Kategorija: proza

Već se dugo spremao krenuti na plivanje. Bazen u blizini stana bio je otvoren prije nekoliko tjedana i nije mogao biti natrpan ljudima, ne još.

Zamišljao je kako će ući u taj plavi prostor i zatim nestati u vodi. Mobitel i odjeću ostavit će u svlačionici. Sa sobom će ponijeti tišinu i zamišljati zvuk valova, tiho i nenametljivo kretanje morskih struja. Sat vremena, toliko će moći izdvojiti, odmaknuti se od ekrana i vijesti o ratovima, krajevima. Da sve i nestane, mislio je, i da nešto ostane- ostala bi ta mirna, duboka strujanja.

Bazen ga je mamio mjesec dana. Prolazio je pored njega, stajao na velikom parkiralištu i gledao unutra. Ljudi su plivali, robotski i precizno, činilo mu se, s jednog kraja bazena na drugi. U trenutku kada bi dotaknuli jedan kraj, okretali su se i plivali prema drugom. Nisu zastajkivali, nisu uranjali, sve je bilo kao na traci.

To je morao izbjeći, mislio je. Morao je postići razigranost djeteta u plićaku, kad već neće moći na more ove godine. Bit će pod umjetnim svjetlom i bit će previše ljudi, ali nekako mora postići sporost, osjećaj građenja kule u pijesku.

To neće biti moguće u gužvi bazena, znao je. Izaći će još umorniji nego što je ušao. Treba pogoditi pravi trenutak kad neće biti nikoga, ali za to treba prolaziti kraj njega i promatrati.

Uhvatio se za vrat.

Pitao se što zapisuje.

Doktor je prestao kuckati i pogledao ga. Njegov iskusan pogled kružio je negdje iza njega, po ormaru, plakatima u ordinaciji.

Nije odgovarao. Gledao je u svoje ruke. Roditelji su mu umrli u razmaku od šest mjeseci, a doktor ga pita bavi li se sportom. No, tom doktoru je svejedno. On viđa sve, svaki dan. Navikao je prenositi loše vijesti pa mu je možda bilo ugodno upitati nešto benigno poput bavi li se njegov pacijent, čovjek preko puta, nekim sportom. Možda je žudio za više takvih, mirnih i uljudnih pitanja.

Činio se čak i zainteresiranim za to da mu ponudi najbolju tjelesnu aktivnost.

Dignuo se sa stolice i pružio mu nalaz. Činilo se da ga želi što prije udaljiti iz svoje ordinacije.

Dopratio ga je do vrata. Želio je biti siguran da se neće vratiti i sjesti natrag te se žaliti na sve svoje bolove.

E nosi se k vragu, pomislio je dolazeći do recepcije. Još ovo moram i platiti. Ali bazen, kako se prije nisam sjetio bazena?

Izlazio je iz poliklinike i mislio kako je možda ipak dobro potrošio novac. Sam nikada ne bi počeo razmišljati o bazenu, a ovako – ispada da je to dio njegove terapije.

Krenuo je prema bazenu i promatrao staklenu, zelenu, veliku zgradu.

Pogledao je u mobitel. Deset nepročitanih mejlova, pet poruka na Viberu i još sedam na ostalim aplikacijama. U ordinaciji nije bio dulje od pola sata. Sat vremena bazena bit će luksuz.

Ideju bazena gurnuo je negdje u sporedan džep uma i nastavio razgovor.

***

Prošlo je još mjesec dana. Obilazio je oko bazena kao oko zabranjenog, svetog grala i nastojao tamo obavljati većinu poziva. Uskoro je donosio laptop i sjedio u kafiću na gornjem katu zgrade bazena u koji je ulazio stepenicama s vanjske strane. Promatrao je ljude kako ulaze i izlaze, grupe djece koja dolaze plivati ili trenirati, profesionalne vaterpoliste. Sunce je sve jače peklo pa je nosio sunčane naočale i nastojao se držati hlada.

Srećom, kolega je to prečuo.

Nije otklonio ideju bazena. Shvatio je kad bi trebao doći;navečer, sat vremena ili samo pola sata prije zatvaranja. Tada ljudi izlaze, isparavaju se i odlaze svojim kućama, a bazen ostaje gotovo prazan i tako sve do gašenja svjetla i zatvaranja, što nikad nije točno u minutu, a njemu daje još vremena.

Tako će napraviti, pomislio je naglo. Već večeras.

Kad bi barem postojao način da se svi oni, bendovi, suradnici, dvorane, uvale ispod vode i nikad ne izrone.

A onda će i on isparavati od svega što je smišljao i dogovarao čitav dan, tjedan, mjesec, godinu. U vodi će se sve isprati s njega, omogućiti mu da, kao u nekoj inicijaciji, uđe u novog sebe. Koža će mu biti blistavija i mlađa. Pokreti lakši. Misli brže. Bit će kao mladići koje viđa po gradu, snažne i nasmijane, s bijelim osmijesima.

Samo bi trebao iskoristiti bazen na pravi način i ova sredovječnost će nestati, kao i magla u glavi, bolovi u želucu, osjećaj da ne može gutati, disati.

U dućanu sa sportskom opremom kupio je kapu za kosu, novi ručnik i kupaće gaćice. Sada je bio spreman. Trebalo je samo pričekati vrijeme i krenuti.

Obuzelo ga je neobično uzbuđenje. Pogledao je na mobitel. Dvadeset novih mejlova i petnaestak poruka. Podnošljivo. Ili nepodnošljivo, ali više nije bilo niti bitno. Aplikacije, mobitel, sve će uskoro biti odvojeno od njega, nešto što mu ne pripada, na što nije dužan odgovarati.

Dočekat će ga samo voda, svjetloplava, dovoljno duboka voda i miris klora koji mu se činio važnijim od bilo kojeg mirisa koji je mogao zamisliti.

Ulazak u zgradu bio je gotovo svečan, ovaj put na glavna vrata.

Bio je u pravu, u bazenu je ostalo još malo ljudi i lijeno su se vukli s lijeve na desnu stranu i natrag. Približio se sumrak. Pružio je mjesečnu karticu koju je nabavio na ulazu i produžio prema svlačionicama. Ušao je u jednu i počeo skidati stvari sa sebe; sat, majicu, hlače. Odložio je mobitel. Vjerojatno je opet netko zvao i trebao bi mu se javiti, ali sada više nije bilo bitno. Dokopao se bazena.

U novim kupaćim gaćicama prošetao je kroz ulaz. Uz veliki bazen, ugledao je i manji koji je trenutno bio sasvim prazan. Taj je vjerojatno dječji, pomislio je. Prišao mu je.

Polako je ušao u manji bazen, osvrćući se oko sebe. Možda ne bi trebao biti u njemu, ali sada ga vjerojatno nitko neće istjerati. Voda je bila neobično topla. U većem je vjerojatno hladnija, pomislio je. Voda mu je dopirala malo iznad struka. Spustio se i počeo plivati. Zatvorio je oči i zamislio da se kupa u nekoj ljekovitoj, mliječnoj tekućini. Pokreti su mu bili usporeni. Plivao je prsno, sporo i nevješto, baš kako je želio.

Evo, sve sam dobro izračunao, pomislio je. Došao je do drugog ruba bazena i naslonio se na njega rukama. Glavu je stavio na ruke i nastavio mahati nogama u vodi. Već je osjećao da mu se glava razbistrava, da su mu ruke i noge lakše.

Uskoro se odgurnuo nogama i počeo plivati uz rub bazena. Nekoliko je puta i zaronio, promatrajući plavo dno.

Tišina je preuzela prostor. Izronio je i pogledao oko sebe. Još je nekoliko ljudi bilo u velikom bazenu. Možda bi trebao doći do njega, pomislio je, iako ga je počeo oblijevati čudan umor, kao da je previše popio pa se sada mora odmoriti, usporiti, možda samo plutati.

Legao je na leđa i plutao u toploj vodi. Bio je zahvalan što je voda u ovom bazenu tako topla da nije morao mnogo plivati, mogao je samo plutati ili koračati velikim koracima po dnu. Uskoro je i to radio, prolazio kroz vodu u dugim i sporimkoracima, dodirivao je, zamišljao da je u gejziru, negdje daleko na sjeveru.

U dvorani je bilo sve mračnije. Čudno, pomislio je, zar ne bi trebali upaliti svjetla? Možda čekaju da se sasvim smrači.

Ponovo se osvrnuo po prostoriji. Nije nikoga vidio, ali tako je i bolje, pomislio je još više opušten. Duboki udah na nos, izdah na usta, kao što je slušao u meditacijama koje je pronalazio na internetu nakon doktora.

Koliko je prošlo vremena?

Trebao je ustati, možda i krenuti. Obavio je ono što je trebao, mislio je, izlazeći iz malog bazena. Odmorio se.

Krenuo je prema izlazu iz bazena. Vrata su bila zatvorena, zaključana. Osvrnuo se oko sebe.

Odvratila mu je jeka.

Možda ima nekoga u kafiću u koji je dolazio proteklih mjeseci, pomisli i počne se uspinjati stepenicama. Na vrhu, dočeka ga pogled na bazene. Veći i dublji prostirao se pod njim. Još jednom se ogledao oko sebe, a zatim skočio, bez razmišljanja. Zapeklo ga je kad mu je koža dotakla površinu bazena.

Dok je tonuo, mislio je: nikome nije bitno jesam li živ ili ću nestati u ovom bazenu.

Osjetio je malu unutrašnju bol.

Izronio je i napunio pluća zrakom.

Zatim se ponovno popeo stepenicama i ponovio skok- ovog puta bombu. Želio je istisnuti što više vode, pošpricati čitavu dvoranu.

Polako je tonuo u bazen prije nego što je izronio.

Dok je tonuo, opet je pomislio isto: nije bitno što će se sada dogoditi, hoću li zaroniti ili izroniti. Nikome to nije bitno.

U dnu bazena, učinilo mu se da je ugledao nečije lice. Zatvorio je oči i ponovo ih otvorio pod vodom. Nije bilo nikoga. Koga bi i moglo biti? Nitko ga ne bi pratio u ovu vodu, u ovo mirno i opuštajuće tkanje, a nitko se ne bi i brinuo o tome gdje je sada, kada se sve zatvorilo i svi su nestali.

Potpuno sam sam, pomisli. Izgovorio je opet tu riječ:

– Sam.

Tišina ga je obgrlila tamnoplavim rukama. Bol se pomiješala s neobičnom slatkoćom.

Opet se popeo i skočio.

Ništa osim pljuska pri doskoku nije ometalo tišinu dvorane.

