Kategorija: proza

Autorica: Jelena Zlatar Gamberožić

(*priča iz zbirke priča ‘Ticala’, HENA COM, 2016.)

 

Mama

 

Rekao sam:

–  Mama, znaš li što se dogodilo?

Rekla je:

–  Ne znam. Pusti me na miru.

Tiho sam izašao iz sobe u kojoj je ona ostala čitati novine. Na prstima sam još uvijek osjećao ljepilo od današnjeg zadatka na likovnom. Lijepili smo učenike od kolaž papira po zidu hodnika. Nataša je rekla da najviše ličim učeniku s naočalama jer izgleda kao štreber. Nisam ništa rekao, samo sam se okrenuo na drugu stranu i nastavio lijepiti crni papir. Zapravo, dugačku crnu kosu jedne učenice koja je tako lijepo ispala da su rekli da je to Suzana, iako zapravo ne izgleda kao Suzana jer ona nije toliko lijepa, ne kao Iva, ali zato je popularna.

Starija je od mene dvije godine i oko nje se uvijek svi guraju. Kad ulazi u školu, čini se kao da će je hrpa nas srušiti. Sa svima razgovara i uvijek je ljubazna. I prema meni je ljubazna. Jedanput mi je dozvolila da je pratim u dućan. Išla je kupiti teku iz matematike i to prije sata. Baš je kul što je to išla napraviti tek prije sata. Ja sam s mamom morao ići mjesec dana ranije kupiti sve stvari za školu i još ih je ona sve izabrala za mene. Na putu do dućana, Suzana je čitavo vrijeme pričala sa mnom kao s dobrim prijateljem. Trudio sam se smijati i biti zabavan jer znam da je to najvažnije. Tom i Kres su nas vidjeli i znam da im je bilo čudno što je sa mnom, ali ona je rekla samo:

– Bok dečki, vidimo se poslije škole! – i nastavila razgovor.

Ako joj poklonim postere iz svojih časopisa, možda će me opet negdje zvati. Imam postere Nirvane i Metallice, a Suzana ih sluša. Ja ih ionako ne smijem lijepiti po sobi, mama bi me ubila.

Nisam otišao oprati ruke u WC da ne smetam mami s puštanjem vode. Sjeo sam na krevet i torbu stavio pored sebe. Skinuo sam naočale i očistio jedno staklo krpicom koju mi je mama dala. Rekla je da ni s čim drugim ne smijem čistiti stakla jer će se uništiti. Ne vidim razliku između te krpice i ostalih.

Razmišljao sam koliko bi vremena trebalo proći prije nego što opet uđem u njezinu sobu i gledao u veliki crni sat preko puta, na zidu. Pričekat ću jedan sat, odlučio sam. Od 14:15 do 15:15. Gledao sam kako se veća kazaljka polako pomiče prema dolje.

E, da. Suzana. Nju svi vole jer sa svakim popriča o nečemu, a usput se smije i djeluje kao da se sjajno zabavlja. Svi je uvijek pitaju što misli i o svemu u školi ona odlučuje. Ako Suzana negdje ne ide, nitko ne ide. To je tako dobro, ona je zapravo kao kum u filmu Kum koji sam s mamom gledao prošle subote. Super mi je u filmu to što se svi drže zajedno, uvijek se jedni drugima obraćaju i rade velike zabave. Suzana stalno planira tulume kod sebe. Dolazi uvijek pola škole, a čak nije ni umišljena zbog toga.

Moja mama ne poziva nikoga otkad je tata otišao. Čak ni susjedu Darku na kavu. Prije ju je uvijek zvala i radila kavu sa šlagom. Kava je odvratna, ali šlag ima sjajan okus. Mogu ga pojesti na tone. To je šlag iz vrećice koji se pomiješa s mlijekom i zamuti miješalicom. Čak ga i ja znam raditi, iako inače sve radi mama i ne da mi da išta diram po kuhinji. Brine me što mama više ni s kim baš ne razgovara jer tako neće imati društvo.

Mislio sam zapisati kakva mora biti najpopularnija cura u školi. Znam to po Ivi, Suzani i ostalima. Mogao bih sada dok čekam. Mogao bih onda i mami to pokazati da vidi neke stvari. Dobro, znam da nije isto, ona je odrasla, a cure iz škole nisu. Ipak ću napisati.

NAJPOPULARNIJA CURA U ŠKOLI MORA:

1. biti bar malo zgodna i imati lijepo tijelo.
2. družiti se s puno dečki i biti vesela u njihovom (i svačijem) društvu.
3. prolaziti s 4 ili 5.
4. dobro se oblačiti i poznavati modu.
5. družiti se s jednom curom stalno ili više nego s drugima i ta druga cura isto mora biti super.
6. rijetko govoriti o svojim vrlinama i manama, već samo o onome što joj se događa.
7. biti otkačena, mrziti profače i školu.
8. puno izlaziti i uvijek biti kul kad izlazi.
9. imati bar jednu temu o kojoj stalno može pričati, a da ta tema ne bude nikome dosadna.
10. ne smije biti gadljiva.
11. ne smije se uzrujavati oko ocjena.
12. ne smije biti zaljubljena ili, još bolje, mora stalno mijenjati simpatije i dečke, a sa svakim ostati u dobrim odnosima.
13. ne smije biti nametljiva i ne smije se držati po strani.
14. ne smije puno pitati.
15. ne smije postati razredni klaun i nitko ju ne smije vrijeđati.

Ima još toga, ali i ovo će biti dovoljno. Možda ipak pokažem mami. Možda joj bude drago i konačno skuži kako se treba ponašati. Samo, mogla bi se naljutiti. Stalno mi govori da moram biti zreliji i da nisam više mala beba. Pa i nisam beba, ali nisam ni važan u društvu. Za dečke je lako biti važan, oni moraju samo biti zabavni da bi bili popularni. Tom i Kres, recimo. Oni su nasilni i opasni, ali zabavljaju i profesorice i druge učenike, pa su i popularni. Moram samo naučiti biti zabavan. Mislim da znam što će mi u tome pomoći.

Prije spavanja maštam da se Suzana i ja ljubimo. Približim mali jastuk blizu lica i zamišljam da je to Suzana. Ali njoj se sviđa Grga jer je on najpopularniji dečko u školi. Jednom je bio tulum kod Suzane i Grga je jedini ostao počistiti nakon tuluma. Ja, naravno, nisam smio ići, ali čuo sam kako Suzana priča o tome. Moram nagovoriti mamu da me pusti na novi tulum kod Suzane. Ako me ne pusti, gotovo je. Nikada neću biti dio društva. Ionako ne smijem nigdje s njima.

Jedino sam prije tri tjedna, nakon što je tata opet došao doma kasnije nego što je trebao, izletio van da ne moram slušati onu njihovu tišinu pred svađu. Kada čujem tu tišinu, osjećam da sam potpuno sam na svijetu. Društvo je bilo u parku i pušilo. Suzana je vidjela da sam loše i pitala me samo:

–  Starci?

