Kategorija: Projekt ‘Slika i tisuću riječi’

Pokucam na tvoj prozor, kao što sam to uvijek činila.

Iznad njega je cvijeće, ispod njega ukrasni grmovi, oprezno i pažljivo uređeni, rad tebe i tvoga oca. Cvatući grmovi, tako se zovu, naučila sam. Sitne glave crvenih cvjetova proviruju i promatraju me pozornim očima, kao što si i ti uvijek činio.

Ti otvoriš i pogledaš me kao da vrijeme nije prošlo, kao da te nisam razočarala i kao da se prostor između nas nije pretvorio u vakum već je i dalje topao krvotok, žile koje teku iz mene u tebe i iz tebe u mene.

Pogled ti je nevin; kao da ne znaš tko sam i kakva sam. Kao da mirišem na novo, uzbudljivo, napeto i opasno u najboljem smislu riječi, i ništa te na meni ne umara, ne iscrpljuje, nepovratno ne odbija. Nigdje se između nas nisu uvukle pukotine, fasada je neokrznuta, staklo blistavo. Zavjese na tvom prozoru oko kojih si često dvojio, djeluju kao naš početak: bijela haljina ručno izrađene lutke porculanskog lica.

Obilazio si oko mene kao planet u svojoj orbiti i samo se ponekad približio previše pa sam osjetila tvoju vrelinu od koje mi se koža istapala.

Griješila sam jer sam mislila, nadala se, zamišljala, maštala o tome da te privlači moja jezgra, ono kruto i istovremeno goruće u meni; koncentrat mene oko kojeg sam se rastvarala u ovo postojanje koje vidiš, a koje je samo varljivi, a često i lažni produžetak tog čvrstog, osnovnog, primarnog u meni.

Griješila sam jer zapravo te privlačilo to okolno, varljivo i plutajuće. Fatamorgana mene.

Pružiš ruku kroz prozor i dotičeš me. Zatim se okreneš i odlaziš u tamnu unutrašnjost, do vrata koja mi namjeravaš otvoriti.

Čekam ispred, nestrpljivo. Zadržavam dah. Uvijek zadržavam dah kad se radi o tebi, kao da će dah koji ostane u mom tijelu pojačati i moj doživljaj tebe, a tvoju žudnju za mnom učiniti svevremenom. Bezvremenom.

Okreneš se i odlaziš mi otvoriti kao da me nisi napuštao, prvo povremeno iskušavajući nova tla, a zatim češće, dulje, sigurnije. Kao da me još nijednom nisi povrijedio, iskoristio bolna mjesta, zadao udarac koji ne mogu zaboraviti, iako ću se iz noći u noć truditi, uporno stavljajući gaze, izravnavajući staze.

Tvoje je lice na otvorenim prozoru blago prema meni, usne se smiješe, oči kao da me pokušavaju obuhvatiti, uokviriti i postaviti na zid kao sliku i želim pitati, samo pitati, neobavezno, usputno, što sam napravila pogrešno. Koji je to bio pokret, rečenica, djelo koje me raskrinkalo, razvodnilo i oštetilo. U kojem si to trenutku shvatio da sam za tebe bezvrijedna, da sam bila samo kratkotrajna i besmislena pojava. Munja koja nije najavljivala ništa.

I koje si se zatim dugo; mjesecima, godinama, morao rješavati, čisteći svoju nutrinu od nje, čisteći glavice cvjetova koje si tako brižno zasadio od njenog mirisa, prisutnosti, pitanja i čežnje kojima ih je uprljala.

Ako treba, kleknut ću i tražiti i ispipavati i napraviti istraživanje, upregnuti vojsku detektiva da saznam gdje je bila greška, taj prvi pogrešan pokret iza kojeg se sve počelo kotrljati sve brže prema dnu. I zatim učiniti sve da ga ne ponovim.

Gledam čvrsto u vrata na kojima se trebaš pojaviti i otvaram usta.

Pitat ću i odgovorit ćeš; naše su vene spojene, bitna sam ti, dragocjena i ponovo, iz nekog razloga, neprocjenjiva. Možda zato što si mi sve oprostio. Možda zato što se ne sjećaš. Možda ti više nije niti važno, ali meni jest. Odgovorit ćeš jer moraš, nemaš izbora, odgovorit ćeš naivno, iskreno, i ja ću znati kako dalje.

