Pušimo jednu za drugom. Hvata me slabost od cigareta i kave i želim nešto pojesti ili barem prošetati. Želim možda još barem nešto naručiti, sok ili vodu. Uzeti pauzu, zalediti sliku pa duboko udahnuti i izdahnuti. Ali ne mogu. To bi značilo da se naglo prekidamo, a to ne želim.
Ona to ne želi.
Objašnjava mi. I dodatno pojašnjava. Ako mi pogled slučajno skrene, hvata me za ruku, potapša po koljenu. Vraćam pogled. Nisam odsutna. Pratim. Kužim. Klimam. Ako se nasmijem ili našalim, pogleda me kao da ništa ne razumijem. Ako izvadim mobitel, ušuti s prijekornim pogledom. Pokušam li ponoviti što je rekla, dočeka me s – Ne, ne, ne!- i bujicom. A ako se usprotivim, veliki valovi. Mokra sam od toga. Ali ne smijem otići. Ne želim.
Ona to ne želi.
Mijenja temu. Prebacuje se na nešto što bi moglo biti zanimljivo samo meni. Vodi temu kao što vjerojatno vodi i ljubav, u svom ritmu. Uživa u tome kako puši, kako pije kavu. Mali gutljaj kave. Veliki udah dima. Cigaretu lagano vrti iznad pepeljare. Ne padne niti malo pepela. Kul i seksi. Postavi mi pitanje i ušuti. Na meni je red. Pogledam prema susjednom stolu. Pogledam prema tramvaju. Pogledam prema cvijeću. Znam da je ritam bitan. Ne smijem predugo čekati. Ona ima tajming za mene i iščekuje me pa ne smijem zastraniti. Ne želim.
Ona to ne želi.
Odjednom sam i ja isto kul. Kužim spiku. Znam što treba reći, kako i kada. Smijem se, zabacujem glavu. Gledam je u oči. Neznatno mijenjam naglasak. Prebacujem nogu preko noge i oslanjam se o stol. Palim cigaretu. Udahnem dim i nadam se da neću povratiti po stolu. Ne želim.
Ni ona to ne želi.
Iz zbirke priča ‘Odjavna karta’, CeKaPe, 2014.
Fotografija: Meho Mahmutović
