Kategorija: proza

Firme su im se nalazile u istoj zgradi na različitim katovima. U jednoj tipičnoj, modernoj, poslovnoj zgradi, izvana u obojenom staklu i prozorima koji se ne mogu otvoriti, a iznutra s open space uredima u kojima sjede ljudi za pisaćim stolovima, ograđeni prenosivim pregradnim zidovima punim raznih ceduljica s lozinkama, telefonskim brojevima od cateringa i podsjetnicima za popodnevnu kupovinu. Vani kraj zgrade, iza ugla, stajala je velika pepeljara, mjesto za pušenje. Ono čudno mjesto gdje se sretnu ljudi koji inače ne dolaze u doticaj. Tu se sretnu član uprave u skupom odijelu i prodajna referentica u casual odjeći, bradati informatičar u cargo hlačama i skockana direktorica firme na katu iznad.

Sonja je bila pravnica u firmi koja se bavila informatičkom opremom. Pripremala je ugovore s kupcima, slagala članke i stavke, pazila da u ugovorima ne bude pravnih rupa koje bi stranke mogle iskoristiti na štetu firme. Kad nije bilo ugovora, rješavala je reklamacije. Bez sumnje, ozbiljan i važan posao, ali ujedno i jedan suhoparan posao koji je ubijao svaku kreativnost. Kad bi nailazila na njoj nepoznate tehničke pojmove i pitala kolege za objašnjenje, često bi izvodili glupe šale s njom.

Davor je radio u marketingu investicijskog fonda. Smišljao je kako nagovoriti građane uvijek iznova da kod njih ulažu svoje novce. Jer fond je imao, tako mu je glasila vizija i misija fonda, uvijek za svačiji džep optimalno rješenje za ulaganje u financijsku sigurnost. Očekivalo se da uvijek bude aktivan, energičan, pun novih ideja, uvijek s osmijehom na licu, čista pozitiva. S vremenom nije više mogao gledati sve te glupe reklamne kape, majice, upaljače, zastavice, bannere na netu, reklamne spotove. Investirajmo zajedno u budućnost, već danas! – Njegova najnovija reklamna poruka. Nije ju mogao očima vidjeti.

Jednog kišnog jutra i njima se dogodio susret kraj spomenute pepeljare. Stajao je naslonjen na zid zgrade, odjeven u poslovno odijelo, s cigaretom u jednoj i šalicom kave u drugoj ruci. Ona je od nekud dotrčala. Raskopčani mantil joj je već bio polupromočen. Ispod mantila se nazirao poslovni kostim. U jednoj ruci nosila je torbu, u drugoj plastičnu čašicu kave s kioska. Cigarete je uspjela naći u svojoj torbi, ali upaljač nikako. On ju je promatrao, bila mu je simpatična ta tipična ženska scena kopanja po torbi u potrazi za nečim. Napokon je odustala od traženja i obratila mu se:
“Oprostite, imate li možda vatre?“
“Naravno.“
On je već u džepu imao spreman upaljač u ruci.
“Hvala, eto, ne mogu naći upaljač. Možda ga nisam niti ponijela.“
“Ah da, te ženske torbe“, nasmijao se on.
“Da“, nasmijala se i ona.
Usula je kavu u sebe i brzinski ispušila cigaretu.
“Moram dalje. Hvala još jedanput. Vidimo se.“
“Nema na čemu, ‘đenja.“
U odlasku se još jednom kratko okrenula za njim, a on ju je slijedio svojim pogledom. Kad je nestala, pitao se kako je nikad do sada nije sreo. Narednih dana, kad god se kretao po zgradi, šarao je pogledima na sve strane, ne bi li je možda uočio. Ali nije.

Jednog, sada ne više kišnog, već vedrog jutra, ponovo su se sreli na istom mjestu. Bila je sad bez mantila, odjevena samo u poslovni kostim. On u uobičajenom odijelu.
“Dobro jutro, opet Vi“, pozdravio ju je s osmijehom na licu.
“O dobro jutro, pa i Vi opet“, uzvratila mu je smiješkom.
“Danas imate upaljač?“
“Da, danas imam.“
Stajali su, pili kavu, pušili. Promatrao ju je na trenutke. Zgodna žena, i kostim joj je dobro stajao. I ona je njega gledala u trenucima dok on nju nije promatrao. Zgodan lik. U jednom trenutku su im se pogledi spojili. Ostali su malo zatečeni na tren, kao netko koga zateknu u nekoj zabranjenoj radnji, a zatim se nasmijali.
“A gdje Vi radite?“ pitao je.
“Tu iza Vaših leđa.“
“Tu u prizemlju? Kod informatičara?“
“Da.“
“Ne izgledate baš kao informatičarka.“
“Pravnica sam kod njih. Radim ugovore, pritužbe, i tako to.“
“Aaa taako, nice.“
“A Vi?“
“Gore na četvrtom“, odgovorio je. “U fondu. Marketing. Smišljam načine kako izvući ljudima novac iz džepova.“
“Sigurno imate neki dobar savjet kako se obogatiti?“
“Imam, ali strogo privatni savjet, bolje ne ulagati u fondove. Radije si kupite neki lijepi kostim. Dobro Vam stoji.“
Ostala je malo zbunjena i nasmiješila se:
“Aha… dobro… hvala na savjetu. Mislim, na financijskom savjetu.“
U sebi je pomislila i “Hvala na komplimentu“, ali bilo joj je neugodno reći.
“Ja sam skoro svako jutro u ovo vrijeme ovdje. Čisto informativno da znate… ako ćete imati vremena…“, nakesio joj se.
“Aha, hvala na informaciji, pogledat ću u svoj kalendar.“
Pokušavala je glumiti važan poslovni smiješak.

Sad su znali kako se naći i počeli se češće nalaziti “kao slučajno“ na jutarnjim kavama pred zgradom. Ti dejtovi su tekli uvijek na isti način.
“Dobro jutro.“
“Dobro jutro.“
Kava i cigareta. Upoznavali su se sporo. Razgovori su im uvijek bili kratki, svega po nekoliko jednostavnih fraza small talka: Kiša pada, zahladilo je, gužva u prometu. Uglavnom su stajali jedno pored drugog, zagledali se sad već otvoreno, i smješkali se.

Nakon nekoliko tjedana skoro pa svakodnevnih jutarnjih ispijanja kava kraj zgrade, zaključio je da bi je mogao pozvati na “pravu“ kavu, u kafić. I tako jednog jutra, dok su stajali na uobičajenom mjestu pored pepeljare:
“Pozvao bih Vas na kavu, u pauzi, ako ste za… ako imate vremena, naravno…“
“Paaa, može. Vrlo rado.“
“Ima tu u blizini jedan zgodan kafić, novootvoren. Tamo ne ide nitko iz zgrade. Valjda…“
“Može.“
“Onda u 12 ispred ulaza?“
“Može, vidimo se.“
“By the way, ja sam Davor.“
“Drago mi je, Sonja.“

Na toj su se kavi po prvi put napričali, imali živahnu komunikaciju. Doznao je da ima dvoje djece i supruga liječnika koji se, samim time što je liječnik, smatra osobom više vrste, nedodirljivim polubogom. Profesionalno i osobno deformiranu osobu koja na nju i djecu gleda kao na pacijente koji mu trebaju biti zahvalni što ih uopće doživljava. Ispričala mu je da normalna komunikacija s njim joj već odavno nije moguća, da spavaju u odvojenim krevetima i da joj sama njegova pojava izaziva gađenje i želju da istog trena pobjegne nekud daleko. On se njoj požalio da živi s djecom i svadljivom i histeričnom suprugom računovotkinjom koja svemu i svačemu prigovara i sve zna najbolje, da je djeca i on izbjegavaju koliko god je moguće, te da, kad god imaju prilike, odlaze na što duže vožnje biciklima. Sve u svemu, doznali su tko su i što rade u životu, da imaju najbolju djecu i najgore brakove. Istresli su si svo ono emotivno smeće koje se nakupi u ljudima koji su pravno i fizički još u braku, a mentalno već odavno ne. Zanijeli su se, zaboravili vrijeme, naravno prekoračili pauzu i zakasnili natrag na posao. U povratku, na uglu koji se ne vidi iz poslovne zgrade, još uvijek u žustrom razgovoru, povukao ju je nježno za rukav, okrenuo se prema njoj i poljubio je. Na kratki tren je zatiltala, ali mu je uzvratila poljubac. Bio je duži od njegovog.

