Kategorija: Projekt ‘Slika i tisuću riječi’

(U sjećanje na Iris Supek)

Nakon napipavanja sjajnog kamena, trebalo je samo shvatiti da ne valja prenagljivati s plesom. 

Kameni prostor je bio pust i ništa nije vodilo ničemu. U vidokrugu od 500 metara, koliko je trebalo da se čovjek osjeća ugodno na trgu, nije se naziralo ništa osim kafića s poderanom tendom i fontane koja je djelovala tužno, kao da nema što ponuditi osim slijevanja u tihom mlazu. A to je bilo daleko od prštanja prema nebu koje se od nje očekivalo.

Vjetar je bivao sve jači i pomislila sam da mnoge stvari čini poetičnim.

I da se mnogo toga gubi s promjenom svjetla.

Grafit ‘Ja sam od onih koji gube’ smjestio se ispred krošnje koja je  zadržala dio zelenila, nesvjesna da smo ušli u duboku zimu.

Svašta se dogodilo, činilo mi se dok sam neodređeno bauljala prema lampama.

Bilo je utješno što nema nikoga, mogla sam na svojoj pozornici učiniti što mi je prohtje. Pored jedne svjetiljke sam zastala i dugo gledala u bijeli izvor.

Djelovao je kao da dolazi iz ogromne daljine, putuje iz druge dimenzije i rađa se upravo ovdje, pred mojim umornim očima.

Oči su mi se povećavale i zahvaćale ono što prije nisam mogla vidjeti: iskrice, crni okvir, pravilnost okvira.

Obuzela me zahvalnost od koje sam poželjela spustiti se na koljena i zamoliti svjetlost da mi napravi nove ruke. Oprati ih ispod tanke fontane.

Nalet zahvalnosti bio je toliko jak da me srušio ispod svjetiljke. Privukla sam noge prema prsima i nastojala disati.

Na trgu se prvo pojavilo dvoje; majka i kći, zatim troje; majka i dvoje djece, zatim jedno; gospodin u sivom kaputu i visokom crnom šeširu. Hodali su lako, nesvjesni dubine zime. Nitko me nije niti pogledao.

Nitko nas nikada ne gleda i ta činjenica oslobađa.

Dva koraka naprijed, tri natrag, bilo je pravilo malog plesa. Carstva sastavljenog od iluzija da nismo ušli u duboku zimu. I od straha da bijela svjetlost nije toliko ljekovita.

Nisam se dala smesti.

Trebalo je pustiti da mi izraste nova lubanja, da je blaga strujanja bijelog slapa čvrsto i nježno uglave na moja ramena.

Kosti će neko vrijeme škripati pri pokretima, no to nije bio moj problem.

Trebalo je samo shvatiti da je bijelo ljekovitije od zelenog.

I da ti ne voliš mene.

(Ilustracija: Česi Novaković

Tekst: Jelena Zlatar Gamberožić)

 

Dijete odjednom poviče:

–        Tata! Odletjela je!

Okrenem glavu prema glasu. Plastična, napuhana lopta na kojoj su šare koje mi iz daljine liče na zemljovid, proletjela je pored mene i sada je na samom rubu stjenovite uvalice. Udara o stijene gotovo silovito, kao da se namjerno želi probušiti ili oštetiti.

Dijete, dječak od nekih osam godina s nježnim plavim kovrčama, nespretno počinje grabiti malim nogama prema rubu uvale. Otac je u kafiću na uzvišenju i potrebno mu je malo vremena da shvati što se dogodilo, ali zatim se brzo diže  i spušta prema uvalici.

Odlučim im pomoći i trčim prema lopti koja se još uvijek nemirno bacaka i udara u oštre bridove. Već sam sasvim blizu lopte, bliže od djeteta koje se još uvijek nespretno provlači pored ostalih kupača, a i od oca koji je tek došao do plaže i sada mora prijeći udaljenost do mora.