Slobodan sam, pomislio je i dotaknuo nešto što mu se učinilo kao unutarnja opna sebe, koža, krv, živci i meso iznutra. Zaboljelo je, ali je istovremeno osjetio i povezanost. Samo, nije bio sasvim siguran s čim.

Da su mu roditelji još živi, možda bi ga zvali na mobitel, a onda, kada se ne bi javio, možda bi se zabrinuli, raspitivali se gdje je otišao, možda bi nekako, nekom dedukcijom došli do ovog bazena, ovog mraka, utrčali i viknuti: Pa, tu si!

Majka bi raširila ruke, otac bi glavom zavrtio lijevo- desno i zatim bi sve troje izašli. Ali, oni više ne postoje.

Postojati, a zatim ne postojati, pomislio je, dodirujući rukom površinu vode. Možda bi mu bilo lakše da nije bio toliko povezan s njima, da ih nije toliko puta promatrao, mislio o njima, pokušavao shvatiti što ih muči, vole li ga zapravo i koliko. Možda, da ih je viđao samo nekih osamnaestak godina, a zatim preselio u drugi grad, državu, stranu svijeta, ne bi osjećao prazninu kako kuca u njemu, nevjericu pred postojanjem i nepostojanjem. Ne bi stalno razmišljao o trenutku kada je majku napustio život. U jednom trenutku,bila je zgrčena i duboko patila, ali već u drugom je bila sasvim mirna.

Znači li to da je život teret, a odsustvo života tijelu daje mir?

Mir, levitaciju, kao njemu u bazenu, pomislio je sad ležeći na površini i ne osjećajući bol niti u jednom dijelu tijela, konačno?

Možda će otići onom doktoru i ispričati mu to, možda će ući u tu ordinaciju i uskliknuti: IMALI STE PRAVO, BAZEN JE SVE RIJEŠIO!, dok će neki njegov novi pacijent zbunjeno gledati u njega.

Još smo živi, znate, ali vrlo je tanka granica, rekao bi tada tom novom pacijentu i svom doktoru. Doktor bi možda kimnuo glavom, a zatim ustao da ga se što prije riješi.

Doktore, kuda život ode kada izlazi iz nas?, pitao bi ga tada. Onaj grč, grimasa, bol koja je postojala u mojoj majci, kamo je otišla? Znate li? Što mislite?

Možda je plutala neodređeno po zraku, a zatim sletjela u neki ovakav bazen.

Ponovo je zaronio i otvorio oči, ali više nije ugledao ničije lice, nigdje.

Ovaj bazen, to je nešto što čovjeku doista može nedostajati nakon smrti. Bazen i glazba. Tko zna je li u ovim prostorijama postojao neki radio koji je sada mogao uključiti, naći neku potpuno veselu, bezbrižnu glazbu i plivati uz nju?

Zadrhtao je.

Sada bi mu baš prijao čaj, pomislio je. Izašao je iz bazena, uzeo ručnik koji je odložio na plastične stolice preko puta bazena i popeo se do kafića. Praznina je bila umirujuća. Došao je do šanka provjeriti rade li aparati, no noć je pala i više nije ništa mogao vidjeti. Dvorana je postala mračna, kafić još mračniji.

Jedino što ih je osvjetljavalo bila su ulična svjetla, jača u prostoriji s bazenima i manje jaka u kafiću.

Spustio se natrag i ponovo ušao u manji, topliji bazen.

Sjene su se igrale u tamnoj vodi pored njega. Zle ili dobre sjene, nije bilo moguće reći. Možda duše onih koji su neko vrijeme istraživali prostor, a zatim se spustili negdje gdje im je bilo najugodnije za vrijeme života. Tko zna gdje bi se spustila njegova majka? Nije bio siguran u čemu je doista uživala. Nikada nije nešto jako željela. Nikada se nije žalila. Činilo se da je prihvaćala i podnosila sve što joj je bilo dano, pa i njega. Trpjela ga. A on je od nje ipak očekivao više.

A sada više nije imao ništa. I nikada neće imati.

Mogao bi potražiti to ‘više’ u nekom drugom, ali trenutno se to činilo kao nepodnošljiv, nemoguć napor. Iako, možda bi upravo to trebao. Majka mu je često govorila da se treba skrasiti.

Nakon toga ga je samo plaho pogledala u vratila se pranju. On ju je ljutito pogledao. Živcirala ga je njena plaha briga, naborano čelo i uvjerenost da će ostati sam, ali i da je to njegova krivica.

Duboko je uzdahnula i zašutjela.

Nije joj bio dovoljan on sam. Niti ranije, dok je bio dječak ili tinejdžer, nije bio ono što je očekivala. Nikada nije mogao dokučiti što bi to bilo, kakav je trebao biti.

Nije nikada znao što pod tim misli. Mislio je da je ozbiljan; imao je posao, krov nad glavom, nije zabrazdio u ovisnosti, redovito je kontrolirao zdravlje, dapače, klinike je posjećivao revno i možda previše posvećeno.

Otac je umro nedugo nakon majke.

Imali su dug i lijep život, tješio se on, ali osjećao je lažnost te utjehe, iako nije bila laž.

Pa i imali su dug i lijep život, pomislio je sada, mašući nogama u toplini. Ali možda to nije važno. Možda je važno imati gust i topao život, kao u bazenu. Biti u nečemu što liči na sreću, ima teksturu sreće, oblik i okus sreće. Jesu li to imali? Ili samo niz praznih dana, nalik jedan drugome?

Sjetio se svoje bake, koja već doista dugo nije bila među živima. Ona je, ako je teorija o duši točna, iako je naravno znao da ne može biti, vjerojatno završila u nekoj gustoj, visokoj travi. obožavala je livade, šume, listove i vlati. Privlačilo ju je to svjetlo, gotovo kričavo zeleno, a pogotovo šuma nakon kiše.

Gusta i topla zelena, tamo je sigurno završila baka.

A on? Gdje bi on mogao završiti? Bi li volio završiti u plavom, s mirisom klora? Lelujajući na površini dok ga obasjavaju ulična svjetla?

Vani je vidio uličnu rasvjetu i, još dalje, teniske terene. Čuo je zvuk automobila.

Ovako zakriljen vodom, staklom, terenima, mrakom, zaista se osjećao kao da je završio u čahuri s kojom ga je majka plašila.

Trebao bi provjeriti sva vrata prema svlačionicama, pomislio je ležeći u mraku.

Trebao bi se zatim obući, uzeti mobitel, provjeriti poruke.

Trebao bi pritisnuti neko zvono za uzbunu, neki alarm.

Trebao bi viknuti nešto.

Možda nešto poput: Upomoć! Pomozite! Ne želim ostati ovdje!

Jer, njegovi roditelji sigurno ne bi voljeli da ovdje ostane, da ovdje završi. Nisu imali neki poseban stav prema bazenima, barem koliko mu je bilo poznato, ali imali bi stav prema njegovom ležanju u mraku usred vode koja će se ipak neminovno ohladiti. Rekli bi mu da pretjeruje, da je došao u bazen o pogrešno vrijeme, da mu to ne treba, da opet nešto izmišlja. Prekrili bi ga bujicom koja bi mu možda ovaj susret s bazenom učinila prvim i zadnjim.

Trebao bi izaći, vikali bi naizmjenično, trebao bi se obući!

Trebao bi otići kući gdje bi te trebala čekati obitelj, kao sav normalan svijet!

Još se jednom ogledao oko sebe. Iz mraka, gotovo je mogao čuti njihove glasove. Majku koja, više nimalo plaho već ohrabrena ocem, viče i gestikulira poput lutke u kazalištu kojoj ruke pomiču nevidljivi konci. Oca, koji kao da zna istinu, kao da mu je dan uvid u ono što je ispravno, no ne i način kojim bi to mogao prenijeti sinu. I zbog toga pati.

Noć se spustila u njegov bazen. Nikada nije bio niti na noćnom kupanju, sada se bar nije mogao sjetiti, a kamoli na bazenu ovako kasno.

Koliko je moglo biti sati, nastojao je izračunati, ali je brzo odustao.

Zraka svjetla od automobila koji je prošao polako se provukla po njemu.

Trebao bi, pomislio je.

Trebao bi, izgovorio je poluglasno, kao da nastoji dozvati one koji više nisu tu.

Zaronio je u tišinu.

Više ne bi trebao ništa.

(Priča iz zbirke priča ‘Lepet’ (Jesenski i Turk, 2025.)

 

 

Magla se spustila kasno popodne, nenadano. Uhvatila nas je usred šume. Stuštila se, sručila, spustila na nas poput zastora u kazalištu. A sve to zato što je moj šogor tvrdoglavo ustrajao na tome da idemo brati kestene. Nemamo puno prilike biti zajedno, rekao je. Sonja i ti dođete na praznike, istovarite djecu i odmah se vratite u Zagreb. Hajde, i njima će dobro doći da budu malo na svježem zraku. Sjedili smo za stolom u dvorištu. Moja žena i punica bile su u kući i slagale u hladnjak i škrinju namirnice koje smo donijeli. Tast nam je natočio još jednu čašicu one njegove grozne orahovače i u tom trenutku iza ugla su se pojavila djeca koja su optrčavala vjerojatno već dvadeseti krug oko kuće.  Ispeći ćemo ih večeras, rekao je tast, a ako ih naberemo puno, ono što ostane odnijet ćete u Zagreb, očistiti, zamrznuti i Sonja onda može djeci napraviti kesten pire kad god im se prohtije. Već se mračilo. Sumnjičavo sam pogledao u nebo. Ništa se ne brini, rekao je šogor, jučer je bila takva mjesečina da se vidjelo skoro kao po danu. Za svaki slučaj, imam baterijsku lampu, ali neće nam trebati, vratit ćemo se prije mraka. A da i padne mrak, ništa nam se neće dogoditi, tu sam odrastao, poznajem šume uokolo kao vlastiti džep. Pogledao sam u tasta koji je na to samo potvrdno kimnuo.

Krenuli smo u koloni, na čelu moj šogor i ja, za nama moja žena s djecom, a na kraju moj tast. Punica se nikako nije dala nagovoriti jer se u kraju govorilo kako su neki ljudi primijetili tipa u crnom kaputu i s nečim što im se učinilo kao puška, a mogao je biti i štap, kako lunja oko njihovih kuća. Nemojte ići, rekla je punica, ili barem ostavite djecu sa mnom, što ako je neki razbojnik ili serijski ubojica? Ma daj, mama, rekao je moj šogor, previše gledaš televiziju.