Idućih tjedana zaredale su se kave u kafiću, konobar ih je već poznavao i bez poziva im donosio kave na stol. Nisu više mnogo pričali kao na prvoj kavi. Nisu imali potrebe. Jednostavno bi sjedili jedno pored drugog kao bliske osobe koje uživaju u druženju. Naizmjence bi se gledali i kesili bez riječi, zatim jednostavno nastavljali gledati svatko na svoju stranu. Ispijali bi kavu, pušili i razmjenjivali svega nekoliko banalnih i beznačajnih rečenica. Kad nije bilo drugih gostiju u kafiću, zagrlio bi je, a ona bi mu se približila. S danima su postali svjesni da se među njima razvio jedan odnos. Je li to bilo prijateljstvo, veza, nešto treće? Nisu bili sigurni. Ali su zaključili da trebaju postati pažljivi. Smanjili su jutarnje kave pokraj zgrade. Istražili su poslovnu zgradu i pronašli način kako izlaziti na različite izlaze, kako ih se ne bi viđalo kako zajedno odlaze nekud pod pauzom. Postali su tajnoviti i to im je bilo zabavno. I imali su novi ritual: Poljubac na povratku iz kafića na posao.

Jednom je na kavi, usred one njihove uobičajene šutnje, neočekivano započela razgovor o pitanju koje se nakon nekog vremena zna pojaviti u takvim međuljudskim odnosima. I to pred konobarom. Ali konobar je bio gospodin, nije ništa vidio niti čuo.
“Mogu te nešto pitati?“ pitala ga je.
“Naravno, pitaj.“
“Što smo si mi zapravo?“
“Kako misliš, što smo si mi?“
“Pa mislim, u kakvom smo odnosu? Idemo svako malo poskrivećki na kave, ljubimo se…“
Da, njeno pitanje je bilo na mjestu. Ali on nikad nije razmišljao tako daleko. Ulovila ga je potpuno nespremnog. Probao je temu okrenuti na šalu.
“Pa možemo se prestati ljubiti,“ odgovorio je šaljivo.
“Davore, ozbiljno pitam.“
“Ne znam, Sonja, nisam razmišljao o tome.“
“Ali trebao bi… trebali bi…“
“A što ti misliš da smo si?“
“Ne znam, Davore, razmišljam već danima, i ne znam. Zato te pitam.“
Koristila je vokativ. Bilo mu je u početku malo neobično slušati svoje ime u vokativu. Ali kao pravnica, koja je pratila zakone i pisala službene dopise, pazila je na padeže. Kako bi zvučalo njeno ime u vokativu, pitao se. Možda Sonjo? Strava, bolje ne.
“Možda smo prijatelji, možda nekakav par, možda ljubavnici, a možda je nebitno što smo si.“
“Meni je bitno, Davore.“
“Dobro, bitno je, slažem se. Ali ne moramo to sad.“
“A kada ćemo?“
“Jedan dan… Sad moramo ići.“
Bili su dovoljno pametni ne nastavljati tu raspravu. Bili su svjesni da ih ona za sada ne vodi nikud, da je bolje ne otvarati neka pitanja i tražiti odgovore baš na sve. Da je bolje pustiti neke stvari da teku svojim tokom. I nastavili su svoje kave na uobičajeni način.

Njemu se činilo da bi trebalo pomalo otvorili jednu drugu temu. Kao nekakav prirodan tijek stvari kod odraslih ljudi koji su se spetljali. Samo kako? Našli su se opet na kavi, na svom uobičajenom ritualu, davali predstavu svom poznatom konobaru. U jednoj od onih njihovih faza šutnje, kad je svatko gledao na svoju stranu, puhnuo je dim iz usta, udahnuo zraka i, zadržavši pogled na svojoj strani, izustio onako kao usputno:
“Mogli bi se jednom poseksati.“
“Oprosti?“
I oboje su se pogledali.
“Mogli bi se jednom… pa… poseksati.“
Čekao je neku njenu reakciju. Tri sekunde, pet, možda čak deset.
“Pa… iskreno… ne znam što bih ti rekla sad…“
Sranje, očito nije očekivala ovu temu.
“Zar ne misliš da… ono… zar ne želiš da…?“
“Ne mislim ništa“, odgovorila je, ne dopustivši mu da dovrši pitanje. “Zbunjena sam, Davore.“
Puhnula je dim iz usta.
“Sorry, ako sam nešto krivo rekao.“
“Ma nisi, samo ovo mi je sad kao s neba palo. I neugodno mi je o tome sad razgovarati. Plati, molim te, idemo.“
Platio je, pozdravili su se kratko i razišli se bez ritualnog poljupca.

On nije mogao vjerovati da ju je tako pogrešno procijenio. Znao je sto posto da se želi poseksati s njom. I bio je 99 posto siguran da bi se i ona s njim. I da od njega, kao muškarca, očekuje da on to prvi predloži. Prošao je dan, došlo je sutra. I dalje se nije javljala. Da se on njoj javi? I što da joj napiše? Oprosti? Ali u čemu je pogriješio? Nije tražio ništa nastrano, nije bio prost. Prošao je i drugi dan, ništa. Trećeg dana oko podne stigla je poruka.
Ona: Bok, kako si? 🙂
On: Bok, dobro, ti? 🙂
Ok sam. Oprosti zbog neki dan.
Ne, oprosti ti. Ispao sam glup.
Ne, ja sam ispala glupa.
Ma ne moramo sad o tome.
Ne znam kako da ti objasnim, ne znam mogu li ja to.
Ne forsam, sve ok.
Ne znam kako da ti objasnim. Može kava?
Kad? Subota je.
Znam, predloži mjesto i vrijeme.
Za hitnu kavu? 🙂
Da, za hitnu! 🙂
Hitni sastanak trebate, gospođo? 🙂
Da, gospodine, hitni! 🙂

U rekordnom vremenu su se presvukli, sjeli u aute i našli u kafiću u jednom trgovačkom centru na drugom kraju grada kamo inače nikad ne zalaze. Tu ne bi trebali sresti nikoga od poznatih. Po prvi put su se sreli izvan posla. Po prvi put u casual odjeći, u jaknama, trapericama i tenisicama. Proučavali su se od glave do pete s osmijesima na licima. Skinuli su jakne, sjeli, pročavrljali nekoliko riječi, stigla je kava. Uozbiljila se, zapalila cigaretu, povukla i puhnula prvi dim, pogledala ga:
“Gle, možemo.“
“Što možemo?“
Primaknula mu se i tihim glasom odgovorila: “Pa poseksati se.“
Ostao je paf. Očekivao je rasprave, natezanja i uvjeravanja. I kako na kraju možda neće ništa riješiti. I točno, ona se predomišljala. Dva dana je razbijala glavu može li ona to. Nije nikad vjerovala da će se ona, baš ona, naći u ovakvoj situaciji. Mislila je da se to događa drugima. Pitala se, može li prevariti supruga, bez obzira što joj se gadi. Može li u krevet s likom samo zato što joj je privlačan, a kojeg je upoznala prije svega nekoliko tjedana, kojeg poznaje samo s ispijanja kava. Odlučila je da ne zna, ali da će ga poštedjeti sa svojim dilemama, i da jednostavno mora isprobati. Onda će znati odgovor.
“A kad si mislila?“
“Evo sad, popit ćemo kavu i idemo.“
“A gdje?“
“Ne znam, smisli nešto, odvezi me nekud.“
Mozak mu je odjednom radio u petoj brzini. Kuda, kamo? U neki hotel? Ili motel? Toga ima u filmovima. Ali gdje u Zagrebu? Ili možda u autu? Kako bi to izveli? Ovo mu je bilo prenaglo. Dok je on duboko zamišljeno gledao u prazno, ona ga je gledala i očekivala da iznese plan.
“I?“
“Sorry, ovo nisam očekivao. Možda negdje u autu? Mislim… ono… ne pada mi sad na brzinu ništa bolje na pamet.“
Očekivao je da će izraziti neko razumijevanje za iznenadnu situaciju koju mu je stvorila. Ali uzvratila je samo kratko:
“A dobro…“
Nije bila fer, stavila ga je pred svršen čin.

