Boja kože
Žao mi je. Nije se moglo pokrenuti. U meni izazivaš nježnost, ali ne i strast. Mogla sam biti s tobom iz forme bez sadržaja. Mogli smo pričati i smišljati, raditi stripove zajedno, razmjenjivati ideje navečer, ujutro, poslijepodne, u krevetu, zagrljeni, a zatim samo okrenuti leđa jednom drugome i zaspati. Gledala bih tvoje lice. Ljubili bismo se u suton. Išli bismo spavati osjećajući nježnost i mir. Osjećala bih da gubim žar. Vjenčali bismo se i imali djecu. Ali zašto? Ja se ne bojim biti sasvim sama. Gubiti žar. Zašto? Znam, mogli bismo nabrojati mnogo razloga ‘zašto’. Sigurnost, nježnost, prijateljstvo. Rad. Kreativnost. Možda u to strast nakon nekog vremena i prijeđe. Možda je to i nužno, s time bismo se onda i pomirili. Sjećaš li se kad smo ležali u krevetu u mom starom stanu, gledali japanski film i rekao si da planiraš naći stan za nas? Planirali smo suživot. I htjeli smo to tada, znam.
Ali i još jedno znam: Dugo, dugo bismo tražili nešto drugo jedno u drugome, ali nikada to ne bismo pronašli.
(Pukotina je ipak prevelika. Sve toplo što je postojalo, iscurilo je van.)
Tamnoplava
Hej. Mnogo ti stvari nikada nisam rekla. Primjerice, uvijek sam te se bojala. Osim kada si bio u meni. Tada sam jahala na valovima. Ništa me nije moglo bolje ispuniti. Vidjela sam kako smo nepobjedivi, vidjela sam koliko možemo. I mnogo smo napravili. Vrlo smo daleko otišli. Planine i doline smo prošli i završili iza sedam gora i sedam planina. Ponekad mi se činilo upravo tako- da se pretvaramo u dječju bajku.
Hajde silo, da megdan činimo! – htjela sam uzviknuti svaki put kad bi se stvari zahuktale, kada si silovito razbijao prostor između nas, sve naše kule i dvorce.
A taj dvorac… strahota ga i pogledati. – nastavljalo se u bajci. I među nama, kada je bivalo gotovo. Dijelom mi se i sviđalo što si me naučio pružati otpor, rušiti. Ostavljati iza sebe mnogo pregaženoga. Mnogo bitaka. Nekada si me gađao iz svih oružja. Ali, znala sam vratiti.
Predaleko smo otišli, znaš. Ponekad te sanjam, osjećam nježnost, tugu i bijes i mislim da bih napravila sve da možemo opet ispočetka. Ali, nikada nismo mogli. Nikada neću zaboraviti tvoju posljednju poruku: Nikome ne vjerujem toliko kao tebi. Tada sam tražila u sebi nešto što bi na to moglo odgovoriti, nešto slično, nešto što te nije željelo udariti. I najmanji dio bi bio dovoljan, ali nisam ga mogla pronaći.
Nikako nisam željela biti tvoja marioneta. A niti ti nisi želio biti sve što sam ja htjela. Bili smo mladi, ali već smo bili previše tvrdoglavo samosvojni kada smo se upoznali.
A znamo i ti i ja- teško onima koji nas pokušaju iole podesiti.
(Nosim svašta od tebe. Ali ne i tebe. Bljeskovi će ostati.)
Maslinasto zelena
Konačno, događa se ono što si htio čitavo vrijeme. Razvodiš se i možeš dalje. Izašao si iz kože u kojoj si dosad bio, te lažno pitome kože i obukao svoje drago, jedino pravo, predatorsko odijelo.
Potpuno razumijem tvoju agresiju. Tvoj očaj. I izbacivanje istoga na suprotnom spolu. Tko je više kriv od suprotnog spola? Ne znam. Ja sam radila identičnu stvar, samo s manje bijesa. Bolje sam znala, i još uvijek znam, sakriti kipljenje. Ali imam druge ispuhe, ne brini se.
