Muk čeka ispred zatvorenih vrata. Kucaš, ali nema odgovora.
Vidiš li? Približiš li im se, postaviš li čelo na njihovu neumoljivost, ući ćeš u tiho. I shvatiti: sve za što si mislila da je spojeno, odvojeno je. Vodi je tijesno u čaši, a biljka ne prihvaća lonac. Živica koja se rasprostrla po kući s gađenjem dotiče njenu površinu, a tlo želi biti samo, nepokriveno laticama. Broj ispred vrata na metalnoj pločici tamo ne pripada, zid ga želi odbaciti. Nebo teži biti očišćeno od oblaka. Čak se niti boji fasade ne sviđa biti tamo. Hladno je i vlažno. Ptice se žure napustiti maglu.
Ni ti tamo ne pripadaš, samo si uljez koji prisluškuje ono što ne bi smio čuti. Ono što si silom željela stopiti, nespojivo je. Ruka se uvijek otimala drugoj ruci. Tijelu je na drugom tijelu bilo kipuće. Koža je pucala i crvenila se.
Ali, odmakni se od vrata. Zatvori oči na trenutak. Čuješ li? Sve za što si mislila da je odvojeno, spojeno je. Zvukovi se pretapaju jedan u drugi. Pjev ptice ulazi u tvoje pore, motor automobila se nadovezuje na njih, nečije potpetice, krik djeteta i udarac vratima negdje u daljini prenu te. Pas laje i umiruje te. Sve se niže jedno na drugo poput kamenčića na ogrlici. Niska bisera. Zvuk usplahirene sirene dotiče zvuk vode koja klokoće u potoku. Nečiji glas prodorno se nameće kroz razglas i podsjeća te na davno pročitanu slikovnicu o dječaku i bundevi.
Pa onda, zadrži oči zatvorene još samo malo. Dok najjača bol ne prođe.
(Slika: Česi Novaković
Piše: Jelena Zlatar Gamberožić)