Ugledam tvoju siluetu na vratima. Glas izlazi iz mene: molećljiv, oprezan. Očajan.

– Što sam napravila krivo?

Zatim se budim.

Ilustracija: Česi Novaković

Tekst: Jelena Zlatar Gamberožić

“Neki smatraju da je tretman šutnjom najteži oblik emocionalnog zlostavljanja. To je kazna koju koriste zlostavljači kako bi se žrtva osjećala nevažnom, bezvrijednom, nebitnom i potpuno odsutnom iz zlostavljačevih misli. Drugi smatraju da je šutnja najbolje rješenje u situacijama kada nikakav razgovor ne pomaže. Ona potiče osobu s kojom se ne razgovara da razmisli zašto je došlo do te situacije te kako ispraviti nastalo stanje.”

(medikus.hr)

Zimski krajolik stvara neodređenu, ali snažnu bol, dok se u njemu sakupljaju nepripadajuće boje, odvodeći je u stanje utrnulog smrzavanja. Zadnjim snagama želi produbiti to bolno, doći do prave slike toga što je šutnja otvorila u njoj, jer sama šutnja je maskirano ništa – rupa u koju treba skočiti, ako ima hrabrosti. Rupa u kojoj je stvaran odgovor.

Ima li hrabrosti uskočiti ili će samo gledati u nju i pustiti da ona gleda natrag, pokušavajući je usput začepiti sa šibljem i blagoglagoljivošću? I ne uspijevajući, jer nema načina da se zatvori rupa. Šutnja će se neometano protezati satima, danima i godinama, ako se nešto ne poduzme. Otvorila se prvo polako, poput procjepa, tankog potočića, da bi se zatim širila. Brazda od potresa koja se povećava dok je ne odgurne u sasvim različit kraj postojanja od onog u kojem je bila i u kojem je željela nastaviti biti prije šutnje. Rupe. Zaleđivanja.

Uz potočić, nagruvale su se ptice; crne vrane. Otvorile su kljunove i čekale. Kada hranu i vodu nisu dočekale, osušile su se i s njih je spalo perje. Čak se i njih moglo umoriti čekanjem i šutnjom, te žive, žilave sile. Kljun koji ništa ne prima, uši koje ništa ne čuju, oči koje ništa ne vide, ostavljeni su da trunu u zaleđenom krajoliku.

Snijeg koji je prekrio sve tragove koji su postojali, sve izgovorene riječi, kao i učinjene pomake i dodire služi upravo tome: da poništi dotad ostvareno i izgrađeno. Guste pahulje preuzimaju funkciju poništavanja, a šuma poprima funkciju odbačenih organa: boju osušene krvi.

Što bi se trebalo događati?

Pored potoka trebala bi rasti mala biljka. Iznad potoka trebali bi se gomilati oblaci. U potoku, trebao bi šuštati šaš.

Što rade umjesto toga?

Stoje.

Slika je zaleđena. Ništa se ne pomiče. Šutnja je zaleđenost.

Što želi učiniti onaj koji šuti?

Zaustaviti kretanje. Šutnja nije samo kazna, nije samo zlostavljanje, nije samo kontrola i nije samo poduka koja se koristi da bi se druga osoba zapitala. Ona je puno opasnija, ali to je shvatila tek kad više nije mogla pomaknuti sliku duboke zime.

Kad je shvatila da je u zamci.

Šutnja se uspješno koristi za zaustavljanje tokova: toplih strujanja. Plime i oseke. Dana i noći. Godišnjih doba. Ciklusa krvi. Šutnja nastoji, šutnja često i uspijeva, zaustaviti životni tok. Žrtvu uvuče u stagnaciju. Dok promatra i analizira rupu, procjep koji šutnja vješto stvara, ona ne shvaća da je onaj koji je kaznio šutnjom već daleko, da je to samo zamka koju je postavio da umrtvi reakcije i onemogući pomicanje.

Da usmrti.

A ona ne vidi dobro jer je u zaleđenoj slici, u toku bez toka, u slici bez tona. U tijelu bez pulsa. Koliko je dobro uspio ugravirati šutnju, uokviriti je njome, tako da glas više ne izlazi iz njenih usta, zrak je obustavljen, a sve ptice miruju kao preparirane? I što je jedino što može učiniti ona koja je kažnjena?