Nismo hodali ni deset minuta kad odjednom više nisi mogao vidjeti prst pred nosom. Gusti snopovi magle izvirali su odnekud odozdo i širili se uvis kao da izlaze iz onih strojeva za proizvodnju magle i dima kakve se može vidjeti na mađioničarskim predstavama ili filmskim setovima. Sonja je viknula djeci da se ne udaljavaju, da je svatko s jedne strane uhvati za ruku, ali je već bilo kasno. Odnekud se začulo kako Ela plačljivim glasom doziva: mama, mama. Tu sam, Ela, rekla je Sonja, samo ispruži ruku, uhvatit ću te. Noa, javi se, viknuo sam. Tata, tu sam, odgovorio je. Gdje?, nervozno sam viknuo. U tom se trenutku začuo neljudski krik od kojeg mi se naježila svaka dlaka na tijelu, a odmah zatim, majmune, idiote, kretenčino, koji ti je kurac? Onaj idiot od mog šogora iznenada je bio obujmio moju ženu straga i šapnuo joj na uho: bu! Bio sam izvan sebe od bijesa. Išamarao bih ga na ondje, na licu mjesta, da sam samo vidio točno gdje je. Onda sam osjetio kako me netko potapšao po ramenu. Bio je to moj tast. Smiri se, prošaptao je. Na kraju smo se napipali u magli, uhvatili za ruke i, jedno za drugim, najprije moj šogor, pa tast, onda moja žena i djeca i na kraju ja, posrćući i sudarajući se sa stablima, nekako izvukli iz šume i pronašli put do kuće.

Što se magle tiče, ni sutradan nije bilo mnogo bolje. Bila je žućkasta, pomiješana sa suncem. Kad smo izašli iz kuće, potpuno nas je obavila, kao da je svatko od nas bio u svom oblaku. Punica je otišla u vrt nabrati peršina i mrkve za juhu. Tast je nešto prčkao po šupi. Sonja je izašla zapaliti cigaretu kad su je djeca izbacila iz takta. Ja sam se spustio do dvorišnih vrata da bacim pogled na cestu koja je bila potpuno uronjena u maglu. Iako je bio produženi vikend, morao sam se vratiti u Zagreb jer sam trebao dovršiti tablice bankovnih dužnika. Radim u banci, u odjelu za naplatu potraživanja gdje potkraj mjeseca uvijek ima najviše posla. Dogovorili smo se da Sonja i djeca ostanu kod njezinih, a da se ja za dva dana vratim po njih.

Punica me uporno pokušavala nagovoriti da ostanem još jedan dan, da gdje ću po toj magli, da znam li kakve se nesreće događaju, a kad u tome nije uspjela, morao sam barem ostati na ručku. Nije mi to bilo drago. To popodne igrao je Dinamo. Isprva sam se nadao da ću se vratiti do početka utakmice, ali ovako nije bilo sigurno ni da ću stići na drugo poluvrijeme. Čuvaj se, rekla mi je na polasku. Ma znate mene, Vera, osmjehnuo sam se i zatvorio vrata auta.

Preda mnom je kroz maglu polako vijugala cesta. Iako se kroz prozor nije vidjelo bog zna što, znao sam da je oko mene šuma koju će postupno zamijeniti prostrana polja s livadama po kojima su raštrkane rijetke kućice iza kojih se za lijepog vremena naziru blagi brežuljci. Vrtio sam po radio stanicama, ali svugdje su bile vijesti, govorne emisije ili neka glupa muzika. Ugasio sam radio i odlučio ga upaliti tek kad počnu prijenosi utakmica.

Toplina u autu i monoton zvuk brisača koje sam uključio kad se vjetrobransko staklo orosilo gotovo su me uljuljkali u san pa sam ponovno upalio radio da ne zaspim. A onda sam, negdje poslije Petrinje, na cesti pred sobom ugledao nečiji tamni obris koji se pojavio toliko iznenada da sam morao zakočiti da ne udarim u njega. Sjedio sam nekoliko sekundi u šoku, a onda su se s druge strane otvorila vrata i na sjedalo kraj mene sjeo je muškarac u debelom crnom kaputu, s crnom kapom na glavi i dugačkim smeđim štapom za hodanje.

Ispričavam se, rekao je muškarac, ali nije bilo druge, da sam stajao uz rub ceste, ne biste me primijetili. Ekstremne prilike zahtijevaju ekstremna rješenja.

Lice mu je bilo izborano, obrazi glatko izbrijani. Nisam mu mogao odrediti dob, ali se doimao prilično starim. Crna kapa bila mu je premala. Po tome kako mu je stajala, rekao bih da ispod nje nije imao ni dlake na glavi.

No, što je, nećete krenuti?, upitao je.

Prenuo sam se i pokrenuo auto.

Idete do Zagreba?, upitao sam.

Ostavit ćete me malo prije Zagreba, ako vam to nije problem.

Neko smo vrijeme šutjeli, a onda sam upitao: vraćate se s vikenda?

Zastao je, a onda odvratio: vraćam se s malo dužeg puta.

Krajičkom oka učinilo mi se da se osmjehnuo.

Na radiju su najavili specijalni intervju s premijerom. Pritisnuo sam gumb da promijenim stanicu. Sigurno su već počele utakmice. No, on je, brzinom koju ne bih očekivao od starog čovjeka, vratio na prethodnu postaju. Zapanjeno sam se okrenuo prema njemu i opet okrenuo na nogomet, ali je on, ovaj put sporije, vratio na razgovor s premijerom.

Slušajte, zaustio sam, ali se u tom trenutku sa stražnjeg sjedišta začulo režanje. Pogledao sam u retrovizor i ondje ugledao crnog psa koji je prijeteći podigao njušku prema meni. Nisam ni primijetio da je sa sobom imao psa!

Osjetio sam kako mi niz leđa curi znoj. Držao sam pogled usmjeren na cestu dok je premijer govorio o izazovnim vremenima koja stoje pred našom državom. Vani se već bilo potpuno smračilo.

Vas ne zanimaju izazovi s kojima se suočava naša domovina?, upitao je.

Nisam ništa odgovorio.

A trebali bi, nastavio je. To bi trebalo zanimati svakoga od nas.

Nastavili smo se voziti u tišini isprekidanoj tek premijerovim glasom koji kao da je dolazio iz nekog drugog vremena.

Čime se bavite, ako smijem pitati?, upitao je muškarac.

Radim u banci. U odjelu za naplatu potraživanja.

Što to znači?

Naplaćujem dugove.

To je dobro, osmjehnuo se. Ima mnogo dugova koje treba naplatiti.

Opet smo šutjeli. A onda je on nakon nekog vremena rekao: ne morate se brinuti.

Pogledao sam ga krajičkom oka.

Ne morate se brinuti, ponovio je. Vi niste od onih koje bi trebala zabrinjavati budućnost.

Zurio sam u cestu. Opet sam krišom pogledao u muškarca a onda u retrovizor. Činilo se da je pas na stražnjem sjedalu zaspao.

Ljudi kao vi ne moraju se brinuti, nastavio je. Izgledate mi kao odgovoran čovjek. Vozite dobar auto. Vašoj obitelji sigurno ništa ne nedostaje. Bez sumnje ste i dobar otac. Ljudi poput vas predstavljaju stup ovog društva, temelj na kojem počiva naša domovina.

Na trenutak sam se prepao za Elu i Nou, ali sam se smirio kad sam se sjetio da su na sigurnom sa Sonjom i njezinima u tastovoj kući.

I tada, čudnom igrom asocijacija, u sjećanje mi se vratila kuća u Zagorju u kojoj sam kao dijete provodio ljeta s bakom i djedom, stablo šljive u dvorištu pod kojim sam se igrao, oštar miris koji se širio iz kotla u kojem je djed pekao rakiju. Djed mi je bio ložač, a baka čistačica. Othranili su i školovali tri kćeri. Osim toga, uštedjeli su dovoljno da izgrade i vikendicu u Zagorju.

A onda se pojavio moj stari. Bio je frajer, baraba, tip muškarca na kakve žene padaju. Pala je i moja stara. Bio je pijanica, ali od onih simpatičnih. Nikad nije podigao ruku ni na mene ni na staru. Ali imao je drugi problem: kocku. Nagomilao je dugove, spetljao se s krivim ljudima. Stara je nagovorila baku i djeda da vikendicu stave pod hipoteku, a kad stari nije platio kredit, banka ju je ovršila.

Ne bojte se, rekao je muškarac kraj mene gotovo suosjećajno, rat nije ništa strašno. Na vijestima i u filmovima uvijek pretjeraju. Ljudi traže dramu. Naravno, ponekad je potrebno podnijeti žrtvu Ali nijedna žrtva za domovinu nije prevelika.

Ma znate što, gotovo sam uzviknuo, a onda je crni pas iza mene ponovno zarežao. Sledio sam se. Gledao sam u cestu bojeći se okrenuti glavu prema muškarcu.

Njega je sve to silno zabavljalo. Čak mi se učinilo da se zacerekao.

A onda je dodao: vjerujete li u dušu?

Priznajem da me pitanje zateklo. Ne toliko njegova drskost koliko iznenadna spoznaja da na njega nemam odgovor, da o njemu nisam mnogo razmišljao, možda tek onda kad je stari umro, ali zapravo čak ni tada jer sam noć prije izgubio djevičanstvo s Lidijom. Bili smo kod nje i učili za maturu. Njezini su bili na putu. U jednom je trenutku ustala i otvorila bocu očeva viskija. Dok sam se vraćao kući, ulice su bile mokre i svitalo je. Na otiraču ispred vrata tiho sam svukao tenisice, a onda pažljivo okrenuo ključ u bravi i, šuljajući se na prstima prema svojoj sobi, u polutami hodnika ugledao staru.

Tko zna zašto, kroz glavu su mi zatim počela prolaziti sva beznačajna poznanstva koja sam stekao za vrijeme studija, svi oni dani izgubljeni u kvartovskom kafiću. Vrijeme je bila dugačka, manje-više prazna crta, zemljovid u koji se nije imalo bog zna što ucrtati: izlasci, pijanstva, odlasci s društvom na utakmice, usputne avanture. A onda sam se napokon uozbiljio. Pronašao dobar posao. Oženio se i dobio djecu. Djeca su rasla. Jednoga dana smjestili smo staru u dom. Više se ne može brinuti sama o sebi, rekla je Sonja. A i ti i ja zarađujemo dovoljno da si to možemo priuštiti.