Kimnuo sam glavom. Nije više ništa pitala, samo mi je dodala smotuljak nečega od čega je rekla da ću se osjećati bolje. Izgledalo je kao cigareta, ali znam da nije bila. Uvukao sam dva dima, ali nisam se osjećao bolje. Ni mirnije. Nakon što sam sve popušio, pravio sam se da sam postao zabavan. Provaljivao sam super fore. Pomoglo je to što sam stvarno bio sretan što su se starci posvađali i što sam zato mogao izaći van. Svi su mi se smijali i pokazivali na mene, ali na dobar način. Tom, Kres i Suzana pogotovo. Kad sam odlazio, poljubila me u obraz. Bio sam u sedmom nebu. Kad sam se vratio doma, mama je već spavala, a tata je rekao da moramo razgovarati i da se uskoro možda jedno vrijeme nećemo moći viđati jer on mora otići. Bio sam veoma tužan, ali nisam plakao ni ništa jer sam još bio pod dojmom izlaska. Mislim da je tata bio ponosan na mene i da mu je bilo drago što sam tako zrelo reagirao.

Zamolit ću Suzanu da mi da još toga što smo pušili. Društvo svaki dan ionako puši u parku iza škole navečer i bilo im je drago što sam im se pridružio. Čudili su se jer su mislili da sam štreber, ali ovo je dobra prilika da im dokažem da nisam.

Nakon likovnog, Nataša me pitala jesam li se naljutio. Rekla je da se nemam razloga ljutiti na nju jer i svi ostali misle da sam štreber. Rekao sam:

–  Nisam uopće ljut.

I nisam bio. Uskoro nitko neće misliti da sam štreber. Nataša me još neko vrijeme gledala kao što me mama nekad gleda, kao da mi ne vjeruje ili kao da sam nešto opet zaribao. Nije ona ništa shvatila. Nema pojma da sam pušio s društvom iza škole, ili možda ima, pa sam joj sumnjiv. Mislim da je glupa. I debela je, ali je ipak popularna. To je zato što se druži s Ivom, a Iva je mršava, zgodna i stalno se došaptava sa svima. Iva isto ima mnogo tajni i superpopularna je, ali ne kao Suzana. Nitko nije kao Suzana. Znam da ću sada biti bolji i sa Suzanom i s Ivom, samo moram nastaviti dolaziti iza škole u park.

Suzana isto ima sve petice, baš kao i ja. Rekla je da je u ovom polugodištu imala samo jednu četvorku. Tom i Kres su dobri prema njoj iako su inače odvratni prema svima. Jednom je Kres bacio stolicu s drugog kata na cestu i gotovo je pala na neku ženu. Svi su ga se bojali, bio je užasno ljut i nitko mu nije htio prići. Jedino mu je Suzana prišla i viknula:

–  Budalo, mogao si pogoditi nekoga!

A zatim je nastavila, nešto tiše:

–  Šta ti je, jesi dobro?

Mislim da je to bila najkul stvar koju sam vidio. Gaz i ja smo mislili da će je udariti ili nešto, ali počeo je pričati s njom. Poslije sam ih vidio vani, Suzana se smijala, pušila cigaretu i zabacivala kosu. Ima najdulju i najdeblju kosu koju sam ikada vidio i kaže da je nikada ne suši fenom. Mene mama još uvijek suši fenom iako se uvijek pokušavam istrgnuti. I nikada nisam čuo da je viknula na tatu. Nije ga ni pitala je li dobro. Kada se svađaju, uvijek šapću. Sikću kao dvije zmije. Obično se sakrijem iza kuhinjskih vrata i pokušavam shvatiti o čemu se radi jer me, prije nego što se počnu svađati, pošalju u sobu. Ne smijem izaći dok ne završe. Srce mi tada jako lupa i osjećam se najsamije. Mama je nakon zadnje svađe prije tri tjedna sjela na stolicu i dugo se nije pomaknula. Izgledala je kao zaleđena sfinga. Tata je tiho spakirao par stvari u svoju crvenu putnu torbu i izašao. Oprezno je zatvorio vrata, kao da ne želi da čujemo da je otišao. Zadržao sam dah toliko dugo da mi se počelo vrtjeti u glavi.

Poslije me mama gledala kao da sam sve ja kriv. Bojao sam se pitati gdje je tata otišao. Jučer je zvala jedna njegova kolegica i tražila ga. Rekao sam da ga nema. Rekla je da mu kažem da je sutrašnji sastanak otkazan. Rekao sam da ga možda neću vidjeti, pa se nasmijala.

–  Valjda će doći prespavati doma, zlato –  rekla je uvjereno. –  Tada mu, molim te, reci.

Počeo sam drhtati, pa sam brzo spustio slušalicu. Često osjećam nemir i paniku, a onda se ne mogu koncentrirati, ne mogu pratiti nastavu ni zapisivati. U tom trenu u sobu je ulazila mama, pa sam se brzo smirio i slagao da me zvao Gaz. Nisam je htio razljutiti. Uostalom, moram biti zreo. Čim netko spomene tatu, ona zašuti. Nekada šuti po cijeli dan.

Sat pokazuje 14:45. Odlučujem se samo prišuljati vratima da vidim što mama radi. Lagano, da me ne čuje. I dalje čita novine na kauču. Iz kuhinje se širi miris ručka. Meso, sigurno. Povrće? Mrzim tikvice. Samo da nisu tikvice, da je špinat. Mama češće kuha tikvice jer kažu da su najzdravije. Ne vidim razliku između njih i ostalog povrća.

Nakon lijepljenja učenika od kolaža imali smo zemljopis i krenuo sam prema razredu. Kres me dočekao u hodniku i gurnuo na vjedro vode od čistačice. Pao sam i sve se razlilo. Bio sam sav mokar. Čistačica se isto okliznula i pala. Profesorica iz zemljopisa je točno tada stizala i, kad je vidjela što se događa, naljutila se i poslala me ravnatelju. Kres i njegovi frendovi su urlali od smijeha. Zadnje što sam vidio jest da je Tom potapšao Kresa. Mrze me. Ispale su mi naočale i jedno staklo je napuklo. Mama će me ubiti zbog toga. Ravnatelju sam objasnio što se dogodilo. Gledao me kao da mu je zbog nečega jako žao. Potapšao me po glavi na izlasku, ali vidio sam da je mislio na nešto drugo. Ravnatelj je miran i ima tople oči. Mislim da sve razumije. Zatim me blago upitao želim li razgovarati s psihologicom, ali nisam htio. Da dečki u mom razredu saznaju da sam išao, rugali bi mi se zauvijek. A mama? Izbacila bi me iz kuće. Moram sam naučiti rješavati stvari. Par puta me i upozorila da nikome ne smijem pričati o onome što se događa doma.

Kao da ja kužim što se događa.

Otkako je tata otišao, svaku noć sanjam i svaki san je kao neki film. Gaz mi je rekao da trebam pisati o njima. On piše o svemu živom, to je zato što hoće postati pisac. Rekao je da postoje neki ljudi koji proučavaju snove i otkriju iz njih ne znam što. Pa eto, mogu zapisati jedan san, dok čekam.

SAN OD PROŠLE NOĆI:

Živim s mamom i tatom u nepoznatom gradiću pored mora. Sretni smo. Ljude uglavnom poznajemo i svi smo si dobri, kao neko veliko društvo. Ima jedna banka i puno parkova.

