Žena koja bježi odmara se na žutoj obali i svaku noć sanja isti san:
Sjedi u automobilu svojih roditelja na zadnjem sjedištu. Pored nje je akvarij sa zlatnom ribom. Zna kamo idu: ostaviti ribu nekamo na čuvanje. Tako je bilo jednom kad je bila djevojčica, ali u snu nije više malena: polovica života je iza nje.
Roditelji ne mogu biti živi, misli. Ili barem mladi kao što joj djeluju sa zadnjeg sjedala. Majka jedro, otac sa smeđom, gustom kosom. Želi ih osloviti, želi da se okrenu, ali istovremeno ne želi vidjeti ono što bi u tom slučaju mogla.
Prolaze uskom cestom preko polja. Pored nje izmjenjuju se različite boje krošnji. Čeka da joj se netko od roditelja obrati, ali istovremeno samo želi izaći iz auta. Prima kvaku i sprema se iskočiti. Put prema čuvalištu za ribe pretvara se u put nekamo kamo ne želi stići, osjeća. Radije će se razletjeti u mnogo dijelova. Ali pogled joj se zaustavlja na ribi. Ako iskoči, riba ostaje. A ako iskoči s akvarijem, riba neće preživjeti.
Leđa roditelja postaju sve tamnija, a šutnja dublja. Automobil postaje sve uži dok krošnje i krajolik tonu u mrak.
Sada može reći roditeljima sve što je ikada željela, no istovremeno ne može reći ni riječ.
Budi se u malenoj sobici okružena ribljim očima.
Više ne zna od čega je bježala. Možda to znači da je pobjegla, tješi se pokušavajući pronaći najbolju mantru, najbolju psihoterapijsku rečenicu, najjaču anesteziju.
Istina je ipak samo to da je okružena očima koje, iako ne gledaju u nju, mora iskopati.
Tekst: Jelena Zlatar Gamberožić
Slika: Česi Novaković
