– Mogli bismo prijeći preko jezera, tako ćemo brže izaći na cestu – kaže ona.
Gleda u veliku bijelu površinu obrubljenu crnom šumom.
Njemu duga kosa pada na ramena dok ukočeno gleda ispred sebe. Na trenutak se premišlja, a zatim polako prelazi tanku crnu ogradu postavljenu oko jezera i oprezno počne gaziti po zaleđenoj površini, kao po staklu. Njegov hod joj je smiješan, gotovo pačji, ali ne bi ga mogla nazvati geganjem, prije nečim ozbiljnijim poput ispipavanja terena. Djeluje joj kao lutka s nogama od čačkalica kojom upravlja nevidljiva divovska ruka. Draga, trapava lutka. Netko tko ne bi mogao naštetiti nikome, ni učiniti išta nažao, svjesno ili nesvjesno. Dok hoda, kosa mu se blago diže i spušta. Želi ga dotaknuti i time izmamiti njegov smiješak, ali nije sigurna da je sada pravi trenutak. Neposredno nakon njega prelazi preko crne ogradice i korača za njim po ledu.
Led i noć, to je njegovo vrijeme. On voli zimu. Crna i bijela su mu najdraže boje, boje koje to zapravo nisu, a koje u sebi sadrže čitav spektar ostalih. On je neobična lutka. Nalik je tišini koja, kao u popularnim pjesmama, prelazi preko mora, dolina i ravnica. U njemu zapravo vlada tišina. Carstvo muka, bez cvrkuta i bez glasa. U njegovoj nutrini ne postoji nikakav zvuk, samo ponekad, za vedra dana, nešto nalik golemim valovima koji udaraju o obalu. Ta tišina njezina je odaja. Prostor gdje dolazi otpočinuti. Mir kakav nikada nigdje nije osjetila.
Šuma je tamna. Obrub njegove crvene kapuljače stapa se s vrhovima tamnozelenih borova koji rastu oko jezera. Barem su danju borovi takve boje. Sada je šuma samo velika mrlja od tinte na bijelom papiru, zaleđenom jezeru. Što njemu govori ta mrlja, kako mu izgleda? zapita se, sjetivši se psihološkog testa. Poželi upitati i njega, ali zna da bi on već u startu odbio ideju šume kao mrlje od tinte na ledu. To bi ga prvo zbunilo, a zatim bi njegove oči boje drveta postale neprohodne i nečitljive. Kako je moguće da su nečije oči u jednom trenutku toliko riječite, a u drugom posve neprobojne? Koja se sklopka u njemu pomakne?
Ona mrzi zimu. Hladnoću koja oko njezinog lica stvara izmaglicu, noć koja se spušta naglo i konačno i koju, u nedostatku zvukova i topline, nitko ne bi mogao preživjeti. Manjak boja, manjak pokreta. Jedino su uz njega zime bile podnošljivije. Magla nije djelovala kao da će se u njoj izgubiti zauvijek. U njemu je osjetila titraje koji su prkosili ledu i magli, stapali se s tišinom i otapali je.
Iako hoda vrlo pažljivo iza njega po ledu, oklizne se i u jednom, najkraćem mogućem trenutku, izgubi ravnotežu. Sve misli naglo joj nestanu iz glave. Kad je čovjek u opasnosti, ostaje samo samoodržanje, ništa drugo, pomisli nakon što joj se tijelo umirilo, a ruke prestale lamatati po zraku u potrazi za čvrstim uporištem. On je brži na ledu od nje i već je prilično daleko odmakao. Ne vidi mnogo toga oko sebe, ali prepoznaje ga po jakni koja se kao ugašeni semafor nejasno nazire u daljini.
– Hej! Čekaj! – vikne prema njemu.
