Kategorije
proza

TIJELO BEZ GLAVE- Andrej Kozina

I. Partitura

Najerotičniji i ponajviše zaista ‘goli’ dio ljudskog supstrata – esencije – jest glas. I onaj tko zaista poznaje cijeli raspon nečijeg glasa, poznaje i dotičnu osobu. Kako zvuči sretan, kako zvuči nemiran; uzbuđen, tužan. Kada zavodi, nada se, nagovara – kada moli. Onaj koji sve navedene poznaje skinuo je nekoga – istinski. Isto umije da čini samo iskreni čin pristanka na boravljenje uz nekoga, tako da on za nas nije voda, već – more. A mi smo barkista, lišen motora; il vesla. Usidreni samo u benevolentnosti beskraja na kojem se nalazimo. Kao što u velikih kipara golo tijelo umije da otkriva precizno isklesana tkanina tako i ovdje ‘golo’ otkriva precizna interpretacija glasa. Sve što postoji ima zvučanje; a zvučanje mi nazvali smo ‘abecedno’. I sve što postoji učinili ‘abecednim’ zvučanjem; vođeni samo kriterijem da se zvučanja – razlikuju.

Dakle ‘razlike’ i ‘razlikovanja’; to je ključno. I kada se glas ogoli, što doživio sam rijeko i ne sa odveć ljudi – isti to čini toliko u nijansama da traži uho, kao što odjeća traži oko, da navedeno opazi. I kako što dobrostojeća odjeća umije da komplementara tijelo tako da se tijelo ‘samo’ komplementara – da se pomoć ni ne vidi. Tako i dostatan kompliment glasa jeste onaj, spontani. A ja ponajviše zavodio sam upravo takvom vrstom ‘komplimenta’ suviše širokim, niti britkim – jer ako suviše širok je on umije da uvrijedi ili zbuni. Pak britak, umije da potakne misli – pogotovo kod nekoga tko zna da moj stilski pečat leži upravo u ‘srednosti’ međ ta dva eksterema. Zato mora biti – aristotelijanski, zlatnorezni.

Simfonija Ruskog orkestra jučer nastupala je u mom gradu; i bio sam u prvom redu, naravski. Tako shvatio sam godinama, ponajbolje umijem da čujem zvučanje svakog instrumenta, ali i interpretacije instrumentalista; u mom slučaju djevojke, prve kontrabasistice. Kojoj bio sam ponajviše, sjedom, blizak. Bilo je toliko erotičnosti u tome kako je ona dirala te žice, pogotovo za ‘pizzicata’. Da se u meni, tim više promatrao sam ju, rodila ideja da zaista za nju to nisu žice, već tijelo – tijelo kojem čini sreću. Jer kao da je kontrabasu podista činio užitak njen pristup. Kako ni jedan kontrabas nije sam, nije ni moj – bio. Četiri dame, različite dobi i figure činile su sekciju. I ma da svirale su isto – sve, ni jedna ‘isto’ nije zvučala. Moguće da su im i instrumenti biti, tvornički istovjetni – no glazba; ta metafizička pojava koja prati Čovjeka od početka – bila je jasno raznovjetna. I kao da čovjek mogao je da u njihovim dodirima očituje njihov život; nekome takva fakta značila je da ju iskoristi, meni – da ju poštujem.

Krenimo dakle od one podalje meni, obzirom da smo otpočeli od one pobliže; kipar u meni, nikad školovani – naučio je odvojiti dušu od tijela odavno, jer shvatio sam da ljudi umiju da stave krivu dušu u dobro tijelo, pak suprotno. I ma da nikada nisam svršio kiparstvo, rastao sam u društvu kipara; ‘omisao’ kipara tako nikada nije bila napisana; koliko poznato mi je. Sve se to više svelo na ophođenja prema životnim preprekama koje je dičilo moju obitelj te na, tu i tamo posvema mehanički ali nikad bez duše u prolazu ispuštene; kao dane; riječi, kojima cilj je bio da ogole život i naizgled jednostavnim i banalnim pojavnostima daju razloga, objašnjenja. Da se na papir i stavilo, bilo bi suviše kaotično, kako je i uobičajeno za bilo koje životno omišljanje koje nije rađeno da bude uokvireno. Odveć bi stranica imalo, jer bi generacije pisale u ‘tu’ knjigu koja sada jedini je primjerak imala u mojoj glavi, mojim mislima. A ja eto, na sreću ili nesreću povijesti, dara za pisanje nisam imao. Ta od koga i bih? Nije bilo u mojoj obitelji, već spomenutoj, nikoga tko bi manje radio a više mislio od mene – no zapis je postojao; njihovi kipovi – uspješniji ili manje. Dok ovo ‘moje’, ostalo je samo na mislima. Pradjedova bezglava djevojka, imala je tijelo i grudi maloljetnice, ali držanje odrasle žene, i kao da se ni on sam nije mogao odlučiti pri samom procesu stvaranja radi li se o nekoj djevojčici ili djevojci ili ženi, činilo mi se kada bih ga god ugledao. Očev kip bio je spoj geometrijskih tijela, posložen tako da ne bi stajao da nije dodatno privezan – upravo je u tome bila njegova najveća proturječnost ali i fascinacija onih koji su voljeli njegove kipove. Čak su neki posumnjali da je pradjed imao afere za koje prabaka nije znala no kako nije bilo dokaza, vremenom, takve su tvrdnje prestale izlaziti. Pradjed je jednom u šali spomenuo da bi najveći kipar mogao naći glavu za njegov kip, pa je isto bilo svojevrsni izazov mojoj obitelji u kojoj ideja da je netko ‘najbolji’ nije bila tek omanja stavka njenog kolanja već njen punokrvni i stameni, imperativ.

Najstariji u mojoj obitelji bio je ‘pradjed’, kada razmišljam o njemu sjećam se samo vonja duhana iz njegove skupe lule. Pradjed jest otpočeo tu “filozofiju“ na način da je došao na ideju kipa kojega nije mogao učiniti od iste duše i tijela. Bila je to mršava, ali grčkih proporcija, dama – točnije, njen akt u duhu ranih Egipatskih kipova onih koji nisu imali previše detalja ali baš su zato bili i posebni. Nikada nam nije bilo jasno postojao li je model iste ili je sve bilo iz njegove glave – ta opet ako iz glave i je, nekako nužno uvijek i jest; zar ne!? Bilo kako bilo, pradjed odlučio je učiniti mladu damu u određenim proporcijama, no kada je red došao na lice nastao je problem. Tu se puno opušaka našlo po sobi, jer je nervoza praznila kutije i kutije cigareta – a pradjed tada nije pušio duhan. Danas se njegova misao ostvarila u obliku nekoliko, kratkih ali preciznih izdisaja dima koji su ujedno pratili i ritam misli – tada sve je to bilo posvema više neurednije, i van bilo kakvog ritma; kompozicije. Pradjed bio je mojih godina kada je otkrio prvu veliku dilemu u sopstvenom životu; je li moralno činiti kip od lica koje ne pripada tijelu? Dilemu nije riješio, a dočekala je mog djeda; njegovog sina; i na koncu i moga oca.

Koji je bio posvema strukturalniji član obitelji; on joj je odlučio prići eto, matematički. Matematiku nikada nije odveć gledao no sve se to promijenilo kada je učinio suprugom osobu koja je toliko voljela istu i uvjerila ga svojom strašću da svaki problem može se riješiti upravo – matematički, jer ‘matematika’ nije ono što su ljudi nametnuli svijetu već ono što je vazda u svijetu. I kako ona nije mogla da promatra svijet drugačijim, a on nije mogao da se zamisli u njemu bez nje – naučio ju je voljeti, na neki svoj način; njoj nikada odveć razumljivim – koji je uvijek poštivala u onoj mjeri u kojoj je voljela njega. Moj otac tako poprimio je tim više tu strukturalnost, obzirom da djed i baka nisu imali kaotičnosti u toj mjeri koliko je imao – pradjed. Pokušaji djeda da svrši kip doveli su do toga da nam je, bunar nedaleko kuće, bio prepun raspuknutih glava za isti, jer ni jedna nije odgovarala kipu pa ih je djed kada ih je isklesao tamo bacao a one bi bile toliko dobro napravljene da kada bi i pukle ne bi pukle tako da bi se razbile. Kada je djed od silnog truda na nastavi nasljeđe za koje očito nije bio stvoren zamalo svršio u sanatoriju, baka kako bi sačuvala njegove nerve naredila mu je da sve te glave oko kojih se dvoumio baci u bunar. Što je i učinio. Danas se u bunaru vidi tu i tamo neka glava, plutaju i nekada se okrenu prema nama a nekada im gledamo tjeme, ostali članovi obitelji i ja. Djed je zbog pradjedove opsesije liječenjem nerva cigaretama postao strastveni pušač, ali se odvikao cigareta kada su se baka i on oženili jer je ona isuviše vidjela onih koji su zbog cigareta – umrli.

No kaotičnost se ubrzo vratila u Našu obitelj, mojim licem; mojim očima; mojim mislima. Jer kod mene, pak nije bilo ni traga sustavnosti; kozmičkom djelovanju il mišljenju. Lišenom i lule, i cigarete i matematike – ma da mi se u ostavštini našla zaista divna lula, pradjedova od mahagonija. No tako sam napisan, a sebe nisam pisao – da jesam, možda bih se napisao i drugačijim. Onaj sam što misli, dok drugi djeluju. No matematika, ma da potka je ljudskog napretka, nije mogla dokučiti ono što je prekoilazi. Za to su im trebali – omislitelji. Došlo je moje vrijeme. Ali nisam ‘ja’ došao do vremena. Netko je nekada rekao da je kozmična davština da se u svakoj obitelji rodi jedan ‘omislitelj’ (bilo prije u njoj istih ili ne) samo je pitanje hoće li ga obitelj podržati ili odbaciti u toj njegovoj znatiželji i želji da odista i shvati svijet ne ga samo promatra i sudi mu.

Tako sam se rastao od obitelji. I vremenom postali su samo uspomena; uspomena koja blijedi – iz dana u dan. Ali koja se tu i tamo vrati, kao sada; na koncertu. Ni majka ni otac nisu se ni trudili da shvate tko sam, a kako nisu cijenili ni djeda ni pradjeda – nisu ni mene; tolerirali me jesu. Tako da je meni u tom rješavanju obiteljskog križa pomagao pradjed; koji je i postavio navedenu dilemu, potom djed – opsesivno; te na posljetku moj otac – prvotno matematički, koji se istom nije bavio kasnije jer je smatrao da se iste obitelj mora osloboditi. Njemu je zapravo cilj bilo biti ‘svoj’, u tom naumu nije pronalazio suviše uspješnosti; činilo mu se kao da se ne može osloboditi gena kojima je bio začavljen za svoje tijelo. A od svih čavala koji su ga činili, onaj pradjedov bio je najbolniji – a upravo taj, kao da sam malčice dublje zario u njega. Upravo Ja; Ja i moje misli.

I ma da obitelj je mislila da sam odustao od pradjedove opsesije – ja o njoj nisam mogao prestati da mislim; o djevojci bez odabranog lica koja je ‘ta’ i ‘takva’ mogla da nosi sva moguća mislena lica svijeta. Zavela me, kao bludnica koja umije da misli čita žrtve – pa se ista na nju navuče u toj mjeri da ne može bez nje. Poput parazita ona je srkala moje moždane vijuge, i sokove. Poput parazita, a samo sam je ja vidio u zrcalu; tamo gdje je bila praznina koja je nosila osjećaj popunjenosti (u pradjedovu se sobu nije ulazilo, a kip je tamo bio postavljen). Meni se tako otpočelo udešavati ono što sam zaključio da je i pradjedu; kao da su mi se u momentima, posvema kontingentno, odvojili tijelo i duša. Misli i lutka. Tako sam se našao, u iznajmljenom; ne odveć proširem stanu u potkrovlju – gdje sam bio smjestio nju; zavodnicu koja za razliku od ostalih zavodnica nije bila zavodila tijelom, već mislima. Kamen u koji ju je uklesao bio je bez prijekora; i kada ju je čovjek tako išao svlačiti očima sve bi mu bilo milo dok mu pogled nije stao na rupi; koja dijelila je vrat i glavu – u kojoj dakako nije bilo glave. Nedostatak ‘te’ glave zaslužan je za moj jadan život – za moju inertnost a opet, s druge strane, bujnost omišlja; ravnu poplavljenoj rijeci. I nesreća je kada se nađe sa druge strane iste; jer u poplavi jedino je rijeci, dobro – no njeno širenje ubija ono oko nje.