Poludi, hajde. Razbacaj sve oko sebe sada kad možeš. Budi muškarac kakav si želio biti i bit ćeš nagrađen plodovima kakve si tražio. Kreni u ono divljanje o kojem si sanjario na crvenom kauču dok si kuhao čaj, a zatim još više na gimnastičkim spravama dok si mi pokazivao koliko možeš i koliko imaš novih tetovaža. Predobar sam- znao si se žaliti, gledajući me ledenim očima- lokvama. Čak mi je i moj terapeut to rekao. Mogao si zavarati terapeuta, djecu i žene, mogao si zavarati cijeli svemir, ali mene nisi.
Sad je vrijeme za tebe. Učini to sad. Vini se do kraja. Razvali. Želim ti sreću.
(Trebat će ti. Gubi se u to što te čeka, nestani tamo.)
Blijedoružičasta
Teško je prestati s tobom. Ne mogu te ne spomenuti, ma koliko vremena prošlo. Možda je to zato što je naša zona ipak bila zabranjena, strogo zabrtvljena. Ja sam ušla u tvoj prostor, nepozvana, mnogo više nego si ti mogao ući u moj. Sve to bilo je nepropisno, ali samim time i napeto. Kombinirao si od jutra do sutra, to su bili elaborirani planovi, kakve danas treba grad. Ja ih tada nisam trebala, a nismo niti mi, no sada razumijem sve kalkulacije i promišljanja i zašto si ih uvodio. Vjerojatno bih danas i ja tako postupala, što nije isprika i nije niti važno.
Ali da znaš, nikada me nisi prevario. Niti na trenutak. Zapravo si bio naivan. Idealističan samo donekle. Mislio si da sam kao ti, da utilitarno sakupljam bodove koje ću iskoristiti. Ali ne. Okrznulo te nešto sasvim nesebično. Znala sam koliko ću izgubiti, ali što je život iskalkuliran do kraja? Što se mene tiče, što je život uopće? Mnogo si analizirao i promatrao i nešto se od toga utisnulo i u mene. Nešto, ili mnogo toga. Danas je analiza moje glavno oruđe i ne puštam je niti u snovima (pogotovo u njima).
Sjećaš li se kad smo sjedili na starim drvenim klupama i rekao si: kada te gledam, svjetla kao da se pale i gase?
Nije to imalo veze sa mnom, sada znam. Dotaknulo te nešto što nisi predvidio, s čim se nisi znao nositi.
Nešto na što nisi smio računati i što nikako nije bilo iz tvog svijeta. A sada se drži svoga i ne popuštaj. Nikada.
(Jednom tvoja. Nikad više.)
Ljubičasta
Kada pomislim na tebe, osjetim toliku gorčinu da bih se mogla početi rezati nožem do krvi. Još bih mogla otići i dublje, sve do kosti, sve dok od mene ne bi ostalo ništa. Uvijek mi se činilo: Kada bih mogla uzeti dio tvojega tereta, učinila bih to. Kada bih mogla učiniti nešto da olakšam sve što si prolazio, a što je vrijeme iscrtavalo na tvom licu, učinila bih to.
Najbolji prijatelji, obećavali smo si. Hvalili smo se. Ponosili smo se. Idemo! Da sam dobila novčić za sve te susrete, sve igre, sve razgovore koji su postajali sve mračniji kako je vrijeme odmicalo, kako se naša zrelost otvarala ispred nas, a mi smo je opipavali kao čudnu, nepoznatu životinju, bila bih bogata. Bilo je drugačije kad smo bili djeca, znali smo to i promatrali smo svoja odrasla tijela kao nejasnu okrutnost. Mogli smo svjedočiti o tome kakvi smo bili prije, dok se nije dogodio rast i sva ta iskustva koja kao da i nisu bila osmišljena za nas već samo za druge.
Dobro je da nismo zabrazdili u nekom udaljenom skloništu u nekoj dalekoj šumi i tamo odnijeli sve što smo posjedovali. Nekad zamišljam da smo ipak otišli i ostali tamo, s hranom, puno vode i našom željom, nepresušnom i neporecivom, za daljnjim stvaranjem. Tko zna što smo sve mogli napraviti? Prepoznaješ li se u pričama? Nadam se da ne.