Sjetila se jednog mjesta na kojem ne bi trebali biti upadljivi. Sjeli su oboje u njen auto, nesigurni kako će sve to ispasti, i odvezli se na neki treći kraj grada. Za vrijeme vožnje nisu progovorili niti jednu riječ. Umjesto da budu veselo napeti zbog svoje spontane avanture, nešto negativno im je visilo u zraku, neka bojazan. Ona se pitala je li bila dobra ideja iznenaditi ga tako, a on, hoće li moći ono što situacija očekuje od njega kao muškarca. Kad su stigli, ostali su sjediti na prednjim sjedalima. Što sad? Trebaju li se početi strastveno ljubiti, ili raskopčavati odjeću, ili navaliti jedno na drugo? Zapalili su cigarete i ukočenih lica gledali ispred sebe u prazno, kao ljudi koji trebaju početi raspravljati neku bezizlaznu situaciju, a ne kao ljudi koji će strastveno voditi ljubav. Prekinuo je šutnju:
“Hoćemo iza? Imamo više mjesta, ili…“
Nisu baš imali više mjesta otraga u njenom malom, tipično ženskom gradskom autu. Ali barem im nisu smetali mjenjač i ručna kočnica.
“Dobro… ajd…“
Usiljeni i nespretni pokušaji nečega što bi barem iz daleka ličilo na seks ili vođenje ljubavi, u tom skučenom prostoru na stražnjim sjedalima, trajali su svega nekoliko minuta. Za oboje mučnih minuta. Ona ih je prekinula:
“Davore, stop, molim te. Ja ne mogu ovo ovako. Smisli nešto bolje.“
Koji spas. Pospremili su se, izvukli iz auta i zapalili cigarete, onako kao što ljudi u filmovima puše nakon dobrog seksa. Samo što do njihovog seksa uopće nije došlo.
“Neku sobu. A room for queen Sonja the first. With a queen size bed“, nasmijao se.
“Da, sobu, Davore. Ne rupu. Želim biti tvoja kraljica, barem na jedan dan. Znaš!“
Polako se i njoj vraćao osmijeh na lice.
“I nemoj tražiti deset dana, jer će me proći volja.“
“Jasno.“

U ponedjeljak na poslu je odmah krenuo guglati sobe. Ali što uguglati? Soba za seksanje, ili soba za seks? Google mu je izbacivao linkove kako urediti vlastitu spavaču sobu za savršen seks u raznim položajima. Od vlastite spavaće sobe se ježio, a položaji ga u tom trenu nisu zanimali. Uguglao je motel za seks. Google mu je prikazao linkove na erotske priče i elitne seks-hotele i motele u svijetu. Pa nije mislio putovati na Copacabanu. Na jednom forumu naišao je na savjet kako je povremeni seks u hotelu s bračnim partnerom dobar za razbijanje monotonije koja često nastane u brakovima. On sa svojom suprugom računovotkinjom? Nezamislivo. Nakon dužeg guglanja shvatio je da se to što on traži zove “dnevni odmor“, i da je ponuda u Zagrebu ogromna. Od hotela preko apartmana i pansiona, sve do odvratnih soba u sklopu autopraonica i benzinskih pumpi. I Crno jaje je imalo dnevne odmore na akciji. Tko bi rekao, pomislio je, drugo lice grada. Izbor mu je pao na hotel na Medvednici. Dovoljno daleko od grada, a opet blizu.
Dogovorili su se za dan. Na njemu je bilo da organizira sobu za kraljicu i njega. Kupio je start paket s novom SIM karticom. Nije želio koristiti svoj pravi broj. Imao je tremu. Kako će se predstaviti na telefonu, što će reći, što će ga oni pitati? A opet, osjećao se važno jer radio nešto zabranjeno. Činilo mu se da se upušta u nešto potpuno izvan svog dosadašnjeg života, kao da to nije on. Nakon dovoljne mentalne i praktične pripreme okrenuo je broj.
“Dobar dan, hotel, izvolite.“
“Dobar dan, na Vašoj stranici piše da imate dnevni odmor.“
“Da, gospodine, imamo, želite li rezervaciju?“
“Pa, da, molim.“
“Može, a za kada i na koje prezime?“
“Horvat“, odgovorio je Davor Vincman. “Za petak, ako može.“
Horvata ima na stotine, na tisuće. Neće se znati tko je.
“Može gospodine, zapisano. Soba će biti slobodna od devet sati.“
“Super.“
“Mogu li Vam još nekako pomoći?“
“Ne, hvala Vam. Doviđenja.“
“Molim gospodine, doviđenja i ugodan dan želim.“

Tog jutra su krenuli iz kuće u vrijeme i u odjeći kao da idu na posao. Vodila ih je jedna pozitivna energija, osjećali su da lebde. Našli su se na dogovorenom mjestu, ostavili njen auto u javnoj garaži, a s njegovim krenuli na Medvednicu. Bilo je prerano pojaviti se u hotelu, pa su usput svratili na jutarnju kavu u jednu ofucanu birtiju u kojoj je, sudeći po interijeru i starijem muškarcu za šankom, vrijeme stalo osamdeset-i-neke. Bili su jedini gosti. Muškarac iza šanka ih je cijelo vrijeme promatrao i pitao se što rade srednjovječni žena i muškarac u poslovnoj odjeći na ovakvom mjestu ujutro u osam sati. Nisu pričali u birtiji, samo su buljili jedno u drugo i kesili se kao djeca koja su smislila neku glupost i jedva čekaju da je sprovedu. Čim su opet sjeli u auto pitala je:
“Što misliš, Davore, ima li ljudi u hotelu preko tjedna? Možda nekih turista?“
“Ne znam, možda. Firme nekad imaju prezentacije ili workshopove gore. I mi smo jednom imali.“
Nešto je razmišljala.
“A Davore…“
“What?“
“Misliš li da ima i ovakvih turista poput nas?“
“Moguće, ne znam, nisam o tome razmišljao“, smijao se. “Kako bi ih primijetili?“
“Paaa, možda po čudnom ponašanju?“
“Kad krenemo u hotel, ti stavi sunčane naočale da te nitko ne prepozna. To će biti dovoljno čudno. Bit će odmah jasno kakva si turistkinja.“
Smijali su se.

Stigli su na hotelsko parkiralište. Ostali su sjediti neko vrijeme u autu kao dva detektiva i promatrali zbivanje. Na parkiralištu je bilo nekoliko velikih i vjerojatno skupih auta. Oko hotela i oko tih auta motali su se vidno dobro raspoloženi čudni parovi, po vanjskom izgledu slični njima, u poslovnoj odjeći i bez prtljage, očito turisti iste vrste kao i oni.
“Vidiš, to su direktori s tajnicama na poslovnom putu“, objašnjavao je ironično.
“Vidim. Onda smo u krivom filmu. Ti nisi direktor, niti sam ja tajnica“, smijala se.
“A što smo si onda, Sonja?“
“Ne, ne, ne. Ne počinji tu temu. Stop.“
“Ok, idemo. Ti si kraljica.“
“Da, kraljica sam. Ti kralj. Eto to smo si.“
Na radiju u autu je sviralo “Heroes“ od Davida Bowieja:
I, I will be king
And you, you will be queen
“Idemo, ponesi sunčane.“
“Neozbiljan si.“
Nastavio je pjevušiti kad su izišli iz auta:
“We can be heroes, just for one day. We can be us, just for one day…”
“Pšššt, šuti!”