Moje oči tako su nekoliko dana vodile ljubav sa tim kipom, bezglavim. Toliko je malo svjetla bilo u tom potkrovlju da vjerujem da ću dobiti dioptriju jednom kada napustim isto. Ali taj je kip bio savršeno pozicioniran, i učinjen vidljivim svjetlom. Tako da, ma da se nalazio prostoru koji kupio nije novac već moje tijelo, djelovao je jednako vrijednim kao da je bio izložen u muzeju. Progonjen opsesijom karetezijanskom, ja sam se odrekao i misli i tijela i dao im druge ‘gospodare na gospodarstvo’. Ženama imutka išlo je tijelo; misli su pak išle svima drugima. Shvativši da na dilemu odgovor samo postoji u apsolutnom izjednačavanju, živio sam život kao tijelo bez glave; kip bez identiteta. Grudi, bez očiju. A imućnost onih koji plaćali su za tijelo dozvolila mi je lažnu prikaznost ‘klase’, jer sam samom prisutnošću za visoke nastvarnnosti smatran onime koji djeluje, ne samo – misli. Moj mecena bila je mlada djevojka, koja me zaista i voljela – samo ja nažalost nisam, nju. Ona je i sama bila opsesivna kao što sam i ja; i kada se udesilo da zadnje novce koje mi je podarila obitelj prije odlaska potrošim na duhan za pradjedovu lulu – ona mi je pružila dom. A plaćao sam samo, tijelom. Nju je zapravo zavela moja opsesija (jer živjela je u bezdušnom, korporativnom, činovničkom svijetu) – ona tako nikada nije ni mislila o meni, samo o tom istom kipu o kojemu ja nisam mogao prestati, da mislim. Ali njoj nije kao i meni smetao izostanak glave, već postojanje tijela koje nije imala a za kojim je čeznula. Pradjedovu sam lulu, koju sam nakanio dati za novce izgubio, te večeri. Nadam se da je nekome zaista i donijela sreću, kada meni – već nije. Ona nije bila nastvarnica, ali je bila dovoljno ugledna da joj nastvarnici, ljube ruke, i noge. Kako to obično i je bivalo za druženja – fantasta i artista koji su imali slapove i rijeke ideja ali nisu imali novaca, išlo se s raznim namjerama ali ostajalo, zbog divljenja. Tada sam se osjećao najmanjim. Tada sam najviše mislio na svoju obitelj, koju sam se nadao ugledati nekada – a do sada nisam. Obitelj je izbjegavala takve činove, prostitucije, za koje su mnogi držali da su nužni. Lijepo je bilo biti odjeven u skupa odijela, jer imala je ukusa; svaki komad koji mi je kupila bio je šiven za mene. I nositi manžete vlastitih inicijala; ali gdje je tu ta – sila koja prelama i stvara svjetove –  čuo sam kako je ostali mecene izgovaraju na raznim jezicima, ona ma da zvučala je drugačije kao riječ kao da je imala uvijek isti naboj; a’mor,  a’mo:re, li:be, ai i koi.

Ona je mislila da mi je djevojka a zapravo je bila – ljubavnica, a kip, njemu sam se uvijek vraćao. Nekada ga i ljubio, dodirivao, kao da sam vjerovao da tijelo je to ‘živo’ – da će mi uzvratiti. Ma da usne nisam mogao ljubiti, jer nije ih bilo. Pa sam zamišljao njenu glavu na tom kipu. Krvavu, odrubljenu. Tako sam zapravo zamišljao glave mnogih – jer moja potraga nikada ni nije prestala. A da bi se ispoštovala dilema, morala je biti glava nasilno stavljena na kip – da je dio kipa ne bi bilo dostatno. Da sam eto naslijedio malčice više ‘kreativnog’ a manje ‘logičkog’ uma – moje zamišljanje glave ne bi bilo toliko naturalističko; ali bilo je. I kada za ljude govore da ne bi ni mrava zgazili, ja zaista ni nisam. A prema mecenkinji koja me na razne načine ugostila jer sam imao plamen strasti u očima, bio sam toliko korektan da sam postao idealan ljubavnik na sve načine. I ma da mi je bila ljubavnica; a djevojka mi je bila – kip. Volio sam ih obije, koliko sam umio.

 

II Dirigent

Vratimo se mi, na koncert. Na klasiku. Svjetla kojima je pozornica bila osvjetljena bila su starinska, kada se čovjek zagledao u te fiksture vidio je da ih je nagrizao zub vremena i nije mogao ne pomisliti kako bi bila velika tragedija da iste popuste od svih tih napada i umore nekog od instrumentalista. Da bar nije ova instrumentalistica koja je privukla misao mi – rekao sam u sebi, odista se nadajući da neće nitko od njih biti; ali i potajno želeći da ako već netko ‘mora’ da bude, da ne bude – Ona. Za takvo zvučanje, čovjek je stvoren s ušima. Obzirom da me upravo njezina dionica omela u naumu da razmislim joj malo i o kolegicama, vratiti ću se na prethodnu misao. Dakle četiri kontrabasistice činile su sekciju kontrabasa. Dvije mlađe, dvije starije. Sljedećim redom; starija i mlađa – starija i mlađa. Ona zadnja, starija, bila je najstarija. Godišta moje majke. Kao da je cijela ta generacija, nosila jedan specifičan naboj, specifičnu frekvenciju, koja se uvijek očitovala u očima. A te su oči onda određivale pokrete, pa ma da je sve tonove precizno pogađala svojim gudalom, silina pokreta je bila oštrija i teža.

Kada promatramo nekoga a ne znamo ništa o njegovim mislima, svatko od nas zapravo čini ono što je pradjed pokušavao; odvaja tijelo od duše. No ma da je taj postupak; ‘dekapitacije’ posvema prirodan mnogima – ono što ga nasljeduje pradjedu je izazivalo probleme, izaziva i meni. Naime, ako mi ne znamo misli osobe koju promatramo onda vidimo samo njezino tijelo, logično. No kada joj upoznamo misli, a ne znamo ju dovoljno dobro, može se dogoditi omaška u komunikaciji gdje smo uvjereni da ono što mi mislimo o njoj, pretpostavljamo; njene su misli – a ne moraju biti. To je rizik od kojega nitko tko želi komunicirati ne može pobjeći. Nije problem dakle promatrati nekoga kao tijelo i um; već je problem biti svjestan kada ga se promatra kao tijelo; a kada; kao – um. Jer nema ničeg lošeg u tome da tebe gledam i kao misaono i tjelesno biće; ako je cilj poštovanje i zadovoljstvo. A ono što mislimo namijenjeno je našem prvom čitatelju, skriveno u sentencijama, pričala mi je prijateljica; koju od milja nazivao sam – piskinja.

Ona je izrazito cijenila misli, ali nije zazirala ni od tijela zato sam se za vrijeme opsesije kipom češće s njom nalazio. Miris njene cigarete bio je bonus, podsjećao me je na – pradjeda. Govorila mi je okružena dimom koji polako iščezava u zraku, jer bili smo u sekciji za pušače – kako ona kada jako voli nečije misli; zaljubi se i u tijelo. Potom nakon svake rečenice podcrtavši sve sentencijama: “Ludo je to, ponekad neopisivo; ali je i normalno. To je vidiš ta ‘ljubav’“. Nju je bilo zaista teško dobiti za ‘vrijeme’, jer kada nije bila sa mnom bi pisala a toliko je pisala da su jedno vrijeme mislili da je preminula (od prevelikog broja cigareta u organizmu) kada ih nije puštala u stan i nikome se nije javljala, drugi put pak da su je oteli, a ona je samo – radila. No mi je zgodnije bilo pričom proći njene knjige nego čitanjem. Znao sam je sanjati, samo onaj dim; i svjetlo koje je sačinjava s leđa – sve nekako usporeno i traje. Točno toliko dok se sav dim ne raspadne, onda bi se ugasilo i svjetlo. Raspukla bi žarulja. A ja se nisam probudio, ostao sam uživati u mraku. Ona je znala za moje ljubovanje s mecenkinjom, vidjela nas je na premijerama predstava koje je napisala. A pisala je ona i drame, i poeziju, i prozu i traktate. I onda su se ljudi čudili da je po cijele dane bila doma. A ona vani nije mogla pisati, no to drugi nisu znali – samo ja. Smetala joj je buka, a ako je ičeg bilo vani bilo je – buke, šumova, agresivnih i nekoordiniranih te nepredvidivih zvukova. Zato je ona imala cijelu kolekciju kazeta koje bi puštala na svoj kazetofon (domaće i strane klasike) i uvijek je znala što slijedi i kako pa joj se misao mogla prepustiti pisanju. Ploče nije voljela, dok su neki obožavali tu preskakivu-pjeskavost ona ju je prezirala za nju je ista bila kako krivo odsvirani ton onima koji imaju apsolutni sluh.

To sam morao naučiti, odvojiti misli i tijelo; stvar je bila ta da se tom učenju nitko prije mene nije predao – svi ostali članovi moje obitelji držali su da je isto transcendentalno, i da ili postoji ili ne – no jedino je meni palo na pamet, i to u ranoj dobi, da je naučivim. Sjećam se sjedili smo tako za dugim i starim obiteljskim stolom; svi najugledniji članovi obitelji u tišini su jeli – ma da je ručak bio majčinih ruku djelo a majka nije posvema vješta bila u istom. Šutjeli smo, i pravili se da – je. Jer tako je to bilo u mojoj obitelji ono u čemu su članovi bili ište vješti slavilo se kao da su ponajviše vješti – pak ono gdje nisu bili uopće, o tome se šutjelo. Tišina tako; bila je najčešći modus Našega doma. Iznad zraka, vode, zemlje; ma svega. Sve je ostalo, ma da kemijski lako; bilo toliko teško naspram Naše tišine. Tog smo se dana toliko biti kopljevali riječima, da ‘da’ se radi o bitci bili bi veliki gubitci, oni su valjda mislili da se neću usuditi pozvati na pradjeda koji nas je sve promatrao iz velikog portreta ponad stola – izrazom lica koje je u isto vrijeme srdačno i hladno, ovisno o raspoloženju ‘nas’ kada ga gledamo. Pritisak da završim kip ili ga uništim, maknem iz kuće ma na koji način, prvo je bio puki motiv izreknut od strane oca potom je postao i imperativ izreknut od strane – majke. Tom su se imperativu pridružili i drugi članovi obitelji, taktički, pa kako sam znao da ako ostanem u tonu civilizirane rasprave nitko me neće ništa čuti naglo sam se bio ustao, pradjedova slika bila mi je iznad glave, i svima sam rekao da namjeravam dovršiti kip putem pradjedovih omisli koje je zapisao u mislopis koji je bio vodio. Prozvao sam ih glasno i jasno da ga oni nisu mogli završiti jer nisu mislili kao pradjed a da pradjeda nije bilo da ga ne bi bili na otpočeli. Nastupila je duža tišina, i te smo večeri i kip i ja napustili dom mojih roditelja. Pradjedov dnevnik bio je pisan na preskokce, pa je već iste večeri dok sam ga čitao moj zavjet dan za tim stolom, povišenim glasom, postao – laž.

Ona je premetala papire, okružena lakšim od zraka dimom koji se uzdizao ka svodu prema šandalijeru od Murano stakla koji nije bio odveć malen ali je bio dovoljno velik da ju postavi u kadar; radnice nekih odmaklih vremena. Struganja nalivpera čula su se iza njenih vrata, precizna i čujna onima koji ih znaju slušati (to je svakom tko se nalazio ispred kazivalo da se u tom trenutku u njene odaje ‘ne’ ulazi) pa sam ju sačekao ispred vrata. Volio sam doći ranije, i kod svih mi je isto bilo prednošću sim kod nje – jer je njen um igrao poput kakvog satnog mehanizma pa za njega nije postojalo ni ‘ranije’ ni ‘kasnije’ samo ‘sada’. Nije ona imala nikakvih drugih vremenokaza okolo se, jednostavno joj je isto bila ‘moć duha’; ona sama, bila je – vrijeme. Ma da mi je isto rekla, nisam se mogao sjetiti na čemu danas pak radi – ma sam znao na čemu god (kao i uvijek) da radi posvema pobožno. Pisanje je bilo njena molitva, kojoj bi se vraćala sasmam ritualno. Kao što misu prati zbor, njene misli pratio je zvuk trenja pera i papira; kada bi tek bila stavila pod isti prvi papir nije to bilo tako sinhronizirano sve; no vremenom je postalo. Nakon nekog vremena ritam njenih misli i onaj ruke postao je sazvučan. I kao što se moralo čekati pred njenim vratima, i takvim dankom kupovala se njena pažnja; njeno vrijeme.

