Ovo je njezin grad.
Pozvala me, ili sam se sama pozvala. I sada sam tu.
– Nađi si mjesto. – kaže.
Ali ovdje nema mjesta za mene.
– Slobodna si otići kada god zaželiš.
Prvo me nudila šalicama čaja. Kavama. Nescafeom. Kiflicama s orasima.
A zatim me počela ispitivati. Propitivati. Preispitivati.
Definirati. Redefinirati.
Pokušava me ugurati u svaku ladicu koju može pronaći.
Prihvaćam ulogu.
A zatim me smanjuje do točke nestajanja.
Do točke u kojoj se pretvaram u ono što ona želi.
Sada ja donosim čaj. Kavu. Nescafe. Tortu od čokolade.
Ispunjavam ono što je potrebno. I više od toga. Uvijek više.
Ogledam se oko sebe očima nenaviknutima na strani prostor, na predmete koje ne prepoznajem, dok ona kruži oko mene. Zatvaram oči i osjećam njezinu blizinu i spore, pomne pokrete, sve vrijeme koje sada ima pred sobom, koje može iskoristiti u svom ritmu, obzirno ili bezobzirno koliko želi. Može odugovlačiti, igrati se, leći i promatrati. Stojim nepomično, želim da osjeti da sam tamo i nigdje drugdje, da ona određuje ritam, da je sve moguće i da ništa nije zatvoreno, da zrak prolazi kroz mene jer sam otvorena, podatna, spremna. Jer sam se i sama pretvorila u zrak.
Jer me više nema.
***
Tko je ona?
Plitko, izvana, djeluje kao da se igra sjećanjima, kao da je zabavljaju kadrovi iz njezinog života koji je uplovio u mnogo luka. Duboko u sebi, nju probadaju nejasni bolovi, ubodi po tijelu kojima ne može odrediti izvor ni počinitelja. Oprezno niže odabrane, intimne slike, ali misli da je gledam s nerazumijevanjem, nevjericom i umorom. Iz sebe izvlači posljednje atome snage da približi onu koju smatra sobom onoj kojom smatra mene, rukama uporno odmiče teške prepreke među nama; nabacane predmete razlika, iskustava, odrastanja, vizura. Mora se objasniti, mora mi pokazati tko je, gura mi u lice sliku koju ona ima o sebi, ne sliku koju bih ja mogla stvoriti. Slobodnu, svoju.
***
Kada govori, kopa po svojim malim ranama. Onima koje ne zarastaju, koje uvijek peku, bez obzira na vrijeme. Nastojim u sebi opipati oblik nečega što ona može prepoznati, jezik kojim zna govoriti. Otvorim usta i pokušam oblikovati riječi. Iz njih ne izlazi ništa. Dotičem svoju kožu drhtećim prstima, a toplina plamena koji gori tik pod njom širi se u svim pravcima. Izgorjet ću ako nešto ne kažem, ako ne pokažem da me smanjuje, da nestajem.
Svako njezino pitanje je rez papirom. Ostavlja krvavi trag, nedovoljno dubok za ispiranje, a previše bolan za dodir. Želim to izbjeći, izmaknuti pitanjima i ublažiti prostor oko nas. Možda bi bilo dovoljno dotaknuti je na neki drugi način. Blagost joj nije u krvi, ali kao da obje znamo da moramo izgladiti oštro, šiljke koji nenadano izbijaju među nama koji se mogu pojaviti na najneobičnijim mjestima, iskopati nam oko, probiti se kroz bedro. A ja znam da moram biti ono što ona želi, inače me čeka kazna.
– Samo ti želim biti bliska. – kaže.
Ali to je posljednje što želi.
***
Što ona radi?
Na površini, ona sjedi nad komadom papira, piše rečenice i koncepte kojima želi dešifrirati sebe, njezine misli kroje smjer i intonaciju, zaplet, vrhunac i rasplet. Piše predigre i titraje, bilježi točno vrijeme i mjesto, sjene koje nestaju u suncu i smiraj dana. Iznutra, njezino uplašeno lice ne vidi nijanse među bojama, ne vidi pomak u dobu dana i ne osjeća mekoću tijela. Ona sve uništava. Hoće li i mene pretvoriti u finu prašinu? Je li to već učinila?
***
– Ne znam se svađati. – konačno progovaram. – Ali znam nešto o šutnji i čekanju eksplozija.
Želim da razumije, da shvati, da se umiri i odustane od mene, da me pusti da ustanem, obučem svoj stari oblik, izlizani kaput, izađem i pokušam doći do zraka.
– Minsko polje. – kima glavom – Često eksplodiram.