On se polako, kao u usporenom filmu, okreće prema njoj. Okret koji tako dobro poznaje, koji je za nju oduvijek označavao početak topline. Kad god su bili zajedno, oko njih se otvarala topla, zlatna kupola u koju bi uplivali i u kojoj je bila potpuno zaštićena. Ne vidi njegovo lice iz ovolike udaljenosti, ali već je i njegov pokret čini sigurnijom, pa se počne lakše pomicati po ledu, duljim koracima, kao da kliže, dok mu se ne nađe sasvim blizu. On pruži ruku prema njoj i ona osjeti kako joj tijelo preplavljuje ugodna tekućina, iako zna da joj pruža ruku samo s namjerom da požure, da što prije prijeđu preko jezera kako bi se dokopali ceste, gdje se rastaju.
Svaki put kada se rastanu boji se da ga više nikada neće vidjeti i taj strah neposredno prije i nakon rastanka raste u njoj kao bolna, ledena plima. Više od nekoliko godina nakon prekida viđali su se i viđaju se i dalje, stalno i uvijek prijateljski, iako se ona mnogim dijelovima sebe nada da će se dogoditi veliko pomirenje. Zvona i konfeti. Povratak kakav može prepričavati jedino uz blagi osmijeh koji će svima prisutnima poručivati: da, da, znala sam oduvijek da ćemo opet biti zajedno. Ako vi niste, tko vam je kriv.
Nadmen osmijeh one koja je zaštićena u kupoli. Koja iz nje više nikada neće izaći.
Prima tu ruku zagledana u njegove smeđe oči uokvirene mekanom kosom, mokrom od pahulja. Suze joj se skupljaju u očima od blagog vala koji se slijeva na nju dok osjeća dodir njegovih velikih prstiju. Ne želi da suze počnu izlaziti. Želi zalediti trenutak, zakopati ga duboko u ovu šumu, ispod leda. Zauvijek biti s njim, bez bolne plime koja joj izlazi kroz oči.
– Blizu smo – kaže mu konačno i nasmiješi se.
Uzvraća smiješak. Zatim joj opet okrene leđa i promatra nešto; cestu koja je sve bliže ili sam led ispod sebe, nije sigurna jer je jedva vidljivo pognuo glavu. Osjeća sve veću hladnoću na rukama i licu. Počinje vjetar koji se čini mnogo snažnijim na zaleđenom jezeru nego na tvrdom tlu. Neumoljivim. On se okrene i još jednom je pogleda. U njegovom pogledu sada je nešto ispričavajuće, makar ne može shvatiti zbog čega bi se on trebao osjećati krivim. Pruža ruku prema njemu, ali još jednom počne gubiti ravnotežu i kao u usporenom filmu padati prema lednom tlu.
On se okreće i otkliže tihim, dugim koracima po ledu. To je začudi, jer počela je padati. Kako to da joj odmah nije prišao pomoći, pridržati je? On kliže tako spretno da joj se učini kako na nogama ima klizaljke. Pita se zašto ga nikada nije upitala zna li klizati, dok još jednom uspostavlja ravnotežu. Možeš nekoga poznavati jako dobro, pomisli, znati sve detalje, ali ne i nešto toliko banalno.
Ostane stajati na mjestu, s nogama lagano raširenima na ledu i okrene se oko sebe. Mrak postaje gušći. Kada su prelazili tanku ogradicu, činilo joj se, zapravo je bila sigurna, da je park osvijetljen sa svih strana visokim svjetiljkama. Ali to je bilo na glavnoj stazi. Ovdje, na sredini jezera, kao da su oboje uronili u gustu lokvu od tinte. Ne vidi ništa ispred sebe, pa čak niti smjer kojim je on krenuo. Cestu tek nazire, u stvari više čuje, zbog zvukova automobila i tramvaja.
– Hooj! – vikne.
– Hooj! – začuje njegov glas, barem se sa strepnjom ponada da je to njegov glas, a ne nekakva čudna, izvrnuta jeka.
