Promatram ničiju zemlju, između dva vala, dva udisaja. Pokušavam osjetiti uzemljenje; korijenje koje bi me povuklo duboko u sebe, u središte, u čvrstu srž. Iznad, samo zvijezde. Sitne, daleke. Prije sam ih mogla promatrati satima; sjediti, disati, osjećati postojanje bez tjeskobe, nemira. Ali više ne. Od svega se skrivam: zraka, svjetlosti zvijezda. Ispred mene samo uništena zemlja.
Mogla sam postaviti klopku. Znam dobro podviti pod sebe ono što želim. Gledati u nečije proširene zjenice. Nestati i pojaviti se, bešumno. Potpiriti, ostaviti da vrije. Ali nisam. Odlučila sam: bez poznatog terena. Hod po staklovini. Neizvjesnost. Oči kao polumjeseci.
Mogla sam se zaigrati. Hvatati svoj rep. Ne poznajem uzice. Ne poznajem gospodare. Ali nisam. Podigla sam gornji dio leđa. Postala ovisna o dodiru. Glađenju. Prolasku rukom po mojoj kralježnici, kao po mahovini. Utješan titraj se pojavljivao u mojoj nutrini; trzaj koji bi odapeo moje tijelo među zvijezde. Savitljivo, podatno tijelo.
Mogla sam se naviknuti na bilo koji grad. Gradovi niču u noći kao petrolejske lampe. Tu su: utješne perine. Znam pisati o njima. Znam, iako ne znam, ali u tom neznanju lako se izgubiti; lako je rastrčati se, postati neprepoznatljiv i cijenjen. Ali nisam. Gibala sam se između njih u motornim vozilima, ne zaustavljajući se. Noću. Uglavnom, noću.
Promatram ničiju zemlju: između dva grada, dvije klopke, dvije igre, dva pokreta.
Trenutak prije nego što bi progovorio, zaustavljala sam dah. Htjela sam se skloniti u tebe, u tvoje visoke, nepomične bedeme. Dopuštao si dok se to činilo nevinim. Hladan, prazan, hermetično zatvoren prostor. Bijele i ledene zvijezde vidjela sam kroz stakleni svod. Tada sam ih mogla promatrati satima. U tebi sam mogla udisati oštro, mirno. Nijedan dio tijela nije bridio, ježio se; koža glave, jagodice prstiju. Mogla sam se otvoriti u tom tihom, sjenovitom mjestu. Sve je moglo izaći iz mene: iscuriti, iskotrljati se, išuljati, izmjestiti, izjuriti.
Mogla sam izaći, napustiti taj prostor. Otići u gradove gdje neboderi sivom bojom probijaju blage dlanove neba. Gradove koji su me zvali; slali avionske karte, puštali balone od sapunice sa svojim pejzažima prema mom usplahirenom licu. Proučavala sam ih detaljno, pozorno nabrajala njihove zone, ali nisam se mogla pomaknuti.
Zatim sam zloupotrijebila tvoje gostoprimstvo i moja prisutnost ti se više nije činila nevinom pa si me blago otpratio do izlaza. Trebalo se još samo rukovati, utisnuti dlan o dlan, prije nego se za mnom začulo zatvaranje. Mirisalo je na konačnost. Sjela sam uz bedemska vrata, naslonila se na njih leđima. Željela sam da me podupreš još jednom.
Promatram ničiju zemlju. Pokušavam se ne obazirati na pustoš, pustiti da me korijenje prihvati za gležnjeve i odvuče. Uvijek ostaje zemlja koja me može primiti u sebe, čak i tvrda, škrta zemlja.
Mogla sam: natopiti, otopliti, postaviti, pokrenuti, zatvoriti, zaključati, zaigrati, ušutjeti, prestati, pomisliti, prekinuti, promisliti, proračunati, ispremještati, obojiti, osnažiti, odvojiti, odmoriti, odvezati, otpustiti, odmisliti, odustati, napustiti, odvrtjeti, odmjeriti, uravnotežiti, smiriti, smanjiti, doći, disati, urazumiti, razgovarati, procijeniti, ostvariti.
Nisam mogla ništa.
ILUSTRACIJA: Česi Novaković
TEKST: Jelena Zlatar Gamberožić