Ušli su u hotel i brzinski snimili situaciju. Jer svijet je mali i nikad se ne zna. Srećom, osim nekoliko po izgledu očito stvarnih turista, nije bilo nikoga u lobiju. Lažni turisti na lažnim poslovnim putovanjima vjerojatno se tu ne zadržavaju bespotrebno. Mlada recepcionarka u plavoj uniformi, s osmijehom od uha do uha, pozdravila ih je već iz daleka. Kao da je napeto iščekivala vidjeti tko su gospodin i gospođa Horvat. On je prišao recepciji, ona ostala u pozadini iza debelog stupa. Ali ipak bez sunčanih naočala. S recepcije je bila skoro nevidljiva.
“Dobro jutro.“
“Dobro jutro. Imam rezervaciju na ime Horvat.“
Krenula je tražiti u kompjuteru: “Horvat… Horvat… aha, tu je… U redu… Imate rezerviran dnevni odmor, gospodine.“
“Da.“
“Dobro, molim Vas osobni dokument.“
Ukočio se, to nije očekivao. Uopće nije razmišljao da se u hotelu daje dokument. Počeo je kopati po džepovima kao da traži novčanik.
“Nekako ne mogu naći osobnu… Možda sam je zaboravio… samo malo… čudno…“
Njemu kao čudno, ali gospođi za recepcijom nikako. Njoj je bilo sasvim jasno da ekipa, koja se iz grada zaleti ovamo na razbijanje bračne monotonije ili poboljšanje poslovnih odnosa putem kreveta, nerado daje istinite podatke i dokumente.
“Može i vozačka ili putovnica.“
On je i dalje kao tražio po svim džepovima.
“Gospodine, žao mi je, ali trebam jedan osobni dokument. Ako stvarno nemate, može i od gospođe. Jedan je dovoljno.“
Ne, nikako od gospođe, pomislio je. Recepcionarka ga je stjerala u kut. Ili imati muda i dati osobnu iskaznicu koja je naravno glasila na Davora Vincmana, a na nikakvog Horvata, ili se pokupiti i nestati. Ne može nestati, u Sonjinim očima ispao bi zadnja pizda. Imala bi pravo ošamariti ga. I sam bi se osjećao kao jadnik, kreten, papak. Možda mu ne bi izgovorila sve te pogrde, možda ga ne bi ošamarila, ali bi mu na suptilan način pokazala sav svoj duboki prezir, pokazala mu da je u njenim očima jedna obična ljudska nula bez imalo kičme koja od tog trenutka ne bi vrijedila više niti jednog njenog pogleda. I to bi ga više boljelo nego psovke i šamar. Kako su ih učili na poslovnim seminarima? No risk, no gain. A ima i ona: No risk, no fun. Izvukao je osobnu iskaznicu i položio je na pult.
“Aha, našli ste ipak, fino.“
Očekivao je njenu glupu opasku kako na osobnoj piše drugo ime. Uzela je osobnu u ruke, bacila kratki pogled na iskaznicu i na njega.
“Aha, to ste Vi, dobro“, i počela tipkati podatke u kompjuter.
“Malo mi je ovo sad neugodno… mislim zbog prezimena… ne bi volio da…“
“Nema problema, gospodine. Jamčimo Vam maksimalnu diskreciju. Ne bi nam gosti inače dolazili.“
Bacila mu je jedan neobičan majčinski pogled, a taj pogled mu je ulio jednu isto tako neobičnu sigurnost i povjerenje. Žena očito zna svoj posao. Napokon je dobio karticu za sobu.
“Evo ga, soba 202, drugi kat, lift Vam je s desne strane. Ugodan boravak Vam želim.“
Vratila mu je osmijeh.
“Hvala.“
Brzo je nestao s recepcije i dao Sonji, koja je cijelo vrijeme živčano provirivala iza stupa pokušavajući shvatiti što se događa, mig da dođe. Krenuli su dugim hodnikom do lifta.
“Isuse, Davore, pa što je bilo? Jeste li imali neki problem? Čekam i čekam i čekam…“
“Ma ništa, komp joj nije radio.“
“Ali što si toliko tražio po džepovima?“
“Ma nisam mogao naći novčanik.“
“Siguran si?“
“Pa da.“
To je bila njegova kratka službena verzija. Onu stvarnu ona ne smije nikad doznati. Nije stigla dalje ispitivati jer je počeo pjevušiti:
“U sobi 202 šampanjac ubija, mogla sam biti ja tvoja voljena. Lako se pretvaram, dobro me pogledaj…“
“Pšššt, šuti.“
“Prigodna pjesma… Dotakni rub, budi grub, na to poludim…”
“Šuti, prestani pjevati.“

Ušli su u sobu, oprezno, onako kao što se ulazi u nepoznatu crkvu. Vauuuu! Soba, krevet, čak king size, stol, stolice, televizor, minibar. Sve je to bilo njihovo. Osjećali su da je cijeli svijet njihov. Pogledali su se velikim očima. Osjećali su jednu lakoću, jednu neopisivu sreću.
“Davore…“
“Sonja…“
To su im bile jedine riječi. Za sve što je slijedilo, riječi nisu bile potrebne, pogledi su bili dovoljni. Gdje su u narednim trenucima završile njegove čarape, njena torba i suknja, njegova košulja, njene cipele s visokim petama i grudnjak, i sve ostalo što su imali na sebi, teško je za opisati. Iskoristili su sve njima poznate i do tada potpuno nepoznate mogućnosti sobe, kreveta, stola i stolica. U minibaru su stvarno našli šampanjac. Kao u pjesmi o sobi 202. U krevetu su zapalili cigarete, ali ovaj put zasluženo, nakon dobrog seksa. Kao u filmovima. Taj dan su bili kraljica i kralj.

U povratku, dok su se spuštali vijugavom planinskom cestom natrag u grad, progovorili su svega nekoliko nepovezanih riječi. Bili su kao u transu. Stotinu slika im se istovremeno motalo po glavama koje je tek trebalo procesuirati. Uostalom, što su trebali govoriti? Dragi, bio si dobar u krevetu. To joj je zvučalo tako glupo, kao da su bračni par koji odrađuje svoju dužnost u spavaćoj sobi. Da mu spominje neke detalje? Osjećala bi se nelagodno. Jer to nije bio njen način komunikacije. Ona nije mogla tako otvoreno govoriti o seksu. Radije ne. A on, da joj na neki šaljiv način iskaže svoje zadovoljstvo? Možda bi se posramila. Možda bi zaradio šamar. Bilo je bolje šutjeti. Na rastanku su se samo nakesili, kratko pozdravili i dali ritualni poljubac.

Narednih nekoliko dana nisu se jedno drugom javljali. Razmišljali su o onome što su doživjeli zadnjih dana i tjedana. Ona je zaključila da bi onog gada od supruga mogla i deset puta prevariti. I da ne bi imala nimalo obzira prema njemu. Čak joj se činilo da joj ne bi smetalo da je otkrije, da shvati da je jadni kreten čija zgodna supruga spava s drugim. Razmišljala je i o svojoj djeci i o mogućem razvodu. Kao pravnica je naučila nakon proučavanja predmeta donijeti zaključak. Stoga je zaključila: Doživjela je nekoliko lijepih tjedana i konačno divnih sati, bila je taj dan stvarno kraljica. Ali ako ostane s Davorom, nastavili bi sa poskrivećkim kavama i ponavljali izlete na zagrebačku goru. I što bi drugo? Ali ona to nije mogla i nije htjela zbog sebe. Nije si mogla zamisliti ulogu potajne ljubavnice, priležnice. Njegovo razmišljanje je bilo jednostavnije: Cijelo ga je vrijeme vodio čisti muški instinkt. Kad ju je ugledao prvi put, nije mogao vjerovati što mu se događa, neki osigurač mu je puknuo u glavi. On je tu ženu morao imati. On se s tom ženom jednostavno morao poseksati. Svoj muški cilj je postigao, dokazao sebi da on to može. U svojim očima bio je kralj. Ma kakav kralj, car! Sad kad joj je poznavao svaki detalj tijela, svaki pokret, nije ga više zanimala. Nestala je napetost osvajanja kraljice. Neku trajniju potajnu vezu si nije mogao zamisliti. Oboje su zaključili da ne vide smisla u ikakvom daljnjem druženju i da se više neće javljati.

Nakon nekoliko dana, jednog jutra su se neplanirano sreli kraj poslovne zgrade. Pozdravili su se kratko i stajali narednih nekoliko minuta ukipljeni i bez ijedne daljnje riječi jedno pored drugog sa šalicama i cigaretama u rukama. Nikakva objašnjenja si nisu pokušavali davati. Nisu znali međusobne razloge, ali su znali da je gotovo. Vidjelo se da osjećaju nelagodu što su se sreli i da žele što brže pobjeći. Nisu više znali što bi međusobno započeli. Ubuduće su pazili da se ne sretnu na pušenju ili negdje u zgradi. I ako bi se kad vidjeli, probali bi se zaobići i praviti da se ne vide.

(Autor: Robert Lehpaner)

To je bio nevidljivi prozor. Nitko te nije vidio ako si kraj njega stajao. Tako smo se prema njemu ponašali. To je bio prozor u kuhinji. Kuhinja je imala i balkon. Kraj prozora su bila vratakroz koja se izlazilo na balkon.