Gleda šumu oko sebe i još uvijek se ne pomiče, kao da je zaleđena u mjestu. Čitavo jezero moguće je preći u dvjestotinjak koraka, sigurna je u to, barem danju kada je na jezeru i uokolo njega sve toplo i zeleno. Tada joj ne bi bilo teško ni preplivati ga gledajući kako se krošnje preslikavaju u vodi, baš kao i patke i labudovi, te zamišljati da je svijet unutar jezera izokrenut, obrnut od ovoga u kojem je ona. Pomalo kao u Alisi s one strane zrcala, jedine priče iz djetinjstva o kojoj je danima razmišljala; za ručkom, prije spavanja, u šetnji s roditeljima. Mnogo ju je stvari u toj priči plašilo i uzbuđivalo – divovska šahovska ploča sa živim figurama, zrcalni drveni kukci koji se hrane tutkalom, velika ovca koja govori i plete, kolač koji se, da bi se izrezao na kriške, mora rezati ukrug, a najviše trčanje: trčanje iz petnih žila, samo da bi se ostalo na istom mjestu. Na kraju je odlučila čitavu tu knjigu ostaviti za neki drugi put, za vrijeme kada postane starija. Zalediti je u sjećanju dok ne dođe vrijeme odleđivanja. Led na kojem stoji podsjeća je na nju; na trenutak kada zrcalo za Alisu prestaje biti obično, stakleno zrcalo i postane tekućina kroz koju ona odluči proći i tako završava u čudnoj, izvrnutoj zemlji. Što bi se dogodilo da to nije odlučila? Uvijek se pitala kako bi bilo da su junaci priča odlučili jednostavno ostati na mjestu, ne micati se. Kao što se godinama nakon prekida s njim pitala – zašto nisam mogla jednostavno ostati, ne napuštati ugodnu fotelju gdje je Alisa prije prolaska u drugu dimenziju sjedila s mačkom? Napustit ćeš ti njega, previše si nemirna, rekao joj je tadašnji instruktor vožnje. Pogledala ga je s nerazumijevanjem. Napustiti njega? Iskopati si oči vlastitim prstima, prije.
A onda se ipak dogodilo.
Samo, dogodilo se još nešto, nešto čudno. Svijet iza zrcala kroz koje je prošla nakon što su se rastali, bio je svijet koji više nije imao nikakve veze s onim svijetom u kojem je boravila s njim. Sve se obrnulo na čudan način. Prostor je postao opasniji i mračniji. Našla se u dodiru s nepoznatim, oštrim bridovima. Zakoni koje je dotad poznavala više nisu vrijedili i nije bilo načina da ikome objasni svoje dotadašnje ideje, niti da prihvati te nove, tuđe. Sve je gladalo u nju s neshvaćanjem i hladnoćom. Sunčan dan kraj jezera postao je ledena zimska noć. Zato ga je morala nastaviti viđati, redovito i često, kako bi se vratila u stanje reda, mira i poznatih znakova.
Konačno napravi nekoliko koraka, a zatim još nekoliko, pokušavajući se odgurnuti nogama kao što je vidjela da on čini. Ne zna za njega, ali ona nikada nije klizala. Ne može biti teško, uvjerava se. Samo polako. Pogleda pred sebe, ali više ne vidi njegovu jaknu niti bilo kakav pokret u daljini. Moguće je da je već prešao na drugu stranu, možda sada šeta uz jezero, provjerava mobitel i čeka je. Mora požuriti. S nelagodom osjeti da je prošlo dosta vremena otkad je stala, čini joj se tako zbog hladnoće koju osjeća na licu. Stopala gotovo više i ne osjeća, ali sve će se to promijeniti kada se vrati među ljude. Vratit će se i zvukovi, koji su sada sve nejasniji, kao da nestaju u tami i jezeru. On je čeka i treba nastaviti. Dugim, klizećim koracima približava se obali koju sada već može sasvim jasno vidjeti. Dobro je, još samo malo. Njega, koliko može razabrati u mraku, nema. Nema ni svjetla. Izgleda da svjetiljke s ove strane jezera ne rade.