            Jednog dana otkrijem da imam neobičnu moć. Ako zamislim da nečega nema ili da je nestalo, to se stvarno i dogodi. Započne u onoj banci, gdje zamislim da jedne žene nema u redu i ona stvarno nestane. Poslije je, naravno, vratim. Isprva mi je super moja nova moć. Nestaju stvari i osobe koje ne želim, a zatim ih vraćam. Uporno želim dokazati svima da to ja radim, da imam tu moć. Napravim da jedan moj prijatelj hoda pred policajcem na način da mu se odjeća vidi, a on ne. Drugi put sredim da nestane kofer od nekog gospodina s važnom prtljagom, ali brzo ga vratim.

            Za to vrijeme moj tata postaje lopov ili uglavnom sitni prevarant i stalno je u sukobu s policijom. Često bježi iz banke, a krivotvorio je i razne potvrde.

            Uskoro stvari počinju izmicati mojoj kontroli jer ako samo malo pomislim da nečega u tom trenutku nema, to odmah nestane trajno. Ne mogu vratiti stvari natrag. Dolazi do velike pomutnje kada pomislim: „Kako bi bilo zgodno da…“, a onda nestane nešto vrlo bitno. Svi ljudi to traže, po školi i posvuda i pitaju se gdje je moglo nestati. Ja se trudim da to (ne sjećam se što) vratim natrag, ali ne mogu. Žao mi je što sam to napravio i sve sam nesretniji sa svojim moćima, dok grad postaje sve turobniji i sve sivlji.

Tata nakon toga bježi iz banke sa šarenim dokumentom u ruci i ja i mama bježimo s njim. Pored tate u tom trenutku prođe neki njegov protivnik i pokuša mu uzeti dokument, ali ne uspijeva. Ja pomislim da ga je stvarno uzeo i dokument stvarno nestane. Užasno se bojim i brzo ga mislima pokušavam vratiti, ali ne mogu. Bojim se da će tata zbog toga završiti u zatvoru ili nešto još gore.

            Nakon tog događaja izgleda da me iz nekog razloga veći dio vremena nitko ne vidi. Kao da sam učinio da ja sam nestanem, ali ne mogu se vratiti. Ili je to možda učinila moja moć nad kojom ja više nemam kontrole? Hodam gol po našem gradiću, no ljudi ne obraćaju pažnju. Pokušavam pričati s mamom o tome. Pitam ju gdje je tata, je li završio u zatvoru zbog mene, ali ona mi ne želi ništa reći. Ne želi mi pomoći otkad imam svoju moć, kao da se ljuti na mene ili me više uopće ne voli.

Ubrzo shvatim da zapravo nikada nisam ni imao moć. Ona je imala mene. Pojavljujem se, nestajem i tako stalno. Ne znam o čemu to ovisi. Jednom iskoristim to što sam nevidljiv i popišam se nasred ulice. Ljudi vide mokraću, ali ne i mene i to ih sve uplaši. Poslije toga svi shvate da sam ja taj koji nestaje i pojavljuje se i više nikome nisam zanimljiv.

            Ostao sam sam.

Budim se.

Uglavnom sanjam mamu, tatu nešto rjeđe u ovih par mjeseci otkako je otišao. Fali mi, ali mama mi fali još više, iako je tu. Moram biti ozbiljniji i više kao pravi muškarac i onda će me više voljeti. Upravo osjećam njezin miris u sobi i jako je želim zagrliti. Miriše na jednu posebnu kremu za ruke i svaki put kad mi primi lice rukama, osjetim tu kremu. To je najljepši miris koji sam ikada osjetio. Već dugo me ne želi tako primiti za lice ili zagrliti.

Konačno je 15:15. Uzbuđen sam. Sada ću joj sve reći. Možda joj pokažem i što sam napisao o najpopularnijoj curi i snu. Možda ona zna što taj san znači, kao oni ljudi koji proučavaju snove. Zagrlit ću je i onda ćemo pričati, zagrljeni, na kauču. Prilazim sobi. Još uvijek leži i čita novine.

– Mama?

Prošla je rukom kroz kosu i okrenula stranicu.

Čekao sam.

Nije spustila novine.

 

Autorica: Suzana Bosnić Majcenić

 

SKICA ZA BAJKU O SRETNOME KRAJU

Pričaju oni koji pamte, Jimena se zvala. Od zore do predvečerja radila je na farmi svojih roditelja, nadomak Celaye u državi Guanajuato. Imali su skromnu kuću, komad zemlje i četrnaest koza o kojima su brinuli bolje nego o sebi samima. Muzli su ih iz dana u dan za potrebe gradskih proizvođača Cajeta karamela, čuvenih tradicionalnih slatkiša od kozjeg mlijeka po kojima je regija Celaya poznata.

Imali su loših dana, i nikad se žalili o njima. Puštali bi ih da prolaze dok ih neki bolji dani ne sustignu. Iznova radeći ono što su znali i kako su mogli. Imali su dobrih dana. Pa u njima potiho slavili, zahvalni za sunce i kišu. Za jučer i za sutra.

Lijegali su rano, žurili spavati. A rano su i ustajali, bez velikih očekivanja, ustrajni u svoj nepredvidljivosti svakidašnjice.

Jednog posebno dobrog dana, kakvih je nedostajalo za prepričavanja, Jimena je krenula u grad dok se mrak još nije bio posve rastvorio u jutro. Morala je dostaviti veliku narudžbu mlijeka, za koju su prvo na dug morali kupiti drvena kolica na dva kotača. U iznošenoj odjeći i cipelama, začešljane kose pod maramom, u zagrljaju svitanja, uzbuđena zbog isplate koju će dobiti, zanašala se svime što bi s tim novcem mogla kupiti. Gonile su je misli. S lakoćom je vukla kolica. Koračala je sve hitrije, sveudilj dižući prašinu za sobom. Praznog želuca, a pune glave mogućnosti o kojima se prepuštena rutini nikad nije ni sjetila pomišljati. Nije se obazirala na podrhtavanje kolica svaki put kad bi kotači prešli preko većeg kamenja.

Odvučena snatrenjem o elegantnoj haljini, novim cipelama i šeširom, nije primjećivala da su se putem limene kantice prevrtale i da se mlijeko iz njih prolijevalo po cesti. Život joj se zamrznuo nepovratno u toj jednoj slici, kad je shvatila da se sa svakim učinjenim korakom, umjesto da bude bliže onome što je naumila, od svega još više udaljila. Stajala je usred ničega, pa redom isplakala svaku dozvoljenu si misao o novoj, drukčijoj sebi. Vratila se kući omamljena uskraćenim željama, bez ushita o životu koji je čeka, uvjerena da od vlastite greške ništa više ne zaslužuje biti.

Ni ukor roditelja, ni dug za drvena kolica na dva kotača, ni dolazak obiteljske farme na loš glas… Ništa je nije moglo pogoditi koliko sram zbog onoga čemu se kratkotrajno usudila nadati, a samo zato da bi je sujetna ishitrenost s ruba sanjive litice gurnula u ponor nepodnošljive stvarnosti.

Kažu, život na farmi je neumoljiv, s njim pod ruku rijetko idu povoljnije okolnosti, osuđen si na njega dok te prolaznost ne zaskoči. I tako su godine žurile jedna za drugom u prošlost, uzevši joj i oca i majku. Ne poznavajući bolje, radom i trudom nastavljala je voditi farmu sve dok je nije zateklo veliko finale duboke starosti. Neostvarena, sama i odjednom bolno sažaljena nad uzalud potrošenim životom.

