Kategorija: Projekt ‘Slika i tisuću riječi’

Tama se sasvim tiho uvlači u prostor koji gubi poznate konture. Razmišlja kako je san neobičan događaj, čini joj se neprirodnom potreba za spavanjem dok mozak i dalje grozničavo radi, taj odmor koji je prijeko potreban, ali zapravo za nju i nije odmor već pauza, trenutak u kojem će se sve konačno ispreslagati i razriješiti.

Zrak je rijedak, disanje plitko i tjeskobno. Nešto bi se moralo probiti kroz tamu, nešto bi moralo postati svjetlo, misli on. Mislio je da bi to možda mogla biti ona, njen sjaj. Mislila je da bi to možda mogao biti on, njegova toplina.

Ali tišina i tama su joj sada toplije, utješnije ruke.

Nešto se posve neupadljivo uvuklo između njih. Noć koja oblizuje svoj rep kao mačka ili gušter koji je uklizio u nevidljivo polje koje je dotad bilo samo njihovo. Što se to raspalo tako nepovratno da se više ne može sastaviti?

–        U jednom trenutku činilo se kao da nikada nećemo prestati trebati jedno drugo- kaže ona- ali u drugom, kao da je sve od jučer bila laž.

–        Je li bila?- pita on, u grozničavoj želji za istinom, za onim što se doista dogodilo.

–        Ne, nije.

Ona je sigurna da je sve što se događalo bilo stvarno. Važno. Presudno.

On više nije siguran u to. Da je vrijedilo, trajalo bi, misli.

Ona se ne slaže.

Noć prolazi poljima, uz vjetar. Oblaci niču i nestaju u mraku. Njemu je gledanje oblaka utješno, njoj zlokobno. Njemu se čini da nikada neće proniknuti u tajnu njihovog dokidanja, njoj se čini da ta tajna mora ostati skrivena.

On se ne sjeća svojih snova, njoj služe kao putokazi. Njemu je to smiješno. Tragično. Njoj je njegova definicija tragičnoga smiješna.

–        Postoji li most kojim sada mogu doći do tebe?- on pita jednostavno.

–        Možda.

Ona ne laže, ne skriva, ali isto tako ne zna gdje da ga uputi, kamo da ga pošalje i gdje bi taj most mogao biti.

Njega hvata lagana groznica od nejasnoće, njoj se čini da nejasnoća upućuje na nešto dublje, ali nema snage misliti o tome. Čini joj se da se mora prepustiti noći i mjesecu, snu koji će pokazati stvari, osvijetliti ih poput nebeskog tijela.

Njemu se takav razvoj događaja čini djetinjastim.

Njoj ne.

–        Postoji li neki prijezir koji mi nisi otkrila?- on i dalje pita, pokušava dokučiti.

–        Vjerojatno.

Ona i dalje ne laže, ali ne može naći riječi.

Ne moći naći riječi je apsurdno, pomišlja on.

Ona pokušava, kao da traži biser u travi, nešto bitno što je izgubila i što je izgleda jednostavno nestalo. Događa se. Dogodilo joj se i prije.

Njemu nije.

–        Bolje je ne čeprkati. – ona kaže pomirljivo.

–        Kako ti želiš. – on kaže bijesno.

Pomirljivo i bijesno: dvije proturječnosti koje ne mogu naći vlastiti most.

Nju hvata umor. On je sve budniji.

Noć je sve brža, preko mjeseca huje oblaci, vjetrovi, zlokobnosti.

Ona smatra da je to trenutak za zatvoriti oči; on smatra da je to trenutak za držati oči širom otvorene.

Ona se prepušta tihom strujanju; on ga pokušava zaustaviti, uokviriti, staviti u kavez.

Noć oblizuje svoj rep; uživa u razdvajanju onoga što je donedavno bilo spojeno najjačim nitima.

Noć je neumoljiva, želi teći onako kako ona želi.

I on to želi. Želi das u stvari onakve kakvima ih on i ona žele.

Ali ona ne: njoj je svejedno u što će se na kraju razliti.

Shvaća da nad time ni on ni ona nemaju kontrolu.