Odjednom osjeti nešto čudno ispod lijeve cipele. Zazvuči kao tarenje gumenih čizama jedne o drugu. Pogleda prema dolje, ali ne vidi ništa osim leda. Led je debeo, solidan, neprobojan, sigurna je u to. Ipak, srce joj počne jako, gotovo bolno udarati. Pokuša odmjeriti koliko koraka ima do obale, ali crna je ogradica s te strane utonula u ostatak mraka. Možda dvadesetak koraka, uvjerava se. Nije mnogo. Ponovo pomakne nogu, ali onaj zvuk se pojača i sada ga više ne može ignorirati. Polako se okrene oko sebe. Boji se vikati jer ne zna koliko je to sigurno. Može li led pucati od zvuka kao što pucaju čaše?
Pogleda u vis. Možda je nekim čudom ispod stabla s debelim granama koje može dohvatiti i po njima se zatim sigurno primaknuti do obale? Ali u zraku je samo mrak kao i svuda oko nje. Debeli mrak.
– Gdje si!? – vikne.
Odzvoni joj tišina.
– Hej? Daj, ne zezaj! – vikne glasnije. – Led puca!
Možda joj neće povjerovati. On je sigurno na nekom dijelu jezera gdje je led čvrst i misli da se ona šali, da provocira, da privlači pažnju, kao što je i inače često mislio. Napravi još jedan, nesiguran korak. Škripanje se pojača. Zatim ugleda nešto lijevo od sebe. Izgleda kao veliki drveni poklopac. Je li to splav ili nešto drugo, možda ulaz u nekakav tunel, povezan s dnom jezera? Ne stigne previše promišljati o tome jer se pucketanje ispod nje ponovo pojača. Podigne jednu nogu i postavi cipelu na poklopac, prije toga par puta udarivši u njega da vidi hoće li se slomiti. Zatim se nježno drugom nogom odgurne od leda i rukama i nogama se nađe na poklopcu koji je čvrst i solidan, kao ukopan u zemlju ispod jezera. Što je to? Nekakav odvod iz jezera koji skuplja višak vode, ako je ima? Nikada nije vidjela ništa slično. On bi sigurno znao čemu to drveno pomagalo služi. Uvijek je shvaćao bit stvari i njihovu korisnost. Njezinu, očito, ipak nije uspio dokučiti. Vjerojatno je mislio kako i ne postoji.
Još uvijek sagnuta, pogleda u mjesto na ledu na kojem je stajala do prije nekoliko trenutaka. Led propadne u jezero potpuno tiho, kao da umjesto njega u vodu tone pero ili snijeg.
Vjetar se pojača. Ona stoji i gleda oko sebe. Barem je njezin poklopac tvrd, udara nogama u njega i ne pomiče se. Ali što sada? Ne želi se vratiti na led jezera, iako je s druge strane možda čvršći. Previše je riskantno. Ovdje pak svakako ne može ostati.
– Heeeeej! – viče u mrak.
Stojeći čvrsto na poklopcu, svom malom otoku na jezeru, lijevom nogom ipak dotiče dijelove leda uokolo i sa strepnjom shvati da ih može odgurivati, da je led popucao posvuda. Oko nje je, dakle, voda. Hladna, crna. Dobro je da nije krenula natrag na led, sada bi se utopila. Nekada likovi iz priča trebaju ostati na mjestu, sjeti se misli od maloprije. Da je barem ostala na obali. Čemu uopće ta ideja prečaca preko jezera? Mogli su polako, ruku pod ruku, prošetati okolo. Dulje biti zajedno. Gdje je on? Možda se utopio, tiho propao u crnu vodu. Iza zrcala.
– Upomoć! – viče ponovo.