Jer ipak, kada pomislim na tebe, javljaju se u meni nekakvi slapovi opasni. Divlje su to vode. Opasni brzaci. Nemilost. Prostor u kojem ljudi ne preživljavaju, barem ne takvi kao mi.
(Smrtni trzaj. Kraj.)
Tirkizna
Ej, partneru moj u čudnim prostorima duha. Znaš da si mi spasio život, ne samo jednom. To niti ne trebaš znati, ne spada pod ‘nas’.
Te godine skakali smo udalj, i nismo uopće loše skakali. Nikada te nisam željela izgubiti, iako smo oboje znali da će se to dogoditi; bili smo previše različiti. Ti se nisi mogao udubiti ni u što, a ja nikada nisam mogla tako dugo plutati po površini.
Ipak- nitko mi nije bio draži u apsurdu koji nas je tada obavijao, barem mene, potpuno izgubljenu i nikada pronađenu. Nitko me nije bolje razumio i nitko nije toliko spreman na bjegove i ruganje s prihvaćenim, pronalazeći u njima totalno uzbuđenje. Priznajem, uzbuđuje me bježanje i čistinu koja dolazi, isto kao i tebe. Malo stvari toliko. Znam, i tebe. Zajednička točka. Jaka kao svemir, ali nedovoljno jaka da nas prenese preko svega što nas je razdvojilo.
Želim piti nasred velikih trgova samo s tobom, ni s kim drugim. – rekao si. Mirisao si na avanturu, a taj miris je ipak bio nešto što nisam željela preskočiti. Kao ni dramu koju si stalno stvarao. Jedno vrijeme bila sam ljuta što smo proveli toliko vremena zajedno (a ti?), no sada se na spomen toga nasmijem, vrlo zahvalno. To vrijeme nije nešto što bih željela poništiti.
(A nedavno sam čula da si našao puno jača uporišta od mene, što zapravo i nije bilo teško. Sretan ti put.)
Žuta
Uvijek ću pomalo pisati o tebi. Naći će te se u svakoj priči, pogotovo u romanima. Bit ćeš lik sa strane, sporedan, onaj koji promatra ili koji je promatran, kojeg slijedim u rana jutra ili u suton, kada ružičasto plavetnilo pada na more. Bit ćeš jedrilica. Nadam se da te to zadovoljava, ako već ne želiš biti galeb. Sjećaš li se kako smo imitirali graktanja, ti si bio galeb, ali ponekad i vrana; vrana bez glasa. Svašta smo bili i stalno smo se smijali, a zatim bi se na nas nježno spustila tvoja blagost.
‘Mir i dobro’, tako sam te zvala pa si se mrštio. Što je to sa mnom tako posebno, pitao si, ali na to pitanje mogu samo ja odgovoriti, znao si. Nedostaješ mi za vrijeme jela, spavanja, hodanja po gradu. Ponekad zamišljam da si uz mene: miran, nasmiješen, zamišljen. Nedostaješ mi i onda kada moram donijeti bitnu odluku. Znam se pretvoriti u dijete tada, dijete koje čeka roditelja- tebe- da s odlukom pomogneš, ali ne dolaziš i moram naći nove načine, nove puteve kojima mogu krenuti.
Rekao si: Ne bih želio učiniti ništa da ugrozim naš odnos. Te me riječi prate u sve tihe sobe u kojima me ostavljaju, u kojima se ne znam snaći i ne znam naći izlaz. Nešto od tvog mira okrznulo se o mene, slijepilo, ušlo duboko u moju utrobu, crijeva i još dublje i tamo se skvrčilo i nastanilo kao sitna nada u postojanje mira.
Sretan si, znam. Tu nema greške.
(I trebaš biti. Sva sreća svijeta na tebe, za tebe, tebi. Sad. I uvijek.)
Crna
Za takve poput tebe obično se spominje izraz ‘gaženje po ljuskama od jajeta’, jer tvoja rubnost, labilnost i nemogućnost konstante okrzne nas sve prije ili kasnije, ostavi zbunjenima i – u mom slučaju- duboko porezanima.