Zabarikadirana u organizmu u kojem se ne može pomaknuti, kao u utrnutosti, nesvjestici, treba ipak pokušati, u toj silnoj zimi i ledu, pomaknuti dio po dio. Prvo udahnuti. Zatim izdahnuti. Pustiti da dah pokrene prvo pluća.

Zatim treba pokušati pomaknuti prste. Netko te želi zadržati u staklu, pauzirati te na neodređeno, to je cilj i na to isprva, ne shvaćajući, pristaješ. Ali ne moraš nastaviti.

Postoje razne moći. Šutnja je jedna od najjačih, ali kada naučiš kako je nadmašiti, tvoje moći postaju mnogo veće od nje.

Miče li se jadna biljka u zaleđenom krajoliku? Vrti li listiće lijevo ili desno, iako nema vjetra i nema strujanja?

Čini se da se savija prema rječici, pukotini niz koju je prije tekla voda, ali sada samo stoji. Čini se da je moguće.

Što još radi biljka?

Pruža ruke kamo može- prema vodi, svakako, al i prema zraku jer želi disati, prema zemlji jer se treba ukorijeniti. Potrebna joj je i vatra raspuknutog, nepomičnog sunca koju joj ono trenutno ne može dati, ali uskoro će moći.

Zašto?

Jer krajolik i dalje ima oči, iako ne smije govoriti. I kada vidi da se biljčica pomakla, pokušat će i on.

Dakle, prva je kretnja najvažnija. Upri. Sve ostale će slijediti, iako se bojiš da će za svaku sljedeću trebati jednaka snaga. Neće.

Jednom se jednostavnom kretnjom uništava šutnja. Kretanje uništava zaleđenost.

Šah mat.

Krajolik je razbijen. Smiješ izaći.

SLIKA: ČESI NOVAKOVIĆ

TEKST: JELENA ZLATAR GAMBEROŽIĆ

Nitko mi to nije rekao, nitko me na to nije upozorio, ali počelo mi se događati oko četrdesete godine života: neumoljiva i stalna sjećanja na detalje iz djetinjstva.

Hodala bih gradom i odjednom bi neka sasvim obična livada postala gnijezdo, epruveta za sjećanje. Na njoj sam se posvađala s najboljom prijateljicom iz prvog razreda osnovne škole i ona je nesretno otišla kući (živjela je u žutoj straćari koju su brzo srušili i zamijenili urednom sivom zgradom). Sjećam se njenog hoda, brzog i nervoznog, plavih traperica i ljubičaste majice s likom Gafielda, kao da se zbilo jučer. Sjećam se i njene kuće: crnih stepenica i mirisa ustajalosti, hladnoće koja je ljeti bila blagotvorna, a zimi nas je zbog nje privlačila toplini kamina.

Zatim bih zastala nasred te livade i pitala se što se događa: jesam li iz tog vremena ikada izašla, je li ono ikada završilo i jesam li možda istovremeno i u ovome ‘sada’ i u ‘tada’. Želim odjuriti do te prijateljice koju nisam vidjela desetljećima i pitati je ljuti li se još uvijek; misli li još uvijek da je ono bio razlog za ljutnju ili sada misli da je ipak bilo važnije održati naše prijateljstvo. Ima li o tome ikakvo mišljenje, sjeća li me se, bi li me uopće prepoznala?  I ako se pojavim pred njom, hoću li biti ova ja ili ću se pretvoriti u sebe malu: uplašenu, ushićenu, naivnu. Hoće li i ona isto postati ta mala koja je bila na livadi, s Garfield majicom i trapericama i hoćemo li opet otići do livade i pokušati razgovarati o stvarima koje su nas odijelile, s toliko vremena koje se ispriječilo između nas, koje je teklo, koje nam je mijenjalo teksturu, vid, opip i okus?

Nitko mi to nije rekao, nitko me na to nije upozorio, ali kada uđem u majčin stan, to nije više majčin stan danas. Kuhinja se mijenja i pomlađuje; elementi gube znakove istrošenosti, s njih se brišu desetljeća i postaju blistavi, novi. I majka je nova i mlada, odjevena u svoju kućnu haljinu (crnu s ružičastim cvjetovima). Njena kosa blista na suncu dok okreće palačinke u zrak, pjevuši i zove me. Naša stara lampa, narančasta i okrugla, ljulja se lijevo desno iznad kuhinjskog stola. Pazi, lampa će pasti i razbiti se! vičem i doista, vidim je kako se kotrlja po stolu, a zatim i podu. Osjećam sasvim identičan strah.