To je bio nevidljivi prozor. Nevidljiva vrata. Imao si osjećaj da te nitko ne vidi kad si u kuhinji. Preko puta naše zgrade bile su druge zgrade i drugi prozori i vrata i balkoni i kuhinje, dovoljno udaljeni da ne zaviruješ susjedima u tanjur, a opet, dovoljno blizu da povremeno vidiš dijete koje sjedi za večerom, da vidiš muža i ženu kako se svađaju, da vidiš kako se ljube, da vidiš golubove koji pokušavaju ući u kupaonu, koja je do kuhinje.

Bio je to nevidljivi prozor. Nevidljivi prozor na nevidljivim balkonskim vratima  kuhinje koja nije bila nevidljiva, u kojoj se  događalo puno toga, kao u životu bilo koga, tako i članova te brojne obitelji, njezine. Te djevojke.

U ovome trenutku, djevojka sjedi i on stoji kraj nje i to je jedna ljubavna priča. I ta je ljubavna priča već završila i onda je opet počela, i prvo je bilo prijateljstvo i zatim,  ljubav, i zatim je bilo prijateljstvo, i zatim su odlazili u kino i gledali filmove, i zatim su radili zajedno, išli su na tržnicu, išli su autom u obilazak grada, išli su na večere, ponašali su se kao da su par, jedno su vrijeme  i bili par.

Sve je to naravno izmišljeno. Ničega od toga nije bilo jer to je  nevidljiva kuhinja i nevidljivi prozor i priča uopće ne postoji. Nikad se nije dogodila. I djevojka gleda susjede preko puta, preko puta tog dvorišta, dvorišta njenog djetinjstva, na kojemu su prostirali deke i djeca su se još igrala. Još su se igrala. I, deke su postojale, na njima lutke, odjeća lutaka je ili kupljena, ili, većinom, sašivena rukama njihovih mama i baka i starijih sestara. I svi su nekako sretni. Djetinjstvo je sretno doba, djetinjstvo je bilo sretno doba, barem njoj, toj djevojci.

Djevojka sjedi, on stoji pored nje, on ima crni kaput klasičnog kroja,  lijepo mu pristaje. Promijenio je stil odijevanja otkako je zna, prilagodio je njezinu ukusu, te djevojke u nevidljivoj kuhinji, kraj tog nevidljivog prozora, nevidljive djevojke. Jer djevojka misli da je nema. Nema je jer postoji uglavnom u nekim izmišljenim svjetovima. Ona misli da zato, jer uglavnom postoji u izmišljenim svjetovima, u knjigama, u nekim pričama, da zato ono što ona sama čini nema nikakvog utjecaja, nema kazni, nema osuđivanja, nema rezultata, nema pokore, nema karme. Ona ne zna da sve što napravi izaziva leptirov efekt, i svaki njezin čin, čin tog čovjeka u kuhinji i čin te žene, te druge, koja tada već postoji, i čin drugih ljudi u njihovu životu, da je sve povezano. I da je sve povezano kao kod domina naslaganih u dugački niz, oslonjenih jedne nadruge: kvrcneš prstom i sve se poruši, tako će se sve porušiti godinama kasnije.

Oni, skupa, oni zajedno, razdvojeni jer nisu mogli biti skupa – to im nikako nije išlo – ali ni biti razdvojeni, oni su  udruženim snagama porušili njegove mogućnosti da ima uobičajene odnose  s drugim ženama. A ona, tada djevojka, povremeno je voljela uništavati samu sebe. Živjeti kao da ne živi, samo da bi živjela kako ne žive drugi. Kad bi, nakon dana bježanja od drugih ljudipoželjela nanovo biti živa, on bi je pronašao. Ona bi pronašla njega.

Trajalo je to tako, dok jednom nije moralo stati. I taj susret, posljednji susret pred tim prozorom, tim balkonskim vratima, u tom nekom davnom životu koji su nekad živjeli, u njoj će ostati zauvijek.

I onda kad će se domino pokrenuti, kad će se urušiti ravnoteža, ionako ne baš čvrsta, među glavnim likovima, djevojka će o njemu uvijek misliti s nježnošću. Bez obzira.

Njega, nakon niza godina, u trenutku u kojemu se ovi redci ispisuju, više neće biti. Otići će na neki tihi, misteriozni način, onako kako je i postojao: nenametljivo i utičući na ljude oko sebe, i ne znajući. Polako će odlaziti, šaljući do nje poneku vijest o svojoj nesreći. Svojoj nesposobnosti uklapanja u takozvani stvarni svijet.

Ta priča će nestati. Ali ne sasvim. Djevojka će još biti tu, još će pričati o tom prozoru i vratima, i dvorištu, i uvijek će pričati, čak i kad odraste, posve,  promijenjena u svojemu novom životu, negdje daleko od tog stana i grada, i od ptica što su pjevale u krošnjama pod njezinim prozorom. I tada će se pojavljivati slika te djevojke u njoj, one iz stare kuhinje, i ona neće moći o njoj prestati pričat. Ona ne može prestati pričati, tako je to. Onda i uvijek.

(Autorica: Sanja Bužimkić)

Prelijevam kipuću vodu preko zapržene kave. Kuhinjom se razlije znani miris pripadanja. U našem starom komšiluku kava se uvijek zalijevala sa šalicom viška. Nikada nisi znao kada će Drina naletjeti s kakvim sočnim tračem. Ili će babi Lekuši trebati malo ulja, pa usput i da srkne koju.

Pamtim da se kava samo jednom nije popila. Bilo je to kada sam se skoro utopila u Radobolji. Krenula sam, kao i svakoga jutra, s Filom i Marijom iz susjedne kuće. Voda je bila hladna, kažu da se snijeg na Veležima krenuo topiti. Na kamen sam položila papuče i ručnik. Onda su došli Roba i Alem. Vidjela sam kako me gledaju. Majka kaže da je to zbog rudnika, ono kad je tata završio u svim novinama jer je iz urušavajućeg okna izvukao zaglavljene rudare. Sve će ti ovdje oprostit, osim poštenja, tako je govorila.

„Evo Kalimera, Kalimero ne zna plivati, zovi mamu, ‘ajde, ‘ajde, tužibabo jedna….“, odzvanjalo je uskim zavojcima rijeke.

Ne znam što se točno poslije dogodilo, iako je majka do smrti mislila da joj lažem. Kući me dovela Marija, vukla me za pletenice. I činilo mi se da sam sve zaboravila osim onoga gutljaja kave koji je zastao na majčinim usnama i mirisa razgovora što se zapleo po oguljenoj fasadi kuće.

Žlicom raspoređujem nabubrenu pjenu s vrha džezve u šalice. Danas mi dolaze djeca. Ljeto je započelo naglo. Jednoga jutra mi otkrilo bosa stopala i na korake navuklo iščekivanje. Ženim najmlađega sina. Još uvijek ne znam hoće li i on odseliti preko granice. Ljeto me natjera da želim sve, iako znam da ne bih trebala očekivati ništa. Bitno je da su mi živi i zdravi, ponavljam svakoga jutra. Uvjeravam samu sebe u te riječi.

Na vratima ih grlim i milujem im obraze. Sin me tapše po ramenu, ja mu se smijem široko. Znam da koluta očima, ali pričam ponovno kako su ga gotovo zamijenili u bolnici. Bio je crn kao ugljen i sestra ga je krenula nositi Romkinji koja je sa mnom dijelila sobu.

„To je moje dijete, moje, zvali su me Kalimero kada sam bila mala!“ uspaničeno sam uzviknula, na što je sestra krenula uspoređivati brojeve na narukvicama i ispričavati mi se.

Sjedamo za stol i ja iznosim sve po redu. Kavu, mezu, kolače, uštipke. Govore mi da sam opet pretjerala, da se bez veze mučim. Ali jedu, razgovaraju, smiju se. Mrve rukama sir iz mijeha i ubrusom brišu usne. Šutim i gledam ih, čini mi se da ne dišem. Kćer primjećuje da mi se ruke opet tresu, ništa je to, govorim joj, jučer sam išla vadit šećer, sve uredu. Upijam život što se ponovno nastanio u mojoj kući i ispraćam ih na vratima.

„Vidimo se sutra, mama“, izgovaraju jedno po jedno.

Vidimo se, mislim u sebi. Ljeto je počelo i sve je opet na svome mjestu.

Ne znam jesam li budna. Čujem pištanje monitora i cijelo tijelo mi gori. Ispred sebe vidim neke nejasne slike, obrise. Nešto mi govore, dodiruju me. Želim im reći da me puste, djeca su tu, moram napraviti ručak. Riječi lebde oko mene, nemaju snage ni smjera. Pištanje postaje sve glasnije. Čujem mrak kako mi se prikrada i pomislim da nije strašan kako sam ga zamišljala. Ali, nadolazeći mir učini mi se stran i otvorim oči. U bolnici sam.