Sve to vrijeme premijer je i dalje mljeo. Njegov glas na mene je djelovao gotovo hipnotički. Što sam ga više slušao, to mi se više spavalo. Ponekad bih pogledao prema muškarcu kraj mene i činilo bi mi se da me gleda s odobravanjem. Trudio sam se držati pogled na cesti, ali su mi se kapci sve više sklapali. U jednom sam trenutku vjerojatno i zaspao jer su mi pred očima nastavile prolaziti slike iz prošlosti, Sonja i ja prije djece, na ljetovanju na Visu, kupamo se goli u nekoj uvali  pribojavajući se, ali istodobno i priželjkujući da nas netko promatra…

A onda mi je tijelo poletjelo naprijed i, zauzdano pojasom, vratilo se prema naslonu. Ni sam ne znam kako, vjerojatno nagonski, nagazio sam na kočnicu, upravo na vrijeme da se ne zabijem u BMW bosanskih tablica ispred mene. Zastao sam dok mi se nisu umirili otkucaji srca. Motor se ugasio. Na suvozačkom mjestu, kao ni na stražnjem sjedištu, nije bilo nikoga.

Upalio sam auto i nastavio se voziti kroz maglu i mrak.

 

(Autor: Dean Trdak)

 

 

 

Stao sam da zapalim cigaretu i pogledam na sat, a onda sam shvatio da nemam ni cigaretu ni sat. Imam pametni telefon, ali otkad su mi jedan klipani ukrali (pitali su me koliko je sati pa mi ga istrgnuli iz ruku), redovito ga zaboravljam kod kuće. Srećom, ugledao sam čovjeka, izgledao mi je kao čovjek na mjestu iako se kretao, bacio sam pogled na njegove ruke. U jednoj je držao cigaretu, na drugoj je bio sat. Moj čovjek.

Naravno, u brzini, bez razmišljanja, postavio sam priglupo pitanje.

– Oprostite, imate li sat?

– Nemam – rekao je suhim, iscijeđenim glasom bez boje koji očito nije dobivao mnogo prilika za izlazak.

Zbunio sam se. Ruka mi se automatski pokrenula prema njegovoj.

– Što vam je onda na ruci?

Bacio je pogled niz ruku, ali ga je podigao prije nego što će pasti na sat.

– A, to, to je više uspomena nego sat… A i od pokojnog je brata. Nije moj.

– Žao mi je – rekao sam.

– Sata?

– Brata…

– Poznavali ste ga?

– Nisam – oborio sam pogled.

– Onda vam nema zbog čega biti žao.

– Mislio sam… – počeo sam baljezgati, a onda sam se u hipu predomislio. – Ako vam ga je dao, vaš je, zar ne?

Predomislio se jesam, ali sam ipak baljezgao. U svoju ću obranu samo dodati – protiv svoje volje. Brzo mi je uzvratio. Ne baljezganjem, konkretnim odgovorima koji nose klicu novih pitanja, kao da želi čavrljati.

– Nije mi ga dao, uzeo sam ga. Imao je on još takvih…

– Izrađivao je satove? Ili je bio kolekcionar? – pitao sam s prstohvatom čuđenja i blijedom prugom iskrenog zanimanja.

– Ni jedno ni drugo, samo ih je popravljao.

– Znači, bio je urar? – produ(b)ljivao sam razgovor, ni sam si ne mogu objasniti zašto.

– Nije. Bio je smeće. Ali volio je popravljati satove. Iz hobija, no, možda mu je to bila i opsesija. Popravljajući satove ubijao je vrijeme kojega je imao napretek.

– Prodavao ih je?

– Nije ni to. Većinu bi zametnuo, izgubio. Pijan poklonio. Uzalud sam mu govorio da samo gubi vrijeme.

– Niste li rekli da ga je imao napretek?

– Svejedno. Nije ga trebao rasipati. Iako živim sam, u mom frižideru uvijek ima hrane za petoricu. A ipak ju ne bacam.

Bacio je cigaretu kojoj je preko pola životnog vijeka otišlo u vjetar. Kotrljala se pločnikom, bilo je u njoj još žara, okorjelom je pušaču mogla pružiti još najmanje pet-šest umirujućih dimova. Skrenuo sam pogled, nisam mogao gledati kako odlazi u dim.

– Lijep sat – rekao sam olako, tek tako, iako se u satove ne razumijem.

– Ne razumijem. Što je lijepo u satovima? Svi su manje-više isti. Pokazuju vrijeme kojeg ljudi uglavnom nemaju.

Stajao sam nekoliko trenutaka, šutio i buljio. Čovjek je u pravu. Nemam ni ja vremena. Evo, baš sam krenuo… Kamo sam krenuo, zapravo? Nigdje. Samo sam krenuo. Pa što? Koliko su me samo puta pitali gdje sam bio pa sam im odgovarao – nigdje. I nigdje se treba stići, a kretanje je život. Sve ostalo je gubljenje vremena. Bilo je krajnje vrijeme ili da pobjegnem ili da nešto kažem. Donio sam pogrešnu odluku.

– Možete li, molim vas, baciti oko na sat?

– Mogu, ali neću.

Opet sam se zbunio. Zbunjenost je saplela izravnost pa sam opet stao nekako okolišati, ubacujući novu liniju u red vožnje kojim je tekao naš promašeni razgovor.

– Pa… Imate sat na ruci, zar ne? Ne želite mi pomoći?

– Pomogao bih vam, ali sat ne radi. Stao je.

Trebao sam zahvaliti, okrenuti se i otići svojim putem. Trebao sam, ali nisam.

– Možete li barem pogledati i reći mi kad je stao?

– Ne moram gledati. To je vrijeme kad mi je poginuo brat.

Bilo mi je nekako neugodno pitati kad je to bilo, nije mi se to činilo primjerenim, ali nekako sumnjam da je primjerenije bilo ono što sam izvalio:

– Ajme. A kako je poginuo vaš brat?

– U krađi skupocjenih satova. Mislili su da vadi pištolj i zapucali.

– Pretpostavljam da je vadio sat… – pravio sam se pronicljivim.

Čovjek je zavrtio glavom i hladno me razoružao.

– Vadio je nož.

Ovaj je razgovor otišao predaleko. Htio sam ga skratiti, prikratiti mu muke, ali moj je dugi jezik odlučio doliti ulje na vatru priglupom primjedbom bez dokaza.

– Znači, sat na vašoj ruci je skupocjen?

Odskočio je kao da sam ga zasjekao oštrim predmetom.

– Hoćete reći da je sat na mojoj ruci ukraden?

– Ni govora, samo sam pomislio kako je skupocjen…

– Koliko se sjećam, rekli ste da se ne razumijete u satove. Kako možete tvrditi da je skupocjen? – podignuo je ruku i vrtio njome pred mojim očima, prekratko da bih dospio vidjeti (u) koliko je sati (stradao njegov brat). – Isto bih tako ja vama mogao reći da ste lagali. Kakve su, doista, vaše namjere? Što zapravo hoćete od mene?

Doimao se uplašeno, uznemireno, poput ranjene životinje, razdraženo, moram priznati, čak i opasno, kao da je spreman skočiti, boriti se za život ne birajući sredstva. Riječi mogu biti oštre, zvučati grubo, mogu biti i otrovne, ali još nisu nikoga ubile, ne izravno. Moje riječi nisu bile oružje, ali on to nije razabrao, kao da nije baš često živio s riječima, barem ne s onim izgovorenim. Ustuknuo sam.

– Samo sam želio znati koliko je sati…

Na moje se samoobrambeno pitanje u trenu preobrazio u pitomo, plaho stvorenje.

– Mogli ste odmah pitati tako. Iskreno, ne znam, na ovom je satu 18:15 – rekao je tugaljivim tonom s nijansom razočaranja, poput nekoga koji može još toliko toga dati, ali mu nije suđeno.

Moj je životni sat poskočio, otkucao par puta u neujednačenom ritmu, ali nisam želio da to primijeti moj čudnovati sugovornik. Škicnuo sam krišom prema suncu koje me je promatralo iskosa.

– Moglo bi biti baš toliko. Hvala vam.

Odgovorio mi je posve tiho i meko, kao da mu šapuće savjest, a opet nekako isuviše gorko, kao da odbija šaptom pasti. Zvučalo je poput iscijeđene isprike.

– Nema na čemu. Ništa vam nisam dao. Samo sam vam oduzeo vrijeme.

Možda taman toliko da odgovor koji sam jedva dočekao bude baš ono pravo i točno, pomislio sam, mahnuo mu i odahnuo. Tada sam prvi puta posumnjao da je možda cijelu priču izmislio. Nisam napravio niti korak, a već sam zapeo u raskoraku. Mogao sam ga pitati i za cigaretu. Prolupalu sam misao u zadnji čas, u trenutku kad je bjegunka zajahala jezik i htjela šmugnuti s usana, lišio slobode i otpratio ju nazad u ludaru.

Danas, kad vidim čovjeka sa satom, ne zaustavljam ga, samo izvadim cigaretu i zapalim, njih više ne zaboravljam, kuham misli u svojem lončiću dok se ne raskuhaju poput špageta i, prije nego što se ponovo pokrenem, skontam da je prošao sat. Ponekad i s olakšanjem.

 

(Autor: Denis Giljević)

(Priča je ušla u uži izbor natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2025.)

Bojim se čovjeka koji je pročitao samo jednu knjigu.

Dok je Toma Akvinski, još tamo u trinaestom stoljeću, strahovao od tog neznanog čitatelja i te jedne knjige, njegovi su epigoni u dvadeset prvom stoljeću, produbivši učenje svog slavnog učitelja, razvili kompletnu paranoju pri pogledu na čovjeka koji svakodnevno čita, knjige, svih sadržaja i žanrova.

„Čitaš, knjigu!“ zateklo me Radno Mjesto u čitanju knjige.

Obazreo sam se oko sebe. Upravo je trajala stanka, pauza ili počivka. Moji su kolege pušili, pili kavu, a jedan je upravo koncentrirano povlačio liniju kokaina. Uz uobičajene stvari koje ničim nisu odskakale od normalnosti i svakodnevice, svi su bili manje-više, a najčešće više, pomno zagledani u pametne ekrane svojih eruditskih telefona.

„Čitaš, knjigu!“ ponovilo je Radno Mjesto čijem pronicljivom oku ništa nije moglo pobjeći, pa čak ni ono što se neskriveno i bezbrižno događalo točno ispred njega.

„Istina“, složio sam se. „Imamo stanku. Svi se odmaraju na svoj način pa ja, eto, čitam.“

„Knjigu!“ iznova je naglašeno i podcrtano, iako mi šaranje po knjigama nikad nije imalo smisla. „Vidjet će te ljudi da čitaš, knjigu!“

Nisam bio siguran o kojim to točno ljudima Radno Mjesto govori. Većina radnih kolega s kojima sam bio okružen nisu vidjeli čak ni ono u što su netremice gledali na svojim mobitelima. Onaj jedan kolega koji je dovršio liniju vidio je samo Lucy in the Sky with Diamonds, a ostali…Ostalih nije bilo. Možda je Radno Mjesto očekivalo posjet nekog ljudstva našem radnom mjestu? I kakve li su samo boljke, alergije ili fobije ti tipovi imali? Strah od zatvorenih ili strah od otvorenih knjiga?  Također mi nije bilo jasno zašto bi ikome smetalo nešto tako tiho i smireno poput čitanja knjige? No, bolest očito ne bira.