Osjeća kako je nešto u grlu počinje grebati, glas joj škripi poput leda dok sve snažnije viče. Noću ljudi često šeću ovim parkom, čak i zimi, ali sada nema nikoga. Zašto? Obalu s koje su krenuli vidi tek nejasno.
– Ima li koga?! – nastavlja, iako zna da je njezino pitanje suvišno i smiješno. Svejedno osjeća da je jedno od onih koja se moraju postaviti u ovakvim situacijama.
Zatim se sjeti nečega što joj se učini najboljom idejom svih vremena. Prokopa rukom po torbi i napipa mobitel. Izvadi ga i stisne gumb, a on zasvijetli u mraku. Naglo bira njegov broj. Mobitel joj tupo odgovara: birali ste broj koji se ne koristi.
Nemoguće. Razgovarala je s njim prije dva sata, a zatim još ranije, pa prekjučer… Bez razmišljanja bira kućni broj, roditelji su sigurno tamo, može im barem reći gdje je: na poklopcu, zapravo, povrh čudnog tunela usred jezera. To će im sigurno sjajno zazvučati. Telefon počne zvoniti, a zatim zvuk mobitela zamre. Pogleda u njega, ali zajedno s tonom i svjetlo se počne gasiti dok na kraju ne ostane nijem i crn u njezinoj ruci.
Zajedno s njim, učini joj se da su nestali i svi ostali zvukovi. Ne čuje više ništa, čak ni vjetar. Kao da je sve što je dosad postojalo u zvuku i kretanju, sada stalo. Utonulo u carstvo tišine, muka kojim je dosad vladao jedino on.
Promatra borove. Čini se da je u svim njihovim vršcima mir kakav nikada nije osjetila, osim s njim, kada bi utihnuli i kada bi se sve oko njih smirilo. Sjeti se sigurnosti spoznaje da će, kako se god stvari odigrale, ako je s njim, na kraju sve ipak biti u redu. Saznanja koje je izgubila u stvarnosti u koju je ušla nakon njega, nakon što je prošla kroz tekuće ogledalo.
Gdje je on sada? Gdje je ona? Pokuša se vratiti na raskršća kojima su prolazili svih ovih godina. Zamišlja ih kao račvanja u šumi na kojima su odlučili odabrati jedan put, nadajući se da je onaj pravi. I zatim, zadnji odabir: hodati po jezeru do ceste. Što bi bilo da su… Više nije imalo smisla razmišljati na taj način. Kažnjena je što se odlučila za jezero, možda i zato što se viđala s njim sve ovo vrijeme, sigurno zbog ključnog raskršća, onoga kad ga je napustila. Sada će zato zauvijek živjeti u hladnom carstvu tišine. Bez pokreta u bilo kojem smjeru.
Spusti glavu i ugleda nešto ispod sebe što djeluje kao komad špage s ključem. Uplaši se da su to možda njezini ključevi, da ih je ispustila ili da su joj jednostavno iskliznuli iz džepa, ali, kada se sagne, shvati da se zapravo radi o malom srebrnom ključu poput nekog iz djevojačkih dnevnika pričvršćenom na njezin poklopac.
Prima ključić u ruku.
Još jednom pogleda oko sebe i spotakne se o mrak koji se počeo prelijevati po njezinoj jakni, kosi, očima i rukama. Osim što više ništa ne čuje, ništa više ne vidi: led, vrhove drveća, šumu, uličnu rasvjetu.
Što bi se dogodilo da Alisa nije odlučila proći kroz zrcalo, ući u taj drugi, iskrivljeni, zastrašujući svijet?
Što bi se dogodilo da nisu krenuli prečacem po tankom ledu jezera?
Sada ne stigne misliti o tome.
Tama će je nagristi, a možda i progutati, ako ostane na mjestu.
Preostaje joj jedino podići poklopac.
Tekst: Jelena Zlatar Gamberožić, iz zbirke priča Ticala (HENA COM, 2016.)
Fotografije: Meho Mahmutović