 

(Ilustracija: Česi Novaković

Tekst: Jelena Zlatar Gamberožić)

 

 

Htjela sam ti reći, ali nisam mogla. Pozvati, ali nisam mogla. Činilo se tako jednostavno, kao rukom obuhvatiti čašu, i vježbala sam to s čašom i gledala sam kako voda ulazi u staklenu posudu i mislila sam da će biti tako jednostavno. Samo sam čekala pravi trenutak, da u sebi prestanem osjećati otpor, da sve uklizi unutra, isklizne van, znaš već, kao nekada davno, kada su noći prolazile blago i toplo, ljetno, s tek malo vjetra na koži, a ta koža je bila mlada, snažna, sve je mogla podnijeti.

Htjela sam da sve bude pitomo, ali okamenila sam se. Ili ne, jednostavno više nisam bila ja: nisam bila ona koja je imala ruke, glas kojim je mogla nazvati, pozvati. Možda sam postala trava, možda neko obično drvo, nešto u čemu me više nikako ne bi mogao prepoznati, možda je bilo jednostavno tako.

Oprosti: da sam mogla, svakako bih prošla rukom kroz tu tanku opnu između nas, pozvala bih te i ti bi se odazvao, to bi bilo tako jednostavno, ali nešto se ispriječilo i mislim da više nisam ono što sam bila (nešto se dogodilo) i mislim da više nikada neću biti ono što se traži, a to sam jedino dobro znala biti.

Zaista mi jest žao, ali niti ja ništa ne shvaćam pa ne mogu nikome objasniti što se dogodilo: jednostavno, u jednom trenutku me je bilo, u drugom sam bila samo obiteljska grobnica s malo zelenila oko nje (ali bijela, ali lijepa), i malo neba iznad. Uglavnom: bijelo, plavo i zeleno.

Da sam mogla biti nešto drugo, pretvoriti se ponovo u ljudsko biće ili (nepovratno) sebe, učinila bih to, ako ni zbog čega drugoga, onda zbog tebe. Samo vidiš, problem je to kad više ne možeš odabrati što učiniti, kada si izmijenjen nepovratno (nadam se da ti se to nikada neće dogoditi).

Uživaj u tijelu; u onome što znaš da jesi. Uživaj u mislima; u onome što znaš da znaš. Ne prepuštaj se kaosu, drži se onoga u što si uvjeren. Odlično je ne biti zbunjen, nesiguran, lelujav kao zelenilo oko grobova, odlično je biti čovjek: koliko mogućnosti. Ali kad sam samo trava.

No znaš što, nije loše biti ni samo malo zelenila. Ljudskost je precijenjena. I sam znaš; sve te obaveze, sva ta pravila, svi ti imperativi. Zelenilo nema toliko zadataka, a i rast je poprilično bezbolan, zapravo bol je u svakom slučaju mnogo manja.

Zato shvati: ovo nije bio moj izbor, kao ni što ono nije bio moj izbor, i da mogu birati, izabrala bih biti netko tko bi te bio dostojan. Ovako, moram se pomiriti s onim što jest.

Konačno sam barem shvatila što je to.

Moraš priznati, za travu je i to napredak.

Ponekad ćeš možda proći pored mene. Ja ću tebe prepoznati, ali ti mene nećeš.

I bolje je tako.

 

(Ilustracija: Česi Novaković

Tekst: Jelena Zlatar Gamberožić)

 

 

 

I’d gone very far, as far as the angels,

 and high, where light thins into nothing.

 But deep in the darkness is God.

 (R. M. Rilke)

 

Ako skrenem desno na stepenicama, dočekat će me zid. Ali lijevo, tamo je žamor. Tamo su ljudi, čekaju doktore. Doktori raspravljaju, vole sjesti u malenu sobicu s lijeve strane, netko na stol, netko na stolicu, i razgovarati o slučajevima. Ponekad izlazi sestra s ljubičastim podljevom ispod oka. Njihovi su glasovi sada glasniji nego prije. Slučajeva ima mnogo.

• Hej, zar ne vidite… – netko se obraća meni.

Nešto sam srušila, ali prema udarcu koji sam čula, nemoguće je odrediti što.