„Ali, i kolege se odmaraju“, pokušao sam objasniti. „Ovo je samo moj način odmora. Čitanje.“

„Knjige! Ljudi će vidjeti! Ljudi će pričati!“

„Dobro, a da, umjesto knjige, gledam u mobitel…“

„To može! Mobitel uvijek može!“

„Zar neće ljudi, i to vidjeti, i o tome pričati?“

„Kad te vide s mobitelom, mislit će da nešto radiš!“ poentiralo je Radno Mjesto.

U misli sam dozvao sve te nebrojene ljude, svih dobnih skupina, koji svakodnevno satima bleje u ekrane, za stolom, u zahodu, u automobilu, u javnom prijevozu, u teretani, dok hodaju, sjede ili spavaju. Kad nekim čudom uspiju, od silnog posla, na tren odvojiti pogled, krajičkom oka primijete iste takve nebrojene ljude i svi jedni za druge pomisle isto:

„Vidi samo ovog vrijednog čovjeka na mobitelu kako se ubija od posla!“

Zamislio sam tvrtke, hotele i trgovačke lance kako na istaknuto mjesto stavljaju fotografiju svog najprobranijeg radnika zadubljenog u tipkanje na mobitelu, a iznad fotografije natpis: ZAPOSLENIK MJESECA! Slegnuo sam ramenima. Možda je Radno Mjesto danas imalo tek loš dan na radnom mjestu. Često čovjek treba samo pustiti stvari i okrenuti novu stranicu, knjige. Idućih sam dana, ne želeći nikoga provocirati, uz knjigu, na posao počeo nositi mobitel. Kad bi nastupila stanka i svi isukali mobitele i ja bih izvadio svoj te ga onako ugašenog držao ispred knjige koju bih čitao.Na žalost, ova genijalna kamuflaža nije mogla prevariti iskusno knjiško nečitalačko oko Radnog Mjesta.

„Opet čitaš, knjigu!“

„Ali…“, zaustio sam.

„Nema, ali! Uvodim videonadzor sa senzorima koji se aktiviraju na svako okretanje stranice, knjige!“

Već idućeg dana kamere su preplavile radno mjesto. Od blagovaonice, preko dvorišta, pa sve do WC-a. Bile su posvuda, što je svemu davalo pomalo retro izgled, u stilu osamdesetih, ili, konkretnije, osamdeset četvrtih. Senzori za okretanje stranica knjiga pokazali su se i više nego revnima.Već istog dana Radno Mjesto je dvaput urlajući upalo u WCkolegama koji su malo preambiciozno otrgnuli listove toalet papira.

Idućeg tjedna iznenadio me poziv s radija. Rekli su kako bi voljeli napraviti prilog o mom književnom radu i zamolili me da im što prije snimim i pošaljem dvadesetak aforizama. Kako sa sobom uvijek nosim i vlastitu knjigu, odlučio sam iskoristiti pauzu, na brzinu snimiti aforizme te ih poslati mailom. Odmaknuo sam se od kolega ne želeći remetiti tipkajuću tišinu njihovih mobitela, otvorio knjigu i počeo naglas čitati aforizme. Za par sekundi, dojurilo je Radno Mjesto:

„Viđen si! Ti čitaš, knjigu! Opet!“

„Ma to je samo minuta i pol za radijsku emisiju.“

„Ljudi će te vidjeti! Ljudi će te čuti!“

„Nadam se. To i jest cilj radijske emisije.“

„Aaaaaa….blaženo je uzdahnuo kolega koji si je upravo zabio iglu punu heroina pravo u žilu, također na pauzi.“

„I to je…i to je…već treća knjiga! Izbezumljeno se treslo Radno Mjesto.“

„Zapravo, moja peta objavljena. Ja sam ju napisao.“

„Pišeš…pišeš, knjige!? I onda drugi čitaju, knjige!? Izmišljaš nove knjige i kvariš mladež!“ uprlo je optužujući prst u mene Radno Mjesto tako da sam se na tren osjećao poput Sokrata netom prije kukute.

„Ma samo sam tijekom stanke na brzinu snimio…“

„Snimio?! Čitanje, knjige! To je i snimljeno! Corpus delicti!“ odjurilo je radno mjesto prema svom uredu, uz pakleni smijeh. Ubrzo se vratilo i strogo mi predalo list papira:

„Ovo je Opomena pred čitanje, knjige! Tvoj primjerak! Pročitaj i potpiši se!“

„Jeste li sigurni da smijem čitati?“

„Naravno! Samo je jedna stranica! Premalo za knjigu!“

Pogledao sam sa zanimanjem:

Opomena pred čitanje, knjiga

Zaposleniku se izriče opomena pred čitanje, knjiga zbog povrede radnog odnosa. U članku 67 Zakona o nečitanju, knjiga, propisano je da radnik ima pravo na dnevni odmor (stanku), ali taj dnevni odmor (stanku) nikako i ni u kom slučaju ne smije iskoristiti za čitanje, knjiga. Svoj dnevni odmor (stanku) zaposlenik može iskoristiti  tako da ne vrijeđa moral, red i sigurnost radnog mjesta te da ne uznemiruje pretpostavljene i kolege nedoličnim i društveno neprihvatljivim radnjama kao što je čitanje, knjiga. Predložene i odobrive radnje koje zaposlenik smije obavljati za vrijeme svog dnevnog odmora  su sljedeće:

pušenje, ispijanje kava, neograničeno tipkanje po mobitelu, nenametljivo drogiranje.

Do sada je radnik više puta usmeno opomenut, a kako nije popravio svoje ponašanje, izriče mu se i ova pismena Opomena pred čitanje, knjiga.

Vođen iskustvom brojnih autograma s vlastitih književnih promocija, potpisao sam.

Dok sam hodao prema željezničkom kolodvoru, niz ulicu su prošli bučni prosvjednici s transparentima. Za oko su mi zapeli neki od ispisanih parola:

Manje knjiga, manje briga!, Izvedimo djecu iz knjižnica na ulice!, I Don Quijote je poludio od čitanja, knjiga!

Možda je najupečatljiviji transparent bio onaj s prekriženom slikom Tina Ujevića uz tekst:

Poslastica su kremšnite, a ne knjige!

Čekajući vlak, napokon sam neometano izvadio knjigu. Začuo sam kako majka u prolazu objašnjava svome djetetu pokazujući prema meni:

„Vidiš, ako ne budeš učila, čitat ćeš, knjige, poput ovog čovjeka.“

Dijete je briznulo u neutješan plač, kroz suze obećavajući majci kako neće više nikad markirati.

Dok sam u vagonu tražio mjesto da sjednem, u mene se zabila i iz ruke mi izbila knjigu penzionerka zadubljena u svoj mobitel.

„Ti današnji mladi! Samo čitaju, knjige!“ prekorila me bijesno.

Konačno sam sjeo pa otvorio knjigu da malo dođem sebi. Dvije osobe preko puta mene razmjenjivale su iskustva sa svog radnog mjesta:

„Danas su mi djeca bila toliko nemirna.“

„E draga moja, moraš ih znati smiriti. Ja svojima uvijek priprijetim: ‘Ili ćete se smiriti, ili ću vam sad pročitati neku knjigu.“

„Koju knjigu?“

„To nitko ne pita. Sva djeca od užasa zanijeme.“

„Ma imaš pravo draga. Dobivaš tišinu, a i od malena ih oblikuješ u zrela bića. Ne daj bože da se jednog dana pretvore u one kriminalce koji čitaju posvuda, knjige.“

„Čak i u vlakovima!“

Lagano sam se pokrio koricama koje su se već počele pušiti od siline pogleda.

Došavši doma, prvo sam sve ispričao supruzi, legao u krevet i otvorio knjigu. Ona me poslušala bez riječi, zatim blijedo pogledala pa zaridala:

„Ja ne mogu više ovako! Vidiš dokud nas je to tvoje čitanje, knjiga, dovelo?! A svi su mi govorili za tebe: ‘Nemoj se udavati za njega. Nije pouzdan. On ti samo čita, knjige. Nije vjeran nijednoj. Odlazi svakog tjedna u knjižnicu i nikad se ne vraća s istim knjigama s kojima je otišao. On ti kod svake žene prvo primijeti knjigu koju čita, a tek kasnije autora.‘ Mislila sam da pretjeruju, govorila sam im da griješe. Uvjeravala sam sebe kako je to samo faza. Vjerovala sam da će te moja ljubav prema tebi osvijestiti, promijeniti. Ne mogu više ovako! Vidiš da si dobio i službenu Opomenu pred čitanje, knjiga. Ne želim živjeti pod stalnim pritiskom hoćeš li zadržati ovaj posao ili potonuti još dublje, u pakao čitanja, knjiga! Oprosti mi, ali pakiram se i odlazim, zauvijek!“ Na brzinu je strpala svoje stvari u dvije torbe te me na izlazu upitala: „Mogu li još nešto učiniti za tebe prije no što se zauvijek rastanemo?“

Ne dižući pogled, snuždeno sam upitao:

„Ideš Drugom ulicom i skrećeš prema pekari Martinaj?“

„Da, reci?“

„U tom slučaju ćeš proći i pored knjižnice.

„Dobro…“

„Molim te, produži mi onda knjige, da mi se ne skupi zakasnina.“

 

(Autor: Denis Vidović)

Firme su im se nalazile u istoj zgradi na različitim katovima. U jednoj tipičnoj, modernoj, poslovnoj zgradi, izvana u obojenom staklu i prozorima koji se ne mogu otvoriti, a iznutra s open space uredima u kojima sjede ljudi za pisaćim stolovima, ograđeni prenosivim pregradnim zidovima punim raznih ceduljica s lozinkama, telefonskim brojevima od cateringa i podsjetnicima za popodnevnu kupovinu. Vani kraj zgrade, iza ugla, stajala je velika pepeljara, mjesto za pušenje. Ono čudno mjesto gdje se sretnu ljudi koji inače ne dolaze u doticaj. Tu se sretnu član uprave u skupom odijelu i prodajna referentica u casual odjeći, bradati informatičar u cargo hlačama i skockana direktorica firme na katu iznad.