Isto se imalo činiti i za stolom za večere s mecenkinjom – djevojke koju sam trebao voljeti ali koju nisam mogao, ta ona se nije zaljubila u mene nego jer sam živ i prokrvljen u svijetu blijedih kadavera. Onaj tko je prvi imao riječ dakle nisam bio ja, pa sam činio jedino što mi je bilo moguće – objedovao i šutio pokraj dekorativne kandelebre koja je bila jedino što sam iz svoje kuće (uz kip) donio u taj stan koji je bio toliko prazan da nisam u njemu imao ništa od namještaja sim kreveta a svod mu je bio toliko nizak da je kip jedva stao u njega jer nije imao glave, htjela je ona da mi uzme i veći ali inzistirao sam na ‘dovoljnom’. A ono o čemu je pričala za mene je bilo toliko sitno da ma da sam čuo zvukove oni su bili ravni žovotinjama u zoo vrtu, ja sam zapravo samo gledao kako joj se ritmično otvaraju i zatvaraju usta. Kada se čovjek otme toj buci riječ i izoštri (kao fotoaparatom) to tijelo koje se previja, uzdiže i grči pokušavajući uvjeriti druge da ga slušaju sve djeluje kao kakav orkestar u kojem sviraju tijela. Jer um kada nema zvuka ‘izmisli’ zvuk. Tišina, ona kakva se nalazi u gluhih soba, za um je toliko neprirodno stanje (kao i matematika, zato oni vješti u istoj pobijedili su sebe i svoje granice) da je isto teško i za shvatiti. Za apsolutnih tišina čuje se tijelo, dakle krv koja kola žilama, organi koji produciraju, pluća koja se otvaraju i zatvaraju – srce najmanje. Oni najglasniji zvukovi kao da više nisu bitni, a oni najtiši, dominiraju.

 

III. Koncert

Piskinja je voljela slušati tijelo, pa bi sate i sate boravila u jednoj takvoj sobi. Da nije slušala tijelo, slušala bi misli a to ju je uvijek više uznemirilo. Načinila si je ona tako da uloži svu mentalnu snagu u to da ne čuje ništa osim zvuka srca – kojeg je i bilo najteže za čuti. I ma da ga je ikada čula nije se nikada prestala nadatati. Ona je smatrala da ‘tajna prave kritike’ počiva u slušanju ne govorenju, često ju je čovjek mogao čuti kada negoduje nad kolegama koji prema njoj “previše govore, a premalo slušaju”. Da nije nje ne bih toliko zalazio u kazališta, koncerte – ona mi je dala kartu kojom sam bio na ovome koncertu. Čovjek kada je imao dobar razlog da mu da karte, i isti je umio da razloži prema njenim kriterijima, mogao ih je skoro uvijek od nje i dobiti. A nije ona bila jedna od tih koji traže da se njih vodi, ako si odabrao da ideš – sam, dala ti je jednu kartu lišenu ikakvih upita. Znala je, da je tako razlogom – i ona je sasmam poštivala taj razlog. Pisala je ona na zanimljiv način, posvema ritualan, za starim sekreterom kojeg je otkupila od velikog pisca kada on od pisanja nije mogao da živi, pisala je ona velike traktate od kojih je samo par objavila, tornjevi i tornjevi od stranica i listova – ma da su mnogi smatrali je escentrikom i ne suviše uljudnom osobom ona se uvijek branila istim riječima, za koje ‘mi’ koji je poznajemo nismo znali jesu li spontane ili pak naučene.

— Ima ljudi koji sve uzdižu nebesima a da sami znaju da nisu ni upola važni koliko im govore da jesu. Bolje biti oni drugi, koji znaju što su i tko su makar ih kasnije zamijete. Meni fali duh 20. stoljeća kada je sve to nekako bilo prirodnije i spontanije, danas smo svi projekti – ponajmanje sebe samih. A književnosti nema, iskonske, bez sopstvenih projekata. Ja sam eto sopstveni projekt u svijetu gdje su svi projekti – drugih. I gdje tekst nije dovoljan, zato i ne opstaje, nego je potrebno da ga se dodatno uvećava, stavlja pod hiljade svjetala, deblja…nekada je tekst, takav kakav je, bio dovoljan da se plati karta jer se ‘zna’ vrijednost Mona Lise – danas, čini mi se da je ljudima dostatno vidjeti nasliku, te, velike i važne slike. Vremenom, čini mi se, neće ni znati razliku između slike i preslike…to vrijeme nadam se neću da doživim, tada bih voljela da sam mrtva. Eto svega nekoliko dana prije ovoga, sjedim ja u kafiću, znaš da ne volim kafiće ali sam morala predati rukopis i slušam djecu kako govore da što će im Pariz, i trošak puta te smještaja, kada Mona Lisu mogu i da vide na mobitelu, na zaslonu ekrana. A ja svoj prvi put u Pariz nikada neću zaboraviti. Oni da mogu i znaju ‘doživjeti’ Pariz a ne ga samo ‘proživjeti’ nikada takvo što ne bi bili rekli. Ja sam, mladi moj, u Pariškim ulicama strastveno ljubila sa uličnim slikarom jer su te njegove slike u meni više učinile nego cijele postave svih muzeja ali Mona Lisu, ni dan danas, ništa ne može da zamijeni.

Povukla je dim i nakašljala se. Rekla mi je, jednom prilikom, kada smo sjedili u njezinom salonu, secesijski stan, veliki, prostran, visokih prozora (tako su nekada disali stanovi). A tamo bi primala samo mene, iz nekog sam joj razloga eto bio drag. Sve bi poslužila kavom koju bi načina po Sarajevskom receptu, obitelji. Nisam volio kavu ali njenu se ispijalo kao da je kava jedino što se pije jer nije ona posluživala samo kavu nego i misli. Odlučio sam je pitati zašto živi kako živi, godine idu ide i zdravlje a ona po cijele dane sjedi, tu i tamo gleda kroz prozor i misli ili pak u fotelji čita. Modernu tehnologiju je prezirala pa su oni koji su je odlučili izdati morali tipkati rukopis, od nje se samo mogao dobiti rukopis kao što su se od Arsena mogle samo dobiti (rukopisne) partiture. I dok je cijeli svijet naručivao (kao i sve) i hranu preko svemrežja njoj su je kupovali susjedi, nekako je sa svima bila u dobrim odnosima. Tako da sam ostao sjediti i pijuckati duh Sarajeva dok je ona preuzela, na vratima, dnevnu dozu hrane uz osmijeh susjede i par toplih riječi. Ostavila je vrećicu u kuhinji i ubrzo mi se pridružila.

— Dragi, bilo bi mi draže da me pitaš kada me imaš nešto pitati nego da smišljaš razloge za stvari koje ne možeš razumjeti jer nisi živio moj život. A ja hvatam te tvoje poglede, u svim ovim silnim prozorima, koji bi pitali jedno a usta ti govore drugo. Ja znam da bi i ti najradije kao ja, ali se bojiš – zar ne, vidim to ja. Bojiš se, da ako prestaneš izlaziti da ćeš izgubiti glinu koju stalno premeću tvoje misli. Jer misliš da se život može živjeti samo u prostoru i vremenu – eh ja ne mislim tako. Kategorički smatram da si u krivu, elem, dati ću ti odgovor koji te zanima. Čovjek mnogo griješi, mnogo čini krivog – tu i tamo pravog, dobrog. I to često ‘ne’ namjerom već našom prirodom, mi smo bića s greškom piše Hanica Arendt – i to s razlogom. Mnogi pišu samo da pišu jer, danas, pisati je lako. Ali ne pišu ‘dobro’ – ne pišu tako da je kulturološki relevantno. Pola se galerija ni ne gleda nego se o njima piše, o dojmovima drugih. Filmovi se ne gledaju, ne čitaju se knjige i ono što je i napisano i objavljeno (češće virtualno nego fizički) treba paziti da je takvo da je uistinu i u svezi s umjetničkim djelom. Kada nije, onda čovjeku koji osjeća, preostaje ili da isto ignorira i da se rukuje i slika s tima ili pak da napiše – demant. Moje su kritike moji demanti.

Upalila je cigaretu, ponudila me ali sam je odbio. Nakon što je prokomentirala da je pametno da ne pušim, povukla je dim i nastavila raspletati nit svoje omisli…

— Ja sve gledam, od počeka do kraja, ma kakvo ‘je’. Ali toliko je sadržaja koji traži kroničara a danas ni nema pravih ‘kroničara’; ljudi koji svoj život i vrijeme podrede kulturi – ja to radim. Zato i izlazim samo na takve događaje, a ne da se zaljubim ili da napravim nešto za sebe. Sve što radim, sve što pišem je ‘za’ kulturu. Kritikama nastojim govoriti o djelima kakva jesu ne kakva bi htjela da budu (tako mnogi) ili kakva bi mogla da budu. To je u meni, to me grize i znam ako postoji reinkarnacija da ću barem u drugom životu da malo odahnem – ali nisam sigurna želim li i to. Danas je sve na svemrežju, sve je ideja i binarni kod, no bez obzira što ja pišem isključivo rukom i dalje nalazim izdavače – to ti sve govori zar ne? To je odgovor na tvoje pitanje, prešućeno ali misleno, razlog zašto sam si oduzela život, razlog zašto pišem.

Dugo sam mislio o njezinim riječima. I nisam bio siguran bi li bio spreman na istu žrtvu da je traže od mene. Imperativno mecenkinja je tražila od mene da kip bezglave djevojke izbacim na ulicu, na kišu, na snijeg, na grad, na stud. Zato sam je i odabrao ne slušati, no njeni suptilniji pokušaji postali su sve nasilniji. Pa je na tu istu ulicu, kišu, nijeg, grad i stud; bačena ‘ona’ a ne kip bezglave djevojke. Znao sam da je samo pitanje vremena dok i mene i kip ne deložiraju na tu istu ulicu – jer ja umjesto da sam zarađivao, sate i dane provodio sam razmišljajući o kipu a njen novac, znao sam, neće me više uzdržavati. Ostao sam tako sam sa nedovršenom pradjedovom opsesijom i nepotpunim dnevnikom. A svojoj prijateljici od podosta godina nisam mogao, jer me zamolila da radi na nečem velikom i da će mi javiti kada završi. Drugo jutro novine će objaviti da se u njenoj zgradi dogodio požar i da su joj svi rukopisi izgorjeli a ona spašavajući ih – skupa s njima. Naredne večeri, strijepeći od svoje neizbježne sudbine, i prateći kako vrijeme vani postaje sve surovije i surovije, sanjao sam zaninljiv san.

U njemu ležao sam na krevetu, bio sam paraliziran, a bezglavi kip djevojke stajao je nada mnom i disao mojom glavom, čuo sam kamen kao struže o kamen kada bi se god pomaknula bila, ozvučavale su je njezine napukline kojih je bivalo sve više od kretanja za koje nije stvorena. Bezglavi kip mi je svukao hlače, zjenice su mi se raširile koliko mogu prije nego oko sasma ne raspukne. Kip me prvo oralno zadovoljio, boljelo je ali nisam imao glasa pa sam vrištao tišinu. Onda svojim kamenim spolovilom sjeo na moje živuće. Nabijao se u mene dok mi isto nije puklo. Od bola i muke, jedva sam disao. Kip je pao sa mene na pod i razbio se u nekoliko većih komada. Buka me probudila iz sna.

Na sprovod nisam išao, ma da da jesam možda bih i vidio onoga tko ju je na samom početku karijere toliko pretukao da su joj svi koje je znala savjetovali da više ne piše, njena prva kritika. Taj bi sigurno sada bio najglasniji u svojem narikanju a najmanje bi mu bilo žao. Kip je i dalje bio na svome mjestu, i dalje – bez glave. Nazvao sam vučnu službu (letak sam našao za vrijeme jutarnje šetnje) tako da se nešto vremena nakon tog mog poziva ispred moje zgrade našao bijeli kombi u koji smo ga unijeli – ja i još dvojica. Dok mi se vozilo udaljavalo stražnja vrata još su se jednom otvorila (očito mehanizam zatvaranja nije bio funkcionalan) pa smo se tako kip i ja gledali sve dok vozilo nije nestalo između zgrada. Prije nego je nestalo, učinilo mi se zbog sunca koje mi je curilo u oči, da je na trenutak na njemu bila moja glava, kada sam trepnuo više nije bilo ni kipa ni vozila. Dok sam stajao ispred vrata kuće roditelja, očekivao sam likovanje a našao me samo topal zagrljaj i želja da se dobro osjećam. Kip više nisam tražio, ili su ga prodali ili uništili ali taj sam dan izgubio svoju glavu i od tada nadalje živio život samo kao – tijelo.