Zato je, za posljednju priliku, prodala sve što se prodati dalo. Kupila je novu, elegantnu haljinu i par cipela. I čarape je kupila. I ekstravagantan šešir, dostojan skice za bajku o sretnome kraju. Iznenađena naletom ugode osjećaja postojanja, u opravi vrjednijoj od njezina života, pokazivala se s promenade na promenadu, sve dok nije umrla. Puna sebe i otmjena, baš onakva kakvom se je davno i jedan jedini put u mladosti zamišljala.

 

BIO JEDNOM JEDAN GRBAVAC

Neke ljude nesreća naglo i neplanirano odvuče tamo gdje nisu naumili, u zamračeni kutak sudbine u kojem nikada ne pronađu razlog sreći. A nekima se, eto, u nesreći posreći. Porfirio Gomez Salazar rodio se s greškom u kralježnici. Bilo je to posebnog dana u godini, na proljetni solsticij, kada se povezuje ljudsko i božansko, kada se slavi i odijeva u bijelo.

Stara ga je seoska primalja spretno očistila pa omotala dugim sumnjičavim pogledom. Položila ga je zatim na majčina prsa, kao i brojnim rodiljama do tada, ali s izostankom uobičajenog blagoslova. Umjesto toga, prije izlaska iz sobe ispustila je jedan zloslutan uzdah koji se odmah i zauvijek nastanio u svim očevim ambicijama.

Iz jutra u sutra, Porfi, kako su ga od milja zvali, odrastao je upoznavajući bol te majčinu bezuvjetnu privrženost i ljubav. S ocem je bilo drukčije. Udaljavao se, prvo od sina, pa od supruge te u konačnici i od vlastita razuma, dok malo po malo nije potpuno nestao, ostavljajući ih same i jedva zbrinute u teškim vremenima i za zdrave i za one imućnije.

• Ti si posebniji od drugih. – govorila mu je majka, učeći ga pritom, pod budnim okom, prijeko potrebnoj samostalnosti.

Porfirio je od malena bio štedljiv na riječima, tako je usput štedio govoriti o bolovima koji su rasli proporcionalno s njegovim kostima, sve nakrivljeniji na lijevu stranu u koju se odlučno smjestila sva težina njegova života.

Od malena uramljen u okvir drukčijosti, ograničenih i s naporom odrađivanih kretnji u usporenom filmu otužnog djetinjstva, navikavao se, osim na bol, i na odbačenost te izrugivanje što vršnjaka, što odraslih, pa čak i onih u bliskoj i daljnjoj obitelji. No, uz majku kakvom ga je sudbina nagradila, nisu bile zacrtane dimenzije, niti razmak među njima, u kojima se mogao naći  prostora za samosažalijevanje.

• Porfi, ne mogu s tobom dijeliti bol. Zapamti dobro, to što imaš samo je tvoje i samo ti imaš pravo odlučiti što ćeš s tim. – govorila mu je majka kad bi mu lice preplavio grč.

Napušten od dječje igre i svih malih izleta u istraživanje okoline, prepušten urođenom deformitetu popraćenom naletima bola, Porfiriju su se izbori sužavali i on je tako utjehu počeo tražiti u slovima pa riječima i na koncu knjigama. U to vrijeme medicina je tek bila na početnom putu razvoja i niti jedan liječnik nije mogao ustanoviti s čim, u Porfirijevu slučaju, ima posla. Jedino je pokojim šamanima uspijevalo privremeno ga odvojiti od boli. Od čega je Porfirio svojom voljom odustao, rekavši majci da su mu kratkotrajna oduzimanja boli besmisleno mučenje, kao kad pustiš ranu da zaraste samo zato da bi je netko nanovo rastvorio rukama od soli.

Nije bilo sumnje, uvidjela je majka – tijelo njezinog sina je bilo osakaćeno, ali su mu spoznajne moći dobrano nadmašivale kapacitete jednog djeteta. Oduzimala je hranu od vlastitih usta, bespogovorno štedjela na sebi, da mu olakša put, na leđima ga s jutrom vodila u školu, na leđima vraćala kući.

Svakoj je prepreci tražila i nalazila rješenje. Kada joj je postao pretežak, i kad je predložila da ga u školu vozi na ručnim kolicima, rekao je da je bilo dosta.

Uporan i tvrdoglav, budio se ranije pa spor, pogrbljen i nakrivljen hodao u školu, nalazeći uporište u ponavljanju lekcija. Istrpio je on putem svašta. Kroz dane nosio drugo, dodijeljeno mu ime, šuteći o svemu, uvjeren da i budalama kad-tad bude dosta.

Proljeće. Ljeto. Jesen. Zima.

Proljeće. Ljeto. Jesen. Zima.

Kao refren se ponavljalo.

Dok Porfirio Gomez Salazar nije izučio za liječnika pa dobrostiv kakav je oduvijek bio mnogima pomogao te tako konačno zaslužio poštovanje.

U međuvremenu je njegova grba prestala rasti.

I on ju je sve bolje nosio.

Zauvijek nakrivljen na lijevu stranu, u koju je odlučno smjestio sve svoje znanje.

Autorica: Tea Tulić

 

Volga i Buga plutaju nad morem, nad našim glavama i govore:

− Ovo bacaj, a ovo nemoj.

Mrtvi koji još nisu pali u zaborav, u rukama drže šestare, ispravljaju karte.

Mrtvi nas navigaju.

 

***

Otac i majka vode ljubav na podu pored mog kreveta. Noć je, a njihove glave obasjava svjetlost s tavanskog prozorčića. Pravim se da spavam. Dlanove sklapam kao da se molim. Sklapam ih tako da bi majka poslije mogla reći:

− Vidi je, spava kao anđeo.

Majka je na ocu, a u mojoj uskoj utrobi buja gusta crna šuma. Vitice koje izlaze iz mog pupka brzo izrastaju u debela stabla. Uz grubu koru stabala marširaju crveni mravi faraoni, a njihove nožice izgledaju kao majčine namazane trepavice. Tisuće njih juri u krošnje, pod očne kapke majke i oca. Kapci titraju ubrzano. Malo niže je majčino koljeno, svinuto i bijelo kao cvijet kale. Bijelo tako da ne mogu maknuti pogled s njega, koljeno kao kraljevstvo. Sve se događa u velikoj tišini, čuje se samo disanje i to kako majka ocu šapće Cigo. Sklupčana sam i zaustavljena na boku, moja utroba grije čitav krevet. Stabla izlaze iz mene, gutaju proplanak, stazu do prozora. Gutaju ove dvije glave obasjane Mjesecom. Crveni mravi se goste kapljicama dvaju isprepletenih tijela potom siti padaju i nestaju u ponoru tamnog parketa. U svom umu popela sam se na stablo trešnje i čujem strica kako se smije dok mi govori:

− Siđi s te biljčice!

Otac i majka izgledaju kao da su preko njih pretrčale divlje svinje. Otac teško diše. Utrnula mi je ruka. Ruka je kao grana. Ne mogu se okrenuti na drugu stranu. Preko puta mene je prazan krevet, ispod mene nešto što nisam mogla sanjati.