Osjetim da moram na WC i molim sestre natiskane oko mene da mi pomognu. Pogledavaju se i nevoljko me ustaju. Samo brzo, govore mi, vizita će. Hodnik lebdi pod mojim koracima i shvatim da neću stići. Niz nogavicu mi curi gusta, ljepljiva tekućina. Nije me sram, pomislih, kako čudno. Uskoro sam natrag u krevetu. Čujem ih kako razgovaraju. Sepsa, septički šok, prvo moramo provjeriti bubrege, bakterija je ušla kroz ranu, trovanje, streptokok…

Odjednom se sjetim. Čistila sam ormar. Trebalo se riješiti dosta stvari prije svadbe, bit će lakše okrečiti. U kažiprst mi se zabola iverica, izvukla sam ju i posisala krv. Zalila sve rakijom i nastavila dalje. Onda vrućica, drhtavica, nemoć. Htjela sam kavu, molila sam ih da mi zaliju kavu, od kave mi je uvijek bolje. I evo me sada tu. Pištanje monitora i ja.

Djeca me zovu na telefon. Čini se da kćer plače. Želim joj reći da sam dobro i da ne brine, ali riječi ne pronalaze put do mojih usana. Skupljam ih sve u grudima. Čuvam kao da su dragulji. Sestra kaže da se ne smijem umarati, da moram čuvati snagu. Da najgore tek dolazi.

Ruka mi je natečena i boli me. Crveni se i ljušti. Usne su mi suhe i lomljive. Svaku noć sanjam isti san. U onoj smo dvorani gdje se Zlatko ženio, kroz prozor se šareni jesen. Ja sjedim na uzdignutoj stolici i pred mene iznose pite, kolače, meso, sarme, juhe. Gledam svu tu raskoš i samo želim uzeti nešto s toga stola. A, ne mogu. Ne mogu se pomaknuti.

Sin dolazi svaki dan i donosi mi vodu i banane. Nedostaje mi kalija, pa se moram natjerati da pojedem barem jednu. Ramena su mu odrasla i svijaju se naprijed. Želim mu reći kako je bio nestašno dijete. Jednom je razbio zube od stolić u dnevnom boravku. Stavljala sam mu kockice leda i govorila da će proći. Gleda me tiho i ponavlja mi isto. Proći će, mama.

Kćer je došla četvrti dan moga boravka u bolnici. U plastičnu vrećicu spremila pileću juhu. Mirisala mi je još iz hodnika. Pribor za jelo umotala je u papirnate ubruse. Pružam ruku prema njoj, ona me jedva dotiče. Stisnula je usne, boji se. Htjela bih jesti, ali mi je teško držati ruke podignutima. Kćer razmata žlicu i grabi sadržaj plastične posude. Zahvalno srčem i gledam kroz prozor.

„Zašto?“ odjednom provali iz nje.

Šutim.

„Zašto si morala čistiti taj glupi ormar? Koga briga ako stan nije okrečen za svatove? Zašto uvijek to radiš, nakuhavaš, pripremaš, iznosiš? Zašto, kada sam ti tisuću puta rekla da sjedneš s nama, da popričamo, da…?“ guta suze i gleda me.

„Zato što vas volim“, šapućem i naginjem se prema ispruženoj žlici u njenoj ruci.

Nakon petnaest dana napisali su otpusno pismo. Liječnica je rekla da čitam samo zadnjih nekoliko redova, dajući mi u ruke snop papira. Kćer me pridržava dok silazim niz stepenice. Sve što imam natrpala sam u malenu, zelenu torbu. Iznenadila me gradska buka i svjetlost što probija kroz teške krošnje. Život koji se nastavio dalje unatoč svemu.

Sjedam na svoj kauč i puštam sina da mi namjesti jastuke. Zidovi su ušutjeli i gledaju me. Osjete da sam drugačija. Spuštam glavu među dlanove i plačem. Suze su tako jednostavne. Miluju me svojom silinom.

„Što god ti treba, tu smo“, govore mi.

„Kava.“

Zaklela sam se onoga jutra kako više nijedna kava neće ostati nepopijena. Majka mi je cijedila pletenice, lica uvenula od straha. Nikada više, ponavljala sam poput molitve. Kava ne smije ostati nepopijena.

(Autorica: Anica Miličević) 

 

Polako se primiče kinu shopping centra. Na pravom je katu, ali mora još obići dva restorana i kafić da dođe do njega. Prolazi pored njih spuštene glave. Lutku je stavila u ruksak i sada u rukama nosi samo centurion.

Rekla si da ćeš me slušati. Skreni ovdje, čuje je odjednom.

• U ovaj uski prolaz? Ali što tu može biti, možda WC ili…

Promatra kratki hodnik lijevo od sebe. Kada bi nastavila hodati ravno, našle bi se u kinu i tamo bi se konačno mogla malo odmoriti.

Samo uđi. I onda pogledaj što se nalazi na kraju hodnika.

Posluša. Na kraju hodnika, ako se to tako uopće može zvati, ograda je s drvenim rukohvatom, a desno od nje bijela vrata. Na vratima nema natpisa, možda je riječ o nekoj prostoriji za održavanje.

Uđi.

Čvrsto stisne kvaku i odškrine vrata.

Zateknu je različite sprave: traka za trčanje, bicikl, orbitrek.

• Ha? – začudi se – Zar ovdje ima i teretana?

Ovdje je sve, zar to nisi već shvatila? Ajde, nitko te neće ugristi.

Zakorači unutra. Na nekim spravama kojima ne zna ime, ali očito su napravljene s idejom jačanja torza i ruku, vidi nekoliko jačih, mišićavih muškaraca. Nemaju mišiće kao na slikama na kojima se aerobik i teretane reklamiraju s grupama hiper-mišićavih muškaraca koji su joj oduvijek izgledali zastrašujuće, ali ipak su dosta nabildani. Pored njih, druga grupica diže utege. Zatim se odmiču od utega i kreću na sljedeću spravu. Djeluju nesvjesni prostora oko sebe; sada postoje samo oni i njihova tijela.

Nitko nije ni primijetio da je ušla. Sviđa joj se ta izoliranost između ljudi u teretani, nepostojanje svijesti o međusobnoj prisutnosti. Svatko ima svoju putanju koju treba prijeći, zadatke koje treba obaviti.

• Hej! Pletenica, jesi li to ti? Pletenico!

Glas koji dolazi s desna od nje je zbuni. Ovdje je sigurno nitko ne bi prepoznao; u teretanu nije nikada išla, a za ovu nije niti znala. A ‘Pletenica’ je ne zove nitko osim…

• Pa ne mogu vjerovati da si i ti došla. Što radiš s tom teglom i… gle, nemaš više dugu kosu!

Okrene se prema izvoru glasa. Kolega s posla vježba na orbitreku pored trake za trčanje.

• I ja? – pita ga – Pa tko je to još…
• Isuse, zar netko ima rođendan, zato nosiš biljku? Isuse, sigurno Ela? Moram joj onda i ja nešto kupiti…

Kolega ubrzava pokrete umjesto da ih uspori pa uskoro začuje njegove glasne, isprekidane udahe i izdahe, mnogo jače nego što želi, pored sebe.

• Marko, zar su svi s posla tu? – pita ga, iako ne želi nastaviti razgovor s njim.

Ogleda se oko sebe, ali ne vidi poznata lica.

• Nisu, phu phu, neki su iza, ima još i dio za trbušnjake, phu… Ivan i Marica su otišli tamo jer rade trbuh…

Ovo je očito bilo uredsko okupljanje o kojem ona nije znala ništa, ali zašto bi se okupljali u…

• Zašto samo stojiš? Ajde, traka je prazna!

Marko joj, kao i uvijek, prekida misli. Uspio se zaustaviti i pokazuje joj na traku za trčanje pored sebe. Njegove tanke, crne kovrče okupane su znojem, ali to nije sve. Na orbitrek kaplje znoj s njegovih šišaka i torza. Leđa su mu također mokra. Koliko je već dugo na ovoj spravi?

Miris znoja je zagušljiv.

Idi na traku, začuje lutku iz ruksaka.

Ma daj, kog vraga ovdje uopće radimo? odgovara joj nijemo.