Sonja je bila pravnica u firmi koja se bavila informatičkom opremom. Pripremala je ugovore s kupcima, slagala članke i stavke, pazila da u ugovorima ne bude pravnih rupa koje bi stranke mogle iskoristiti na štetu firme. Kad nije bilo ugovora, rješavala je reklamacije. Bez sumnje, ozbiljan i važan posao, ali ujedno i jedan suhoparan posao koji je ubijao svaku kreativnost. Kad bi nailazila na njoj nepoznate tehničke pojmove i pitala kolege za objašnjenje, često bi izvodili glupe šale s njom.

Davor je radio u marketingu investicijskog fonda. Smišljao je kako nagovoriti građane uvijek iznova da kod njih ulažu svoje novce. Jer fond je imao, tako mu je glasila vizija i misija fonda, uvijek za svačiji džep optimalno rješenje za ulaganje u financijsku sigurnost. Očekivalo se da uvijek bude aktivan, energičan, pun novih ideja, uvijek s osmijehom na licu, čista pozitiva. S vremenom nije više mogao gledati sve te glupe reklamne kape, majice, upaljače, zastavice, bannere na netu, reklamne spotove. Investirajmo zajedno u budućnost, već danas! – Njegova najnovija reklamna poruka. Nije ju mogao očima vidjeti.

Jednog kišnog jutra i njima se dogodio susret kraj spomenute pepeljare. Stajao je naslonjen na zid zgrade, odjeven u poslovno odijelo, s cigaretom u jednoj i šalicom kave u drugoj ruci. Ona je od nekud dotrčala. Raskopčani mantil joj je već bio polupromočen. Ispod mantila se nazirao poslovni kostim. U jednoj ruci nosila je torbu, u drugoj plastičnu čašicu kave s kioska. Cigarete je uspjela naći u svojoj torbi, ali upaljač nikako. On ju je promatrao, bila mu je simpatična ta tipična ženska scena kopanja po torbi u potrazi za nečim. Napokon je odustala od traženja i obratila mu se:
“Oprostite, imate li možda vatre?“
“Naravno.“
On je već u džepu imao spreman upaljač u ruci.
“Hvala, eto, ne mogu naći upaljač. Možda ga nisam niti ponijela.“
“Ah da, te ženske torbe“, nasmijao se on.
“Da“, nasmijala se i ona.
Usula je kavu u sebe i brzinski ispušila cigaretu.
“Moram dalje. Hvala još jedanput. Vidimo se.“
“Nema na čemu, ‘đenja.“
U odlasku se još jednom kratko okrenula za njim, a on ju je slijedio svojim pogledom. Kad je nestala, pitao se kako je nikad do sada nije sreo. Narednih dana, kad god se kretao po zgradi, šarao je pogledima na sve strane, ne bi li je možda uočio. Ali nije.

Jednog, sada ne više kišnog, već vedrog jutra, ponovo su se sreli na istom mjestu. Bila je sad bez mantila, odjevena samo u poslovni kostim. On u uobičajenom odijelu.
“Dobro jutro, opet Vi“, pozdravio ju je s osmijehom na licu.
“O dobro jutro, pa i Vi opet“, uzvratila mu je smiješkom.
“Danas imate upaljač?“
“Da, danas imam.“
Stajali su, pili kavu, pušili. Promatrao ju je na trenutke. Zgodna žena, i kostim joj je dobro stajao. I ona je njega gledala u trenucima dok on nju nije promatrao. Zgodan lik. U jednom trenutku su im se pogledi spojili. Ostali su malo zatečeni na tren, kao netko koga zateknu u nekoj zabranjenoj radnji, a zatim se nasmijali.
“A gdje Vi radite?“ pitao je.
“Tu iza Vaših leđa.“
“Tu u prizemlju? Kod informatičara?“
“Da.“
“Ne izgledate baš kao informatičarka.“
“Pravnica sam kod njih. Radim ugovore, pritužbe, i tako to.“
“Aaa taako, nice.“
“A Vi?“
“Gore na četvrtom“, odgovorio je. “U fondu. Marketing. Smišljam načine kako izvući ljudima novac iz džepova.“
“Sigurno imate neki dobar savjet kako se obogatiti?“
“Imam, ali strogo privatni savjet, bolje ne ulagati u fondove. Radije si kupite neki lijepi kostim. Dobro Vam stoji.“
Ostala je malo zbunjena i nasmiješila se:
“Aha… dobro… hvala na savjetu. Mislim, na financijskom savjetu.“
U sebi je pomislila i “Hvala na komplimentu“, ali bilo joj je neugodno reći.
“Ja sam skoro svako jutro u ovo vrijeme ovdje. Čisto informativno da znate… ako ćete imati vremena…“, nakesio joj se.
“Aha, hvala na informaciji, pogledat ću u svoj kalendar.“
Pokušavala je glumiti važan poslovni smiješak.

Sad su znali kako se naći i počeli se češće nalaziti “kao slučajno“ na jutarnjim kavama pred zgradom. Ti dejtovi su tekli uvijek na isti način.
“Dobro jutro.“
“Dobro jutro.“
Kava i cigareta. Upoznavali su se sporo. Razgovori su im uvijek bili kratki, svega po nekoliko jednostavnih fraza small talka: Kiša pada, zahladilo je, gužva u prometu. Uglavnom su stajali jedno pored drugog, zagledali se sad već otvoreno, i smješkali se.

Nakon nekoliko tjedana skoro pa svakodnevnih jutarnjih ispijanja kava kraj zgrade, zaključio je da bi je mogao pozvati na “pravu“ kavu, u kafić. I tako jednog jutra, dok su stajali na uobičajenom mjestu pored pepeljare:
“Pozvao bih Vas na kavu, u pauzi, ako ste za… ako imate vremena, naravno…“
“Paaa, može. Vrlo rado.“
“Ima tu u blizini jedan zgodan kafić, novootvoren. Tamo ne ide nitko iz zgrade. Valjda…“
“Može.“
“Onda u 12 ispred ulaza?“
“Može, vidimo se.“
“By the way, ja sam Davor.“
“Drago mi je, Sonja.“

Na toj su se kavi po prvi put napričali, imali živahnu komunikaciju. Doznao je da ima dvoje djece i supruga liječnika koji se, samim time što je liječnik, smatra osobom više vrste, nedodirljivim polubogom. Profesionalno i osobno deformiranu osobu koja na nju i djecu gleda kao na pacijente koji mu trebaju biti zahvalni što ih uopće doživljava. Ispričala mu je da normalna komunikacija s njim joj već odavno nije moguća, da spavaju u odvojenim krevetima i da joj sama njegova pojava izaziva gađenje i želju da istog trena pobjegne nekud daleko. On se njoj požalio da živi s djecom i svadljivom i histeričnom suprugom računovotkinjom koja svemu i svačemu prigovara i sve zna najbolje, da je djeca i on izbjegavaju koliko god je moguće, te da, kad god imaju prilike, odlaze na što duže vožnje biciklima. Sve u svemu, doznali su tko su i što rade u životu, da imaju najbolju djecu i najgore brakove. Istresli su si svo ono emotivno smeće koje se nakupi u ljudima koji su pravno i fizički još u braku, a mentalno već odavno ne. Zanijeli su se, zaboravili vrijeme, naravno prekoračili pauzu i zakasnili natrag na posao. U povratku, na uglu koji se ne vidi iz poslovne zgrade, još uvijek u žustrom razgovoru, povukao ju je nježno za rukav, okrenuo se prema njoj i poljubio je. Na kratki tren je zatiltala, ali mu je uzvratila poljubac. Bio je duži od njegovog.

Idućih tjedana zaredale su se kave u kafiću, konobar ih je već poznavao i bez poziva im donosio kave na stol. Nisu više mnogo pričali kao na prvoj kavi. Nisu imali potrebe. Jednostavno bi sjedili jedno pored drugog kao bliske osobe koje uživaju u druženju. Naizmjence bi se gledali i kesili bez riječi, zatim jednostavno nastavljali gledati svatko na svoju stranu. Ispijali bi kavu, pušili i razmjenjivali svega nekoliko banalnih i beznačajnih rečenica. Kad nije bilo drugih gostiju u kafiću, zagrlio bi je, a ona bi mu se približila. S danima su postali svjesni da se među njima razvio jedan odnos. Je li to bilo prijateljstvo, veza, nešto treće? Nisu bili sigurni. Ali su zaključili da trebaju postati pažljivi. Smanjili su jutarnje kave pokraj zgrade. Istražili su poslovnu zgradu i pronašli način kako izlaziti na različite izlaze, kako ih se ne bi viđalo kako zajedno odlaze nekud pod pauzom. Postali su tajnoviti i to im je bilo zabavno. I imali su novi ritual: Poljubac na povratku iz kafića na posao.

Jednom je na kavi, usred one njihove uobičajene šutnje, neočekivano započela razgovor o pitanju koje se nakon nekog vremena zna pojaviti u takvim međuljudskim odnosima. I to pred konobarom. Ali konobar je bio gospodin, nije ništa vidio niti čuo.
“Mogu te nešto pitati?“ pitala ga je.
“Naravno, pitaj.“
“Što smo si mi zapravo?“
“Kako misliš, što smo si mi?“
“Pa mislim, u kakvom smo odnosu? Idemo svako malo poskrivećki na kave, ljubimo se…“
Da, njeno pitanje je bilo na mjestu. Ali on nikad nije razmišljao tako daleko. Ulovila ga je potpuno nespremnog. Probao je temu okrenuti na šalu.
“Pa možemo se prestati ljubiti,“ odgovorio je šaljivo.
“Davore, ozbiljno pitam.“
“Ne znam, Sonja, nisam razmišljao o tome.“
“Ali trebao bi… trebali bi…“
“A što ti misliš da smo si?“
“Ne znam, Davore, razmišljam već danima, i ne znam. Zato te pitam.“
Koristila je vokativ. Bilo mu je u početku malo neobično slušati svoje ime u vokativu. Ali kao pravnica, koja je pratila zakone i pisala službene dopise, pazila je na padeže. Kako bi zvučalo njeno ime u vokativu, pitao se. Možda Sonjo? Strava, bolje ne.
“Možda smo prijatelji, možda nekakav par, možda ljubavnici, a možda je nebitno što smo si.“
“Meni je bitno, Davore.“
“Dobro, bitno je, slažem se. Ali ne moramo to sad.“
“A kada ćemo?“
“Jedan dan… Sad moramo ići.“
Bili su dovoljno pametni ne nastavljati tu raspravu. Bili su svjesni da ih ona za sada ne vodi nikud, da je bolje ne otvarati neka pitanja i tražiti odgovore baš na sve. Da je bolje pustiti neke stvari da teku svojim tokom. I nastavili su svoje kave na uobičajeni način.

