Kategorije
Projekt 'Slika i tisuću riječi'

Svemirski ljepljivo

Koliko je prošlo? Desetljeće? Dva? Dulje?

Još uvijek kao da se nastojim izvući iz tvog voska. Budim se u znoju iz sna da sam i dalje zapetljan u tvojoj mreži. Crvene usne, gusta crna kosa u beskrajnim slojevima, a u njoj- svemir. Tvoj vrat: moje utočište. Pregibi vreline koja se tiho spuštala prema koščatim ramenima. Tvoje oči: duge trepavice kao u lutke, zaokrenute prema gore, guste, snene. Kada bi spustila pogled, ostale bi samo one i ljubičasta boja na gornjim kapcima. Duboki pogled ranjene životinje koja šapće: Pomozi!

Zatim vrišti: Utapam se!

Zatim preklinje: Uđi.

I pomagao sam. Ušao sam u tebe kao u bunar, rupu u tlu koja se zatvorila iznad mene. Propao sam u nju kao u kući voštanih figura. I zatim sam bio tvoj: obojen voskom, lica i kože prilijepljenih na njegovu vrelinu.

Jesam li smio doći do daha? Jesam li smio raditi? Jesam li smio učiti, gledati, govoriti, misliti? Svakako. Ali onako kako si ti to željela. Imala si svoje kalupe za mene i sve što je stršalo izvan njih grizla si krvavim usnama kao zrelu trešnju.

Izgubio sam dane. Mjesece. Godine. Izgubio sam san. Snagu. Samopouzdanje. Ništa nije bilo dovoljno dobro. Nikada nisam bio dovoljan. Uvijek sam bio samo prazna ploča koju je trebalo ispuniti tvojim bojama, uputama, idejama, koordinatama za mene. Žvakala si me snažnim, zdravim zubima. Ispljunula svaki put kada nisam stao u tvoj pomno uređen dan, u tvoje idealne mjere za mene.

Koprcao sam se u tvom vosku; živom blatu. A zauzvrat si mi pokazivala svemir. Ali, taj je svemir bio samo pun tebe. Njegove žilice, kapilare, stanice, dlake, punila si samo ti. Tvoji uzdasi, potrebe, tvoje igranje sa samom sobom, blistanje, tvoji snovi kad si spavala i prekrivala se gustom kosom, sve je bilo ispleteno od tebe, prebojano tobom. Tvoj teški miris, kao gregorijanski koral, barokna perika, punio je svaki kutak svemira. Sve sam gledao, u svemu sam se šuljao, proklizavao ponekad, češće čučao u nekom od kuteva i čekao svoj red; da budem ispunjen tobom, draga. Samo tobom.

Bila si svila u svom sjaju. Voljela si se. Ne, obožavala si se. Ne, sama si sebi bila idol. Sve što si doticala, radila, sve što si željela, punila si svojom kremom.

I to je bilo neobuzdano, divlje privlačno, to me hipnotiziralo. Nisam mogao prestati gledati u tebe.

Ali, jednom kad sam skrenuo pogled, kad sam uspio zatvoriti oči na dovoljno vremena da se u mene uvukla topla, utješna tama, počeo sam zamišljati svemir izvan tebe. Jednostavne stvari: automobilsku gumu na praznom parkiralištu. Tišinu ljetnog dana. Hladnoću potoka. I o svemu sam tome maštao bez tebe, neobojeno tobom, nezaraženo tvojim kiselinama.

Sve je djelovalo novo i čisto, kao vrijeme u budućnosti u koje još nitko nije ugazio.

Draga, sve je djelovalo moguće, nadohvat mog dodira, ako bih pokušao ispružiti ruku.

I dalje zatvorenih očiju, pipao sam voštane figure, tvoj umjetni, izmijenjeni svemir, bolestan, krut i ustajao. Onaj koji je djelovao privlačno samo na početku, samo izvana, kao prostorije u napuštenoj kući u koje nitko nije želio ući godinama. Desetljećima.

Iz labirinta tvog daha nije bilo lako izaći. Možda se nitko nije iz te mliječnosti, tog obilnog, bogatog, načičkanog, nagruvanog, sabitog, nije niti izvukao prije mene. Možda si ih apsorbirala u svojoj podzemnoj ustajaloj vodi, svojoj škrtoj, pomućenoj zemlji, svojim snažnim strujanjima kojima si podešavala zrak, tlo i sve žive organizme koji bi ti se našli u blizini.

Kako bilo, nisam mogao spasiti nikoga osim sebe.

A tebe sam ostavio u grču, u grcanju, u bjesovima jer sam uspio, jer me više nije bilo tu.

Poslala si svoje paklene pse po mene. Duha iz svjetiljke. Paukove mreže. Sipino crnilo. Poslala si svoje čvorasto korijenje, svoje genetski modificirano voće i mutirane plodove svoje utrobe; jedino što je u tebi moglo oživjeti.

Nitko nije uspio. Moj mrak me je čuvao. Nisu me uspjeli napipati. Naučio sam biti tako dobro skriven, pronaći toliko skrovišta u sebi, oko sebe, da me ni tvoji najvještiji lovci nisu uspjeli namirisati. Ali ja njih jesam. Tvoj miris ću pamtiti zauvijek.

Prokleto je tvoje kraljevstvo.

Draga: Nadam se da će te tvoj svemir progutati, apsorbirati, anihilirati, da ćeš se ugušiti u svom ljepljivom vosku; da će tvoji krikovi odzvanjati u vječnost.

Ai ne. To nije kazna za tebe.

Pokušajmo ponovo: Nadam se da ćeš čitav život, iz svog svemirskog ljepila promatrati ljude koji ne igraju po tvojim pravilima. One koji rade sve ono zbog čega si mene dresirala, korila, krotila, kažnjavala, prepravljala, prekrojavala, docirala, ispitivala, ispravljala, uređivala, umivala, uljepšavala, rezbarila, ispirala.

Nadam se da ćeš crkavati u vječnost u nemogućnosti da više ikada podesiš ili promijeniš ikoga pored sebe.

A sad dobro gledaj: Zalijepit ću ti guste trepavice tvojim svemirskim ljepilom na kapke tako da više nikada ne možeš zatvoriti oči. Neka suze, neka ispadnu, ali gledaj. Usta ću ti zašiti svilenim koncem, a gujin jezik odsjeći. Kosu ću ti odrezati do bijele, blistave kože. Nećeš više nikada ni u koga moći uperiti svoje krakove.

Nećeš moći učiniti ništa.

Nikome nećeš moći reći ništa.

Nećeš moći promijeniti nikoga.

Sada ti mene gledaj.

Samo gledaj.

I tako u vječnost.

 

Slika: Česi Novaković

Tekst: Jelena Zlatar Gamberožić

Jelena Zlatar Gamberožić
Česi Novaković