Sve sam to ispričao, nakon koncerta, kontrabasistici kojoj se sve to dopalo više negoli sam mislio da hoće, u kavani u sklopu koncertne dvorane – mora da joj mnogi lažu a rijetki govore kako jest. Dok sam je gledao kako mi se smješka, kako dugim prstima po čaši nervozno pleše dok traži sigurne riječi, dok joj zelene oči sramežljivo skreću a kovrče idu u jedan smjer pa u drugi, nisam mogao prestati misliti o tome da bi upravo njeno lice savršeno pristajalo tom kipu – samo da je ranije došla, a nije. Ona će natrag u Rusiju, a tko će ga znati, možda je tamo i moja glava – danas.

 

(Autor: Andrej Kozina) 

Andrej Kozina
Kategorije
proza

Puno i prazno

Želim shvatiti zašto je sve bilo puno, zatim prazno.

O punom i praznom, tako se zvala odlična zbirka priča koju sam davno pročitala. U njoj se radilo o punjenju hranom, identitetom, osobnostima, osjećajima, navikama. A zatim čišćenju od svega toga.

A ono što još više želim jest izaći iz koordinata punog i praznog. Uhvatiti ljeto, barem jedno ljeto u životu, osedlati ga i odjuriti s njim u nepoznato.

Pokušala sam zahvatiti kao mrežom i ovo ljeto nakon što je otišao, ali svuda se prostirala ista pustoš i neumoljiva ravnodušnost valova. More koje je nekada djelovalo kao dom, bez njega je počelo izgledati kao namreškana smrt.

Što učiniti s tolikom prazninom, tijelom koje ne može podnijeti više niti malo napora, koje više nema cilj, svrhu i smisao? Koje samo želi leći i utonuti u mekano, u utješno, u ono što s njegovim odlaskom više ne postoji?

Možda to mogu ako uronim u more i više ne izronim.

Prazna ljeta djetinjstva nižu mi se pred očima. Visok neboder i pogled na grad. Prazan grad, tišina. Kilometri ispred mene. Što s tim vremenom, što sa samom sobom u tom vremenu? Crvena haljina, neobrijane noge, prve dlake na njima. S balkona svijet izgleda širok, nepregledan.

Ali možda je jednaka pustoš bila i s njim. Zašto mislim da je nešto bilo drugačije? Što mi se čini da je njegova prisutnost davala, čime je punila prostor?

Stojim do gležnjeva u moru. Prazna boca. Mogla bih se napuniti slanom vodom. Od izvora do ušća, od izvora do ušća, zvoni mi u glavi naslov iz stare radne bilježnice. Osnovna škola. Priroda i društvo.

Puna kuća – prazna kuća. On je punio kuću, činio je domom. Svojim govorom, nezaustavljivim, brzim, pronicljivim govorom, prvenstveno. Svojom pojavom koja je graničila između čovjeka i kućnog ljubimca, nekoga koga je bilo nemoguće ne pomaziti, ne zagrliti, ne zamoliti za zagrljaj.

Puna soba, prazna soba. On je sobu punio kretnjama, riječima, bujicama, hodom, idejama, slikama koje su otvarale nove slike.

Tko sam bila u toj sobi? Sada kada stojim do gležnjeva, pa ću malo kasnije do koljena i još kasnije, do bedara u slanoj vodi, tko sam zapravo bila? Voda će uskoro doći do ramena. Stijene oko mene. Tko sam sada?

Pokušavam se sagledati: puno- prazno.

Pun vrt, prazan vrt. Njegovo cvijeće, ukrasi, stolice, drvo, ptice. Nemogućnost šutnje, nemogućnost puštanja praznini da preuzme.

Bila sam samo okvir, čini mi se. Ogledalo u kojem se volio ogledati. Ili: bila sam praznina iz koje je uzimao zrak. I on je ponekad morao udahnuti.

Bila sam nabor koji je valjalo izravnati, poderotina koju je trebalo pokrpati. Pukotina u staklu.

  • Ne znam kakve ljubavne izjave želiš? Što trebam napraviti? Smijem li večeras ostati kod kuće? – pitao bi s lažnom naivnošću.

Željela sam samo osjetiti da sam stvarna, da postojim, da sam organizam, nešto više od zlatne ribice koja bi se ponekad sakrila u jednom uglu akvarija i prekrila svim perajama kao da se želi još više utišati.

Više od biljke koja raste u beskraj ako joj pokloniš samo malo pozornosti, zraka i vode.

Ali i to bi bilo dovoljno. Živo biće, bilo kakvo, u njegovim očima: biljno, riblje.

I, mogu li se ikako vidjeti, osim kroz njegove oči? Kao riba, biljka, okvir, možda jedan od ukrasa za dvorište.

Ulazim dublje u more. Sumrak je.

Što se zapravo događa u moru? Život buja, mogu vidjeti kada pogledam sasvim malo ispod površine. Nenametljiv život, onaj koji se bavi svojim poslom, svojim preživljavanjem. I samo time.

Sada sam već u moru do vrata i čudi me to što ne mogu povratiti snagu u rukama, ne mogu zaplivati, ne mogu poželjeti doći do druge obale, do pijeska koji bi svojom mekoćom poslužio kao utjeha.

Sjajna zadnja scena, pomišljam. Samo zalazak i netko tko stoji do vrata u slanoj vodi i ne zna koliko će tu dugo ostati i hoće li se odgurnuti nogama prema horizontu i može li se snaći toliko, barem toliko, da otpliva par krugova i vrati se na obalu? I ima li snage za vraćanje do kuće? Ima li snage za umiti se, leći, ispružiti ruke i noge? Ima li želje za ičim sada kada više ne postoji osim kao praznina: prazna grobnica, prazno nebo?

A on je bio ono što je punilo.

Barem sam željela da to bude samo on; nitko drugi.

Pa, čime je zapravo punio, osim riječima, konceptima, uvjerenjima, idejama, dogmama, propovijedima, beskrajno dugim, beskrajno nebitnima?

I zašto sam pratila propovijed i onda kada sam je smatrala sasvim pogrešnom?

  • Ako tako to vidiš, možda se i ne bismo trebali nalaziti.

Pa bol. Pogrešno vidim. Naravno, naravno da nije tako, molim te nemoj ići, pomišljam, umjesto: doista, vjerojatno i ne bismo.

  • Stvari su onakve kakve jesu. Ja nisam ti.

A onakve su kakvim ih on vidi, i zašto nisam uspijevala pružiti otpor tome? Samo zbog sobe, kuće, vrta koji su postajali sve puniji, sada se tamo počela nalaziti sakupljačka riznica od zemlje, od vaza, od trava, od gnjilih limuna, od starih pernica, od daščica koje nisu služile ničemu, kalendara s bogorodicama.

  • Čini mi se da sam ja ovdje višak. U tebi nema mjesta za dvoje.

Rekla sam dok smo hodali po parku.

  • Mi smo samo jako različiti, zato me ne razumiješ.

Ali ja sam razumjela sve, već u prvih nekoliko tjedana, intuicija je divlja zvijer kada je pustim iz kaveza, poždere sve pred sobom, raspara fine jastuke koje si stavio na fine fotelje, ne možeš je pripitomiti, ne možeš je prevariti.

  • Trebamo samo još vremena da se ‘podesimo’.

Ali koliko vremena? mudro i lukavo si to smislio. Kupuješ vrijeme za nagomilavanje sebe; tvoji debeli, krvavi ostaci se lijepe po zidovima. Ruka. Dio kose. Dio trbuha.

A ja ne mogu ništa od toga napustiti. Držim se za svaki tvoj dio kao da je svet, kao da u njima otvaram crkvena vrata, čujem muziku, osjećam miris tamjana. Stavljam prste u svetu vodu i zatim se njome dodirujem.

Nešto je u tebi za mene sveto, posljednja spoznaja, s glavom ispod vode.

 

***

 

Ono što je sveto, to je puno; ono što nije, to je prazno.

Mogu li napuniti svoju prazninu još nečim osim tobom, mislim, dok s mene curi slana voda, dok mi more napušta usta, pluća, ruke. Dok se slika oko mene opet sastavlja i opet sam tu, živa, među ljudima.

Komešanje na plaži. Što je bilo, zašto sam se gotovo utopila? Tko je kriv?

Zaista: tko je kriv?

No, svi ti ljudi, mislim mokra, umorna, zadihana, svi ti ljudi ne stvaraju puninu, ne ispunjavaju, ne probijaju granice kože, čak niti onda kada mi spašavaju život.

I što uopće znači spasiti život? Kako se to radi?

  • Uvijek ću biti s tobom.

Ali  nisi bio, a bol je preuzela prevelik dio mog tijela i nisam se s tim znala nositi. Morala sam ući u duboko, u nepoznato, u ralje koje su se oko mene sklapale u obliku valova.

U namreškanu smrt.

Ispod vode bilo je ugodnije: nesvjestica, nemoć, nemogućnost prisjećanja, pomicanja. Slabost koja se širila oko mene kao pelerina.

A zatim noć. Valovi jednolično udaraju u obalu: noć.

 

***

Dane je nekako potrebno premostiti, moram naći način. Naizmjenično, obuzimaju me bol, groznica i tupilo. Tijelo nastoji izbaciti bol znojenjem, suzama, osjećam kako ga pokušava maknuti iz svojih pora.

A tko ostajem osim tijela, što je ono u unutrašnjosti, meko i ranjivo, to do čega si ti stigao, a onda kao da nisi znao što i kako dalje s tim?

Tko sam osim tijela?

Kakva je nutrina? Spužvasta, pahuljasta, svilenasta? Kako da pridobijem sebe, onu sebe koja je unutra, kako da je izmamim van, tako da s njom mogu imati otvoren razgovor, s tim jadnim koje se šćućurilo negdje između crijeva, pluća, slezene?

I što ako nema ničega, ako sam samo tijelo koje je reagiralo na drugo tijelo, na drugu osobu, na obećanje nečega što se na kraju nije izvršilo?

Što ako su tkiva samo nastavila postojati, krv samo nastavila teći i obilaziti organe?

Kao vrućina i hladnoća, jesu li samo takve i senzacije koje sam imala prema tebi?

Vrijeme prolazi i dugo i pusto ljeto se odmotava mirno. Ne traži ništa, ništa i ne bi moglo dobiti od mene, mirno se ljuljuška, udiše i izdiše. I ja se, zajedno s njim, želim mirno ljuljuškati, udisati, izdisati, ne osjećati ništa, ne misliti.

 

***

 

Na kraju se to i počinje događati. Udisaj, izdisaj. Potpuni mir. Kao da pratim rast i pad sjena  u danu. Nešto se uzdiže, nešto se spušta. Ljudi se kreću po vrućem trgu i čini mi se da im mogu predvidjeti kretanje: svakodnevno, neobavezno i obvezno kretanje. Ono što moraju, ono što žele, i ono što bi htjeli napraviti umjesto onoga što čine.

Samo promatram, i moje oči postaju gotovo nepomične, kao od lutke.

Samo promatram, jer je još prebolno pomicati se, zrak je pregust. Ne mogu ništa niti reći, sve je još uvijek samo bol, bol rane koja ne zarasta.

No, bol više nije jaka. Sada lagano, podmuklo titra ispod površine. Jedno sam je vrijeme željela pretvoriti u nešto drugo, u radost, u snagu, u ljutnju, ali shvatila sam da će to samo dodatno iscrpiti već slabe izvore energije. Bolje je ništa ne dirati, bolje je samo promatrati.

I zatim, s promatranjem, neprestanim, tihim promatranjem, dolazi i do skidanja koprene.

Ispod svijeta koji postoji i u koji netremice gledam, otvara se novi svijet. Nisam sigurna po čemu se razlikuje od onoga u koji sam gledala, sve je to nalik slojevima nekog povrća, poput luka ili kupusa. Ništa se ne razlikuje u svojoj biti, ali svaki sljedeći sloj otkriva novu svježinu, jasnije boje, bolju sliku onoga što ta stvar doista jest. Dolazim do jezgri, barem se tako čini, svakog predmeta.

Je li to tako, dolazimo do onog bitno samo ako se jako, mirno i tiho zagledamo u to?

Mogu li to, mislim nakon mnogo, točnije dvanaest mjeseci koji su prošli tako, u promatranju, pokušati i s njim?

 

***

 

Nalazimo se u tišini zelenila. Zelenilo oko nas čini čudesan spoj labirinta stabljika, trava i žbunja. Njegove oči poprimaju zelenu boju, u njih se usađuje ples ljetnog lišća. Ne govorim, ne usuđujem se. I ne želim. Želim ga samo gledati, vidjeti ono ispod, ono što dosad možda i nisam ugledala. Ljepše je šutjeti i promatrati njegovu razigranost, način na koji njegove oči razgovaraju sa svime oko sebe, osim sa mnom.