Njemu se činilo da bi trebalo pomalo otvorili jednu drugu temu. Kao nekakav prirodan tijek stvari kod odraslih ljudi koji su se spetljali. Samo kako? Našli su se opet na kavi, na svom uobičajenom ritualu, davali predstavu svom poznatom konobaru. U jednoj od onih njihovih faza šutnje, kad je svatko gledao na svoju stranu, puhnuo je dim iz usta, udahnuo zraka i, zadržavši pogled na svojoj strani, izustio onako kao usputno:
“Mogli bi se jednom poseksati.“
“Oprosti?“
I oboje su se pogledali.
“Mogli bi se jednom… pa… poseksati.“
Čekao je neku njenu reakciju. Tri sekunde, pet, možda čak deset.
“Pa… iskreno… ne znam što bih ti rekla sad…“
Sranje, očito nije očekivala ovu temu.
“Zar ne misliš da… ono… zar ne želiš da…?“
“Ne mislim ništa“, odgovorila je, ne dopustivši mu da dovrši pitanje. “Zbunjena sam, Davore.“
Puhnula je dim iz usta.
“Sorry, ako sam nešto krivo rekao.“
“Ma nisi, samo ovo mi je sad kao s neba palo. I neugodno mi je o tome sad razgovarati. Plati, molim te, idemo.“
Platio je, pozdravili su se kratko i razišli se bez ritualnog poljupca.

On nije mogao vjerovati da ju je tako pogrešno procijenio. Znao je sto posto da se želi poseksati s njom. I bio je 99 posto siguran da bi se i ona s njim. I da od njega, kao muškarca, očekuje da on to prvi predloži. Prošao je dan, došlo je sutra. I dalje se nije javljala. Da se on njoj javi? I što da joj napiše? Oprosti? Ali u čemu je pogriješio? Nije tražio ništa nastrano, nije bio prost. Prošao je i drugi dan, ništa. Trećeg dana oko podne stigla je poruka.
Ona: Bok, kako si? 🙂
On: Bok, dobro, ti? 🙂
Ok sam. Oprosti zbog neki dan.
Ne, oprosti ti. Ispao sam glup.
Ne, ja sam ispala glupa.
Ma ne moramo sad o tome.
Ne znam kako da ti objasnim, ne znam mogu li ja to.
Ne forsam, sve ok.
Ne znam kako da ti objasnim. Može kava?
Kad? Subota je.
Znam, predloži mjesto i vrijeme.
Za hitnu kavu? 🙂
Da, za hitnu! 🙂
Hitni sastanak trebate, gospođo? 🙂
Da, gospodine, hitni! 🙂

U rekordnom vremenu su se presvukli, sjeli u aute i našli u kafiću u jednom trgovačkom centru na drugom kraju grada kamo inače nikad ne zalaze. Tu ne bi trebali sresti nikoga od poznatih. Po prvi put su se sreli izvan posla. Po prvi put u casual odjeći, u jaknama, trapericama i tenisicama. Proučavali su se od glave do pete s osmijesima na licima. Skinuli su jakne, sjeli, pročavrljali nekoliko riječi, stigla je kava. Uozbiljila se, zapalila cigaretu, povukla i puhnula prvi dim, pogledala ga:
“Gle, možemo.“
“Što možemo?“
Primaknula mu se i tihim glasom odgovorila: “Pa poseksati se.“
Ostao je paf. Očekivao je rasprave, natezanja i uvjeravanja. I kako na kraju možda neće ništa riješiti. I točno, ona se predomišljala. Dva dana je razbijala glavu može li ona to. Nije nikad vjerovala da će se ona, baš ona, naći u ovakvoj situaciji. Mislila je da se to događa drugima. Pitala se, može li prevariti supruga, bez obzira što joj se gadi. Može li u krevet s likom samo zato što joj je privlačan, a kojeg je upoznala prije svega nekoliko tjedana, kojeg poznaje samo s ispijanja kava. Odlučila je da ne zna, ali da će ga poštedjeti sa svojim dilemama, i da jednostavno mora isprobati. Onda će znati odgovor.
“A kad si mislila?“
“Evo sad, popit ćemo kavu i idemo.“
“A gdje?“
“Ne znam, smisli nešto, odvezi me nekud.“
Mozak mu je odjednom radio u petoj brzini. Kuda, kamo? U neki hotel? Ili motel? Toga ima u filmovima. Ali gdje u Zagrebu? Ili možda u autu? Kako bi to izveli? Ovo mu je bilo prenaglo. Dok je on duboko zamišljeno gledao u prazno, ona ga je gledala i očekivala da iznese plan.
“I?“
“Sorry, ovo nisam očekivao. Možda negdje u autu? Mislim… ono… ne pada mi sad na brzinu ništa bolje na pamet.“
Očekivao je da će izraziti neko razumijevanje za iznenadnu situaciju koju mu je stvorila. Ali uzvratila je samo kratko:
“A dobro…“
Nije bila fer, stavila ga je pred svršen čin.

Sjetila se jednog mjesta na kojem ne bi trebali biti upadljivi. Sjeli su oboje u njen auto, nesigurni kako će sve to ispasti, i odvezli se na neki treći kraj grada. Za vrijeme vožnje nisu progovorili niti jednu riječ. Umjesto da budu veselo napeti zbog svoje spontane avanture, nešto negativno im je visilo u zraku, neka bojazan. Ona se pitala je li bila dobra ideja iznenaditi ga tako, a on, hoće li moći ono što situacija očekuje od njega kao muškarca. Kad su stigli, ostali su sjediti na prednjim sjedalima. Što sad? Trebaju li se početi strastveno ljubiti, ili raskopčavati odjeću, ili navaliti jedno na drugo? Zapalili su cigarete i ukočenih lica gledali ispred sebe u prazno, kao ljudi koji trebaju početi raspravljati neku bezizlaznu situaciju, a ne kao ljudi koji će strastveno voditi ljubav. Prekinuo je šutnju:
“Hoćemo iza? Imamo više mjesta, ili…“
Nisu baš imali više mjesta otraga u njenom malom, tipično ženskom gradskom autu. Ali barem im nisu smetali mjenjač i ručna kočnica.
“Dobro… ajd…“
Usiljeni i nespretni pokušaji nečega što bi barem iz daleka ličilo na seks ili vođenje ljubavi, u tom skučenom prostoru na stražnjim sjedalima, trajali su svega nekoliko minuta. Za oboje mučnih minuta. Ona ih je prekinula:
“Davore, stop, molim te. Ja ne mogu ovo ovako. Smisli nešto bolje.“
Koji spas. Pospremili su se, izvukli iz auta i zapalili cigarete, onako kao što ljudi u filmovima puše nakon dobrog seksa. Samo što do njihovog seksa uopće nije došlo.
“Neku sobu. A room for queen Sonja the first. With a queen size bed“, nasmijao se.
“Da, sobu, Davore. Ne rupu. Želim biti tvoja kraljica, barem na jedan dan. Znaš!“
Polako se i njoj vraćao osmijeh na lice.
“I nemoj tražiti deset dana, jer će me proći volja.“
“Jasno.“

U ponedjeljak na poslu je odmah krenuo guglati sobe. Ali što uguglati? Soba za seksanje, ili soba za seks? Google mu je izbacivao linkove kako urediti vlastitu spavaču sobu za savršen seks u raznim položajima. Od vlastite spavaće sobe se ježio, a položaji ga u tom trenu nisu zanimali. Uguglao je motel za seks. Google mu je prikazao linkove na erotske priče i elitne seks-hotele i motele u svijetu. Pa nije mislio putovati na Copacabanu. Na jednom forumu naišao je na savjet kako je povremeni seks u hotelu s bračnim partnerom dobar za razbijanje monotonije koja često nastane u brakovima. On sa svojom suprugom računovotkinjom? Nezamislivo. Nakon dužeg guglanja shvatio je da se to što on traži zove “dnevni odmor“, i da je ponuda u Zagrebu ogromna. Od hotela preko apartmana i pansiona, sve do odvratnih soba u sklopu autopraonica i benzinskih pumpi. I Crno jaje je imalo dnevne odmore na akciji. Tko bi rekao, pomislio je, drugo lice grada. Izbor mu je pao na hotel na Medvednici. Dovoljno daleko od grada, a opet blizu.
Dogovorili su se za dan. Na njemu je bilo da organizira sobu za kraljicu i njega. Kupio je start paket s novom SIM karticom. Nije želio koristiti svoj pravi broj. Imao je tremu. Kako će se predstaviti na telefonu, što će reći, što će ga oni pitati? A opet, osjećao se važno jer radio nešto zabranjeno. Činilo mu se da se upušta u nešto potpuno izvan svog dosadašnjeg života, kao da to nije on. Nakon dovoljne mentalne i praktične pripreme okrenuo je broj.
“Dobar dan, hotel, izvolite.“
“Dobar dan, na Vašoj stranici piše da imate dnevni odmor.“
“Da, gospodine, imamo, želite li rezervaciju?“
“Pa, da, molim.“
“Može, a za kada i na koje prezime?“
“Horvat“, odgovorio je Davor Vincman. “Za petak, ako može.“
Horvata ima na stotine, na tisuće. Neće se znati tko je.
“Može gospodine, zapisano. Soba će biti slobodna od devet sati.“
“Super.“
“Mogu li Vam još nekako pomoći?“
“Ne, hvala Vam. Doviđenja.“
“Molim gospodine, doviđenja i ugodan dan želim.“

Tog jutra su krenuli iz kuće u vrijeme i u odjeći kao da idu na posao. Vodila ih je jedna pozitivna energija, osjećali su da lebde. Našli su se na dogovorenom mjestu, ostavili njen auto u javnoj garaži, a s njegovim krenuli na Medvednicu. Bilo je prerano pojaviti se u hotelu, pa su usput svratili na jutarnju kavu u jednu ofucanu birtiju u kojoj je, sudeći po interijeru i starijem muškarcu za šankom, vrijeme stalo osamdeset-i-neke. Bili su jedini gosti. Muškarac iza šanka ih je cijelo vrijeme promatrao i pitao se što rade srednjovječni žena i muškarac u poslovnoj odjeći na ovakvom mjestu ujutro u osam sati. Nisu pričali u birtiji, samo su buljili jedno u drugo i kesili se kao djeca koja su smislila neku glupost i jedva čekaju da je sprovedu. Čim su opet sjeli u auto pitala je:
“Što misliš, Davore, ima li ljudi u hotelu preko tjedna? Možda nekih turista?“
“Ne znam, možda. Firme nekad imaju prezentacije ili workshopove gore. I mi smo jednom imali.“
Nešto je razmišljala.
“A Davore…“
“What?“
“Misliš li da ima i ovakvih turista poput nas?“
“Moguće, ne znam, nisam o tome razmišljao“, smijao se. “Kako bi ih primijetili?“
“Paaa, možda po čudnom ponašanju?“
“Kad krenemo u hotel, ti stavi sunčane naočale da te nitko ne prepozna. To će biti dovoljno čudno. Bit će odmah jasno kakva si turistkinja.“
Smijali su se.

