Autorica: Jelena Zlatar Gamberožić
(*Priča iz zbirke priča ‘Odjavna karta’, CeKaPe, 2014.)
- S tobom sam sretan – kaže Paul.
Odjednom stane.
- Nisam bio ovako sretan godinama.
Geda me.
Hodamo po mraku. Ulice su sve uže, barem mi se tako čini. Nije nemoguće da je sretan, pomišljam. Dotičem se po licu. Konačno jedna filmska scena. Sve je spremno, samo se trebamo poljubiti. Ali, osjećam potrebu biti drugdje, bilo gdje drugdje. U zamračenoj kino dvorani. Na vrhu katedrale. U dnu bunara. To bi bilo ugodno. Crna voda, hladnoća i tišina.
Paul kaže: Ako želiš, sve ću ostaviti i otići s tobom.
Osjetim blagu mučninu. Zašto bih to željela? Možda se to očekuje od mene. Paul je pročitao mnogo knjiga. Možda ih konačno želi proživjeti. Nasmijem se. Smijeh je izlaz za nuždu. Stežem rubove kaputa oko sebe, pokušavam se obgrliti rukama. Ne osjećam svoje tijelo. Uplašim se da bih mogla prestati postojati svake sekunde, nestati iz vlastitog zagrljaja.
- Čuješ? – kaže.
Čujem. A nešto treba i pokazati. Kako se to radi, u što se upire? Paul se želi vinuti, prodrijeti u mene. Kako to misli izvesti, u što se namjerava ugurati? Usta su mi suha. Možda negdje imam malo vode. Rukom tražim po torbi i nabodem se na nešto. Vadim prst. Krvari. Stavljam ga u usta.
- Imaš prekrasne usne, znaš. Uzbuđuju te komplimenti?
Njegove riječi nespretno mi se smještaju u glavi. U tijelu, kao da mi je svaki organ na pogrešnom mjestu. Sve teže susprežem poriv za bijegom pa se nagnem prema njemu i poljubim ga. Valjda će tada sve biti gotovo. Osjećam njegov jezik u ustima, vijuga kao tanka zmija. Nisam sigurna kako bih se trebala ljubiti, kako se zapravo ljubi. Kamo s jezikom, koliko brzo ili sporo, strastveno ili nježno? Kako udahnuti? Njegov jezik je uporan, vrluda kao da nešto traži. Možda osjetljivo mjesto za ugriz? Ili će jednostavno uploviti u moje grlo, ući u želudac, snijeti jaja tamo i nastaniti se zauvijek. Postati velik i debeo, pojesti sve na što naiđe, a zatim početi nagrizati i moju utrobu, polako i pažljivo. Vršiti nuždu u mene.
Napravim grimasu i odmaknem se.
- Idi sada – kažem mu blago i brišem usta – probaj srediti stvari sa svojima.
- To je patetično. I umara me – odgovara.
Sjetim se sna od prošle noći. Hodam po otoku. Otok je izgrađen na više katova, a ja sam na najvišem. Šećem se i ugledam nakupinu kamenja. Veliki su i bijeli, ručno izrađeni i na svakome je napisano ime. Čitam imena, poznata su mi. To su ljudi koji mi se ne sviđaju i sigurna sam da ih nisu napisali. Uvjerena sam da nikada nisu bili na ovom otoku. Nadvlada me bijes i bacam ih, jedan po jedan, prema dolje, ne razmišljajući. Ono se odbija o katove otoka i tek tada shvatim da bi moglo nekoga povrijediti. Vidim djevojčicu u plavoj haljini, plave kose, ostala je ležati na mjestu. Oko nje se skupljaju ljudi, gledaju prema gore, nije im jasno što se dogodilo. Samo je pala! Viče netko. Možda je stvarno samo pala, mislim. Možda to nije imalo veze sa mnom. Razmišljam hoće li me pronaći, osuditi. Ali mnogo je ljudi diralo to kamenje, kako mogu znati da sam to bila baš ja. Uostalom, bio je nesretan slučaj, nisam to planirala. Ubojstvo iz nehaja. Zašto se ono uopće kažnjava? Nije li dovoljna kazna grižnja savjesti? Ako je bude.
- Voliš li je? – pitam.
Osjećam umor. Sjećam se svih svojih poteza, jednog po jednog, kao na dugačkoj filmskoj vrpci, ali ne shvaćam kako sam se našla ovdje. Poželim da sam u svom starom krevetu pred san. Zarivena u jastuk, zaštićena od svega.
- Kad smo se vjenčali, bio sam jako zaljubljen u nju. Jedino tako ima smisla. Ali to prođe. Svaki dan sjedim u vlaku, u mračnom kupeu i kroz prozor gledam kako stvari prolaze. Gulim sjećanje, kao voće.
Zamišljam brzi vlak i ritmičan, smirujući zvuk koji proizvodi. Prometna sredstva oduvijek su mi bila stanka. Trenutak zbrajanja. Ne snađem se u situacijama, uvijek kasnim u fazi. Nitko nema volje pričekati me. U autu, vlaku, na brodu, tek shvaćam kako stvari stoje. Ali tada je kasno.
- Ne uspijevam biti linearan. Šinsko vozilo. Skrećem, izbjegavam, nagli uspon, nagli pad. A vlak, ide pravocrtno.
Paul se naslanja na zgradu, pali cigaretu i zatvara oči. Prilazim mu i sama se naslonim na zgradu, čučnem. Paul ostane stajati zatvorenih očiju. Duboko udahnem.
- Rekla je da sam kukavica. Da ne mogu s njima podijeliti monotoniju. On je šutio. Vidio sam ga u polumraku sobe. Sjedio je na krevetu, tanak i pogrbljen i gledao ravno pred sebe. Zatvorio sam vrata njegove sobe, uzeo kaput iz ormara i izašao. Uvijek pažljivo zatvaram vrata. Udišem s olakšanjem u praznom hodniku. A onda, vlak. U trenutku kad sve u meni stane, on krene. Ja ne mogu ništa, mogu samo gledati kroz prozor. Krivnju vješam na gole grane. Ostalo pokušavam razbacati po poljima, ali ne ide. Preduboko je začahureno – otvori oči, osmjehne se i slegne ramenima.
Jednom sam bila u Monte Carlu, s roditeljima. Hodala sam dugačkom pješčanom plažom i u daljini vidjela vatromet. Pijesak pod nogama bio je topao i nježan, a vatromet utješan, šaren i prvi put osjećala sam se u potpunoj ravnoteži, toplina iznad i ispod. Sigurna podloga i siguran svod. I sada osjećam kao da je netko tlo pod mojim nogama učinio sigurnim. Odjednom sam jako svjesna svojih usana i unutrašnjosti. Srce i želudac su mirni. Sasvim mirni. Kada bi me netko želio ispitati o svakom dijelu moga tijela, mogla bih, laganim udisajima, nacrtati kartu i ona bi bila sasvim točna, svaki organ na svom mjestu. Kao da mi je ruka konačno sasvim mirna. Nema drhtanja.
- Jednom ću iskočiti, pasti i razbiti se u tisuću dijelova. Rasuti se po njivi. Postati sasvim lagan – približava mi se.
Nemam se potrebu smijati. Pomaknuti. Niti biti drugdje, igdje drugdje. Dotičem Paula po licu, kao da kistom iscrtavam polukrug. Želim nešto izustiti, ali on je brži.
- Sada sam sretan.