Kad bih se mogla okrenuti prema zidu, prema svom bijelom platnu, vidjela bih kuću koju svaku noć uređujem za svoj dolazak. Vidjela bih stepenice koje vode u druge sobe.

Ovo je jedno od mojih prvih sjećanja.

 

Početak

Čitav naš namještaj nalazio se u jednoj uskoj sobi. Imali smo tri niska ormara boje trešnjinog drveta, sjajno lakirana. U jednom su se nalazila sva zajednička godišnja doba; ljeto bi se podvuklo pod zimu pa bi mi očeve kupaće gaće pale na lice dok bih izvlačila crveni džemper. Jednom sam u našoj sobi, dok smo se spremali za more, vidjela oca u tim kupaćim gaćama i pitala ga:

− Smeta li ti to?

− Koje?

− To u gaćama.

U drugom ormaru imala sam svoju ladicu za gaćice. U njoj bih ponekad pronašla i bombone. Druge dvije ladice su bile njihove. U drugom ormaru dio posteljine je bio sav na žute mrlje od nekorištenja. Nismo mogli doći do tih jastučnica. Iznad posteljine nalazio se dio s malom vitrinom, u njoj je bila kumulica − tako su govorili njih dvoje − u kumulici ti je novac za sendvič. Kumulica je staklena posuda s poklopcem, imam je još uvijek. Novaca smo imali dovoljno za hranu, režije, sladoled, cigarete, kavu sa šlagom, mala ljetovanja, slikovnice. Imali smo i knjige, tridesetak knjiga. Znala sam ležati na podu između naših kreveta i čitati sve dok me ne zabole kosti. Preko puta dvaju ormara stajao je niski stol, za kojim su oni pili kavu, a ja učila. Majka je tu pušila i sjedila na vrtićkoj stolici roza boje. Svo troje smo oduvijek nižeg rasta, mršavi i skladni pa se nismo morali puno saginjati pod kosim stropom. Samo bi malo vrat nakrivili. Ova soba se mogla prefarbati u jedno malo popodne, ali nismo imali kamo s namještajem. Ako bi ga izbacili iz sobe, netko bi morao izbaciti cijelu malu blagovaonu. Ako bi netko morao izbaciti tu blagovaonu, netko bi morao izbaciti cijelu veliku noninu sobu. Ta soba je označavala kraj. U njoj se nalazio veliki bračni krevet spojen od dva zasebna kreveta, dva velika ormara, psiha s ogledalom, šivaća mašina i komoda s televizorom. Iznad kreveta ovalna slika Isusa iz profila, Isusa na Maslinskoj gori, Isusa koji u sobi na kraju čeka svoj kraj.

Zato smo puno vremena provodili vani. Ako nam je soba bila mala, nisu bile ulice, klupice, riva. Gotovo sve izvan kuće smo osjećali kao naše. Potom se grad počeo smanjivati. Stigle su razne ograde, gomila uputa, upute za ponašanje na svakom koraku. A već je i prije bio mali grad, samo su naši snovi bili veći od njega.

Otac nije htio da ga napustimo iako to nikad nije glasno rekao. Umjesto palmi, voljeli smo stabla kestena. Za pijesak na plaži (kojeg ovdje nije ni bilo) govorili smo da je užas kojeg se nikad ne možeš riješiti, za razliku od oblutaka koje smo često nosili kući. Ali dogodilo se nešto zbog čega se sve ovo činilo kao uzaludan pokušaj. Jednu noć dezinsekcija je poprskala sve rubove zgrada pa je već u šest ujutro glavna ulica sva pocrnila od žohara. Majka me tada vodila sa sobom na posao, bila je subota. Kao da smo hodali po ljuskama oraha, tako se čulo. Jedan preživjeli žohar se zaletio pa sakrio pod moju cipelu. Zatvorila sam oči. Malo dalje, u drugoj ulici, majka je povratila:

− Dagnje, na dagnje sam pomislila.

Trebali smo se preseliti u Kanadu, ali otac nije bio spreman. Snijeg i komarci, snijeg i komarci, tako je mantrao dok je hodao s jednog kraja uske sobe na drugi. U tom trenutku više nije radio u doku, njegova budućnost je bila špediterska firma s drvenom lavljom glavom na ulaznim vratima. U tom trenutku rekao mi je:

− Preselit ćemo se u drugi kvart. Imat ćeš svoju sobu.

Kad sam počela odlaziti u praznu crkvu da bih učila za školu, prestala sam ga podsjećati na to što mi je rekao. S majkom je tada postalo više nego teško razgovarati. Ona je počela intenzivno gledati filmove. Dok bi ih gledala, svako malo bi izgovorila neku rečenicu umjesto lika. Na ulici su joj tepali glumice i ona bi tako hodala ulicom, kao glumica, kao biće koje se ne dodiruje.

Zaspala bih slušajući je kako izgovara:

− The world belongs to the meat eaters, Miss Clara!

Potom bih se „probudila“ usred noći i gledala kako mojim krevetom gmižu žohari, zmije, škorpioni, kako mi gutaju krevet. Kada bih se u jecaju okrenula prema krevetu majke i oca, vidjela bih da po njihovom krevetu ništa ne gmiže. Zbog ovog sna i ove sobe počela sam se plašiti za zrak.

Oca i majku su često pozivali u školu kako bi im uvijek na neki novi način rekli da ja usred nastave nestanem, da mi se tako isprazni pogled. Da na satu tjelesnog stanem usred razrednog trčanja u krug. Stanem i ne odazivam se. Nemam loše ocjene, ali imam ovakve neopravdane „izostanke“. Ne odazivam se.

− Kuda odlaziš, sine? − kasnije za stolom naše sobe pita otac.

Dan-danas ne znam gdje odlazim. Tamo gdje odem, ništa se ne zbiva osim rečenica. Kao da je to jedino što od nas i ostaje. Izgovorene ili zapisane riječi vječno u tom prostoru između neba i mora. Lebde u plavilu iznad naših glava. To je gomila jednostavnih rečenica, a te rečenice su tek eho misli. Poput rečenice Bit će sve kako bude. Poput rečenice Siđi s te biljčice. Takve rečenice čujem u sebi i kad više ništa ne čujem izvana. Nema velikih rečenica kad si na odlasku. Tako je kako je. Možda se dogodi čarolija poput Pariz je divan zimi. Onda taj Pariz skupim među tanke usne gdje zvuka više ni nema. Padnem na Pariz kao snježna pahulja.

To je prostor u koji nas dvoje odlazimo kad odvežemo barku.

 

Kaubojski salon

Zadnji kafić u kojem sam radila nalazi se preko puta naše zgrade. Vlasnici su mlađi bračni par, oboje plavokosi, uvijek odjeveni u pastelnim bojama roza, zelene, plave i žute pa me podsjećaju na dječji crtež. Njemu je i glava takva, veća od tijela, okrugla, ali nepravilna kao vježbanje slova O. Na terasi su plastične stolice i stolovi, a unutra metal u kombinaciji s drvetom. Ništa u kafiću nije čisto do kraja iako određeni trud da se unutrašnjost održava čistom – postoji. Tu se okupljaju tinejdžeri koji kriju cigarete od roditelja, ljudi kojima preko cijele nogavice piše Adidas, ljubavnici za zadnjim stolom iza zida zahoda koji zvuče kao da tek uče govoriti neki strani jezik. Ovakve rečenice izlaze iz njih: ja sam dobro, ova kava je baš fina, pospremila sam sobu, volim taj film, jako volim taj film, kupio sam novi upaljač, jesi li za sladoled, jao tiii, šta je, ma ništa, šta, ma ništa ništa, kako ništa, pa eto ništa. Smiju se, dodiruju se jagodicama, laktove su položili na stol pa im ruke u zraku počinju ličiti na labudice, teatar sjena.