Zatim gledaju u daljinu.

  • Što bih mogao učiniti da opet budemo zajedno?

Pita.

I tada znam da je to nemoguće.

Njegove velike ruke i dugi prsti nespretno premještaju šalicu kave po stolu. Njegovo čelo je naborano kao da rješava komplicirani matematički zadatak i znam da mu nema smisla reći da sam skoro ostala duboko ispod vode jer je tamo pritisak bio manji nego udisati zrak u kojem ga više nije bilo. Znam da nema smisla reći da je njegovo tijelo, osmijeh, snaga koju je donosio u svaku prostoriju, bilo ono što je na neki način i moje udove navodilo na pokrete, na pomicanje, na poletnost. Motiv za ustajanje iz kreveta, za izlazak, za govor.

Zatim, samo pad, pad u duboko, ali prazno, pad koji nije prestajao što god se oko njega događalo, kao Alisa kroz rupu.

  • Učinit ću sve što mogu.

Njegov pogled još uvijek kruži po zelenilu, sada već divljem, onom koje mijenja boje iz kričavo zelene u tamno zelenu, iz jednih u druge nijanse, njegov pogled kao ptica nastoji probiti labirint grančica i vinuti se u visinu.

Postoji sigurno plava, slobodna rupa neba u koju on može odletjeti, prema gore, a ne prema dolje kao što se to dogodilo meni. Gravitacija me povukla do središta zemlje, ili barem do morskog dna, dok je njega odsustvo mene vinulo u zrak, visoko, tamo gdje anđeli pjevaju vedre pjesme.

  • Ne moraš ništa više učiniti- i to zaista mislim u tom trenutku. Uvjerena sam da mora otići, da je moje samo da ga odriješim i otpustim od sebe.

Pratim njegov pogled i zaista iznad nas, u gustom zelenilu, ugledam plavu pukotinu.

I zatim ugledam njegovo tijelo, tanko, vižljasto tijelo, vretenasti struk, kako se smanjuje na veličinu guštera i bježi uz deblo drveta u prazno, u nebo, kroz gustiš, grmlje i žbunje, kroz koloplet trava, cvijeća, korova, u prazan, slobodan, poletan dio gdje više nikada neće biti moje gustoće koja ga je gušila, cijedila, koja ga je naganjala preko sedam mora i sedam gora.

A duboko u zemlji je moj Bog.

I tada mi namigne, iz tame.

I znam da je potpuno pogrešno pokušati nestati. Da je jedino što mogu, što doista mogu, pokušati, razdvojiti ostatke onoga što nas još drži, sastrugati preostali vosak.

Potražiti ono blisko sebi, zarivajući ruke u zemlju.

Odvojiti se od onog praznog, bliskog njemu i samo mu mahnuti dok gledam kako nestaje iz obzora poput siluete aviona.

Bit će sretan; ja ću biti sretna, ponekad, često.

Jedno drugo ne pobija.

Godinama nakon, također : jedno drugo ne pobija.

 

(Priča je originalno objavljena u časopisu Književna republika,Zagreb, srpanj–prosinac 2025. Broj 7–12)

(Autorica: Jelena Zlatar Gamberožić)

 

Jelena Zlatar Gamberožić
Kategorije
proza

Zato što pišem

Zato što pišem

 

  • Zato što pišem!

Viknuo je, činilo mu se, ali nije mogao biti siguran, u glavi mu je tutnjalo, a ona je samo tamo stajala, oštra poput bridove neke opasne crne planine na koju se nikada nije želio popeti, pa kako to da se onda penjao, danonoćno, kako to da je ikada imao potrebu dotaknuti njezino tijelo kada sada samo želi napustiti to tijelo, tu sobu, tu kuhinju koja se sva prelijeva iz narančastog u crno, iz crnog u narančasto.

Klišej, ja sam klišej, misli dok je mrzi.

Svi ovako završimo, u mržnji. Ljubav pa mržnja, neodvojivo, misli dok gleda njezine traperice. Smršavila je, to ne može osporiti, lice joj je još uvijek gotovo mladoliko iako je davno prošla šezdesetu i dobro se drži, ali što to uopće znači ‘dobro se držati’ kad je njezino carstvo svedeno na ovo narančasto: kuhinja, lampa, stol, stolnjak, kauč, što joj vrijedi držanje i linija i zdravlje kad će sada opet ostati sama između stolica?

On će izaći, već je obukao kaput i cipele za koje mu se čini da su se pri vrhu gotovo savile, kao klaunske cipele, ali on i jest klaun, bio je klaun svih trideset godina braka, nastojao se probiti kroz ovo šipražje (crno, narančasto) sa sabljom humora, ali humor je u njenom svijetu (stolica, kauča, stola, stolnjaka) drugačije kotirao, uglavnom isparavajući kroz prozor.

Ok, boomer, rekla bi mu kći na sve ovo, izrugujući pritom njegove pokušaje, humor, staromodne stavove, ali tko je tu kći odgojio i othranio tako da posprdno može zabacivati kosom i smijati mu se i davati mu glupe nadimke za koje smatra da su jako duhoviti? Opet on. Opet- on.

Ona se pak sve više približava, a u ruci drži kuhaču. Kuhala je, kuhat će, samo zdravo, mučilo ju je zdravlje, sada samo zdravo, kuhano, dok on jede sireve i kruh, ništa ga drugo ne može zasititi brzo i efikasno, a to mu treba: brzo i efikasno.

  • Pisao si. Nekada. Sada više ne pišeš.

Odvrati ona pobjednički. Pobijediti, to je ono što želi, što je uvijek željela. Samo, oko čega se uopće natječu? Ako joj smeta što on više ne piše, što više ne može pisati, onda ga je trebala poticati, barem ponekad pohvaliti njegovo pisanje. Prije će biti da joj se ono cijelo vrijeme gadilo. Njegovo kuckanje po pisaćoj mašini. Jednoličan, rezak zvuk. Njegovo hodanje prema kuhinji, njenoj kuhinji (zašto njenoj?), uzimanje čaše vode, vraćanje za stol. Buljenje u prazan papir.

  • Zašto je svjetlo upaljeno usred bijela dana?

Njezin povik iz kuhinje.

I tako dalje. Satima, danima, mjesecima. Šuljanje po čašu vode, po malo hrane. Osjećaj njezine prisutnosti u kuhinji, u hodniku. Mirna, tiha, možda priljubljena uza zid. Tako ju je zamišljao. Do vrha napunjena mržnjom. Zašto i ne bi bila? Nestajao je u slova. Ni sam ne zna u što je nestajao.

  • Dakle? Možeš li tada doći po stol?

Njezin ga glas izvuče iz sjećanja.

Ne mogu, zašto ne možeš, zato što pišem, ali ne pišeš više, i to je bilo to.

Morao bi moći doći po stol, stoji tamo u kutu, ispod polica, još od razvoda, godinama. Ne skuplja prašinu, to se ne bi moglo reći, ona ga čisti, kao da ga nečim i glanca. Odjednom, kao da može pomirisati sredstvo koje polijeva po njemu i mora izaći, samo što prije izaći odavde.

  • Da!

Vikne, očito neočekivano jer ona uzmakne, a ruke kao da joj se opuste od naglog zvuka odobravanja.

  • Da, više ne pišem i doći ću.

Ponovi nešto smirenije, tek toliko da je zbuni za dovoljno dugo vremena da može pobjeći.

  • Opet bježiš!

Govorila mu je stalno i bila je u pravu, nikada ništa nije znao riješiti, sve rasprave su ga obilazile kao kužnoga, odlazile nekamo daleko od njega u jatima.

  • E pa i bio bi red da dođeš, jer…

Promatrao je drvena izlazna vrata kao jedini pojas za spašavanje. Da, bio bi red, da. Kima.

Odjebi i ostavi me na miru, misli.

Preskače nešto na podu, što je to pobacala? Neke stare krpe, metlicu, zapinje o nju tim čudnim cipelama koje se savijaju naprijed i gotovo doskoči do vrata.

  • Vidimo se onda, idem na predstavu – laže.
  • Pazi, lift nije radio, ne znam kako je sada, možda bolje da odeš pješke.

Hoću vraga, misli, deset katova pa pješke, tko zna ima li u na tom stepeništu uopće svjetla.

  • Vidjet ću prvo ima li lifta!

Vikne iz hodnika.

Dolazi do lifta u drugom hodniku. Ostavio ju je na ulaznim vratima. Zašto ih nije zatvorila? Čemu sada ovo pretvaranje da joj je stalo do toga hoće li on ući u lift?

  • Onda?

Začuje njen glas.

  • Radi!

Vikne samo da je se riješi, nije ni pritisnuo gumb. No, unutar crne rupe, nešto se pomiče, kablovi na kojima lift putuje su uigrani. On pažljivo pritišće gumb i čeka. Čini mu se da je ona konačno zatvorila vrata. Ona i njeni stolovi, police. Zašto je uopće danas dolazi, naivno je došao na kavu i onda taj stol, pisanje, to kako nikada nije ništa vrijedio u braku. Kao da je isto bio komad namještaja. Pa, zapravo je i bio, zar ne?

Hvata ga glad. Samo se treba maknuti iz ove proklete zgradurine, uvijek ju je mrzio, srećom, konačno se svega riješio: nje, zgrade, kći je samostalna. Možda i može otići na neku predstavu, misli dok čuje kako je lift tiho zakašljucao dok se zaustavljao na njegovom katu. Otvara teška vrata i osjeti sigurnost narančaste nutrine lifta.

Narančasto ga pak opet previše podsjeti na kuhinju. Zašto lift, od svih boja, mora biti baš narančast? Od te ga boje bole oči i kao da mu nadražuje živčani sustav mnogo više nego što bi trebao.

Predstava, da. Mogao bi sada malo proguglati, vidjeti je li u onom kazalištu na koje je prvo pomislio ili možda večeras uopće ne igra. Sad kad izađe će… ali zašto ta vožnja traje tako dugo? Prvi kat, prizemlje, je li već u prizemlju? Lift se lagano spušta niže, ali kamo niže, zar nije u prizemlju?

Lift stane uz tihi škljocaj, ali vrata se ne otvaraju.

Promatra tipke na liftu. Tu je ona za alarm. Nju treba pritisnuti, odmah. Ako nije u prizemlju, onda je u… podrumu? Dobro, sve bi se brzo trebalo riješiti, samo treba nekoga nazvati, ili, ako mobitel nema signala u podrumu (provjeri- nema, naravno), pokrenuti alarm.

Začuje zvuk otvaranja vrata. Lift je očito napravio svoje i sada kao da ga prepušta novim prostorima.

Ok, boomer– kao da opet začuje kćerkin glas. Nosi se sad s ovim.

Nestane svjetla. Lift je stao, krepao, bivša žena je bila u pravu. Zašto bivša? Još je sve jednako naporno kao što je i bilo. Kao da je ona kriva za to što se lift upravo pokvario ili opet pokvario, koja obrnuta logika, zar ga nije upravo ona poslala stepenicama?

To je ova zgrada, uvijek ga je mrzila, tu je jednom slomio nogu jer je krivo stao, da ne spominje onaj prokleti balkon…

Uglavnom, mrak. Ništa od alarma, ništa od telefona, samo ovaj podrum. U kojem, koliko se može prisjetiti, nikada nije bio, čak ni kada je njegovoj kćerki lopta upala u otvor od lifta i završila u njemu. Što bi uopće radio u tom podrumu? Ima li tu ičega?

Izgleda da će saznati.

Uključi svjetlo na mobitelu. Ono što njime dohvaća je suprotni zid podruma. Na njemu, također- ništa. Nikakvih vulgarnih škrabotina, nikakvih benignijih izjava, izjava ljubavi ili mržnje. Okreće mobitel po čitavoj prostoriji, no i dalje ništa. Najprazniji podrum koji je ikada vidio. Bijela kocka. I najčišći, koliko može primijetiti. Na podu nema prljavštine niti prašine. Niti bolnički podrumi nisu ovako blistavi. Umirujuće.

Aha, ipak je pogriješio. Na jednom od zidova vidi nešto crno. Rupa?

Ulaz, djeluje kao ulaz.

Približava se. Doista, riječ je o tunelu koji nekamo vodi. Vjerojatno nekamo izvan podruma, ali zašto tunel, zašto ne stepenište? U svakom slučaju, lift miruje u mraku. Hoće li još neko vrijeme ostati ovdje ili krenuti kroz tunel? Ako još neko vrijeme ostane, hoće li nešto time dobiti? Treba početi razmišljati praktično i racionalno, kao što mu je bivša žena uvijek govorila: dosta sanjarenja.