Ali još nešto, nešto mnogo mračnije vreba ispod tebe i tvojih ljusaka. Ispod njih leglo je zmija, leglo mrakova koji ne poznaju milost. Čudan, zadivljujući labirint sve dubljih provalija. Htjela sam pobjeći istog trena kad smo se upoznali, ali zalijepila sam se i u tebe, kao u prometnu nesreću, nisam mogla prestati gledati. Znam da si opasan na mnogo načina, znam da si izdajnik, znam da nemaš milosti ni empatije, znam da ćeš pričati jedno, zatim drugo, ali nešto je u tvojoj boli i krvarenju bilo toliko poznato da te nisam mogla zanemariti ma koliko se trudila. Ako mi pružiš ruku u mračnoj sobi, razmišljala sam dugo (predugo), ne bih je mogla odbiti. Nešto je u tvojoj nespretnoj i snažnoj potrebi za mnom bilo toliko magnetično, iako smo bili miljama udaljeni jedno od drugog, da je nisam mogla (ili znala?) odbiti.
Naravno, na početku nisi htio da djelujemo toliko udaljeno pa si smišljao načine na koje se možemo približiti, izmišljao i postavljao zamke, iako mi je bilo jasno da je riječ o samo jednoj od tvojih obmana. Nepovratno sam oštećen, ne trudi se- na kraju si rekao. Bio si dakle svjestan, potpuno lucidan svega u vezi sebe. Još se uvijek tome divim, iako bih morala prestati i konačno pobjeći. Što ne valja sa mnom?
Zbog koristi ili samo morbidne znatiželje, teško je reći, ali dok si me promatrao, nemoj zaboraviti: I ja sam tebe.
(Kad dugo gledaš u ponor, i ponor gleda u tebe.)
Crvena
Uspjeli smo. Ali to je samo zasad. Zasad smo uspjeli. Nemoj se previše veseliti, a neću niti ja.
Vrag dolazi po svoje onda kada postanemo samozadovoljni, to oboje znamo, a s njim smo se već i previše puta susreli. I pobijedili ga. Polako se opusti, opustimo se. Previše smo nervozni, previše toga imamo za obaviti. Zar smo zaista morali prihvatiti toliko toga?
Nebitno, to su detalji. Dekor. Bitni smo samo mi. Iznad svega, bitne su naše niti. Organizam koji smo stvorili i koji pulsira u svom ritmu. Voda koja nas još uvijek oplakuje i daje nam život. Tiha, mekana strujanja, čak i onda kada naši podrumi probijaju, kada plijesan nagriza naše zidove. Srećom, ne uspoređujemo se ni s kim, ne mislimo o tome što drugi misle o nama i ne želimo biti poput ikoga. To su velike sreće, kada pogledaš što se događa sa starenjem, koliko je zavisti, gramzivosti, proždrljivosti, frustriranosti. Imamo nevjerojatno puno sreće, imali smo nevjerojatnu sreću. Svaki dan to pomislim barem jednom: Imamo nevjerojatnu sreću što smo se sreli i odabrali. Ne znam jesmo li to zaslužili ili nam je dano, koji nas je bog doveo ovdje i pustio da se dalje snalazimo, ali njemu se klanjam. Samo njemu.
I onda, ta riječ: Naše. Moje i tvoje. To je bilo najteže, zar ne? Razdvojiti ono gdje svatko od nas počinje, i gdje prestaje. Sjećaš li se kada si rekao da nas veže drevnost? Tada još nismo točno znali što to znači, pipkali smo nesigurno i pokušavali razgrnuti sve zasune koji su postavljeni ispred nas. I to što smo sve otkrili, što smo pažljivo iskopali, očistili i stavili na naše police, nikada me neće prestati veseliti.
Ne znam tko bih sada bila da se nisi pojavio. Zastrašujuće je i pomisliti da se možemo toliko međusobno uobličiti. I tko zna što nas još sve čeka, kakve čarolije, a i raščaranja.
Samo bez straha i uvijek naprijed.
(Nitko ne zna koliko je puta prošao, ali vidim stazu. I unazad i unaprijed. Plava su neba svuda iznad nas.)
Autorica: Jelena Zlatar Gamberožić
Fotografije: Meho Mahmutović
* Tekst je izvorno objavljen u emisiji Riječi i riječi, HRT 3