Odavde sa sobom nosim ovo: rano je rano popodne i ljetna žega kad mi za šank sjeda muškarac svijetle kose i tamnog lica, a moje visine. Uvijek dolazi sam. Muškarci koji poput njega sjedaju sami za šank, osim ako nema i drugih muškaraca, uvijek započinju priču koju ne znaju dovršiti. Prvo gledaju malo u šank, malo u svoju čašu potom izdahnu jedno „uuh“. Ja se pravim blesava. To je u mene upisano stoljećima. Ovaj muškarac za šank sjeda u satima kada u kafiću nema nikoga osim mene. Naručuje kriglu piva. Pivo uvijek pažljivo natočim, tako da ih ne uznemiri sva ta pjena. On prvo šuti, igra se s kartonskim podmetačem pa onda kreće:

− Kako se zoveš?

Odgovaram.

− Gdje živiš?

Šutim.

− Pitao sam te gdje živiš?

Odgovaram da ga se to ne tiče. Zato on podiže svoju kriglu puno piva u zrak i izgovara:

− Hoćeš da ti sad razbijem glavu?

U mojoj ruci već se nalazi teški metalni dozer za espresso, držim ga za ručku i ne skidam pogled s krigle; vidim svaku njenu izbočinu, veća je od moje glave. U ovakvim trenucima sve se u umu razbistri i svaka misao postane precizna. Sve vidim: brža sam, ubit ću ga, završiti u zatvoru umjesto oca. Dozer je na jedan mah od njegovog lica. Jedna muha kruži i kruži oko nas. Drhtim dok gledam u lice koje u jednoj sekundi više nikome ne pripada. Gleda i on mene, gleda plavim očima, gleda, gleda pa vraća kriglu na šank. Odlazi. Dvije novčanice padaju na pod. Desetak minuta nakon njega izlazim i ja pa hodam u jednom te istom krugu oko kafića. Zovem šefa. Kad on stigne, odlazim kući.

− Što si tako rano došla? − otac pita.

− Nije bilo posla − odgovaram.

Pojedem komad lešo mesa pa pola noći provedem sjedeći na krevetu, gledam u ruke koje ne prepoznajem. Okrećem dlanove i ne prepoznajem. Uplašim se još više. Sutradan šef  širokim krupnim dlanom ovog gosta katapultira u bivšeg gosta. Otkaz uskoro dobivam i ja, preko telefona. Kažu da imaju više konobarica nego što im treba. A ja znam da je to zato što nisam umilna.

Ali ti jesi moja milica, šapuće mi Volga.

− Ali, čije su ovo ruke, Volga?

Autorica: Jelena Zlatar Gamberožić

(*priča iz zbirke priča ‘Odjavna karta’, CeKaPe, 2014.)

 

Penje se crnim stubištem na vrh zgrade. Među stepenicama nema velikog razmaka pa se ne uspuhuje. Ugodno je penjati se bez napora, a još ugodnije spuštati se. Kad je bio mali, njegov otac uvijek se žurno spuštao ispred njega tim stepenicama, kao crnim tipkama po klavijaturi, gotovo ih ne dodirujući svojim velikim, šiljastim cipelama. Otac je živio na trinaestom katu i nije imao strpljenja čekati lift. Tada bi kretao spust. Otac prvi, on za njim. Otac, u kaputu čiji su se krajevi širili kao velika crna krila pri silaženju. Samo da ga sustigne, da ga ne mora dugo čekati na dnu, bilo je jedino na što je mislio dok je nespretno grabio za njim. Mnoge dane djetinjstva pokušavao je spustiti se niz njih jednako brzo, s jednakom lakoćom. Koncentrirano se penjao i zatim spuštao po istom dijelu stubišta, satima, dok se ne bi umorio. Ali takvo kliženje nije uspio postići.

Jednostavno je popeti se na krov. Željezna su vrata otvorena pa ne mora koristiti očeve ključeve. Nikoga nema. Ne zna koga je očekivao, možda kvartet koji bi zasvirao neku poznatu temu kada ga ugleda. Umjesto toga, lonci s velikim biljkama. Golubovi. Vjetar. Tišina. I grad, kao na dlanu. Sada bi mogao napraviti mapu promašaja. Crvenim točkicama obilježiti sve pogreške koje je napravio. Nesigurno se primi za niski zid oko ruba krova i na trenutak zatvori oči. Kada bi barem dolje bilo more, pomisli. Otac i on često su zajedno skakali u more. Učio ga je kako skakati na glavu. Roniti. Ali i druge stvari. Kako povraćati. Voziti bicikl. Zaključati vrata. Razgovarati s nepoznatim ljudima. Što reći kada nešto zabrljaš. Ali, najednom, to je stalo. Kada? S njegovih petnaest, dvadeset godina? Počeo je sam donositi odluke. To jest, nije. Donošenje odluka paraliziralo ga je, a činilo se da se od njih sastoji čitav život. Što će onda biti s onim što ga je otac naučio? Čistiti ribu. Promijeniti gumu. Što drugi rade s tim? Prenose dalje? Ako ima dalje.

Otac ga je učio vezati cipele vrlo dugo, ali to mu nikako nije išlo od ruke. Na kraju ga je ostavio samoga. Pokušavao je, satima, kao sa stepenicama i na kraju slabo ovladao tom vještinom. Instrumenti, tu je već bio vičniji. Prsti su ipak nečemu poslužili. Ali niti to nije bilo dugog vijeka. Ideje su se redale, kao i poslovi, angažmani, no samo bi bljesnuli i nestali. Mrak se uvijek ponovo vraćao i usporavao ga. Mrak kao slijepa točka kojoj nije znao uteći. Svaka faza bila je kaleidoskopska slika koja se već u sljedećem trenutku mijenjala.

• Ništa ne potraje, znaš – rekao je otac prije nekoliko godina za rijetkim zajedničkim ručkom.

Gledao je negdje pored njega, kao da mu je neugodno što to mora reći, pipkajući usput po mobitelu.

• Mi smo se uvijek dobro slagali, zar ne? – pitao je, bez čekanja odgovora – Ali znaš, ovo je problem. Nešto bi ipak trebao odabrati i posvetiti se tome. Bez obzira na sve što… prolaziš.

Otac, koji je sve nekako razumio. Koji nikada nije osuđivao niti dirigirao. Koji nikada nije izdao zapovijed a da nije usput prasnuo u smijeh. Otac, koji je bio otac, ali ne samo otac. Otac, koji je bio čitav svijet. Koji ga je prvi uvjerljivo, ali blago, poslao na terapiju, svojem poznaniku. Siguran da će se stvar brzo riješiti. Pa zatim na drugu. Treću. Otac, kojem problem nisu predstavljale niti financije potrebne za liječenje, niti je smatrao čudnim njegovo nepomicanje s mjesta, vrtnju u krugu. Neuspjeh sa svakim novim pokušajem. Strah koji ga je obuzimao kada je trebalo donijeti bilo kakvu odluku. Napraviti bilo kakav pokret. Strah, koji ga je na kraju potpuno pričvrstio uz krevet.

