Taj dio priče me još uvijek zbunjuje, ali ne znam kome ga i kako ispričati.
Naime, kada sam se konačno pomirila s tim da te za mene više nema, preda mnom se otvorio ovakav prostor: puteljak u žitu koji vodi do polja kukuruza. Žito je debelo i zlatno, puteljak crn i pun kamenčića, a polje kukuruza će me uskoro dodirivati poput svile. Nebo je plavo, sumrak je zavladao, a zrak je tako gust da bih ga mogla uhvatiti u ruku. Tišinu prekidaju žabe iz daljine i ptice iz blizine. Toplo je, tijelo mi je gipko i lagano. I tada shvaćam da puteljkom sa mnom koračaju moji djed i baka kojih već dugo nema na zemlji. Pričaju međusobno, ali i sa mnom, o stvarima poput toga što su danas jeli i što će večerati, možda kruh zdrobljen u mlijeku, zatim o tome kako još treba obrati jabuku i krušku. Koračamo mirno i svečano kroz plavo koje postaje sve tamnije. Ja sam šćućurena između njih. Možda sam mnogo mlađa. Možda u toj slici, prostoru koji se otvorio kao pukotina u vremenu, niti nemam godine.
Dodirujem baku i djeda jer ih mogu ponovo dodirnuti. Stvarni su. Možda čak mnogo stvarniji, opipljiviji nego dok su bili živi i doista hodali pored mene. Njihova je kosa čvrsta i snažna, koža gruba od svakodnevnog rada. Djed, u svojoj plavoj trenirci s bijelim šarama, hoda sporo i oprezno. Baka je niža, i u svojoj staroj crnoj haljini s prljavom pregačom hoda brže, iako se pomalo gega. Djed je jednom ubio jelena. Njegovi su rogovi dugo stajali na zidu. Dodirivala sam ih i ispričavala im se, a krivnja je plutala oko mene svaki put kad sam prolazila hodnikom gdje ih je postavio.
Ali sada osjećam samo ponos i voljela bih da kroz kukuruz u koji upravo ulazimo nikada ne dođemo do njihove kuće. Njihove oči me gledaju uplašeno, mirno i s nečim, čini mi se, pomireno.
Tamo, u kući, osjećam to vrlo jasno, kraj je našeg susreta. Možda mi samo mahnu, možda nestanu, ali u kuću ću, znam to, ući sama. A vani će zavladati mrak. Kuća je prazna, njihovih stvari već odavno nema. Vlaga se zavukla u zidove. Vani- tek huk sove.
I ne znam kakve to ima veze i kako to objasniti, nisam dovoljno pametna, ne kao ti, a sada mi s tim više ne želiš pomoći i ne želiš znati za mene, ali kad si otišao, kada si se odrezao od mene, kada si konačno uspio pobjeći iz tog strogo kontroliranog zatvora gdje sam sve pomno uredila tako da te zauvijek zadržim, osjetila sam da su zaista, stvarno, opipljivo i sasvim nepovratno, zauvijek otišli i oni.
Slika: Česi Novaković
Piše: Jelena Zlatar Gamberožić