• Ne vidim, oprostite.

Glas se povlači. Trenutačno ne vidim. Ne mogu niti hodati, zapravo ni sjediti. Tijelo je preuzelo komandu i sada mi pokazuje što sam sve izgubila. I što ću sve izgubiti.

Neko sam vrijeme pokušavala, ali preteško je nabrojati koga sam sve iznevjerila. I koga ću još iznevjeriti.

• Čekajte, zaboravili ste… – čujem iza sebe.

Ali svejedno je što sam zaboravila. Ne osvrćem se. Mozak gubitke u zadnje vrijeme jednostavno isključi. Sve ono o čemu su se misli preslagivale i vrtjele kao sumanute, sada je nestalo kao da nikada nije postojalo.

Ako postoji svjesnost o lijepim trenucima, onda je svrha ovog kaosa da tu svijest pobriše, da izbriše sjećanja na lijepo. Na smijeh. Da ureže bore koje tamo nisu bile prije, poglede na koje se nikada prije nije pomišljalo.

• Gospođo. – a zatim pauza.

U pauzi se primjećuju najsitniji detalji. Najčešće rupe u uzorku. Medicinski instrument koji je prije bio nešto mistično, što je pripadalo drugoj dimenziji, a sada je sastavni dio nutrine.

Rupe u uzorku su posvuda, zapravo. Tamnosmeđi doživljaji. Kako ću ikada više išta primijetiti na sebi ili oko sebe, ako ne vidim? Hoće li se stvarnost promijeniti, saviti tako da mi pomogne ili da mi još više odmogne, da me još više udalji od svega? Hoće li se svijest izoštriti, a ostala čula pojačati do neprepoznatljivosti?

Što je još preostalo od ostatka života? Samo doista ostaci?

Bilo je nužno sjahati s konja, leći na zemlju, ući u duplju dubokog bunara. Ostati u njemu.

Promatrati svijet, ako se vid vrati, samo kroz okno koje je previsoko da bi se do njega ikada više dospjelo.

• Kako ti se ovo čini? – pita glas Boga koji živi duboko u dnu, iako svi misle da živi visoko među oblacima.
• Oduvijek sam bila izvan tračnica. – priznajem nakon malo razmišljanja. – pa je teško reći.
• Postoji ipak nešto za čim ću žaliti. – dodajem. Iako se ne trebam ispovjediti.
• Samo nešto?

To nešto je dugo i pažljivo raslo u meni i skoro je poprimilo puni oblik. Bilo je nabubreno, mirisno, snažno, novo, svježe, netaknuto. Veselila sam mu se, iako sam mislila da ga ne zaslužujem. Sada znam da sam bila u pravu.

• A sve ostalo što si izgubila?

Bog u dubini postavlja prava pitanja. Sve ostalo što sam izgubila.

On čeka.

Ja čekam.

Probijam se kroz svoje tamnosmeđe. Pojavljuju se bljeskovi. Možda se vrati nešto od onoga što sam ranije nazivala vidom.

• A sve ostalo što ćeš izgubiti?

Bog u dubini ne odustaje od svojih pitanja. Vjerojatno je upornost njegova najizraženija osobina.

• Što od toga želiš natrag?

Gotovo sam zaboravila da je on Bog, da doista može vratiti nešto natrag. Učiniti što god ga je volja.

Otvaram usta, ali ih opet zatvaram.

Oko nas je hladnoća bunara. Gotovo kao da se mogu s njom pomiriti. Ili se nova ja može s njom pomiriti, tko god bila.

Nastojim prizvati lijepe slike. Sve ono što mi On možda može vratiti, ako želi. Ili ako uspijem dovoljno pametno moliti.

Strah uvijek u nekom trenutku zamijeni pomirenost. Mir. On počne isparavati kroz sve pore iz tijela. To sam tek nedavno shvatila, ali neću ga zamarati time.

On čeka.

Ja čekam.

A zatim i ja za njega imam pitanje.

• Što sam izgubila?

 

(Slika: Česi Novaković

Piše: Jelena Zlatar Gamberožić)

 

Svijet se vrlo brzo može suziti u jednu točku.