Ali ne može se sasvim odlijepiti od sanjarenja, kao da ga i dalje proganjaju, čak i ovdje, u ovom podrumu. Možda je ovo neki san ili priviđenje? Uštipne se za donju stranu ruke, tamo gdje je koža najtanja. Osjeti bol, dakle ne sanja (iako priznaje da je mnogo puta i u snu osjetio bol, jednako snažno kao i seksualni vrhunac. Dakle, ovo nije pouzdana metoda.)

No, pretpostavi da ne sanja, da je tunel ovdje i da nekamo vodi. Treba samo polako ući u njega, osvijetliti ga mobitelom, provjeriti ima li štakora ili žohara.

Osvijetli zidove, ali dočeka ga jednaka bjelina i čistoća kao ranije. Sva ta bjelina i čistoća, kao da je njegova žena sišla dolje u ovaj podrum i ribala zidove. Ona je to u stanju i napraviti, nije niti sumnjao. Nisu im trebali čistači, ona je dovoljna. No, sada treba ići naprijed, treba vidjeti što je na kraju tunela, kako bi rekli.

Nada se svjetlu, ali u svim pričama i legendama, svjetlo znači da je došao do kraja, susret sa smrću. Možda je lift pao i on je poginuo u njemu, a ovo je produžetak koji mu njegov vlastiti mozak omogućava za kraj? Mogao mu je onda omogućiti i nešto veselije.

Ali što je ono tamo, doista svjetlo ili samo odbljesak njegovog mobitela? Ne. Približava se izvoru. Ono je doista svjetlo, kao neka prostorija koju može vidjeti kroz tunel. I tamo su neki ljudi. Gasi svjetlo na mobitelu i približava se prostoriji. Je li to.. ona? Njegova bivša žena. Opet je u njihovom hodniku. I… on? Ali mnogo mlađi, sigurno dvadesetak godina. Sijeda kosa prošarana mu je sivim vlasima, ili je siva kosa prošarana sijedim vlasima.

  • Zato što pišem!

Uzvikuje on. Bivša žena također djeluje mlađe, ali manje od njega jer je ona i manje ostarjela. Zar je i tada koristio tu bijednu frazu, da piše?

Odjednom mu se javi i sjećanje, jasno i neumoljivo. Da, istina, i tada je pisao. Ali, pisao je svojoj tadašnjoj ljubavnici: duge poruke i pisma u kojima joj je pokušao dati do znanja koliko mu nedostaje i koliko želi napustiti ženu. I želio je, samo nije znao kako. Ostaviti nju i kćer tada mu se činilo nemogućim, iako je kći već bila dovoljno odrasla. Dijete nikada nije dovoljno odraslo za tako nešto, mislio je. Pa ipak, na kraju je, mnogo kasnije, ipak otišao, zaključio da ne može više. Samo, te ljubavnice tada više nije bilo na vidiku i nije bilo šanse da mu se vrati. Nastavila je neki drugi život, daleko od njega. Nije ju mogao okriviti zbog toga. Je li ju volio? Više nije bio siguran. Znao je samo da ga žena više nije voljela i da je samo želio biti voljen. Opasna želja, kao što je kasnije naučio.

Pa ipak, ta je izlika, pisanje, bila smiješna i tada kao i sada, pomislio je. Sjećao se te noći, žena je željela da zajedno odu u posjetu njenim roditeljima, a on je imao susret s drugom ženom, koja mu je tada bila pojas za spašavanje, ako je već i nije volio. A nekada je pojas za spašavanje važniji od velike ljubavi, to dobro znaju svi oni koji su se ikada utapali.

Prozor se naglo smrači. Tunel je opet bez svjetla. Možda bi se trebao vratiti do lifta? Možda je proradio. Nasmije se u tami. Pa, zar nije već zaključio da se nalazi u nekoj varijanti zagrobnog života?

Nastavlja dalje, pitajući se je li mu svjetlo s mobitela uopće potrebno. Dogodit će se ono što se treba dogoditi, sada je to sasvim jasno. On više ne kontrolira događaje, ako je ikada to i činio. Zapravo, kada bolje promisli o tome, misli dok grabi beskonačnim tunelom, vjerojatno i nije. Radio je ono što se od njega očekivalo, ono na što su ga navodili prvo roditelji, zatim institucije, zatim žena, zatim kći (OK, boomer). A zatim je radio ono što je mogao kako bi izbjegao sve to što se od njega očekivalo. Bježao je u sve ono što mu je bilo dostupno. Nikada u ovisnosti, to mu nikada nije ležalo. Alkohol ga je umarao, sve što su drugi koristili kao pogonska goriva, njega bi samo sravnalo sa zemljom i vraćalo na probleme od kojih je nastojao pobjeći. Ali ljudi, proslave, predstave, domjenci, druženja, putovanja, sve je bilo pauza, sve je bio odmor od onoga što ga je čekalo kući: ljutita žena i kći koja ga gleda podrugljivo otkad je prohodala.

Novo svjetlo ga ne iznenadi. Sada samo treba dočekati sve ono što će mu se otvoriti i ono što je, očito, zaslužio. Nova scena i opet on, hodnik, žena i njegov sveti uzvik:

  • Zato što pišem!
  • I zato ne možeš provesti niti malo vremena s malom?

Novo ga sjećanje ne iznenadi. Nije mogao provesti mnogo vremena s kćerkicom kad je bila mala. Njezina nezaustavljiva energija i zahtjevi bi ga brzo umarali pa bi se vraćao nekom projektu na kojem je upravo radio dok je ona i dalje skakutala oko njega s brižno zavezanim kikicama, neumorna.

  • Tata, moj draagi tata!

Ciktala bi, dok je on samo zamišljao kamo bi se mogao skloniti od te frekvencije koja mu je stvarala mučninu. Djeca, mislio je. Jedno je premalo, dvoje je previše. Zato se nikada i nije odlučio na drugo. I jedno je, katkad, zapravo često, bilo previše. Ljudi koji su tvrdili da ih vlastita djeca uopće ne umaraju djelovali su mu kao potpuni lažovi i ništa drugo.

Ali i tada je također pisao. Pisao je molbe za novi posao. Na poslu se već dugo osjećao umorno i razdražljivo. Na najmanju bi sitnicu počeo vikati na podređene i pio je neumjerene količine kave. Ponekad je vikao i na nadređene, što mu se nije uzimalo kao pozitivno. No, sve molbe koje je napisao je jednako tako i bacao u smeće. Nije imao hrabrosti za promjenu, znao je to. Ipak, bilo je zanimljivo pisati raznim poslodavcima o tome što bi on to sve mogao ponuditi upravo njima. Toga nije bilo mnogo, ali papir je trpio sve. Koš još više. A njegova žena najviše. Šuljao se kraj nje prema narančastoj kuhinji po još jednu čašu vode dok se malena plela po sobi, a on zamišljao poslodavca koji će ga dočekati oduševljeno, raširenih ruku.

  • Gospodine, nedostajao nam je upravo netko kao vi!

A on bi, sav smeten, pognuo glavu i skromno se nasmiješio, konačno osjećajući pripadnost. Ili barem to da je negdje potreban, da se na njega neće nitko ljutiti ili mu se rugati zbog njegove nesposobnosti i šeprtljavosti.

Neposlane molbe. I njegova žena, još jednom izbezumljena zbog njegovog pisanja. I stara pisaća mašina koju je tada koristio, jer je ovo sjećanje bilo još davnije, još starije.

A zatim se, kao i prethodno, i ovo svjetlo ugasilo. Prozor kroz koji je promatrao otužan prizor sebe i bivše supruge, postao je još jednom samo zid tunela.

Idemo dalje, pomislio je. Samo, ako je ovo vječnost, možda će i u njoj morati početi razmišljati o nekom potencijalnom bijegu, rupi kroz koju će se moći provući.

Nastavlja kroz tunel. Čini mu se da već hoda satima, možda i duže.

U daljini, ponovo, naravno, svjetlost. Nije imao strpljenja za ove situacije dok su se događale, ali sada nema izbora, mora ih ponovo proživjeti. To je kazna, ili možda iskupljenje za sve što nije napravio onda kad je trebao. Izgleda li tako posmrtni život? Kao niz iskupljenja?

Treće svjetlo dočeka ga ponovno u hodniku. On, žena, njihov hodnik. Klasika. Samo, ovo je najudaljenije, najdavnije sjećanje. U hodniku nema ormara koji su tek kasnije ugradili, nema niti tepiha. Sve je novo, osim njegovog vječnog usklika:

  • Zato što pišem!

Da, bio je toliko lijen da nije pomogao ženi niti pri selidbi. Mogla je već tada znati da se niti kasnije neće posebno iskazati. Nije trebala imati dijete s njim, to je sigurno. A on vjerojatno nije niti trebao imati dijete uopće. Možda ga kći, ispod sve te podrugljivosti ipak voli, ali sigurno je mogla naići i na boljeg oca, nekog tko bi je ponekad pitao: kako si? i to zato što ga to stvarno zanima, a ne zato što ga na to navode dužnost i krivnja. Jadna kći. Mogla je doista i bolje proći. Kao i njegova žena. Kao, uostalom, i on. Ne može reći da je uživao u svemu tome, baš kao niti u bjegovima. Oni su mu tek budili nove nalete krivnje.

No, i u ovom je sjećanju, zna, pisao. Pisao je pisma roditeljima o tome da mu pošalju više novaca. Nešto je pokušavao izgraditi, podići obitelj, pisao im je, trebala mu je financijska pomoć, a sa svojim poslom nikada nije uspio dobro zaraditi.

Dok se i ovo sjećanje postepeno gasi, on razmišlja je li njegova žena čitavo vrijeme znala da on zapravo ne piše? Ne ono što je svih tih godina govorio da piše: knjigu. Naravno da je znala, ali zašto je onda na tu ispriku pristajala? I zašto mu je onda nedavno (iako se sada to činilo kao u prošlom životu) rekla: Pisao si. Nekada. Sada više ne pišeš.

Možda ju je ipak, kao i sebe, uspio držati u nekom uvjerenju da, dok sjedi za pisaćom mašinom, kasnije za kompjuterom, kasnije za laptopom, doista piše nešto važno, nešto što bi jednog dana moglo biti ukoričeno. Ali, još važnije mu se pitanje nametnulo nekoliko trenutaka nakon toga: zašto to nije i činio?

Imao je ideja, imao je i vremena, imao je praznog hoda koji je bio ispunjen dugim sunčanim poslijepodnevima u kojima je ležao na kauču i gledao u zrnca prašine na suncu. I čekao. Što je čekao, nije više bio siguran, valjda trenutak u kojem će se opet dogoditi nešto što bi zahtijevalo njegovu reakciju. Bilo što. To da žena poviče: ručak! Pa bi onda to i dočekao. I tako je vrijeme prolazilo.

Ali, napisao nije ništa. Ako bi i počinjao, brzo bi te stranice gužvao i bacao u koš. Nije da nisu bile dovoljno dobre, ali nisu bile ono što je zaista želio napisati. Nije krenuo od one jedne jedine sasvim iskrene rečenice od koje treba krenuti, kako je negdje pročitao, i zato nije uspijevao pisati dalje. Da je barem shvatio koja bi to rečenica bila za njega, možda bi sve poprimilo drugačiji ton.

A sada je bilo gotovo.

Hodao je dalje kroz tunel, nešto sporije jer je sada već znao što očekivati: sljedeće sjećanje u kojem ispada kreten (zato što pišem!). Ali, dogodi se nešto drugo: dospije do kraja tunela, do zida. Tunel je tako završavao; bijelim, čistim zidom. Nikakvo svjetlo na kraju, nikakav prolaz u neki drugi dio, dimenziju, prostor.

Možda je to onda to za mene: jadan život pa i ovako jadan kraj, pomisli. No tada svojom cipelom s klaunskim vrškom ugazi na nešto tvrdo. Podigne nogu i osvijetli pod mobitelom. To je flomaster. Otvori ga. Obični crni, tanki flomaster.

Nasmiješi se, uzme ga u ruku i osvijetli zid ispred sebe. Razmisli jedan trenutak, a zatim velikim, crnim slovima napiše:

Mislio sam da želim pisati. 

 

(Autorica: Jelena Zlatar Gamberožić)

(Tekst je originalno objavljen u časopisu Književna republika, Zagreb, siječanj–lipanj 2025. Broj 1–6)

Jelena Zlatar Gamberožić
Kategorije
proza

DEMONI

SPREMNOST ŽRTVOVANJA I RAZUMIJEVANJA NAŠE OKOLINE O  KOMPLEKSNOSTI  PARKINSONOVE BOLESTI I NAŠE PATNJE, OBRNUTO JE PROPORCIJALNO DUŽINI VREMENA KOJE PREŽIVIMO PRIJE SMRTI.