• Koliko se često tako osjećate? – bilo je najčešće pitanje svakog terapeuta s kojim se susreo posljednjih godina.

U početku je odgovarao, trudio se. Kasnije, ne više toliko. Želio je, silno je želio, samo je shvatio da se iza tog pitanja, kao iza zastora broj tri u kvizu, kriju lijekovi. A oni su bili šareni put u nešto mnogo mračnije od straha. U mjesto gdje više nije bilo ničega. Samo on, okačen o crnu kuku koja mu ulazi kroz utrobu i izlazi kroz usta, u dubokoj magli. Kuka, koja ga prati posvuda. Kada misli da joj je umakao, da će moći barem malo predahnuti, probode mu oko, usta, vrat. Maskira se u sve ljude oko njega, čak i najdobronamjernije. Zato ih izbjegava. Sve, osim oca.

• Ne brini se – otac i on na plaži, otac se briše velikim plavim ručnikom. – Nitko potpuno prilagođen nije ništa veliko napravio u životu – smiju se.

Oko njih je ljeto i otac je uvjeren da će ovoga puta uspjeti.

• Na kraju će sve biti dobro. Ako još nije dobro, znači da još nije kraj.

Ponovo se smiju. Otac se diže i hoda po plaži dugim koracima. On okreće lice na drugu stranu i brzo briše suze. Diže se sa stijene i gleda oko sebe. Pred očima mu se muti, plaža se razbija u komadiće stakla koji titraju pred njim. Zatvara oči i skače u more. Mrak se vraća, kao i bol. Zavrišti ispod površine. Slana voda ulazi mu u usta, u nos. Kada bi bol samo malo popustila, da može sjesti s ocem i normalno, bez tableta, popričati o nečemu. Recimo, o nekoj knjizi. Otac ima jako mnogo knjiga. Ali, slova se isto mute svaki put kada pokuša čitati. Ne može se koncentrirati. Kada bi barem mogao, otac tako često čita, mogli bi zajedno čitati. Ili svirati instrument, bez boli, bez kuke. Dugo, zajedno svirati.

• Otac vas voli, zar ne?

Blage, smeđe oči posljednje terapeutkinje. Na to pitanje samo je šutio i trljao se po obrazu kao da želi nešto očistiti. Ponovo provala boli u grudima, svaki put je tako kada spomenu oca. Voli, ne zna zašto, ali još ga uvijek voli. Zato i plaća sva ova liječenja i nikada ništa ne govori, kao da se o tome i ne treba ništa reći, sve je to tako samorazumljivo, tako u redu. Osim u trenucima kada pogleda pored njega i trepne nekoliko puta, kao da želi odagnati neku neobičnu misao. Možda o tome koliko će još morati ulagati u sina da bi mu se nešto od njega konačno i isplatilo, da bi prestao brinuti o njemu.

Samo, otac ne razmišlja na takav način. Toliko ga poznaje, toliko zna, čak i kroz duboku maglu i kuku koja ga polako para kroz želudac. Otac se smatra odgovornim, možda i krivim, i u tim trenucima, dok gleda pored njega i ne govori ništa, dok trepće u nelagodi, želi mu samo reći da on nije ništa kriv, da ništa od svega ovoga nema veze s njim i da su oni sada zapravo kao dva stranca koja su se slučajno srela. Otac nije nigdje pogriješio s onim malim njim koji je trčao po stepenicama, kojeg je učio čitati i vezati cipele, želi mu reći, ma što terapeuti govorili o tome. Zna da mu terapeuti sigurno to podlo insinuiraju i sam je sigurno čitao, pred spavanje, beskrajno zabrinut, kako sve ima veze s odgojem, s odrastanjem, s ponašanjem roditelja, i zato sigurno misli da je negdje učinio nepopravljivu grešku. Ali nije tako, on zna da nije, u to je jedino siguran, to je jedina misao koja se u njemu ne zamućuje. On i otac, to je sada nešto drugo, želi mu reći. Oni sada mogu govoriti kao dvojica prijatelja, nevezanih bilo kakvim krvnim srodstvom. Možda i otac njemu može nešto reći o sebi, o tome kako se osjeća zbog svega, jede li redovito, može li se uživjeti u posao. Je li sretan.

Sve to želi mu reći, pogotovo da treba biti sretan i da ništa, baš ništa nije učinio pogrešno. Samo, taj razgovor nikada ne započinje.

Očeva zgrada uvijek je bila posebna, razmišlja. Tako lijepa. I jedna od onih koje se nikako ne obnavljaju, iako je to nužno. Mnogo toga još treba učiniti u ovom gradu, ali umirujuće je što se njega to više neće ticati. Kao ni automobili koji ispod njega brzo prolaze po cesti.

Nedavno ga je otac, naslutivši da mu se stanje opet pogoršava, a nadajući se da bi mu to moglo pomoći, bez najave vozio na duge vožnje izvan grada. Stali bi na nekoj livadi. Otac bi ostao u autu, šuteći, a on bi izašao, malo prohodao, legao u travu i dugo, nečujno plakao. Nebo bi se mutilo, dugo mutilo, ali otac nije dolazio po njega. Vraćao bi se u auto i sjeo, rukama u krilu čvrsto stežući jaknu, jecajući. Otac bi bez riječi uzeo jaknu iz njegovih ruku i stavio je na stražnje sjedalo. Zatim bi nježno pokrenuo motor. U ocu je toliko nježnosti, pomislio bi. Treba je samo dobro usmjeriti, u nešto vrlo daleko od njega.

Dugo gleda s krova u dno i dalje se držeći za tanki zid. Možda bi sada trebalo misliti na nešto filozofsko, nešto bitno. Jedino stvarno filozofsko pitanje jest samoubojstvo, rekao je Kierkegaard. Ili je to možda bio Camus. Kada bi samo bio siguran da neće boljeti, učinio bi ovo i mnogo ranije. Uštedio bi ocu toliko patnje koju ovaj nikada nije pokazao. Da ju je barem pokazao. Sve bi možda bilo lakše. Znao bi da nije toliko sam. Ovako, bio je jedini s kukom tako duboko u sebi, a kuku ipak nitko, ni lijekovi ni lječilišta, ni nježnost ni snaga ne mogu istrgnuti a da mu usput ne iščupaju sve iz utrobe. Pokušali su. Mudrost je znati kada treba odustati. Možda je to ta konačna, filozofska misao.

Pada, zamišljajući oca kako izlazi iz mora, namiguje mu i snažno se trlja ručnikom.

Autor: Ivan Jozić

 

Dućan je ulicu niže

Gospodine, molim vas, maknite se od vrata, vidim vas kroz ključanicu i to često, dovoljno često da zaključim kako to ne može biti slučajnost, ako nešto trebate, bilo što, dućan je ulicu niže, radi svaki dan osim nedjeljom, možda i subotom radi, to se lako provjeri, jasno piše na vratima, uglavnom, ne sviđa mi se što se motate ovuda, očekujem da mi sin dođe u posjet svaki tren sada, vrlo skoro sada, neće biti ugodno ako vas zatekne tu, kako mi dašćete pred vratima, to je neugodno, ne tvrdite suprotno, nema potrebe da se dalje ponižavate, pa gledam ja kroz ključanicu i odmah da raščistimo, nit’ sam luda nit’ bolesna, ne treba meni nitko, a ponajmanje vi, gospodine, možda sam stara, ali luda nisam, a i sin će jednom doći, obećao je doći čim stigne.