Sretna sam što ću doći do lopte. Odjednom imam ulogu spasioca. Lopta je bitna. Ona je nešto što je moglo biti izgubljeno, ali, mojom zaslugom, nije. Nešto što, zamišljam, određuje obiteljsku dinamiku između oca i sina, što ih možda povezuje više nego bi to moglo učiniti ljeto.

No, kada je želim dohvatiti (i sada vidim da sam bila u pravu- na lopti su nacrtani kontinenti, plava je i zapravo imitira globus), lopta još jednom udari u stijenu, zatim se pomakne i izmakne mom dodiru, prođe pored ostalih nekoliko stijena i i ispliva na otvoreno more.

Dotičem more s osjećajem gubitka.

Otac i dijete već su sasvim blizu mene i gledaju u pravcu lopte.

Ona i dalje pluta, zapravo promiče, velikom brzinom, uz samu obalu, kao da se nastoji s nečim (ili svime) oprostiti prije nego se udalji.

Dijete i otac trče uz obalu. Dijete je sporije jer oprezno vodi računa o tome gdje hoda. Njegove plave kovrče poskakuju, ali lice je sasvim uplakano. Idem za njima. Postoji mogućnost da se lopta zaustavi u nekoj od uvala, zapne za nešto, da je netko dohvati. No, čini se da je njezin plan ipak odvojiti se od obale i krenuti prema otvorenom moru.

U sljedećem trenutku to i čini i počinje se brzo udaljavati od obale, od drugog kafića u kojem ljudi mirno sjede i piju kavu.

Pomislim kako bi možda trebalo viknuti: Molim Vas! MOLIM VAS, DOHVATITE OVU LOPTU! Ljudima u kafiću, ali čini mi se da su ipak predaleko ispred mene, a i da ne bi reagirali na tako nešto.

Otac ulazi u plićak uvale s kafićem i velikim koracima grabi prema naprijed, prema mjestu gdje lopta odlazi.

Dječak je ostao iza mene. Stavljam dlan pred oči i pratim putanju lopte. Moja haljina lila boje lebdi na vjetru koji se diže. Djeluje kao da promatram brodove u daljini i doista ugledam par jedrilica smještenih u daljini. Lopta velikom brzinom odlazi prema njima. Promatram oca i razmišljam hoće li krenuti za njom, ali to se ne događa. Stoji u vodi gotovo do struka i također stavlja ruku pred oči. Ima kovrčavu plavu kosu poput sina.

Dječak je također stao i gleda kako se lopta udaljava.

Otac zatim izlazi iz mora i zaputi se prema dječaku. Mene obilazi. Ne zna da i ja gledam prema lopti, nije vidio da sam je u prvoj uvali pokušala dohvatiti. Čujem kako nešto govori dječaku, vjerojatno kako će kupiti novu loptu. Zatim ih više ne čujem. Ne okrećem se, nastavljam gledati prema lopti.

Ona juri prema obali u daljini. Hrabro, pomišljam. Uskoro će biti na sredini kanala između dvije obale, dva otoka. Duboko udahnem i shvatim da je riječ o udahu olakšanja.

Pitam se zašto sam njezin odlazak doživjela kao nešto loše.

U daljini, ona je još samo mala šarena točkica, ako je to uopće ona. Ni dijete ni otac se više ne bave njome. Pitam se skreće li lijevo ili desno ili nastavlja svoj put sasvim ravno prema drugom otoku.

Vjetar je sve jači. Vjetar joj je pomogao.

Hoće li doći čitava do druge obale? Ne vidim zašto ne bi.

Zamišljam da je još uvijek vidim, sada kao bijelu točkicu u daljini, ali mislim da je to samo maštanje o lopti.

I o drugoj obali.

(Tekst: Jelena Zlatar Gamberožić

Ilustracija: Česi Novaković)

Cika djece u Rijeci.

Sama sam i hodam prema vodi i možda imam cigarete i on mi se kao nejasna želja mota po glavi. Tražim Apple fashion gdje kupujem robu koju nosim natrag u svoju minijaturnu garsonijeru.