Kao i u slastičarnici preko puta škole gdje sada idem na trening. Tamo sam izgubila malu plastičnu ružičastu igračku od koje se kao mala nisam odvajala. Slastičarnica je ugodna i miriše na kreme, ali stol za kojim sjedim je prazan; figurice nema. Kako bi bilo, nakon svih ovih desetljeća, pitati vlasnike: Jeste li možda našli malog ružičastog žapca? Imao je tijelo od spiralne žice i male noge. Bilo je to prije tridesetak godina. Nastavim jesti kremšnitu i pitati se gdje je nestao, što se dogodilo s njim. Bol u trenutku kada sam u tramvaju shvatila da moje male amajlije više nema, da je ostala u slastičarni, probada me pri svakom zalogaju.

Nitko mi to nije rekao. Nitko me na to nije upozorio. Prolazim kraj svoje osnovne škole i vidim se kako ulazim prečicom, kroz prozor, u kabinet iz matematike. Ruke su mi vretenaste i jake, a tijelo lagano dok se podižem i prebacujem unutra, gdje upravo počinje još jedan sat. Nakon škole ću biti gladna, odjurit ću doma i jesti ono što je majka spremila za ručak. Bit će mrak, bit ću sretna. Osjećam to u trbuhu, ushićenje zbog nastavka večeri s prijateljem s prvog kata, kojemu ću gotovo odletjeti da se igramo i snimamo kazete s pričama koje ćemo smišljati. Njegov glas je kao karamela: utješan i topao.

Jedva čekam, osim ako nisam zaboravila ključ. To znači čekanje ispred vrata stana dok se otac ne vrati. A to može potrajati minutama ili satima. Gledam kroz balkon i čekam ga. Nema mobitela, ničega što bi moglo razbiti tišinu čekanja pri kojem je lift jedini spas. Samo da dođe, da što prije dođe, moljakam višu silu s kojom tada imam sasvim pristojan odnos. Vrijeme se rasteže, gladna sam i umorna, nitko ne dolazi. Još ću mnogo puta zaboraviti ključ. Pločice na kojima sjedim hladne su i ta mi se hladnoća provlači kroz kičmu, osjećam je dok polako i tiho dišem da susjedi ne shvate da čekam već predugo. Osjećam je posve jednako i sada dok čekam da majka otvori ulazna vrata i gledam u mjesto na podu ispred njih gdje sam do maloprije sjedila.

Nitko mi to nije rekao, nitko me na to nije upozorio, ali stvari koje su se davno dogodile preuzimaju potpunu prednost pred onima koje se događaju sada. Zar sam postala djed koji se ne sjeća onoga što se dogodilo jučer, ali sasvim suvislo govori o onome što se dogodilo prije pola stoljeća? Ne, moj problem nije zaborav. Ono što se dogodilo jučer tu je, u mom pamćenju i tijelu, ali nema težinu prijateljičinog odlaska, gubitka figurice, pada lampe i čekanja ispred ulaznih vrata.

Možda mi nitko to nije rekao ili me na to upozorio zato što to i nije tako. Sada je ono što se računa, ne jučer, ne sporadični događaji prije trideset godina.

Ali trava na livadi, stol u slastičarnici, majčina kuhinja, prozor škole i balkon pred vratima s time se ne slažu; nude mi novu stvarnost ili; staru stvarnost.

Nedavno sam otputovala i na otok koji često posjećujem. Uglavila sam se u kafić između male luke s jedne i svjetionika s druge strane. Brodići su se stapali s crvenim u pozadini, zalaskom koji je obećavao lijep sutrašnji dan. Zatvorila sam oči u pokušaju koncentracije na sada, samo na sada. No, kad sam ih ponovo otvorila, ugledala sam prizor iz djetinjstva: otac mi maše s broda i odlazi na put; dalek put s kojeg se više neće vratiti.

