⁃ Mislila sam da umirem, ali ne umirem, samo odlazim!
Govori u slušalicu, tiho i veselo.
⁃ Odlazim da ne bih umrla!
Njezin smijeh je zarazan i lagan, u njemu se komešaju olakšanje i mir koji kao da se pojavio prvi put u jako mnogo vremena.
‘Dobro došli, dobro došli!’, nenametljiv naslov gostionice uz cestu siječe oči. Parkirala je odmah ispred nje, pored ceste. Gostionica ‘Lavlja griva’, u kojoj sam i ja, nakon nje, odlučila zastati na povratku kući, ukrašena je jednostavnim drvenim stolovima, malobrojnim posjetiteljima od kojih smo sada tu samo ona i ja. I tišinom, s kariranim stolnjacima.
Žena ispred sebe ima knjigu i šalicu čaja. Njena se crvena haljina podudara s crvenim uzorcima tkanine na stolovima. Ne mogu odrediti koliko ima godina, ali u godinama je kada je nešto potrebno napustiti. Napustiti ili nestati.
⁃ Ne znam kamo, nije važno kamo. Uvijek sam znala, imala sam petogodišnje planove koje sam slijedila u milimetar. Gle kamo me to dovelo!
Njezin se smijeh opet rasipa prostorijom, zaustavlja se kraj stolova i prolijeva po nevidljivim gostima.
Gledam je i dalje. Ona se ne okreće prema meni, nema razloga. Kada bi je kasnije pitali je li u gostionici još nekoga bilo, ne bi znala odgovoriti.
Ustima joj se ponovo razvlači osmijeh. Dakle, sve je ostavila za sobom i otišla. Pored knjige i čaja uz nju su, tek sada primjećujem, i gljive na tanjuru, isjeckane na sitne komadiće. Jesu li ostale nakon što je ostatak pojela ili je naručila samo njih?
I dalje priča u mobitel, bez umora, bez zastajkivanja. Njeni pokreti postaju gotovo strastveni, kao da ne može iskazati dovoljno uzbuđenja prema onome što je čeka, iako ne zna što bi to moglo biti.
Na glavi ima crveni šešir. Plava vrpca omotana je oko njega. Nije ga skinula u gostionici, zašto? Vjerojatno zato jer je bila nestrpljiva zvati.
Njezini pokreti sada postaju nježniji i dulje gleda kroz prozor u tišini. Čini se da ne sluša osobu s druge strane, kao da je na trenutak samo zastala u nevjerici onoga što je učinila, u sreći zato što se usudila.
Na trenutak, sjetim se sebe, devetogodišnjakinje koja gleda kroz prozor nebodera u budućnost, u crvenoj haljini, s crvenom vrpcom i prvim dlakama na nogama i ne može zamisliti što se gdje skriva, što je gdje čeka, ali nada se da će zapisivanjem točaka i zadataka u svom novom crnom, ozbiljnom planeru, sve dokučiti. Sve uspjeti.
I zatim je gledam kako doista uspijeva u svemu što je namjerila. Kako obistinjuje jedno po jedno. I kako je ništa od toga ne čini sretnom.
Žena zatim skida šešir, ostavlja ga na stolu, ustaje i uputi se prema toaletu. Gledam u šalicu kave pred sobom i odjednom začujem tutnjanje oko sebe, zvuk nalik urušavanju. Učini mi se da dolazi izvana, ali zatim osjetim da se to događa drugdje; unutar moje glave, duboko iza očiju.
Zvuk traje, pojačava se i stišava, dok se moje disanje ubrzava u panici. Je li to to, hoću li završiti svoj život upravo ovdje, na usputnoj stanici, uz cestu?
Krajičkom oka, kroz tutnjanje slonova u mojim sljepoočnicama, ugledam ženu kako izlazi iz gostionice do svog automobila, pokreće ga i odlazi.
A zatim se zvuk u meni stišava.
Mala ja gleda kroz staklo i pita se što je ono u daljini, kako se zovu tornjevi, pita se što su oblici, što su dijelovi različitih elemenata. Ne zna.
A velika ja se diže, uzima sa susjednog stola crveni šešir s plavom vrpcom, stavlja ga na glavu i polako, kao da uči hodati, izlazi iz ‘Lavlje grive’, ulazi u auto i krene u suprotnom smjeru od onoga kojim je namjeravala.
(Piše: Jelena Zlatar Gamberožić
Slika: Česi Novaković)
