Ljudi uvijek odlaze onda kada pomislimo da će ostati, kad se usidrimo u svoje nadanje. Tada su se već uspjeli dobro prerušiti, do neprepoznatljivosti, i dobaciti nam preko ramena nešto poput: sretno.
Nadamo se da je dovoljna noć, ili njih mnogo, slijepljenih jednih uz druge kao harmonika, ali jutro nas zatiče odjeveno u gorko.
Čudna je to stvar: ljudi nikada ne odlaze dok o odlasku i dolasku ne razmišljamo, dok prihvaćamo kolutove za spašavanje koji nam se nude, nezahvalno i nepromišljeno, misleći da smo ih nečim zaslužili. Tek onda kada o ostanku i odlasku počnemo razmišljati kao o kategorijama koje uokviruju naše postojanje, a nas pribijaju na zid kao sliku, tek tada one počinju postojati.
Tijelo nam postaje mekano poput pjene i raspada se u žutoj i crnoj boji napuštenosti.
Živci počinju titrati, staccato dodiri zavladaju i odjednom više ne postoji dovoljno duboko i mračno dno u koje se možemo sakriti.
Utjehu postojanja zamjenjuje teret privremenosti. A s njim se samo lišće može nositi.
Što nam je s tim teretom činiti?
Možda samo zadržati dah onoliko koliko je potrebno da zaboravimo usidreno nadanje koje parazitira na našem tijelu. Kada ostane bez naše krvi, povući će svoje pipke.
S druge strane, uvijek se možemo pretvoriti u jesen.
Slika: Česi Novaković
Tekst: Jelena Zlatar Gamberožić