Digla sam se i potrčala prema brodu. Znam da se neće vratiti, ali možda postoji nešto što mu još mogu reći, nešto poput: Čuvaj se tamo! Ili ga zamoliti da se vrati. Približavam se brodu i gledam u njegovo mlado i jedro lice, mlađe od moga sada. Pitam se jesam li i ja curica, dijete koje još nema pravo glasa, koje može moliti, ali otac će opet napraviti ono što želi. On prebaci šiške na drugu stranu. Njegova snaga je beskrajna, veličina nemjerljiva.

Sve što će se kasnije događati sa mnom, bit će samo kopija, blijeda slika svega što je bilo tada. Vrijeme će teći, curiti, vrtjeti se u vrtlozima, umakati se u različite boje, ali nijedna od njih neće imati miris i okus.

Stvari koje su se dogodile tada, odnijele su prevlast nad svime što se događa sada, a možda i nad svime što će se tek dogoditi i nastaviti se događati do kraja mog života.

A nitko mi to nije rekao. I nitko me na to nije upozorio.

(Slika: Česi Novaković

Tekst: Jelena Zlatar Gamberožić)

Znam da znaš kako je uzdizati se, kretati se u vis. Znam da znaš kako je vinuti se, skočiti na val koji te nosi; stati na njega kao surfer i pustiti vjetru da odradi svoje. Znam da znaš kako je odgovarati na poruke potražnje, brojati srca i čuvati melodije hvalospjeva duboko u dnu utrobe, u izrezbarenim drvenim kutijama. Znaš i kako je slušati šum pljeska, šum o kojem postaješ ovisan kao o vodi i hrani, koji ti potvrđuje da ovdje ipak nisi slučajno, da postoje atmosfere i prostori koji su krojeni samo za tebe. Kako uzbudljivo! O da; ushićenje, adrenalin raste u tebi, rastvara se poput cvjetova vatrometa. Nije sve uzalud, sve je trebalo biti upravo ovako. Odjeneš svoju najljepšu, cvjetnu haljinu i odjednom se pretvaraš u cvijet. Tvoja publika, razgaljena, razdrljena, raspamećena, uzvikuje tvoje ime. Klanjaš se, glumiš poniznost. Nisi sigurna kako je do ovoga došlo niti jesi li to zaslužila jer- čudnovati su putevi uzdizanja. Ne znaš na čijim ramenima upravo sjediš, ali držiš se čvrsto za vratove onih ispod sebe. Lelujaš u ritmu podržavajućih glasova. To si ti. To je tu. Ti si tu. Tvoja važnost sada je nezanemariva, sveprisutna. Trebaš reći još nešto, zahvaliti još nekome, citirati još nekoga, nije bitno koga, sve u svrhu održanja. Čini ti se kao da stojiš na jednoj nozi, a drugu moraš gurnuti naprijed, kao da se odupireš o nevidljivi zid. Nije lako održati ravnotežu, treba gledati u jednu točku. Ta točka je tvoje uzdizanje. Dugački vrat. Upireš ga o svoja ramena i odguruješ se o sebe, o publiku, o drugu nogu koja se već ljulja, neukorijenjena, labilna. Još malo, samo malo treba izdržati dok te nevidljiva sila ne povuče još više prema gore, kroz gusti sloj oblaka na osunčanu stranu.

Kraj sunca si. Neće te ispržiti, pokrivaš se rukama i velikim šeširom ispod kojeg namještaš sunčane naočale. Dobro je. Letiš teškim krilima i nećeš se dati tako lako odmaknuti od ove topline.

Znam da ti je sve to poznato, da sve to znaš. Otiskivanje. Let prema gore. Levitiranje. Održavanje. Upiranje. Mahanje prema publici. Klanjanje. Pljesak.

Ali, zanima me znaš li za ono drugo. Ono suprotno visinskim klatnima. Znaš li za sidro koje te, nekada naglo, a nekada postepeno, počinje povlačiti prema dnu. Čini se da je to najgore što se može dogoditi; prijeći sa sunčane ljuljačke na dno obraslo crnom travom, šiljatom i oštrom, tihom i napuštenom. Čini se da je to nemoguće, dok u cvjetnom aranžmanu, na ljetnom solsticiju ispijaš svoje piće s mjehurićima, jedno od mnogih koja su ti dali. Tebi, važnoj, naprednoj, ispravnoj, izvrsnoj. Jer, sve je u izvrsnosti, zar ne? U stremljenju u vis. Nitko nikada nije stremio prema dolje, atletske discipline su skok u vis i skok u dalj, a ne kopanje rupe u koju bi se trebalo sakriti.