ČIM PRIJE TIM BOLJE !

 

Mrak je svuda oko mene. Trčim pun straha i tjeskobe. Ne znam zašto. Bojim se da će me uhvatiti. Zadihan stanem. A onda zašume grane breze, kroz grmlje gledaju me stotine raznih likova koji se mijenjaju  kako vjetrić puše.  Iza stabla nalukavaju se  neki opasni tipovi. Nije to sve lako opisati jer ih ne vidim jasno i samo ih materijalizira osjećaj u meni. Bježim u strahu, a u stvari želim da me ulove, da me nema. Vičem na sav glas zazivajući pomoć. Netko lupa po zidu susjednog stana. U prijelazu u stvarnost otvaram oči a veliki pauk me gleda  iz ugla sobe. Vičem na njega neka dođe, neka me uzme. Buka iz hodnika sve je glasnija. Slušam. Čujem da netko lupa po vratima. Policija! Prestrašen pomislim da se ne ljute  na mene. Zvono .Dugo. Glasno. Otvaram. Čovjek u plavoj odori i do njega dvojica u bijelim kutama.

„Dobro jutro „ veli jedan od njih sa smiješkom. Laknulo mi je jer se poznamo. Nije ovo prvi puta.. Dečki u bijelim kutama su dragi i vele da imam neki dogovor na koji sam za boravio otići.   Nas troje idemo liftom dolje. Najednom se u ogledala lifta pojavi čudovište. Obadva su to. Vičem neka dođe i ubije me. Smije mi se Molim za smrt:

ČIM PRIJE TIM B0LJE !

 

Postoji živa i mrtva priroda. Kako postaje živa, od nežive prirode i obrnuto? Da li će sve na kraju biti mrtva priroda. Postoji li mogućnost da jednog dana ne bude žive  prirode. Da  ne bude rata niti bolesti. Niti pohlepe, niti ruža, niti ljubavi i ljubavnih jada. Je li moguće da jednog dana naša planeta bude hladna, bezosjećajna kučka.  Kad razmislim…

                                                                   ČIM PRIJE TIM B0LJE !

 

Kad vas obavijeste da imate neizlječivu bolest , i novost se raširi unutar zajednice,  svi su puni razumijevanja, hrabre vas, i spremni su vam pomagati što god vam zatreba.

Nakon nekoga vremena  prestanu vas i pitati kako ste, jer je sve OK. Izvanredna situacija  (vaša bolest i sve što vam se  tijelu događa ) vremenom postaje normalna stvar. Iskreno koliko je ljepše  pričati o lijepim  stvarima, a ne o bolesti. Tko od nas nije osjetio da je sam naš dolazak i  prisustvo, kvarilo atmosferu druženja. Nije čudo da ljudi koji se brinu za  nas  postaju nervozni. Dok „gube“ vrijeme s nama prolazi im njihovo vrijeme, njihov život. Imamo li moralno pravo to tražiti? Nekako  osjećam da ne!

Raščisti to sa sobom i…..

                                                                   ČIM PRIJE TIM B0LJE !

 

Kad kvaliteta vašeg života padne ispod kriterija za ljudsko biće, njihova pomoć će vam biti  sve potrebnija. Onima , još živima i zdravima sve je teže gledati  kako patite.  Izdana u dan to iziskuje sve više  njihovog vremena i truda, a rezultati su nikakvi, pomagači su sve stariji, umorniji i sve ih je manje. Čak i najdublji vjernici sugeriraju Bogu da to više nema smisla.

Pričao mi je jedan član  kako je supruzi u trenutku slabosti  rekao    „Ponekad bi htio da sam hrabar i skončam sa ovim životom i ovom bolesti . “  Nema tu više empatije, osjećaja, sažaljenja. Dobio je odgovor koji zvuči poput šamara :   „ ILI  SE  UBIJ   ILI  ŠUTI “ .

                                                                  ČIM PRIJE TIM B0LJE !

 

 PALA MI JE NA PAMET VEĆ UVRIJEŽENA REĆENICA DA SE SVAKI SAM RAĐA I SAM UMIRE. KAKVA ZABLUDA.

Otkad je bolest došla u ovaj stadij nikada nisam sam.  NISAM SAM JER DEMONI SU OKO MENE.  Polako ulaze u mene i preuzimaju moje tijelo. Nitko ne zna da su tu. Ali ja ih osjećam, tu s leda. S moje desne strane.  Upravo osjetim koji me prati i čim se okrenem dah nestaje da bi za par trenutaka bio opet tu. Ne mogu se koncentrirati na razgovarati s ljudima. Toliko se teško koncentriram da mi govore  i odlaze pod raznim drugim izgovorima. Mislite  da sam lud? Možda i jesam.

Stalno imam osjećaj da je netko iza mene. Okrenem se. Nema nikoga. Čujem da  me netko zove. Skočim iz  kreveta i odazovem se. Tišina. Sad već nervozno viknem. Tišina. Shvatim da sam sam. Jeziva tišina stana, demoni

koji mi lete oko glave, pucketanje u namještaju, Izluđen sam. Moram se jako koncentrirati i sam sebi govoriti da nisam lud, da su to uobičajeni elementi ove bolesti.

Noć. Prokleta crna  noć koja  dubokom tminom prekriva sve gadosti. Probudim se jer me supruga trese. Ružno si sanjao. Ja znam da nisam. Danju sanjam a noću sam izložen mučenju. Hoću joj reći da sam kao veslač na galiji koja tone i nema šanse  da se spasi.

Moram joj reći istinu i da više nikada neće biti bolje.

Ulje gori, vatrama paklenim i sve mi je teže prikriti borbu koju danonoćno vodim sa svojom dijagnozom. Bolest poput gladne, nemilosrdne zvijeri me  pomalo izjeda iz nutrine vlastitog tijela.

Borim se iako znam da  će  me zvijeri konačno svladati i ja ću postati neprepoznatljiv njoj i cijelom svijetu.

Morao bi joj reći ali  ne mogu. Već je zaspala. Ona spava, a ja ne mogu. Još mogu lagati. 0krenem se i krenem do postelje. Kleknem. Duboko diše. Mirno spava. Suze mi kapaju sa obraza. Tiho joj govorim da je ovo sada  možda zadnji puta da znam da  mi Demoni, ne mogu ništa jer ZNAM da ne postoje.

Što će sutra  s nama biti? Za mjesec dana, godinu?

Kad će  stvarnost post postati samo projekcija mog  bolesnog mozga?

Volim te dušo. Imali smo lijep život . Sve vas volim ali moje divne, pametne unuke razlog su da još nisam u ludnici.

Iako   znam da se trudim uzaludno i da  neću biti tu i gledati  ih kako rastu. Zaboravit će da su im  prve riječi bile  Dida! Dida!

Susjedi se već žale da noću vičem. Ne znaju oni da to nisam ja. Svjestan svega,  mogu reći  s velikom vjerojatnošću da me strašna patnja čeka. Moje želje i nade idu u smjeru da ću biti dovoljno hrabar na tom putu kroz čistilište ili pakao,  dostojan sve sreće i tuge i  lijepoga što sam proživio.

Ja imam svoje Demone  koji su lukavi, promijenjivi, gadovi koji su  uporni, napredujući pomalo izvana pa prema samom mom bitku, mojoj duši. Sve slabije vidim, čujem i gubim se sve više u njihovim spletkama, sve teže razaznajući što je san, a što je java. Sve više sumnjam da mozak pokazuje što oči vide i uši čuju.

Ne znam kako drugima ali meni su se Demoni počeli  ukazivati kao prikaze. Hodajući izvan kuće ili budeći se u dobi stalno sam imao osjećaj da je netko skriven, da čujem kao diše, kao stalno opasnost. Onda sam počeo vikati u snu, buditi prestavljen jezivim snovima. Stalno izložen stresu i negativnim mislima. Uvjeravaju te da ne mogu ovo ili ono potkopavajući moju psihičku čvrstoću koja je zadnja linija otpora i stalno ponavlja da me Demoni varaju i da nisam LUD!!!

 

(Autor: Hrvoje Kovačić)

Kategorije
proza

Tihana Petrac Matijević- dvije priče

Prvi se mačići u vodu bacaju

Od bilo čega na svijetu najgori okus ima izdaja. Ostaje u ustima dugo poput žuči iz povraćotine. Polako se širi krvotokom kao riđovkin otrov i na kraju nas jednostavno slomi – lako kao riblju kost. Jedno je sigurno: nakon izdaje više nikad nismo isti.

Dugo već nisam otišla posjetiti Laru. Sestra mi je, pa me već pomalo grize savjest. Znam da uvijek stignem, nije da će nekamo otići, ali ipak… Oduvijek je imala tu nekakvu moć nada mnom kojom bi činila da se vječno osjećam krivom. Iako nisam znala definirati razlog, osjećaj je nedvojbeno bio tu – poput psa kojeg pusti na mene čim se približim. Tako je od kad pamtim. Čovjek se s vremenom na sve navikne. Čak i na svakodnevno pranje posuđa da se Lari ne ošteti francuska manikura. Moje manjkavosti bole su u oči u snažnom kontrastu s njezinim savršenstvom. Njezina je superiornost bila još očitija, a njen savršeni ten još čišći uz moje rošavo lice, njene oči još bistrije uz moje bljuzgavo plave, a kosa još sjajnija uz moju mišje sivu.

Ponekad mi se činilo da me se srami i da bi radije da me nitko ne stavlja ni u kakvu vezu s njom, ali dok me ismijavala pred prijateljima činilo se da istinski uživa u dužini skale koja nas postavlja na svoje suprotne strane. Zvala me je moja mala Rugobica ili samo Buckara. Svima je to bilo urnebesno smiješno.

Imala sam sedam godina kad sam prvi puta čula tu frazu; igrala sam se ispod stola nevidljiva kao što sam uvijek bila, kad sam čula mamu kako govori:

–   Nije važno, Stjepane. Prvi se mačići u vodu bacaju.

Iako su prošle godine dok nisam shvatila što je zapravo time mislila, ta me rečenica boljela kao kamenčić u cipeli – ne nepodnošljivo, ali uporno. Pomirili su se s time da sa mnom nisu baš profitirali, ali na svu sreću dobili su drugu priliku za savršenu kćer. Otac je potjecao iz stare odvjetničke loze, a mama je bila liječnica. Meni škola nikad nije išla. Kad bi ih pitali kako djeca, teško da bi itko mogao zaključiti da imaju dvoje.

–    Da, Lara ima same petice, osvojila je državno prvenstvo u gimnastici, kliže najbolje u razredu, svira klavir i flautu, podjednako je dobra u svemu, trenira plivanje, dobila je stipendiju… Znala sam da idućih godina ne gine doktorat i zaruke za nekog milijunaškog neurokirurga iz Los Angelesa ili Londona.

–    A Sanja – pitali bi oni upućeni.

–    A znate, Sanja k’o Sanja. Dobro je.

Ponekad, kad sam bila usamljena, činilo mi se da bi uistinu bilo bolje da su me čim sam se rodila svezali u vrećicu i bacili niz rijeku kao loš mačji okot. Preokret je nastupio kad sam počela volontirati u pučkoj kuhinji u sklopu naše crkve. Dok sam u hladnim predvečerjima dijelila tople obroke beskućnicima i potrebitima, oni su mi uzvraćali toplim pogledima što me nekako grijalo iznutra. Samoj sebi našla sam svrhu i po prvi put u životu osjećala sam se potrebnom. Počela sam se veseliti danima koji dolaze i jedva čekala večer. Kako bih što više vremena mogla provoditi u crkvi, počela sam pjevati u njihovom zboru. Časna Leonarda u početku me samo promatrala između dviju skladbi koje je s puno žara izvodila na klaviru, a onda mi je jednog jutra rekla da u svojih trideset godina vođenja zbora nikad nije čula milozvučniji glas. Ponudila mi je besplatne satove pjevanja kod svoje poznanice profesorice Elvire. Uskoro sam dobila i solo dionice, a ljudi su me prvi put u životu gledali na taj način. Nisam znala je li to poštovanje, divljenje ili ljubav, ali osjećaj je bio neopisiv. Uskoro su me počeli zvati Anđela govoreći da pjevam glasom svih nebeskih anđela. Takav je osjećaj biti sretan, znači.

U strahu da ih ponovno ne razočaram, moji su roditelji dugo odgađali odlazak u crkvu.