Tamo će me dočekati mrak i vlastiti odraz u staklenim vratima balkončića.

Kad je ušao u nju, rekao je: “Ovo nije stan već garaža!” I smijao se. Nisam imala potrebu braniti prostor. Bio je više moj nego što će on ikada biti.

Na odlasku u Rijeku, vrat mi je pun masnica od njegovih ugriza. Stavila sam tanki šal.

U torbi nosim knjigu o tipu koji bi se samo jebao. Šaljem mu poruku da me podsjeća na njega i pitam želi li je pročitati. On odgovara da je i sam sebi dovoljan. Kaže da sam depresivna, preporučuje knjigu: ‘Jebe mi se: Najuzvišeniji duhovni put’.

Pitam se hoću li ga ikada više vidjeti.

Imam čak dvije majice iz Apple fashiona i imam sebe, ako se imam (ali nemam) i čeka me noć s barem dvije kutije cigareta i serijom (možda Calnifornication). Pred zoru ću zaspati. Ili ću izaći na balkon, pušiti i promatrati šarene vlakove koji jure ispred zgrade. Buka mi je prvo smetala, ali zatim sam počela zamišljati da uđem u jednom od tih vlakova i ne vratim se. Nikada to nisam prestala zamišljati.

Buka mi od tada stalno nedostaje. On nikada.

Rijeka sjećanja u Rijeci.

Cika djece sada nije od tuđe djece.

Izvukla sam se iz mladosti. Nikada iz garsonijere. Još uvijek je najbliže domu što sam ikada uspjela doći.

(Piše: Jelena Zlatar Gamberožić
Ilustrira: Česi Novaković)

 

Udah, uzdah, izdah, pogled prema nebu.

Oblaci su paučina, njene ruke su opet dovoljno snažne za držanje željeznih drški ljuljačke, a možda je potrebno popustiti stisak, staviti ruke u krilo, glavu na tlo, slušati disanje zemlje. Ali glad, dugo nije osjetila takvu glad. Dugo je nije bilo u krilu udoline i tijelo se nesigurno smješta u prostor. Oči gledaju listanje bjelogorice. Čudan mir prirode; samoobnavljajuće i sasvim tihe.

Žao mi je samo zbog zelenila i crno-bijelih filmova, pomislila je stropoštavajući se u bezdan od lišća. Padala je dugo, ugledala je sebe kao curicu s bordo haljinom na crne točke, jedinom haljinom koju joj je majka skrojila prije nego je prestala krojiti. Ili činiti bilo što. Ugledala je očevo crno odijelo na hladnom tijelu, leptir mašnu crne slutnje.

Zatim redom: simfonija žutog lišća, bolovi u svim organima, oštre pruge zemlje, bjelina kamena. Duge travke koje su postajale igle.

I dno.

Na njemu je bilo sasvim pusto. Jedva je razabrala dva otpala kestena, mrtvu pticu smeđe boje i suhe, polomljene grane. Srce se popelo u grlo i nastojalo izaći kroz usta, ali gutanjem ga je vraćala na mjesto. Boje su se razlile, a u glavu ušla vata. Grlo, oči i mozak su se napunili pamukom. U grudama je udisaj nailazio na prepreke.

Možda je trebala utonuti u grumenje crnog, u tamu koja se lagano oslanjala na šumu i oblizivala je. Ionako je nitko neće tražiti. Svi su davno odustali od nje, od listopada, od sjeverca.

Zatim, njegove oči. Izašle iz listanja. Zelenilo se stapalo s odsjajem tonućeg sunca. Tučci na livadi.

Sklopio je ruke oko njezinih, ili možda oko mrtve ptice? Ona, ptica, kestenje i grane bili su u tom trenutku neodvojivi.

U tim dlanovima, toplina je usmjerila srce na pravilne otkucaje, a vata se počela otapati. Grlo je bilo zapečaćeno, ali da je i mogla ispuštati zvukove, šutjela bi.

