Kategorije
Projekt 'Slika i tisuću riječi'

Ljudi odlaze kada pomislimo da ostaju

Ljudi uvijek odlaze onda kada pomislimo da će ostati, kad se usidrimo u svoje nadanje. Tada su se već uspjeli dobro prerušiti, do neprepoznatljivosti, i dobaciti nam preko ramena nešto poput: sretno.

Nadamo se da je dovoljna noć, ili njih mnogo, slijepljenih jednih uz druge kao harmonika, ali jutro nas zatiče odjeveno u gorko.

Čudna je to stvar: ljudi nikada ne odlaze dok o odlasku i dolasku ne razmišljamo, dok prihvaćamo kolutove za spašavanje koji nam se nude, nezahvalno i nepromišljeno, misleći da smo ih nečim zaslužili. Tek onda kada o ostanku i odlasku počnemo razmišljati kao o kategorijama koje uokviruju naše postojanje, a nas pribijaju na zid kao sliku, tek tada one počinju postojati.

Tijelo nam postaje mekano poput pjene i raspada se u žutoj i crnoj boji napuštenosti.

Živci počinju titrati, staccato dodiri zavladaju i odjednom više ne postoji dovoljno duboko i mračno dno u koje se možemo sakriti.

Utjehu postojanja zamjenjuje teret privremenosti. A s njim se samo lišće može nositi.

Što nam je s tim teretom činiti?

Možda samo zadržati dah onoliko koliko je potrebno da zaboravimo usidreno nadanje koje parazitira na našem tijelu. Kada ostane bez naše krvi, povući će svoje pipke.

S druge strane, uvijek se možemo pretvoriti u jesen.

 

Slika: Česi Novaković

Česi Novaković

Tekst: Jelena Zlatar Gamberožić

Jelena Zlatar Gamberožić