Zato me zanima što još znaš. Znaš li za spuštanje prema dnu? Postepeno i ugodno za tijelo, bez miljokaza i putokaza. Znaš li za gubljenje svega, polako i neumitno, bez brojanja onoga što tada nestaje? Predmeti nestaju, ali i osmijesi, dlanovi i dodiri. Prostori u kojima si ispijala pjenušavost zatvaraju se i uskoro počinju izgledati napušteno, kao da ih je ljudska ruka ostavila prije mnogo godina. U njima se ne stvara samo paučina već počinje probijati i divlja priroda, trava i drač. Korov i životinje koje ne želiš pomaziti.

Zanima me znaš li za tonjenje. Za predmete koji tonu prema dnu. Za sebe dok toneš prema tamnoj travi i pokušavaš se usput uhvatiti za nešto; bjesomučno rukama tražiš predmete koji djeluju dovoljno stabilni, osobe koje su bile takve, ali sada se pretvaraju u siluete i nestaju u tamnim dijelovima soba. Sve ti klizi kroz prste. Ne možeš se ni u što uprijeti. Dno te gladno čeka, a ti mukotrpno prolaziš kroz podvodne tunele. Što smo dublje, to je više čudnih kuća, čudnih riba i biljaka. Ništa više ne posjeduje obrise na koje si navikla, a tvoja cvjetna haljina odavno to nije; s nje vise rese plijesni.

U što se sada pretvaraš, gladna, žedna, u mutnome? Sve kristalne čaše ostale su u salama gdje se nazdravlja uz pijanino. Sjećaš li se leptir-mašni? Odijela? Galantnosti? Što je uopće značila ta riječ? Čega se još možeš sjetiti? Možda bijelih debelih tepiha, poljubaca u obraz, očiju koje su te gutale, koje se nisu mogle nasititi tebe? Čega se još sjećaš? Položaja u udobnim foteljama, kada si noge u tankim čarapama i crnim lakiranim cipelama s visokom petom prekrižila jednu preko druge i, ah, razmišljala o izvrsnosti.

A što sada znaš? Kako ti se lice tako izobličilo? Voda je ušla u njega, duboka vlaga koja te povlači u svoja njedra. Napuhnuto je do neprepoznatljivosti. Udovi su ti postali teški, natekli. Nitko više ne želi imati veze s tom izobličenom cjelinom koja si nekada bila ti. Najmanje ti. Što se još događa, zašto ne govoriš, zašto iz tvojih usta sada samo izlaze mjehurići? Nisi se valjda pretvorila u ribu? To se ne događa onima koji zaista nešto vrijede, koji vrijede stvarno, realno, kako bi mnogi rekli, misleći da razumiju što realno znači.

Hajde! Pričaj mi što se događa. Tvoje sidro je već svakako povuklo za sobom različite koralje, cvjetiće, trave, kamenčiće. Na njemu su nastale školjke, zalijepile se čudne tišine koje nije dovoljno probiti glasom.

Što si sve izgubila, znaš li? Približavaš se dnu, je li omeđeno travom ili samo pijeskom? Na pijesak je možda i ugodno leći, misliš i da se možda možeš odgurnuti nogama i ponovno otisnuti prema gore? Je li ta nada jedino što ti je ostalo, ili imaš još nešto? Provjeri džepove one bivše cvjetne haljine, provjeri svoje ušne školjke, provjeri lakirane cipele ako nisu iskliznule u taj bezdan u kojem si se našla. Provjeri svoju kosu, jesi li u nju zapetljala nešto što bi mogla iskoristiti ovdje, na dnu?

I pričaj mi što radiš. Sidro je svoje odradilo, dovelo te gdje je trebalo. Sada leži, mirno i sretno jer je ispunilo svoju funkciju. A što si ti ispunila? Došla si u ovaj gusti vlažni mrak sa svjetla, našla se oči u oči s bićima za čije postojanje nisi ni u noćnim morama željela znati.

Što ćeš sada? Lutati s jednog kraja ove tinte na drugi? Zatvoriti ili otvoriti oči?

Dobro me slušaj: zatvoriti ili otvoriti oči?

Razmisli za početak samo o tome.

Slika: Česi Novaković

Tekst: Jelena Zlatar Gamberožić