–    Oko čega odjednom tolika fama, ti zborovi oduvijek zvuče kao raštimani orkestar. Čim su dobili članicu mlađu od sedamdeset pet godina koja eventualno ne zvuči kao da vuče mačku za rep svi se ruše u nesvijest!

Ljudi su već počeli govorkati pa su ipak došli na božićnu misu. Imala sam solo dionicu i tek kad sam otpjevala do kraja usudila sam se pogledati prema njima. Mama i tata brisali su suze dok je Larin nadureni izraz lica bilo teško protumačiti. Vidjela sam da je uvrijeđena i ljutita i znala sam da sam nekako ja za to kriva, ali kao i obično, nisam znala zbog čega.

Bio je siječanj. Dijelila sam toplo varivo u hladnoj prostoriji velike blagovaonice s dugačkim stolovima. Otkad se pokvarilo grijanje ni rukavice bez prstiju nisu puno pomagale i pred kraj večeri više nisam osjećala prste. Prišao mi je Matija. Dvaput tjedno volontirao je u pučkoj kuhinji, ali je početkom godine počeo dolaziti svake večeri.

–    Hladno  – upitao me.

–    Malo  – nasmiješila sam se, porumenjela i puhnula još jednom u ukočene prste.

Uzeo je moje ruke i bez uvoda ih stisnuo na svoje usne pa ih spremio u tople džepove svoje jakne. Mislila sam da ću se onesvijestiti. U sekundi mi je postalo vruće. Imala sam devetnaest godina i još nikad nisam imala dečka. Nitko me nikad nije poljubio. Čak ni u prste.

Matija je bio visok i zgodan i nije da to nisam do tada primijetila, imam i ja oči, ali znala sam da su takvi poput njega van moje lige. O takvima nije zdravo maštati. Mene bi mogao eventualno dopasti neki niski prištavac s debelim naočalama. Ali sada, kao nekom čarolijom, možda nekom zaostalom božićnom, Matija ljubi moje prste i sprema ih u svoje džepove. Nisam se ni snašla, a već smo izlazili. Sve se nekako posložilo samo od sebe. Bio je iz „dobre obitelji” i moji roditelji i Lara bili su možda još u većem šoku i od mene same. Naša veza trajala je tri mjeseca i četiri dana. Najljepših devedeset pet dana u mom životu.

Prošle su godine otada. Nikad nisam zaboravila Matiju i još me zaboli u srcu žalac njegove izdaje. Ali to je tako – sve ima svoju cijenu, pa tako i devedeset pet dana sreće. Ipak, puno je to sreće pa je i cijena visoka. Dobre lekcije nikad ne zaboraviš.

Nema smisla odgađati. Danas ću posjetiti sestru. Odlučno odgurnem teška vrata, povučem špagu i svjetlo se mutno razlije po podrumskim stepenicama. Odlazim po smrznuti grašak, tek toliko da nađem razlog za silazak. Otvaram škrinju, guma se čvrsto uhvatila pa jedva podižem poklopac. Njene me oči gledaju kroz vrećice smrznutog povrća i mesa prijekorno i ledeno – kao i uvijek. Posjet Lari uvijek me nekako oneraspoloži pa uzmem i kanticu sladoleda od pistacije. O mrtvima sve najbolje, kažu. Baš si morala, kažem ja i tresnem poklopcem.

Mogla je imati bilo koga, ali nije mogla podnijeti samo jednom u životu osjećati se kao što sam se ja kraj nje osjećala cijeli život – manje zanimljivom. Morala ga je zavesti. Morala ga je natjerati da shvati da gleda krivu sestru, Rugobicu, Buckaru. Morala ga je prisiliti da konačno otvori oči i vidi nju koja je proždirala svu pažnju svijeta od trenutka kad se rodila. Morala ga je pojebati na tom tulumu i onda mi pokazati snimku. A onda sam ju ja morala zamlatiti laptopom s kojeg je pustila snimku i njeno ledeno srce spremiti na odgovarajuću temperaturu, ispod minus osamnaest, kako se slučajno ne bi odledilo  i pokvarilo još više.

Prvi se mačići u vodu bacaju, kažu, ali ponekad, prilično rijetko doduše, prežive i uguše drugo leglo.

 

 

Hvatač snova

            Sjedim na vlastitom suđenju i slušam procjenu psihijatra. Uvjeren je kako me potpuno prokužio, a od kad je počeo valja same gluposti. Tužitelji, branitelj, susjedi, poznanici, svi upućeni i neupućeni kao i sva bliža i dalja rodbina – svi samo žele znati zašto. Odgovor je vrlo jednostavan – a zašto ne?

Živio sam u tom dosadnom ribarskom selu u kojem su svi radili od jutra do mraka smrdeći na haringe. Gadila su mi se njihova sluzava tijela i bio sam jedini u selu koji ne jede ribu i za kojeg se sa sigurnošću zarana moglo reći da neće postati ribar. Ipak, to što sam postao, nitko nije očekivao. Osim, eventualno, mojih bližnjih.

–    Nije kadar osjetiti kajanje, empatiju ni žaljenje  –  čujem psihijatra kako važno ističe.

Dobro, možda kajanje. I empatiju. Ali oduvijek sam mogao osjetiti žaljenje. Žalio sam sve one koji mogu osjetiti kajanje i empatiju i koji radi takvih nedokučivih i potpuno apstraktnih pojmova nikad neće raditi ono što bi zapravo htjeli. Žalio sam sve te kukavice koji se predstavljaju kao snažne muškarčine, a koji se nikad nisu usudili pustiti svoju istinsku prirodu na slobodu.

–          Nije u stanju osjetiti grižnju savjesti  – nastavlja ovaj.

Čak i ćorava kokoš nekad ubode zrno  – to si pogodio, genijalac. Nikad nisam razumio koncept savjesti, to mi je bilo još apstraktnije od kajanja. Još dok sam bio dječak savjest sam zamišljao kao malu dosadnu životinju oštrih zubi. Moralo je biti nešto zubato kad grize. Mene nikad nije ugrizla, ali ono što meni nije bilo jasno je zašto bi si to itko dopustio – taj dosadan osjećaj neprestane nelagode i dodijavanja. Ja bih se s tom životinjom, da me se ikad usudila gnjaviti, pozabavio kao i sa svakom drugom koja mi se našla na putu. Ali savjest je bila ta koja je bježala od mene, tako da nikad nije bilo potrebe za razračunavanjem.

–          Osoba koja ne vjeruje ni u što.

Opet krivo. Jesu li diplome bile na akciji kad si ti sebi kupio jednu? Oči su prozori u svijet ili vrata duše, kažu, svrstavajući ih, očito, pod stolariju. Kažu i da su ogledala duše i to je ono u što ja vjerujem. One su i portal, vrata – rekli bi zagovornici stolarske kategorizacije, kroz koji duša napušta osobu – portal u smrt. Vrlo rano sam se uvjerio na pilićima. Bili su tako pahuljasti i mali da ih nisam mogao prestati stiskati. Volio sam promatrati kako odustaju, kako prestaju s pijukanjem, micanjem nožica i slabašnim pokušajima da me ogrebu. Volio sam taj trenutak, tu jednostavnu predaju kad im tišina i čuđenje ispune oči i kad ih napušta duša. Imaju li pilići dušu? Rekao bih da je isto sa svim živim bićima – na samom kraju svi imaju jednak izraz u očima.

Imao sam možda pet godina kad sam shvatio da različiti ljudi vide stvari na različite načine. Moja starija sestra donijela je korpu veša iza kuće, a na užetu su visjeli mačka i dva tjedna stari mačići. Svima sam napravio male omče i objesio ih po bojama i veličini. Prvo mačka, pa jedan tigrasti, pa crni, žuti u sredini, pa opet crni i tigrasti. Stvarno sam se potrudio, ali ako mislite da je netko cijenio moj smisao za detalje i uzorke – nije.  Sestra je doživjela manji živčani slom iz samo njoj poznatih razloga i nikad me zapravo više nije pravo pogledala. Dugo nisam razumio zašto rade tako veliku frku oko toga. Domaće životinje i kućni ljubimci ionako su mi ubrzo dosadili. Nisu me više uzbuđivali – ali postojao je netko tko jest.

Prva se nikad ne zaboravlja, još je jedna stvar u koju vjerujem i još jedan dokaz da ovaj psihijatar nema pojma. Taman sam navršio trinaestu kad sam ubio svoju prvu. Tad sam već dobro znao da bolje da skrivam od drugih ono što me istinski veseli kako ne bih upao u nevolju. Do samog je kraja mislila da ću je pustiti i njene su plave oči bile pune čuđenja i nijemog prijekora. Zato što me poznavala. Barem je ona tako mislila.

Dugo sam se hranio životima koji su izlazili kroz njihove oči i ulazili kroz moje. Što su djevojke bile više mrtve, ja sam bio više živ – sve besmrtniji. Bilo je to potpuno isto kao da uzimam nešto materijalno, poput kartica nogometaša koje sam nekad krao prijateljima: kad bih ih uzeo, postale bi moje. Baš kao i sve te godine koje sam njima uzeo.

Dok sam odrastao moje se rodno mjesto iz tihog ribarskog polako preobražavalo u turističko, tako da mi nikad nije ponestalo ni inspiracije ni materijala. Sve je vrvjelo turistima. Kasnije, kad se pročulo za nestanke i kad su neke i pronašli, više baš i ne. Možda me sada, uz sve ove doživotne robije koje me čekaju, osude i za uništavanje turizma na obali. Ne bih se iznenadio. Ali, mogli su znati da je turizam prevrtljiva grana privrede. Na kraju krajeva – uvijek će imati haringe.

S vremenom sam postao toliko gladan tog posljednjeg pogleda da više ne mogu sa sigurnošću reći o kojem se broju radi. Bilo je i nekoliko trudnica koje se posebno računaju pa bez pretjerivanja mogu reći da bih bio mirno živio tisućama godina da me ona zadnja gadura nije onesposobila sredstvom za čišćenje sanitarija, dokrajčila pepeljarom, dograbila mobitel i pozvala policiju.

Nikad ne lovi dok čiste kupatilo – naučio sam na teži način. Prekasno, u svakom slučaju. Mora da sam se opustio. Bio sam uvjeren da me nikad neće uhvatiti, ali sad je gotovo. Našli su i moje suvenire koje sam s toliko ljubavi izrađivao – prava mala umjetnička djela. Uzimao sam samo njihove prozore u svijet, njihova ogledala duše i pravio od njih mobile. Poput hvatača snova vješao sam ih iznad kreveta da me štite. Gledali bi se tako svake večeri prije spavanja, oči u oči. Kad ne bih mogao zaspati zamišljao sam kako su izgledale kad je život zamijenilo nijemo čuđenje. Pitam se bi li mi dopustili da barem jedan objesim iznad kreveta u samici…

Život ponekad zbilja zna biti okrutan. Sve te godine koje sam uzeo morat ću potrošiti na deset doživotnih robija koje sam dobio. I to u potpunom mraku. Gdje je tu pravda, zar sam zato sve to radio i bio vjeran sebi, bio ono što jesam? Slijedio snove!? Uostalom, od vrtića su nam tupili da je to jedini dobar način da se proživi život.

Pohlepno povećavajući godine na svojem brojčaniku života, tek sad, po prvi puta, shvaćam da je to jednosmjerna ulica i da ne znam kako ga vratiti unatrag. U potpunom mraku svoje ćelije nemam niti alata niti hrabrosti. Nikad nisam pomišljao na to da bi život mogao biti predug. Jedan jedini dan ovdje traje beskrajno, jedan ljudski život da i ne govorimo. A moj život?  Moj beskrajan život? Koliko će trajati u ovoj ćeliji u kojoj je sve isto, svi dani i noći, i ponedjeljci, i srijede, i jutra, i doručci, i utorci, i Nove godine, i večere, i subote, i popodneva? Sav taj mrak bez osjećaja da vrijeme prolazi? S haringama redovito na zatvorskom meniju…

Svoju bih besmrtnost bez razmišljanja mijenjao za samo jedan dan, jedan jedini sat da izađem iz ove rupetine i iskopam onoj gaduri oči – naživo, jer mi je učinila ono nezamislivo!

–    Sad ćeš ti vidjeti svoga boga – vrisnula je, iako prosto sumnjam da bilo koji Bog ima takvu ušiljenu zluradu gubicu. Naime, jedino što od tada vidim je ona i njena ruka u žutoj gumenoj rukavici koja mi prska Domestos floral burst u oči. Kučka me oslijepila! Znam, sad ćete možda reći da u tome ima neke poetske pravde, ali poštedite me.

 

(Autorica: Tihana Petrac Matijević)