Stigli su na hotelsko parkiralište. Ostali su sjediti neko vrijeme u autu kao dva detektiva i promatrali zbivanje. Na parkiralištu je bilo nekoliko velikih i vjerojatno skupih auta. Oko hotela i oko tih auta motali su se vidno dobro raspoloženi čudni parovi, po vanjskom izgledu slični njima, u poslovnoj odjeći i bez prtljage, očito turisti iste vrste kao i oni.
“Vidiš, to su direktori s tajnicama na poslovnom putu“, objašnjavao je ironično.
“Vidim. Onda smo u krivom filmu. Ti nisi direktor, niti sam ja tajnica“, smijala se.
“A što smo si onda, Sonja?“
“Ne, ne, ne. Ne počinji tu temu. Stop.“
“Ok, idemo. Ti si kraljica.“
“Da, kraljica sam. Ti kralj. Eto to smo si.“
Na radiju u autu je sviralo “Heroes“ od Davida Bowieja:
I, I will be king
And you, you will be queen
“Idemo, ponesi sunčane.“
“Neozbiljan si.“
Nastavio je pjevušiti kad su izišli iz auta:
“We can be heroes, just for one day. We can be us, just for one day…”
“Pšššt, šuti!”

Ušli su u hotel i brzinski snimili situaciju. Jer svijet je mali i nikad se ne zna. Srećom, osim nekoliko po izgledu očito stvarnih turista, nije bilo nikoga u lobiju. Lažni turisti na lažnim poslovnim putovanjima vjerojatno se tu ne zadržavaju bespotrebno. Mlada recepcionarka u plavoj uniformi, s osmijehom od uha do uha, pozdravila ih je već iz daleka. Kao da je napeto iščekivala vidjeti tko su gospodin i gospođa Horvat. On je prišao recepciji, ona ostala u pozadini iza debelog stupa. Ali ipak bez sunčanih naočala. S recepcije je bila skoro nevidljiva.
“Dobro jutro.“
“Dobro jutro. Imam rezervaciju na ime Horvat.“
Krenula je tražiti u kompjuteru: “Horvat… Horvat… aha, tu je… U redu… Imate rezerviran dnevni odmor, gospodine.“
“Da.“
“Dobro, molim Vas osobni dokument.“
Ukočio se, to nije očekivao. Uopće nije razmišljao da se u hotelu daje dokument. Počeo je kopati po džepovima kao da traži novčanik.
“Nekako ne mogu naći osobnu… Možda sam je zaboravio… samo malo… čudno…“
Njemu kao čudno, ali gospođi za recepcijom nikako. Njoj je bilo sasvim jasno da ekipa, koja se iz grada zaleti ovamo na razbijanje bračne monotonije ili poboljšanje poslovnih odnosa putem kreveta, nerado daje istinite podatke i dokumente.
“Može i vozačka ili putovnica.“
On je i dalje kao tražio po svim džepovima.
“Gospodine, žao mi je, ali trebam jedan osobni dokument. Ako stvarno nemate, može i od gospođe. Jedan je dovoljno.“
Ne, nikako od gospođe, pomislio je. Recepcionarka ga je stjerala u kut. Ili imati muda i dati osobnu iskaznicu koja je naravno glasila na Davora Vincmana, a na nikakvog Horvata, ili se pokupiti i nestati. Ne može nestati, u Sonjinim očima ispao bi zadnja pizda. Imala bi pravo ošamariti ga. I sam bi se osjećao kao jadnik, kreten, papak. Možda mu ne bi izgovorila sve te pogrde, možda ga ne bi ošamarila, ali bi mu na suptilan način pokazala sav svoj duboki prezir, pokazala mu da je u njenim očima jedna obična ljudska nula bez imalo kičme koja od tog trenutka ne bi vrijedila više niti jednog njenog pogleda. I to bi ga više boljelo nego psovke i šamar. Kako su ih učili na poslovnim seminarima? No risk, no gain. A ima i ona: No risk, no fun. Izvukao je osobnu iskaznicu i položio je na pult.
“Aha, našli ste ipak, fino.“
Očekivao je njenu glupu opasku kako na osobnoj piše drugo ime. Uzela je osobnu u ruke, bacila kratki pogled na iskaznicu i na njega.
“Aha, to ste Vi, dobro“, i počela tipkati podatke u kompjuter.
“Malo mi je ovo sad neugodno… mislim zbog prezimena… ne bi volio da…“
“Nema problema, gospodine. Jamčimo Vam maksimalnu diskreciju. Ne bi nam gosti inače dolazili.“
Bacila mu je jedan neobičan majčinski pogled, a taj pogled mu je ulio jednu isto tako neobičnu sigurnost i povjerenje. Žena očito zna svoj posao. Napokon je dobio karticu za sobu.
“Evo ga, soba 202, drugi kat, lift Vam je s desne strane. Ugodan boravak Vam želim.“
Vratila mu je osmijeh.
“Hvala.“
Brzo je nestao s recepcije i dao Sonji, koja je cijelo vrijeme živčano provirivala iza stupa pokušavajući shvatiti što se događa, mig da dođe. Krenuli su dugim hodnikom do lifta.
“Isuse, Davore, pa što je bilo? Jeste li imali neki problem? Čekam i čekam i čekam…“
“Ma ništa, komp joj nije radio.“
“Ali što si toliko tražio po džepovima?“
“Ma nisam mogao naći novčanik.“
“Siguran si?“
“Pa da.“
To je bila njegova kratka službena verzija. Onu stvarnu ona ne smije nikad doznati. Nije stigla dalje ispitivati jer je počeo pjevušiti:
“U sobi 202 šampanjac ubija, mogla sam biti ja tvoja voljena. Lako se pretvaram, dobro me pogledaj…“
“Pšššt, šuti.“
“Prigodna pjesma… Dotakni rub, budi grub, na to poludim…”
“Šuti, prestani pjevati.“

Ušli su u sobu, oprezno, onako kao što se ulazi u nepoznatu crkvu. Vauuuu! Soba, krevet, čak king size, stol, stolice, televizor, minibar. Sve je to bilo njihovo. Osjećali su da je cijeli svijet njihov. Pogledali su se velikim očima. Osjećali su jednu lakoću, jednu neopisivu sreću.
“Davore…“
“Sonja…“
To su im bile jedine riječi. Za sve što je slijedilo, riječi nisu bile potrebne, pogledi su bili dovoljni. Gdje su u narednim trenucima završile njegove čarape, njena torba i suknja, njegova košulja, njene cipele s visokim petama i grudnjak, i sve ostalo što su imali na sebi, teško je za opisati. Iskoristili su sve njima poznate i do tada potpuno nepoznate mogućnosti sobe, kreveta, stola i stolica. U minibaru su stvarno našli šampanjac. Kao u pjesmi o sobi 202. U krevetu su zapalili cigarete, ali ovaj put zasluženo, nakon dobrog seksa. Kao u filmovima. Taj dan su bili kraljica i kralj.

U povratku, dok su se spuštali vijugavom planinskom cestom natrag u grad, progovorili su svega nekoliko nepovezanih riječi. Bili su kao u transu. Stotinu slika im se istovremeno motalo po glavama koje je tek trebalo procesuirati. Uostalom, što su trebali govoriti? Dragi, bio si dobar u krevetu. To joj je zvučalo tako glupo, kao da su bračni par koji odrađuje svoju dužnost u spavaćoj sobi. Da mu spominje neke detalje? Osjećala bi se nelagodno. Jer to nije bio njen način komunikacije. Ona nije mogla tako otvoreno govoriti o seksu. Radije ne. A on, da joj na neki šaljiv način iskaže svoje zadovoljstvo? Možda bi se posramila. Možda bi zaradio šamar. Bilo je bolje šutjeti. Na rastanku su se samo nakesili, kratko pozdravili i dali ritualni poljubac.

Narednih nekoliko dana nisu se jedno drugom javljali. Razmišljali su o onome što su doživjeli zadnjih dana i tjedana. Ona je zaključila da bi onog gada od supruga mogla i deset puta prevariti. I da ne bi imala nimalo obzira prema njemu. Čak joj se činilo da joj ne bi smetalo da je otkrije, da shvati da je jadni kreten čija zgodna supruga spava s drugim. Razmišljala je i o svojoj djeci i o mogućem razvodu. Kao pravnica je naučila nakon proučavanja predmeta donijeti zaključak. Stoga je zaključila: Doživjela je nekoliko lijepih tjedana i konačno divnih sati, bila je taj dan stvarno kraljica. Ali ako ostane s Davorom, nastavili bi sa poskrivećkim kavama i ponavljali izlete na zagrebačku goru. I što bi drugo? Ali ona to nije mogla i nije htjela zbog sebe. Nije si mogla zamisliti ulogu potajne ljubavnice, priležnice. Njegovo razmišljanje je bilo jednostavnije: Cijelo ga je vrijeme vodio čisti muški instinkt. Kad ju je ugledao prvi put, nije mogao vjerovati što mu se događa, neki osigurač mu je puknuo u glavi. On je tu ženu morao imati. On se s tom ženom jednostavno morao poseksati. Svoj muški cilj je postigao, dokazao sebi da on to može. U svojim očima bio je kralj. Ma kakav kralj, car! Sad kad joj je poznavao svaki detalj tijela, svaki pokret, nije ga više zanimala. Nestala je napetost osvajanja kraljice. Neku trajniju potajnu vezu si nije mogao zamisliti. Oboje su zaključili da ne vide smisla u ikakvom daljnjem druženju i da se više neće javljati.

Nakon nekoliko dana, jednog jutra su se neplanirano sreli kraj poslovne zgrade. Pozdravili su se kratko i stajali narednih nekoliko minuta ukipljeni i bez ijedne daljnje riječi jedno pored drugog sa šalicama i cigaretama u rukama. Nikakva objašnjenja si nisu pokušavali davati. Nisu znali međusobne razloge, ali su znali da je gotovo. Vidjelo se da osjećaju nelagodu što su se sreli i da žele što brže pobjeći. Nisu više znali što bi međusobno započeli. Ubuduće su pazili da se ne sretnu na pušenju ili negdje u zgradi. I ako bi se kad vidjeli, probali bi se zaobići i praviti da se ne vide.

(Autor: Robert Lehpaner)