Njegove su ruke bile poput puzavica, njezine tada još preslabe za penjanje.

Sada su dovoljno snažne da drže drške ljuljačke, da očiste oblake, da odgurnu planinu bliže žutoj zjenici.

Sve što je zapinjalo i boljelo, prelijeva livadni med.

 

Autori: Česi Novaković (ilustracija) i Jelena Zlatar Gamberožić (tekst)

 

Tri godine nastojala je u sebi vidjeti ono što je on vidio. Ili, ono što je tražio. Za čime je poslao pse tragače. Dao im je komadić njezine haljine, crvene haljine za koju se nadala da će mu se svidjeti jer je bila tako ‘ženstvena’, i potjerao ih, vikao na njih da krenu i što brže pronađu u njoj to što je čitav život toliko želio.

To nešto; blagu kuglu, nešto poput srca kruha, definitivno oblo, nježnih boja, ruku na čelu,  nogu preko noge, nikako ono vulgarno, zapovjedničko, nikako ono u čemu se na kraju ipak, shvatio je, zrcalila njezina prava priroda.

Ne. Njezina je priroda negdje drugdje nadao se tvrdoglavo. Kopao je. Duboko i predano, dok su psi njušili, ali nisu mogli nikamo krenuti jer njezina crvena haljina nije vodila ka oblom, ka nježnom, ka toplom kaminu.

Nakon pasa, odlučio je tražiti sam. Razgrtao je slojeve nje, oprezno i vješto. Toliko je već puta razgrtao iste slojeve u istoj jalovosti. Toliko žena. Uh, toliko žena. I baš nijedna nije imala jezgru koju je želio njušiti. Pipati. Staviti u usta. Prelaziti preko nje licem. Kosom.

Kurcem.

Zabijati se u nju, oštro i muževno, kako je mislio, kako je vjerovao da može, da bi trebao. Da pravi muškarac treba. S pravom ženom.

Više je puta pomišljao kako je našao to oblo, to toplo, to puno, to vodeno. Maternicu, pravu maternicu, kakva je, bio je uvjeren, jedina prava. No svaka, baš svaka, izmicala je iz njegovih ruku, misli, osjećaja, i na kraju se gotovo nadmoćno narugala potrebama njegove duše.

No, još smo živi, uvjeravao se. Nema odmora. Nema predaha. Nema predaje.

Jedna od njih, sada je već bilo svejedno koja, mogla je biti i neka od onih u koju se nikada neće zabijati svojom muškošću- jedna od njih, samo jedna (dovoljna je jedna) bit će ona koju će njegovi psi nanjušiti kao pravu.

Pravu ženu. Neokaljanu, neometanu, nedvojbenu, nemoćnu.

Vrijeme je prolazilo, kao što to ima običaj činiti, ali i dalje je odgovor pasa bio: niti jedna. I dalje njegove ruke nisu mogle razgrnuti zasun, otvoriti pupoljak tako da pokaže ono što je pravi pupoljak nedvojbeno morao pokazati.

Ženu.

Pravu ženu.

Jednog je dana naišao i na mene. Aplaudirala sam njegovom idealizmu, kao što idealizmu uvijek aplaudiram, neovisno o njegovom sadržaju.

Zatim sam tiho napustila pozornicu.

Veliko je, kičasto ukrašeno kazalište njegove ideje o ženi ostalo prazno.

Nisam mu dala čak niti djelić odjeće, omogućila psima da barem krenu u potragu.

Nisam imala živaca. Ni snage. Bila sam prestara za tu vrstu neistine.

Ali nisam imala niti hrabrosti reći mu da to što traži ne postoji.

Nekoliko puta sam uhvatila zrak, oblikovala riječi usnama, ali sam zatim stala.

Možda je moja jezgra za takvu povredu ipak previše nježna.

 

(Tekst: Jelena Zlatar Gamberožić

Slika: Česi Novaković)