 

Probudio nas je potres

Soba se divljački zatresla, nešto je palo i razbilo se, alarmi na autima su vrisnuli, a mi smo na parking istrčali sneni i zbunjeni, pa smo se zagledali svatko prema svom balkonu; ne znam za druge, ali ja sam se nadao da će mi se gore ukazati neki drugi ja, staložen i smiren, u šlafroku sa šalicom kave, koji je u svemu tome prošao neokrznut i zna što treba činiti dalje, neki ja koji će s balkona, dignutim palcem pokazati: Sve je!

***

Zagreb se tog jutra naherio i napuknuo, a ono što će znanstvenike zbunjivati u godinama koje dolaze bile su Rupe. Na najneobičnijim mjestima, kao i na sasvim običnim, pojavile su se te čudne Rupe, tako smo ih zvali, koje nije bilo moguće zatrpati bez obzira na količinu šute i šodera. Rupe su se pojavile naglo, ali su nam, izgleda, ostale u trajno nasljeđe. Prošlo je već neko vrijeme od svega o čemu pišem i na njih smo se nekako navikli, kao i na sve drugo u radu.

Samo bi poneki stari purger, ako bi gurnuo glavu dovoljno duboko, tvrdio da je u mraku na trenutak vidio vlastiti odraz.

 

Tuđa kolica

Na subotnjoj špici sreo sam prijatelja iz studentskih dana. Čuo sam da se rastao, sjedamo na kavu, oprezno pitam što ima, kako je.

– Razvod mi nije pao teško – priča prijatelj – sve je to nekako prljavo. Svađe bez pobjednika, nabacivanje krivnjom, podjela imovine, pa kalendar za dijete i psa… U nekom trenutku, sve postane stvar operativne provedbe. Ufuraš se u taj neki novi život, stvarno prestane biti teško. Postane operativno. Znaš kako smo uvodili nove procese u kompanije? Svi se u početku bune, neki usput poberu otkaze, drugi napreduju, ali na kraju, svi nauče novi proces. To postane nova stvarnost. Tako ti je i ovo, amigo moj – kaže prijatelj.

Tema je tvrda, umačemo je u štrukani pelin, zazivamo prošle dane. Od svega u novom životu, rekao je prije odlaska, čudna je samo jedna stvar: nekad odem u Ikeu, bez posebnog razloga. Upratim neku mladu obitelj, pa dok ne gledaju, zamijenim kolica. Platim te njihove stvari, donesem ih doma, rasporedim po podu i gledam kako bi oni posložili život.

 

Na oprezu

Moj prijatelj slikar osvetoljubiv je čovjek. Upravo je završio seriju grafika koje prikazuju njegovu bivšu napola kao ženu, a druga polovica tijela nekad je svinja, nekad kobila, nekad kokoš, ili zmija.

Netremice me gleda dok stojim pred slikama.

Kako ti se čini, pita neraspoloženo.

 

Lift na trećem katu čekam neobično dugo

Lift u prizemlju poslovne zgrade stoji čitavu vječnost. Kad napokon stigne, vrata se otvaraju i u njemu zatječem par. Dok se vozimo, promatram ih u ogledalu. Jedno kraj drugoga stoje bliže nego poznanici ili poslovne kolege. A onda se žena nagne, kao da će mu staviti glavu na rame, i kaže:

– A kad ćeš to reći njoj?

 

Oglas: Utrine

prodajem jednosoban stan

kupujem grob

 

Eduard B.

Za prvi izlazak odabrali smo muzej.

Razgovor je u početku trzao, zapinjao na očiglednim nepoznanicama i skliskim mjestima pretjerane uljudnosti. Valjda smo oboje željeli pokazati više nego što je trebalo, ili se pokazati boljima, tako nešto. Nakon prvih posrtanja uhvatili smo korak kao dvoje plesača, možda ne profesionalnih, možda čak ni talentiranih, ali plesača željnih plesa, pa se i razgovor nastavio u ritmu koraka.

A onda, mislim da je to bilo na drugom katu, zaustavili smo se pred platnom velikih dimenzija; pročitala je opis i zatomila krik rukama, zaledila se u mjestu.

– Edi je umro – rekla je tiho.

Gledao sam sliku i opis kraj nje. Doista, Eduard B. je preminuo, prema kratkom opisu dogodilo se to prošle godine. Nisam znao tko je on, no meko izgovoreno e d i, ono što se našlo među slovima, cijeli jedan život u kojem sam se našao nepozvan, sve to je učinilo da posrnem, izgubim korak. Nedugo zatim izašli smo iz muzeja. Uz kratki i formalni pozdrav rastali smo se i otišli svatko na svoju stranu.

Nakon Edija više se nije imalo što reći.

 

Možda se igramo

Za subotnje šetnje Maksimirom svjedočili smo strašnoj sceni: pitbul se stvorio niotkuda, zaletio se na mladunče šteneta i na licu mjesta ga zaklao.

Ono što nas je posebno potreslo je činjenica da se i u zadnjim trenucima štene bacilo na leđa, mašući repom, spremno za igru.

 

Tri slike s prozora

Danas je ulica uglavnom tiha.

Niže na raskrižju muškarac viče na mladog policajca, govori da nekad moraš proći kroz crveno jer u životu moraš proći kroz puno toga. Ima nešto u toj logici što će policajca natjerati da izvuče pendrek.

Prije semafora na tom je mjestu stajao znak s natpisom “NLO” i prekrižen leteći tanjur. Godinama smo mu se čudili, a onda su ga zamijenili semaforom. Sada je to samo priča koju više ne možemo pričati.

***

Na broju 13 profesorica klavira živi s lutkom muškarca kojeg ponekad svečano odijeva. Namjesti ga uz prozor i tako provedu poslijepodne.

Kad prolazi ispod njihova prozora, tramvaj ulicu zakopčava kao zip, primiče joj fasade. Putnici ih onda gledaju, a njih dvoje gleda putnike. To je iskrena znatiželja, ograđena staklom; vidi, tu sam. Već sljedeći trenutak na redu je nova stanica.

Nakon što tramvaj prođe, ulica se raširi, a pruga bljesne na suncu.

***

Susjeda Slavica noću dežura u veži, lice joj je opterećeno kremama. Sinoć su, tvrdi umornim glasom, po pločniku bile rasute ruže, a papir koji ih je držao na okupu lepršao je kao da to nisu njegova posla.

Čula je i glasove, kaže, njegov pa njezin, zatim potpetice kako prelaze tračnice, odlaze na drugu stranu ulice. I još nekoliko povika. Svjetla u stanu profesorice klavira su se upalila, a dvije sjene pojavile se u okviru prozora.

Jutros, nakon uličnih čistača, pred našim ulazom više nema tragova njihove ljubavi.

Ulica je tiha i njih kao da nikada nije ni bilo.