Oči gledaju u sivi dio zida, obrubljen šarama rđe. Svijet se vrlo brzo sužava kada je to potrebno. Nestaje periferni vid, nestaje jučerašnji osmijeh, crna nutrina muzeja, ljutnja na majku, crvena kao krv. Krv je sada izvan tijela, našla je svoj put. Žari i hladi dok istječe.

Svijet se vrlo brzo može suziti u jednu točku. Ona može biti iznad zahodske školjke, na istrošenoj roli papira, u čekaonici hitne pomoći u kojoj se ništa ne događa osim života i smrti, dosadnih fraza kojima se ne bavi nitko tko nije došao umrijeti. Jeste li došli umrijeti ili živjeti? Nisam sigurna.

(U takve stvari čovjek ne treba biti previše siguran, uvijek se mogu obiti o glavu.)

Svijet se vrlo brzo može suziti u jednu točku. Prihvatite se za ovaj dio stolice, stisnite, samo hrabro.

Kao porod, ali ne.

Zamah, odmah ponovo, rez, odmah ponovo.

Svijet se vrlo brzo može suziti u jednu točku. Čini se da nešto nekome duguješ, ali ne. To je bilo jučer. Sada su tvoja dugovanja stvar prošlog života. Hodaj, ali teško, teško. Polako. Treba proći jako puno koraka, previše koraka. Uokolo, ubrzani film. Želiš iskočiti kroz prozor, ali vjerojatno je prenisko, samo ćeš pogoršati situaciju.

Svijet se vrlo brzo može suziti u jednu točku. Čitavu paletu misli prekriva panika. Zatim paralizira. Zašto razmišljaš o tome kome si što ostala dužna?

(možda su to bila obećanja, ne dugovanja, ne brini se, nitko neće o tome misliti)

O čemu se još može misliti, o tome kako se odavde moglo izaći bez gledanja istih plakata po tisuću puta: Trauma, Izbjegnite trauma. Ali nema izbjegavanja boli, to je taj šarm.

Svijet se vrlo brzo može suziti u jednu točku. Možda ta uništena fasada koja samo postoji i ništa ne traži, čak niti da je se pogleda. Možda te oči više i ne mogu vidjeti ništa od onoga za što su prije mislile da je bitno (ipak, tko bi želio te stare, nevine oči, to ne).

A kada konačno ostane samo ta jedna točka i sretno ti se isceri, nemoj ništa.

Nemoj. Ništa.

 

(Slika: Česi Novaković

Piše: Jelena Zlatar Gamberožić)

 

Čim je klica bačena, počelo je bujanje. Male životinje su pobjegle. Zemlja se razmicala za korijenje. Propustimo ono što treba propustiti!- klicalo se.

Korijenje se zaplelo za njeno. Korijenje se zaplelo za njegovo. Rast je otpočeo. Rast od kojeg boli svaka stanica.

Ali, to je ono što treba propustiti.

Pitanje:  što je to što treba propustiti?

Usporimo. Vratimo  se na početak. Gdje je sve počelo?

Ispod, u mraku. Daleko od svjetlosti, netko je bacio klicu.

Tko?

To ne znamo, kažu i on i ona. Sve se događalo duboko u mraku, tamo gdje se naziru dimovi cigareta i spore, a zle slutnje.

Pušite li? Prestao sam. I ja.

Ali sada bih mogla zapaliti. I ja.

(Možete li objasniti tko je ubacio klicu? Ne mogu, žao mi je).

(Možete li objasniti kada su se grane ispreplele s vašima? Ne mogu, žao mi je.)

(Možete li prepoznati osjećaj? Uvijek isti osjećaj? Mogu. I ja isto mogu)

Zašto ste potakli bujanje, gospođo?

Zato što je moja uloga potaknuti bujanje.

Zašto ste poticali ono što je za vas bilo bolno, gospodine?

(sugovornik ima različitu boju očiju, jedno je zlatno, drugo zeleno, ali ne zna odgovor)

Sugovornik zatim trepće svojim dugačkim trepavicama i kaže:

• Ja sam samo mislio da ako učinim sve što se od mene traži, ako kažem sve što se od mene traži, ako odselim tamo gdje se traži i ako tamo nađem posao, ako…

Molim vas, ušutite, to nije odgovor. Gospođo?

