

u plavom bi letjeli samo kljunovi

trokuti u koje bacamo kruh

s istom nježnošću koju smo davali pticama

 

*

ravnomjeran kao letvice ograde

gdje uvijek ima prostora za svjetlo

u svakom vremenu raste živica što se pruža

da bi ispunila razdaljinu

koja se napela kao uže

između tvojih drvenih ploha

između ljuljačke i sanduka

na njemu se daju ugledati grudnjaci i potkošulje, hlače, bluze i čarape

ali nikada cjelovita žena

nikad čitav muškarac

nikada tijelo veće od praznine

koja govori slobodno gledaj

ali kroz sebe propušta samo lišće, vrećice, čepove boca,

sitno staklo