Svejedno se primiče traci. Spušta ruksak i biljku pored sebe i penje se na spravu. Ne sjeća se kako rade te trake, ali vjerojatno je dovoljno negdje upisati brzinu. Možda bi mogla samo malo hodati, ako će to usrećiti Marka i lutku, pa krenuti dalje.

• Znaš da je šefek rekao da ćemo svaki tjedan ovamo? To će biti kao neki team building. Meni je to cool.

Marko je direktora zvao šefek, a nju Pletenica jer je jednom napravila veliku debelu pletenicu koja mu se svidjela. Prešao je tustim rukama preko nje i divio joj se čitav dan dok je radila za svojim računalom. Htjela mu je reći da je ne dodiruje, ali istovremeno je osjećala da je njegov dodir paralizira. Inače je Marko nije primjećivao, kao niti ostale koje nije smatrao bitnima za svoju karijeru. Prolazio je pored takvih kao da ih ne poznaje, a za vrijeme ručka i pauza se usmjeravao isključivo prema ‘šefekovu’ kabinetu kamo mu je donosio krafne i kavu da malo popričaju o njegovim mnogobrojnim idejama, uvijek spasonosnima za budućnost agencije.

No taj dan je vrludao po uredima i svako malo prolazio pored njezinog.

Bilo joj je žao pletenice oko koje se to jutro namučila, zadovoljna uspjehom kad je izlazila iz stana. Na putu prema poslu, ogledala se u nekoliko izloga i osjećala se poletnijom i nekako radosnijom zbog svoje instalacije. Sada, pletenica ju je zbog Markovih dodira učinila umornom i prljavom. Marko je taj dan nakon ručka konačno zadobio direktorovu pažnju. Svečano ga je dopratio do kabineta, brbljajući o tome kako mogu učiniti sastanke ‘efikasnijima’. Njegov se grleni smijeh orio hodnicima i razmišljala je kako je Marko toliko karikaturalan da bi mogao biti i lik iz crtića. U tome je bilo nešto zastrašujuće.

Marko silazi s orbitreka.

• Ajde da vidim kako trčiš, ha?

Opet se nasmije svojim grlenim smijehom. Nije moguće da on i ostatak ekipe s posla u ovome vide nešto stimulativno.

• Kaj, nisi baš aktivna po teretanama, a? – začuje drugi poznati glas.

Marku se pridružuje kolega Ivan, onaj koji je dosad bio na trbušnjacima. Odjeven je u crne tajice do koljena, crnu majicu i bijelu traku za kosu. Njemu se barem kosa neće smočiti, misli dok ga promatra. Sada radim predstavu za njih, zašto? pomišlja. Dok namještam brzinu trake i trčim, oni će gledati?

• Hajdemo srce, sve se boduje, kao što znaš… svaki angažman, pogotovo izvan ureda! – pjevuši Ivan, a Marko mu daje pratnju svojim smijehom.

Gledaju u nju, ali se pogledavaju i međusobno, kao da uspoređuju koji je napravio bolji trening.

• Jesi obavio leđa? – pita Marko Ivana.
• Kaj se ne vidi? – Ivan se okrene od njega i zadigne majicu da mu Marko može bolje vidjeti mišiće.
• Ovog se šefek jebeno sjetio, a? Ionako svi trunemo po uredima… – Ivan počne lagano trčati u mjestu.

Našla je brojeve koje je trebalo prilagoditi ritmu u kojem je željela trčati. Problem je u tome što ne želi trčati i ne vidi kako bi uopće moglo biti prihvatljivo da ih šef tjera na ove vježbe jednom tjednom, a još manje kako bi to moglo biti obavezno.

• E jebote, kaj Ela ima rođendan? – ispali Marko prema Ivanu.
• Kaj da, jebote? – Ivan je prestao trčati i stoji u mjestu namještajući traku na glavi, lagano je tapšajući.
• Pa Pletenica joj je kupila ovo neko drvo – kaže Marko i pokaže prema centurionu.

Teretana postaje sve zagušljivija. Tri žene koje nije prepoznala kao kolegice, ali je moguće da su to bile, jer se agencija u zadnje vrijeme punila s mnogo novih ljudi, nagurale su se oko orbitreka.

• Jebote, kako se ona sjetila, a mi ne! – vikne Ivan i nastavi cupkati u mjestu.

Marko ga poprati svojim smijehom.

• Ka’eee, ka’eee? – grupici prilazi Leo, uredski macho – Jeste vidjeli koliko dižem, a? Vas dvojica ni u snovima…
• E, Leo, Ela ima roćkas, jesi joj ti nekaj uzeo? Ako sjebemo, ziher nas neće staviti u onaj odbor, a meni je obećala.. – Ivan zaglađuje traku.
• Kaj je tebi obećala? Meni je obećala da će me staviti u vijeće za resurse. Tamo se ionako sve delegira onoj maloj, kako se zove… – s Marka se još uvijek cijedi znoj iako već neko vrijeme nije na orbitreku.

Ima li ovome kraja? pita lutku nijemo.

Odluči zaustaviti i traku.

• Čuj Pletenicu, ipak nije naučila trčati! – Marko pokazuje prstom na nju i nastavlja svoj smijeh.

Marko se ponekad smije tako dugo da mu smijeh postaje poput pjesmice koju je naučio napamet; viši tonovi, zatim niži, i, tek nakon dugo vremena, kraj.

• Ta mala kojoj su svi delegirali vam je dala otkaz. – podučava ih Leo gledajući uokolo u potrazi za nekim višeg ranga. Jasno je da ovo nije mjesto koje si je namijenio tijekom team buildinga – stajati kraj Ivana i Marka i gledati nju dok hoda po traci.

S leđa, Leo izgleda kao da bi mogao biti trener u ovakvoj teretani. Leđa su mu široka i jaka i kao da kontrolira ili barem nadzire sve što se događa oko njega: ljude, pokrete, zbivanja.

• Rekla je da nemre uskladiti privatni i profesionalni život – Leo naglašava zadnje četiri riječi.

Marko i Ivan poprate ga simfonijom smijeha. Ivan se trudi da njegov smijeh potraje dulje, ali Marko je u tome vještiji pa ipak pobjeđuje.

• Ima bebu – dodaje Leo podrugljivo.
• Tko je jebe – nastavlja Ivan nervozno i gleda prema izlazu.

Još uvijek vjerojatno razmišlja o kupovini poklona za Elu, pomišlja ona.

• Htio je šefek, ha ha ha! – Markov se smijeh razliježe po prostoriji još jednom, ovaj put glasnije.

Ljudi se okreću prema njima. Neki okreću očima u iritaciji, ali postojano nastavljaju svoj trening.

• Ne mogu više – prošapće lutki.

Zašto? Baš su dragi odgovara lutka.

Ivan također više ne može čekati.

• E, ja idem kupiti nešto Eli, al nešto ful Marko, daj hajde sa mnom, ti si kupovao za šefa ono neki dan nešto…

Leo se okreće od njih i uputi se prema stražnjem dijelu prostorije. Ako je dosad vježbao trbuh i leđa, sada bi mogao noge. Ili što je već ostalo, prije nego ih šef dođe provjeriti.

• Pa ja mu stalno nešto kupujem. Neki dan sam kravatu tamo u… –

Marko je došao na svoje, govor mu se ubrzava dok objašnjava Ivanu što je gdje kupio.

• Dobro, boli me briga, daj samo idemo odmah dok se ne pojave Ela ili šef. Ajde, sjebat će mi se i to mjesto u odboru. Ajde!

Ivan je skinuo traku za kosu i ubrzava cupkanje na podu, kao da će sada krenuti ravno u trk po trgovačkom centru u kupovinu poklona.

• Mogao bih i ja onda nešto isto naći za šefeka… – Marko se uzbudio i sada on prestiže Ivana.

Polako silazi s trake. U glavi joj se zavrti od gladi i brzog hodanja. Uzima s poda ruksak i centurion. Disanje joj je otežano. U prostoriji je vruće i može nanjušiti znoj kolega koji su do malo prije stajali na mjestu gdje je ona sada.

• Nisam te ni prepoznala s kratkom kosooom! – još jedan poznati glas.

Marica. Ivanova najbolja prijateljica i šefova desna ruka.