• Zanima vas to oko bujanja?

Oko bujanja, dakako.

• Pustila sam da stvari idu svojim tokom.

Ne bismo rekli, gospođo. A i vi, gospodine, vi također ne dopuštate da stvari idu svojim tokom, vi stvari silujete, gospodine.

Sugovornik se zbunjeno pridiže, zatim spušta natrag u sjedalo.

• Što sam ja učinio pogrešno?

Na licu mu se pojavljuje odsjaj. Reflektori.

Kako se vi osjećate ispod reflektora, gospođo?

• Očajno.

Ona skriva lice rukom.

• Vjerojatno biste više voljeli pušiti u mraku s ovim gospodinom ovdje?
• Voljela bih, ako završimo u istom mraku.

Ponovite za mnom, gospodine i gospođo, molim vas: Radije bismo bili daleko od svjetlosti.

• Radije bismo bili daleko od svjetlosti.

Ponovo: Zašto ste dopuštali bujanje, gospođo?

• Ja sam govorila da me boli.
• I ja sam sve govorio- trepne šarenim očima.
• Ja uvijek sve kažem, ja sam ovan u horoskopu.
• A ja sam ovan u podznaku.
• Mi uvijek sve kažemo- kažu uglas.

Ona žmirka. On briše oči kao da su mu se napunile suzama.

Gospođo, gospodine. Vi ste propustili svoju šansu. Previše je pogrešnih odgovora. Molimo vas, napustite prostoriju i vratite se u zemlju.

• Ali ja sam odgovarala iskreno!

Iskreno i glupo, gospođo, pristojno vam kažemo.

• Ali ja sam bio pokušao sve!

Nedovoljno, gospodine, budite zahvalni što ste uopće dobili ovu šansu.

• Ja sam samo željela priliku da kažem…

Dok vi shvatite što ste željeli reći, gospođo, zemlja je napravila jako puno krugova. Vi ste jako spori, gospođo, vi ste jako nesposobni. Glupi. Vi ste jednostavno glupi. Razumijete li? Da ste pametniji, sve bi se odvilo drugačije. Možete li to pojmiti? Možemo li vam još nekako pomoći da to shvatite?

• Ne, u redu je. Shvaćam. Oduvijek sam to znala.

A vi gospodine, vi niste niti trebali izlaziti na svjetlost. Što ste uopće zamišljali da bi ovdje moglo dočekati nekoga poput vas, s dužnim poštovanjem gospodine?

(Gospodin ustaje sa stolice i oblači kožnu jaknu.)

Gospođu broj 439284753829332833843838374020328374820 i gospodina broj 2293949222837443020294744839217 molim vratiti nazad i nastaviti bujanje.

• Želiš cigaretu? Mislio sam da će ovaj put biti drugačije.
• I ja, hvala.
• Pazi, stepenice su sasvim u mraku. Jesi se dugo spremala?
• Znam te stepenice. Ovaj put samo šest mjeseci, ali činilo se dulje.
• Jesi li znala što će te pitati?
• Otprilike, ali zajebala sam već s time što sam dopustila još jedno bujanje.
• Misliš da nismo imali šanse?
• Ma kakvi, čim dopustimo, gotovo je.
• Pazi, s desne strane je samo zemlja.
• Znam ovaj put. Hvala ti.
• Što ćeš sada?
• Ne znam.
• U jednom su u pravu, mrzim jebeni reflektor.
• I ja.
• Hoćeš li sljedeći put znati odbiti?
• Ne znam, jebiga. Uvijek sam sigurna da hoću.
• I ja.
• Pazi, tu su štakori, s desne strane. Čitava kolonija.
• Čudo je da već nemamo kugu.
• Samo je pitanje vremena.
• Vidiš li išta?
• Ne. Ali znam prepoznati svaki šum. Oduvijek sam znala. To mi je dovoljno.

 

(Slika: Česi Novaković

Piše: Jelena Zlatar Gamberožić)