Znam da znaš kako je uzdizati se, kretati se u vis. Znam da znaš kako je vinuti se, skočiti na val koji te nosi; stati na njega kao surfer i pustiti vjetru da odradi svoje. Znam da znaš kako je odgovarati na poruke potražnje, brojati srca i čuvati melodije hvalospjeva duboko u dnu utrobe, u izrezbarenim drvenim kutijama. Znaš i kako je slušati šum pljeska, šum o kojem postaješ ovisan kao o vodi i hrani, koji ti potvrđuje da ovdje ipak nisi slučajno, da postoje atmosfere i prostori koji su krojeni samo za tebe. Kako uzbudljivo! O da; ushićenje, adrenalin raste u tebi, rastvara se poput cvjetova vatrometa. Nije sve uzalud, sve je trebalo biti upravo ovako. Odjeneš svoju najljepšu, cvjetnu haljinu i odjednom se pretvaraš u cvijet. Tvoja publika, razgaljena, razdrljena, raspamećena, uzvikuje tvoje ime. Klanjaš se, glumiš poniznost. Nisi sigurna kako je do ovoga došlo niti jesi li to zaslužila jer- čudnovati su putevi uzdizanja. Ne znaš na čijim ramenima upravo sjediš, ali držiš se čvrsto za vratove onih ispod sebe. Lelujaš u ritmu podržavajućih glasova. To si ti. To je tu. Ti si tu. Tvoja važnost sada je nezanemariva, sveprisutna. Trebaš reći još nešto, zahvaliti još nekome, citirati još nekoga, nije bitno koga, sve u svrhu održanja. Čini ti se kao da stojiš na jednoj nozi, a drugu moraš gurnuti naprijed, kao da se odupireš o nevidljivi zid. Nije lako održati ravnotežu, treba gledati u jednu točku. Ta točka je tvoje uzdizanje. Dugački vrat. Upireš ga o svoja ramena i odguruješ se o sebe, o publiku, o drugu nogu koja se već ljulja, neukorijenjena, labilna. Još malo, samo malo treba izdržati dok te nevidljiva sila ne povuče još više prema gore, kroz gusti sloj oblaka na osunčanu stranu.
Kraj sunca si. Neće te ispržiti, pokrivaš se rukama i velikim šeširom ispod kojeg namještaš sunčane naočale. Dobro je. Letiš teškim krilima i nećeš se dati tako lako odmaknuti od ove topline.
Znam da ti je sve to poznato, da sve to znaš. Otiskivanje. Let prema gore. Levitiranje. Održavanje. Upiranje. Mahanje prema publici. Klanjanje. Pljesak.
Ali, zanima me znaš li za ono drugo. Ono suprotno visinskim klatnima. Znaš li za sidro koje te, nekada naglo, a nekada postepeno, počinje povlačiti prema dnu. Čini se da je to najgore što se može dogoditi; prijeći sa sunčane ljuljačke na dno obraslo crnom travom, šiljatom i oštrom, tihom i napuštenom. Čini se da je to nemoguće, dok u cvjetnom aranžmanu, na ljetnom solsticiju ispijaš svoje piće s mjehurićima, jedno od mnogih koja su ti dali. Tebi, važnoj, naprednoj, ispravnoj, izvrsnoj. Jer, sve je u izvrsnosti, zar ne? U stremljenju u vis. Nitko nikada nije stremio prema dolje, atletske discipline su skok u vis i skok u dalj, a ne kopanje rupe u koju bi se trebalo sakriti.
Zato me zanima što još znaš. Znaš li za spuštanje prema dnu? Postepeno i ugodno za tijelo, bez miljokaza i putokaza. Znaš li za gubljenje svega, polako i neumitno, bez brojanja onoga što tada nestaje? Predmeti nestaju, ali i osmijesi, dlanovi i dodiri. Prostori u kojima si ispijala pjenušavost zatvaraju se i uskoro počinju izgledati napušteno, kao da ih je ljudska ruka ostavila prije mnogo godina. U njima se ne stvara samo paučina već počinje probijati i divlja priroda, trava i drač. Korov i životinje koje ne želiš pomaziti.