Pokušavam otići iz njezinog grada.
– Ostani. – kaže.
To je naredba, ne molba.
Njezin ples je glad, ali nije samo glad, on je preživljavanje. Ona ne smije pogriješiti, ne smije napraviti krivi korak jer ako ostane bez mene, svog plijena, ostala je bez ičega. Ili će me posjedovati ili će umrijeti. Nema zaštitne mreže koja će je uhvatiti, omekšati pad.
***
Što mi radimo u njezinom gradu?
Naizgled, mi hodamo ulicama i promatramo kaos prometa. Na mene se lijepe njezini vješti pokreti između automobila, leđa koja prelaze cestu, osmijeh koji pali semafore. Duboko unutra, u njoj nema tankih vratova bandera, svjetlosti plinskih lampi, ništa ne razgrće gusti, vlažni mrak. Noge su joj otežale, na njima su utezi, ona pokušava dostići ostale, trči, njezin je napor nadljudski, dirljiv, bolan, ali uzaludan; njezini krvavi tragovi postaju ožiljci koji ne prestaju boljeti, osjeća ih uvijek: budna, uspavana, tiha i glasna, bez da ih i dodiruje.
***
– Što se zapravo događa u tebi? – pita šaptom.
Osjećam njezine usne sasvim blizu svog lica.
Mogla bih joj reći:
– Obuzima me nestajanje. Niti jedan dio tijela više ne osjećam, a niti druge dijelove sebe, niti bridove onoga što sam dosad, barem nespretno dohvaćala. Progutala si me i sada samo plutam u tvojoj mračnoj, mekoj utrobi.
Ali, ona voli kratke, jasne odgovore. Mogla bih ipak reći:
– Rađa se nešto divlje. Otpor koji osjećam prema svemu što predstavljaš.
I zatim promatrati njezine kretnje kako razumiju, kako se sinkroniziramo dok na moj otpor odgovara svojim, jer na to je navikla. Jedino na to.
Na borbu.
***
Što joj je zapravo potrebno od mene?
Dajem joj koliko mogu. Ali potrebno joj je više, uvijek još više. Više divljenja, prihvaćanja, više ushićenja, utjehe; više pažnje, nježnosti, više potvrde. Razgrće mi kosu i traži pohvalu za sebe, testira i ispituje granice. Duboko između nas zrak je težak, strujanja snažna, plima nepremostiva: nabujala voda prešla je preko brane i udara o litice u noći. Sve ono što mi želi pokazati, dokazati, u što me želi uvjeriti, ona nasilno gura u mene. Mora me rasjeći kao ribu i izliti unutra gustu masu koja je potrebna da shvatim, a zatim me precizno zašiti, fino i pažljivo, tako da ne ostane trag.
Što ja radim?
Konačno se odmičem. Okrenem glavu prekidajući svoju neprekidnu usmjerenost na nju, na njeno lice, potrebe, pokrete i raspoloženja. Čim se okrenem od nje, između nas se otvara provalija bez dna u koju se svaljuje mokra zemlja, busenovi trave, drveće i svi zupčanici od kojih su dotad bili sastavljeni i sustavno radili naši satovi.
***
Na kraju, odgovaram joj jedino što znam.
– Evo što se događa. U tvoj grad je bilo teško ući, mnogo teže nego saznati da više nikada neću vidjeti drago lice. Ne znam jesam li ga trebala obilaziti godinama, dio po dio, pažljivo pregledavati svako naselje, svaki grm. Napiti se iz svake fontane, redati korake, osmijehe i dodire po svakom drvetu, klupi, neboderu. Ali u jedno sam sigurna, i ta sigurnost kao bujica odnosi sve u što sumnjam: ovdje ne želim više ostati niti jedan trenutak. A kada izađem, kad konačno izađem, jer izaći ću- staru mene više nigdje nećeš pronaći.
Teško je izaći.
Ali ne i nemoguće.
***
Kamo ja idem?
Voljela bih da nikada nije pogledala u mom smjeru, da nikada nije obilježila svoj teritorij i da me nikada nije pokušala promijeniti, progutati. Pažljivo sakupljam sve riječi koje sam s njom koristila, stavljam ih u ladice i na police koje više nikada neću pogledati, koje mi više nikada neće biti potrebne. Moja jezgra je konačno ispunjena svježom, gustom lavom i proširila se iscurivši polako kroz sve moje otvore.
Dižem se, dodirujem tlo, svoje novo lice i rebra. Izlazim iz njezinog grada i bolno, ali potpuno budno, ulazim u novo svjetlo.
(Slika: Česi Novaković
Tekst: Jelena Zlatar Gamberožić)