• Kako ti ide, dobro? Sport je važan, mi samo sjedimo i to je loše za kičmu…

Marica isto ima novu frizuru. Ljubičasta je i kratka, s, čini se, namjerno predugim šiškama. Ekipa u njenom odjelu misli da je važno biti što avangardniji u odijevanju i izgledu, kao da će originalnost njihove frizure ili odjeće klijentima pružiti neku vrstu osiguranja da su dobri u onome što rade.

• Full mi je drago da si došla. Znaš da je kod nas sve u timu.

Marica se okrene od nje i razgleda ostatak prostorije.

Ako ovdje ima još njihovih kolega, ne poznaje ih. Možda su iz odjela u koje nije imala razloga ići.

• Ali isto tako, znaš… – Marica joj se približava kao da će joj reći nešto jako važno i povjerljivo – sve je i u kompeticiji. Ako misliš da ti možda nije do toga… Šef je neki dan primijetio da neće moći sve zadržati, znaš. Samo one koji najviše grizu. A to koliko je nekome stalo se vidi svuda, čak i na spravama. Zašto nisi trčala brže na traci?

Gleda u kolegicu koja je došla dvije ili čak tri godine nakon nje i kojoj je morala pokazivati većinu zadataka dok Marica nije prešla u više sfere, šefu uz bok. Nakon toga je Marica njoj počela pokazivati kako se doista obavljaju zadaci pa joj se činilo da neke stvari nije nikada niti znala raditi, barem ne na ispravan način.

• Zašto bi morali trčati ovdje i raditi sve ove vježbe? Kako je to dio posla?

Nekim dijelom, nada se da će Marica ponuditi odgovor koji neće biti jedna od šefovih floskula. Možda izvadi neko istraživanje koje pokazuje i dokazuje povezanost između efikasnosti na poslu i truda u teretani.

• U zdravom tijelu zdrav duh. Daj, znam da želiš ostati u agenciji. Kamo bi uopće otišla? Mi smo najbolji u gradu.

Marica i šef voljeli su ponavljati da su izvrsni, da dolaze iz najbolje agencije u gradu. Nekada se pitala govori li tako svaka agencija za sebe i koja su to konkretna mjerila izvrsnosti, ali uskoro je shvatila da mjerilo može biti bilo što, od količine ljudi do projekata s kojima su se hvalili raznim važnim klijentima pa do novog, modernog prostora koji je šef pronašao, s velikim staklenim stolovima za kojima je obožavao ugošćavati nove klijente.

Maričino pitanje ima smisla. Kao što je rekla i lutki- sve je bilo slično. Nekada joj se činilo da bi mogla ući u bilo koju drugu agenciju, sjesti na nečije mjesto i samo nastaviti raditi na onome na čemu je dotad radila u svojoj agenciji. Nitko ne bi ništa primijetio, samo bi joj neki novi Marko tiho prišao s leđa i pogladio je po kosi.

• Full mi je drago da se kužimo – kimnula je Marica i brzo se odmaknula od nje, kao da bi dulje zadržavanje u njezinu društvu moglo naštetiti njenoj reputaciji.

Vjerojatno je dobila zadatak od šefa da svakoga ‘prijateljski’ upozori na važnost konkurencije i na to da na kraju neće svi moći zadržati posao. Marica je brzo nestala u gužvi i vjerojatno odahnula. Nekada je Maričino gađenje prema njoj bilo toliko očito da je mislila da će nekome delegirati da je stave u vreću za smeće i iznesu što dalje od agencije, negdje gdje svojim vonjem neće ometati njihov bitan rad.

Odluči se udaljiti. Ne želi više nikoga sresti niti misliti o poslu. Brzo se provuče pored sprava, zagledana u pod, da još netko poznat ne bi osvanuo ispred nje. Dolazi do vrata kroz koja je ušla i ponovo stoji u malom hodniku.

Dečko ti i nije nešto, al s poslom barem nisi pogriješila, začuje lutu iz ruksaka.

Nasmiješi se.

• Trebala sam te izvaditi da vidiš te face. – odvrati joj.

Bilo je još zabavnije zamišljati, kaže lutka.

Obje se nasmiju. Nastavi uskim hodnikom prema širem i krene u smjeru kina.

Ako više nikada ne vidi agenciju niti ikoga od kolega, sasvim joj je svejedno, shvati. Ako se više nikada ne uspije baviti dizajnom, također.

Žalit će samo ako više ne bude mogla pisati.

 

(Autorica: Jelena Zlatar Gamberožić, dio iz rukopisa romana ‘Veličina plijena’

Originalno objavljeno u emisiji Suvremena hrvatska proza, HRT)

 

Lidija, žena okruglih trideset godina, spuštala se s prvoga kata poput neke starice.
Kroz jedini prozor na stubištu jutarnje zrake dodatno su pozlatile njezinu plavu kosu zapletenu u viklerima.  Tamo gdje je svjetlost udarala vidjelo se da joj je lice još zgužvano od mučeničkog spavanja. Nije nikako bila jutarnji tip, te se ljutila sama na sebe što smeće nije iznijela večer prije.

Svojim tankim, dugim prstima, lijepo njegovanima pridržavala se za ogradu. Kapci su joj napola prekrivali plavkasto sive oči, ostavivši samo sjene ispod očiju da se ističu. Nadala se da je neće vidjeti takvu u zgradi.

Kada je napokon tako kriomice ostavila smeće, vratila se u svoj stan. Kava je taman bila gotova. Ruke su joj drhtale dok je pokušavala zapaliti cigaretu. Primijetila je da mora popraviti lak boje fuksije. Na kraju je preklopila noge na stolcu ispijajući kavu. Još je bila udarena noćnom morom. Progonile su je poput čopora vukova zadajući joj migrenu svako jutro.

Nakon kave i ispijene čaše vina navukla je najlonke što tanje kako bi njezin porculanski ten ostao što izraženiji. Ako je na išta bila ponosna, bile su to njezine duge noge. Nakon što je obukla haljinu duljine do listova, obula je i jednostavne, a opet profinjene potpetice. Lidija je definitivno imala ukusa za odijevanje, kao i besprijekornu vještinu stavljanja šminke tako da sakrije svaku boru koja se prerano pojavila kao odgovor na razne izazove života.
Ipak ako je u čemu bila maher, onda je to postavljanje laganog i samozadovoljnog osmjeha.

Došlo je vrijeme njezinog jutarnjeg šepurenja po ulicama Zagreba. Tako stajući ispred ogledala, pogleda se još jednom i zadovoljna vidi da nije ni približno nalik osobi od prije sat vremena.

Obukla je kaput, uzela torbicu i izašla na ulicu.
Na Kvaternikovoj tržnici grmljavina tramvaja i ljudi progutala je ritam njenih potpetica. Zamalo je stala u lokvu vode što je iščezavala pod suncem bolnim za oči. Nabila je sunčane naočale.

Kupila je ljiljane.
Ruže je mrzila. Tako arogantne. Tako presigurne u sebe a tako lako propadljive.
Ljiljani su za nju bili tihi, dostojanstveni. Ljepota koju ljudi često ne razumiju.
Nosila ih je u ruci kao da drži nešto sveto, i sjela na terasu kafića.

Sjedila je tamo dugo, samo promatrajući. Svaki puta, kao prvi puta.
Starica na klupi hranila je ptice.
Isprva ju je taj prizor živcirao. Toliko perja, krila, pohlepe u zraku.
No starica se smiješila.
Kao da joj nitko ne može ništa. Kao da je svaka ptica zaslužila svoj komadić kruha. Prsti su joj trzali po stoliću kao da tipkaju Morseovu poruku. Zašto je onda to njoj oduzeto?
Zašto njoj nitko ne da komadić kruha?

Kad se vračala kući, zastala je kod cvjećarnice. Prodavač joj je pružio nešto nalik biljci.
„Ovaj ti poklanjam“, rekao je. „Nitko ga neće kupiti, a možda se još primi.“
Bio je to kržljavi puzavac, s nekoliko nečega što se možda moglo nazvati listovima.

Doma je, nježno, kao da drži pero, položila puzavac na prozorsku dasku.
Zatim je otvorila vino i zapalila još jednu cigaretu.
Dok je dim vijugao kroz sobu, gledala je prema puzavcu i pitala se kako će preživjeti.
Nije mu dala ime. Samo ga je pustila da bude. I znala je: to je njezin komadić kruha.

Godinama kasnije, u jednoj okućnici, rasprostro se puzavac po cijeloj ogradi.
Puzavac što je jednom davno dobiven – na poklon.

 

(Autorica: Ariana Šubić)