Zanima me znaš li za tonjenje. Za predmete koji tonu prema dnu. Za sebe dok toneš prema tamnoj travi i pokušavaš se usput uhvatiti za nešto; bjesomučno rukama tražiš predmete koji djeluju dovoljno stabilni, osobe koje su bile takve, ali sada se pretvaraju u siluete i nestaju u tamnim dijelovima soba. Sve ti klizi kroz prste. Ne možeš se ni u što uprijeti. Dno te gladno čeka, a ti mukotrpno prolaziš kroz podvodne tunele. Što smo dublje, to je više čudnih kuća, čudnih riba i biljaka. Ništa više ne posjeduje obrise na koje si navikla, a tvoja cvjetna haljina odavno to nije; s nje vise rese plijesni.
U što se sada pretvaraš, gladna, žedna, u mutnome? Sve kristalne čaše ostale su u salama gdje se nazdravlja uz pijanino. Sjećaš li se leptir-mašni? Odijela? Galantnosti? Što je uopće značila ta riječ? Čega se još možeš sjetiti? Možda bijelih debelih tepiha, poljubaca u obraz, očiju koje su te gutale, koje se nisu mogle nasititi tebe? Čega se još sjećaš? Položaja u udobnim foteljama, kada si noge u tankim čarapama i crnim lakiranim cipelama s visokom petom prekrižila jednu preko druge i, ah, razmišljala o izvrsnosti.
A što sada znaš? Kako ti se lice tako izobličilo? Voda je ušla u njega, duboka vlaga koja te povlači u svoja njedra. Napuhnuto je do neprepoznatljivosti. Udovi su ti postali teški, natekli. Nitko više ne želi imati veze s tom izobličenom cjelinom koja si nekada bila ti. Najmanje ti. Što se još događa, zašto ne govoriš, zašto iz tvojih usta sada samo izlaze mjehurići? Nisi se valjda pretvorila u ribu? To se ne događa onima koji zaista nešto vrijede, koji vrijede stvarno, realno, kako bi mnogi rekli, misleći da razumiju što realno znači.
Hajde! Pričaj mi što se događa. Tvoje sidro je već svakako povuklo za sobom različite koralje, cvjetiće, trave, kamenčiće. Na njemu su nastale školjke, zalijepile se čudne tišine koje nije dovoljno probiti glasom.
Što si sve izgubila, znaš li? Približavaš se dnu, je li omeđeno travom ili samo pijeskom? Na pijesak je možda i ugodno leći, misliš i da se možda možeš odgurnuti nogama i ponovno otisnuti prema gore? Je li ta nada jedino što ti je ostalo, ili imaš još nešto? Provjeri džepove one bivše cvjetne haljine, provjeri svoje ušne školjke, provjeri lakirane cipele ako nisu iskliznule u taj bezdan u kojem si se našla. Provjeri svoju kosu, jesi li u nju zapetljala nešto što bi mogla iskoristiti ovdje, na dnu?
I pričaj mi što radiš. Sidro je svoje odradilo, dovelo te gdje je trebalo. Sada leži, mirno i sretno jer je ispunilo svoju funkciju. A što si ti ispunila? Došla si u ovaj gusti vlažni mrak sa svjetla, našla se oči u oči s bićima za čije postojanje nisi ni u noćnim morama željela znati.
Što ćeš sada? Lutati s jednog kraja ove tinte na drugi? Zatvoriti ili otvoriti oči?
Dobro me slušaj: zatvoriti ili otvoriti oči?
Razmisli za početak samo o tome.
Slika: Česi Novaković
Tekst: Jelena Zlatar Gamberožić
