Groznice su prošle. Upale se povlače. Zubno meso, meko tkivo, grlo, limfa, sve se smiruje, a probavni se trakt usporava.
Sreća koju je stvarala divljina: drač, kamenje koje se lomilo po makadamu, invazivne klice koje su nalazile svoj put u krvotok, kometi iz najudaljenijih i najhladnijih područja sunčanog sustava, sada je završila. Zamijenila ju je ona koju stvaraju tiha, topla strujanja, zemlja i njena tišina. Ukorjenjivanje koje učvršćuje sve jezgre, snažno i pouzdano. Kontrola obzora i disanja. Skakanje u provaliju predugo je preuzimalo tijelo; gutalo ga i mrcvarilo. Odgovaralo je bolovima i razmještanjima organa. Naprezanjem. Okretajima, pomacima, izdržajima, stiskanjima. Pogrešnim uputama. Neravnotežom. Opasnim promjenama. Nikada- otpuštanjem.
Nema više lažnih svjetlucanja. Umjetno božićno drvce je raskićeno. Živi mamci su uklonjeni. Siloviti brzaci; ekstremno teški spustovi, ostali su u pjenušavoj šumi. Šamponi slatkastih mirisa od kojih se gubi ratio i inteligencija, razliveni su u odvode.
Kako si? Mirno. Mnogo tamnije od plave, mnogo dublje od površine. Tamnozeleno. Gusta, hladna trava. Bijelo. Pamuk, blage kugle. Srebrno. Zvijezde, daleke, mnogobrojne, prividno nepomične. Crno. Zamračena soba u kojoj dubok san nije zabranjen.
Što je sve dosad bilo zabranjeno?
Sjedenje u tihom prostoru uz svijeću. Promatranje plamena bez približavanja očiju, trepavica, kose.
Ronjenje u slanoj vodi i dodirivanje morske trave bez zapetljavanja i ranjavanja.
Pjevanje u zajedničkom zboru. Puštanje glasa visoko i nisko. Zadovoljstvo u trenucima kada zvuk sasvim ispuni paperjaste oblake.
Dodirivanje debla, kore drveta, obrazom. Puštanje da korijenje utisne svoje sokove u mišiće, tetive i debelo meso.
Za što je dosad bila potrebna dozvola?
Disanje. Za proizvođenje udisaja, dugog, pravilnog, usporenog, ali i još polaganijeg izdisaja koji će odrediti trajanje sljedećem udahu.
Rad. Za prelaženje praga koji svuda postoji prije utonuća u koloplet misli, ideja, zadataka, brojeva i slova, koncepata i ciljeva, tema i varijacija.
Biljke. Za smrdljive martine koji po njima puze, ako imamo sreće. Za zelene oaze koje rastu, cvjetaju, spuštaju svoje glave u jedno doba dana, a u drugo ih podižu i pružaju prema izvoru svjetlosti. Za teksture njihovih listova: mekane, šiljaste, paučinaste, svilene.
Životinje. Tihe, a zatim zujave kukce. Ribe i njihovu lelujavost koja bliješti u vodi i ljeskanje njihovih krljušti.
Za što više nikada neće biti straha?
Za blago vraćanje nogu i ruku iz napetog i podignutog položaja u opušteni i ispruženi.
Za miješanje kave žličicom i gledanje u smjesu koja će nastati, tu gustu, krem pjenu.
Za promatranje rascvjetalih pupoljaka u mraku, ispod mjesečine. Ružičasto na plavom.
Za promjenu perspektive: ono što je bilo u pozadini svega, neka dođe u prvi plan. Ono što je drečalo u prvom, guralo se u oči i usta, neka se skloni u daljinu.
Tako i sad i vazda, i u vijeke vjekova.
Slika: Česi Novaković
Tekst: Jelena Zlatar Gamberožić
